Početna stranica » Redoviti oblik ženidbe

Redoviti oblik ženidbe

143 pregleda

Prema odredbi kanona 1057 §1 ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba. No, ipak da bi ženidba katolika za majku Crkvu bila valjana, mora biti sklopljena u propisanom kanonskom obliku.

Tako se u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine nalaze odredbe koje se odnose na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108-115), a primjenjuju se u redovitim slučajevima. Postoji i odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima.

S obzirom na redoviti kanonski oblik ženidbe u kanonu 1108 §1 se kaže da su valjane samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka. Prema navedenom kanonu po sebi su valjane u području savjesti i u izvanjskom obliku ili pravnom području samo one ženidbe koje se sklapaju pred licem Crkve (lat. in facie Ecclesiae), tj. pred službenim predstavnikom Crkve (testis qualificatus) koji je mjesni ordinarij ili župnik te pred ovlaštenim predstavnikom (testis autorizatus), a koji može biti bilo koji valjano zaređeni svećenik ili đakon. Ipak, Zakonik dalje navodi da od ovoga navedenog pravila postoje izuzeci (kan. 144, 1112 §1, 1116 i 1127 §1 i 2) o kojima će naknadno biti govora.

Papa Franjo 31. svibnja 2016. godine kanonu 1108. dodao je i 3. paragraf u kojem se određuje da samo svećenik valjano prisustvuje ženidbi između dvije stranke istočnoga obreda ili između jedne stranke latinskoga i druge stranke istočnoga katoličkog ili istočnoga nekatoličkog obreda. Ne postoji mogućnost davanja ovlasti prisustvovanja ženidbi đakonu jer se za samu valjanost traži svećenički red. Prema istočnom obredu svećenik uz to što traži i prima privolu od zaručnika, blagoslivlja njihovu sakramentalnu ženidbu, a samim time riječju i gestom sjedinjuje materiju i formu sakramenta. Svećenik je djelitelj sakramenta te se stoga njegov aktivni intervent traži za valjanost ženidbe. Za razliku od toga, u katoličkoj teologiji se jasno drži da je svećenik samo službeni svjedok Crkve, dok su djelitelj i primatelj sakramenta sami zaručnici.

Službeni predstavnici

Redovitu vlast s obzirom na kanonsko prisustvovanje ženidbama imaju mjesni ordinarij i vlastiti župnik zaručnika. Da bi ova odredba bila jasnija širem čitateljstvu, potrebno je pojasniti ove termine. Kada se kaže mjesni ordinarij, onda se prema odredbi kanona 134 pod ovim pojmom podrazumijevaju: na prvom mjestu Rimski prvosvećenik (papa) koji u cijeloj Crkvi ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opću redovitu vlast (usp. kan. 331); dijecezanski biskup koji u svojoj biskupiji ima redovitu, vlastitu i neposrednu vlast (usp. 381 §1); upravitelji drugih partikularnih Crkava ili zajednica koje su izjednačene s biskupijama kao što su prelat područne prelature, opat područne opatije, apostolski vikar i prefekt u apostolskom vikarijatu i prefekturi, apostolski administrator u administraturi (usp. kan. 368); zatim dijecezanski upravitelj te generalni i biskupski vikari u biskupijama koji u partikularnim Crkvama imaju opću redovitu izvršnu vlast.

Svećenik je djelitelj sakramenta te se stoga njegov aktivni intervent traži za valjanost ženidbe. Za razliku od toga, u katoličkoj teologiji se jasno drži da je svećenik samo službeni svjedok Crkve, dok su djelitelj i primatelj sakramenta sami zaručnici

Župnici također imaju redovitu vlast u granicama svoje mjerodavnosti. Da bi i ovaj pojam bio jasniji, potrebno je vidjeti tko se sve podrazumijeva pod župnikom: na prvom mjestu to je župnik u pravom smislu riječi – tj. prema odredbi kanona 519 – vlastiti pastir povjerene mu župe koji vodi pastoralnu brigu za predanu mu zajednicu pod vlašću dijecezanskoga biskupa, a na kojega onda po službi spada da i prisustvuje sklapanju ženidbe vlastitih vjernika (usp. kan. 530, 4o);  osobni župnik kojemu je povjerena briga za vjernike osobne župe osnovane s razloga obreda, jezika, narodnosti vjernika dotičnoga područja (usp. kan. 518); kao-župnik ili kvazižupnik kojemu je povjerena kao vlastitom pastiru određena zajednica vjernika u partikularnoj Crkvi, a koja zbog posebnih okolnosti još nije osnovana kao župa (usp. kan. 516); župni upravitelj kojega dijecezanski biskup postavlja u slučaju kada je župa prazna ili kad je župnik zbog zatočeništva, progonstva ili izgona, nesposobnosti ili slaba zdravlja ili kojega drugog razloga spriječen u obavljanju pastoralne službe u župi (usp. kan. 539 i 540); župni vikar ili svećenik koji preuzima upravljanje župom kada je župa prazna, a isto tako kad je župnik spriječen u obavljanju pastoralne službe, prije nego se postavi župni upravitelj (usp. kan. 539, 540 §1, 549); župnici in solidum, tj. kojima je zajednički i pojedinačno povjerena pastoralna briga za župu ili istodobno za više župa (usp. kan. 517 §1). U ovom slučaju ovlast prisustvovati sklapanju ženidaba, kao i sve vlasti davanja oprosta, koje su samim pravom dane župniku, pripadaju svima (usp. kan. 543 §1); vojni kapelani i dr.

Mjesni ordinarij i župnik, osim ako su presudom ili odlukom izopćeni ili udareni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe ili takvima proglašeni, snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svojega područja, ne samo podložnika nego i onih koji nisu podložnici, samo ako je barem jedan od njih pripada latinskoj Crkvi (usp. kan. 1109). Valjano prisustvuju ženidbama samo oni od kojih je barem jedna od stranaka podložnik u granicama njihove oblasti (usp. kan. 1110).

Ovlašteni predstavnici

Mjesni ordinarij i župnik koji po samom pravu imaju redovitu vlast sudjelovanja u sklapanju ženidbe vlastitih vjernika, dokle god valjano vrše svoju službu, mogu tu i istu vlast u granicama svojega područja i mjerodavnosti – biskupije odnosno župe – povjeriti (delegirati) nekom drugom valjano zaređenom svećeniku ili đakonu, uz obdržavanje propisa kan. 1108 § 3 (vidjeti gore). Ova ovlast može se dati za pojedinačne slučajeve (ad actum), tj. za konkretnu ženidbu (pojedinačna delegacija) ili za sveukupnost slučajeva (opća delegacija).

Da bi povjerena ovlast za prisustvovanje ženidbama bila valjana, mora se izričito dati na jasan i eksplicitan način određenim osobama. Ako se radi o pojedinačnom ovlaštenju, treba se dati bilo napismeno bilo usmeno ili jasnim znakovima za određenu ženidbu, a u slučaju općega ovlaštenja treba se dati i napismeno. To znači da, recimo, župni vikar ili kapelan ne dobiva automatski vlast prisustvovanja nekoj ženidbi, nego mu tu vlast daje župnik po delegaciji bilo općoj bilo pojedinačnoj (usp. kan. 1111). Prema općem pravnom mišljenju i komentarima (usp. L. Chiappetta, V. Blažević i dr.) delegacija se može povjeriti i na implicitni (uključiv) način riječima ili znakovima u kojima je sadržana ovlast asistiranja ženidbi, kao npr. kada župnik župnom vikaru ili nekom svećeniku preda u ruke sam ženidbeni postupak zaručnika ili maticu vjenčanih, ili pozove svećenika da uzme večernju misu pod kojom će se obaviti i vjenčanje, a za koje je sva dokumentacija odrađena i koja će ga čekati u župnom uredu i sl.

Dva svjedoka

Osim posvećenih službenika (mjesnoga ordinarija, župnika, đakona) koji u ime Crkve traže očitovanje i primaju privolu onih koji sklapaju ženidbu, kanonski oblik ženidbe traži i nazočnost dvaju svjedoka. Oni ne moraju imati nikakvih posebnih ovlasti ili kvaliteta osim onih koje se traže za bilo koje drugo svjedočanstvo prema odredbi kanona 1550. Ondje se kaže da se svjedočenje ne dopušta maloljetnicima mlađim od četrnaest godina života ni slaboumnima.

Stoga svjedoci na vjenčanju mogu biti katolici i nekatolici pa čak i nekrštene osobe. Naime, ne radi se o kumstvu (jamstvo i svjedočanstvo vjere) kao na sakramentu krštenja ili svete potvrde. Ipak se preporučuje da kumovi na vjenčanju budu katolici.