Nama se čini neobično da se ljudi u 17. stoljeću nisu kupali, ali imali su za to objašnjenje: budući da se koža u vodi širi, smatrali su da je to opasno jer kroz otvorene pore može u tijelo ući bolest. Zbog toga su svoju kožu odlučili pretvoriti u oklop, čvrsto zatvorenu, kako se ne bi mogli zaraziti. I odjeća im je bila takva, kako se možemo osvjedočiti na onodobnim slikama – teška, slojevita, zakopčana do grla. Sve je na tim ljudima govorilo da se nastoje neprobojno odvojiti od svijeta.
Čovjek u oklopu
Iako danas imamo drukčije nazore prema vodi, naše održavanje higijene u biti želi postići isto, a to je da nam u tijelo ne prodre ništa opasno izvana, što se posebno dobro vidjelo tijekom pandemije, kad smo ruke dezinficirali posebnim tekućinama, a na licu nosili maske – i opet smo, poput onih smiješno odjevenih ljudi iz baroka i rokokoa, s njihovim čipkama, čarapicama, potpeticama i mašnama, svoju odjeću i kožu pretvarali u oklop.
Ako je tako u normalnim situacijama, kako je tek u izvanrednim, kad se ozlijedimo! Užurbanost koja nastane i kod najmanje porezotine, kad se koža rastvorila i kroz nju izlazi krv, svjedoči o našem najdubljem strahu od toga da će se naš vanjski omotač otvoriti i da će kroza nj ući nešto opasno ili, još gore, izići nešto životno važno. Razne vrste oklopa bile su stoga uobičajene u prošlosti, možemo ih vidjeti u muzejima, ali i danas su posvuda: radne i motociklističke kacige, štitnici za laktove i koljena sportaša, rukavice za rad u kući i vrtu, zaštitna obuća – sve su to praktične i korisne dopune naše odjeće, ali i iskaz iskonskoga straha da će se naše tjelesne granice probiti.
Tijelo i duša
Rana je opasna jer iz nje istječe životonosna tekućina, čak i sam život, kako kaže Biblija. Rana je opasna jer se može zagnojiti pa se od sitne porezotine razvije smrtonosna bolest, kao što se dogodilo mojem pradjedu liječniku, koji se zarezao skalpelom dok je radio autopsiju, i ubrzo umro od gangrene. Rana se zato brzo prska aseptikom, prekriva flasterom ili zavojem, ili se, u težem slučaju, zašiva – tijelo se mora hitno zatvoriti. Stanje otvorenih rana, koje ne zacjeljuju, velika je patnja, i oduvijek su ljudi teško trpjeli od toga, kako je opisano u evanđelju kada je žena ozdravila samo od toga da je s vjerom dodirnula Isusovu odjeću. Simbolika je toga ozdravljenja upravo u paraleli između kože i odjeće – kao što je odjeća omatala Kristovo tijelo, tako je i ženina koža omotala njezino – a analogijsko tumačenje vodi prema tome da susret sa Spasiteljem nužno dovodi do uspostavljanja čovjekove cjelovitosti.
No više od fizičkih rana, znamo to, bole duševne. I zato je drevni čovjek, kada je izmišljao jezik, genijalno stvorio sliku u kojoj i duša ima rane, a koju mi danas uzimamo zdravo za gotovo, kada kažemo da smo iz nekoga susreta izišli ranjeni, nepotpuno svjesni duboke poetičnosti toga izraza. I duša teži cjelovitosti i neozlijeđenosti, kao i tijelo; i duša ima neki svoj omotač koji ju odjeljuje od ostatka stvorenoga, kao i tijelo; i duša je užasnuta kada je njezina opna probijena, i kada ono strano počne ulaziti u nju, i kada ono njezino počne izlaziti van; i rana duše treba se sanirati i zatvoriti, i rana duše ostavlja ožiljak ako zacijeli, i rana duše može trajno krvariti svojim svijetlim i mliječnim sjajem, i rana duše može izazvati otrovanje i smrt unutarnjega čovjeka.
Umjetnost iz bola
Ne vjerujem da postoji čovjek čija duša nije ranjena, i ta se ranjenost vjerojatno nosi još od djetinjstva. Dobriša Cesarić ima pjesmu u kojoj duševni bol uspoređuje s ranom, i kako tu ranjenost svatko nosi na svoj način – netko otvoreno, neka svi vide, a drugi je zatvori u sebe, i nikad o tome ne govori. Cesarićeva slika te skrivene boli, kako se pjesma i zove, jest kamen koji je bačen u more, i vječno počiva na njegovu dnu. Ako je duša lagana, kamen je težak; ako je duša fluidna poput vode, kamen je gust; ako je bol igdje u nama, onda je to u našoj najvećoj dubini, na dnu našega bića.
No ja mislim da je i otvoreni i skriveni bol jednak, i da je to uvijek otvorena rana, samo što je jedno krvarenje vanjsko, a drugo unutarnje. Nema velikoga umjetničkog djela da nije napisano iz rane koja krvari: Edgar Allan Poe pitao je Gavrana hoće li ikada više vidjeti svoju umrlu ljubav, i dobio onaj znameniti kobni odgovor, u stihovima; iako ju naziva Lenorom, jasno je svima da misli na svoju suprugu Virginiju. S druge strane, nikome ne mora biti poznato da je Meša Selimović napisao roman Derviš i smrt kao iskaz tuge za ubijenim bratom – bilo skrivena, bilo otkrivena, rana može nadahnuti umjetnike da stvore nešto neprolazno.
Tijelo Spasitelja
Velika potražnja za savjetima za samopomoć, pokazuje da je ranjenost duša velika i akutna. Selfhelp literatura, specijalizirane emisije i rubrike na portalima upućuju nas da riješimo probleme koji nas muče, sa supružnicima i roditeljima, s djecom i poslodavcem, s prijateljima i neprijateljima, probleme koje bez tih savjeta ne možemo riješiti, a uglavnom ne možemo ni s njima. Samopomoć u pitanjima duše analogna je samopomoći u slučaju ranjavanja – možemo si staviti flaster na malu ranicu, ali za svaku ozbiljnu ozljedu treba liječnik. Krist je jedini liječnik duša, kako upućuje Daniella Sisgoreo-Morsan u stihovima one lijepe suvremene duhovne pjesme: „Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine, moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.” Sasvim prirodno, i neprimjetno, povezala je već spomenutu evanđeosku zgodu o ženi koja je bolovala od krvarenja s bolešću duše: iskustvo tjelesne rane daje nam ključ za razumijevanje duševne.
No mi zapravo ne znamo što se događa u duši, često ni u vlastitoj, a o tuđima nemamo pojma; Kristove unutarnje patnje nisu nam dostupne, promatramo tek vanjske. Kristove rane mjesto su pucanja njegova tijela, najprije pod bičem i trnjem, u koje je ušao metal čavala i koplja, i iz kojega je istekla krv, i voda. Rana je mjesto razmjene, u kojem se mimoilaze patnja koja ulazi u tijelo i blagoslov koji kroz tu ranu izlazi u svijet; sjetimo se hramskoga zastora koji se rasparao napola, i Hram je bio ranjen.
Urođena ranjivost
Tek je nakon otvaranja Kristovo tijelo postalo otkupiteljsko – svijet je konačno prodro u nj, i u toj su prividnoj pobjedi zla i smrti baš to zlo i smrt bili pobijeđeni jer je kroz njegove rane izišlo spasenje. Franjine rane slika su toga jedinstvenog događaja, podsjetnik na Kalvariju, kada svetac, po kojem dolazi ozdravljenje ljudima, obolijeva neizlječivo. To je u suprotnosti s ljudskim željama da se bude zdrav pod svaku cijenu, čak i otimanja tuđih organa, i da se k tome to još postigne vlastitim snagama. Strah da ne budemo ranjeni navodi nas da se zatvorimo i zarobimo u oklope, i tako gubimo ljudskost; takav čovjek zamišlja i Boga u oklopu, i zato je nesposoban vjerovati u spasenje. Ranjenost je, međutim, naša priroda, nju treba razumjeti, s njom se pomiriti i dati je, kao i sve, Svemogućem.
