Početna stranica » Puhati na hladno

Puhati na hladno

409 pregleda

John Ronald Reuel Tolkien, engleski književnik, pjesnik, filolog i sveučilišni profesor, u svom planetarno poznatom djelu Gospodar prstenova, na jednom mjestu donosi razgovor između Froda i Gandalfa.

Frodo, umoran i shrvan nevoljama kroz koje je prošao, a kojima se nije nazirao kraj, žali se Gandalfu kako bi najviše volio da mu prsten nikad nije dopao i najradije bi da se ništa od svega ovoga uopće nije dogodilo. Na to mu Gandalf odgovara: „Kao i svi oni koji dožive takva vremena. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Sve što moramo odlučiti jest što učiniti s vremenom koje nam je dano.”

Život svakodnevno pred nas stavlja razne izazove. S lijepim i pozitivnim uglavnom se znamo nositi, ali teška vremena i još teži događaji pritisnu nas svom silinom pa se katkad osjećamo kao da nam je cijeli svijet na ramenima. No, nije problem samo težina i misao vlastite krivice zbog pogrešnih odluka, koliko nas može zaboljeti šutnja i mirovanja onda kad se trebalo pokrenuti i kad se od nas tražilo da se zauzmemo za dobro i pravedno bez obzira na cijenu ili baš usprkos cijeni. Kao kamenčići u cipelama žuljaju čovjeka svi oni trenuci kad nije bio ni vruć ni hladan, nego mlak (usp. Otk 3,15-16). Koliko smo puta tada poželjeli da u stvarnom životu postoji ona famozna računalna komanda Undo koja bi nas vratila na početak gdje bi, pametniji i iskusniji, poredali stvari drukčije kako se ne bi dogodilo ništa od onoga kroz što sada moramo prolaziti. Ta komanda ne postoji u stvarnomu životu i o onome što je bilo ne možemo više odlučivati. Ali odlučujemo što po tim pitanjima činiti u sadašnjem trenutku, jer će vrlo brzo i ovaj trenutak postati prošlost za koju nam, ako pravilno postupimo, neće ni trebati Undo komanda. Kada se čovjek nađe u rupi života, prva i najvažnija stvar, koliko god ona u prvi mah izgledala banalno, jest prestati kopati još dublje, a što se nerijetko zna dogoditi.

Kako se nositi s grijehom

Grijesi koji potresaju suvremenu Crkvu pritisnuli su nas svom silinom i normalno je da bismo najradije da se nisu nikada dogodili. Međutim, o tome sada ne odlučujemo, jer su se, na našu najveću žalost, ipak dogodili. Sada odlučujemo kako ćemo se nositi s time. Hoćemo li okrenuti glave i pretvarati se kao da te grijehe, neugodne i strašne koliko stvarno jesu, ne vidimo i ne čujemo? A pravo to znači još dublje se ukopavati. Ili ćemo iskrenim, poniznim i dubokim Mea culpa priznati pred Kristom, pred samima sobom i pred drugima, kako nismo bili uvjerljivi svjedoci Kristove poruke i kako smo je ponekad prilagođavali svojim interesima i afinitetima? Ili kako smo je, u najgorim slučajevima, ignorirali i prešućivali?

Ne želim ni u koga upirati prstom niti ikoga poimence prozivati. Ovdje se obraćam svima nama, počevši od sebe samoga, koji smo zajednica Tijela Kristova – Crkva. Ono što nas u svemu ovome međusobno razlikuje jest veća ili manja odgovornost, tj. broj povjerenih nam talenata u toj Crkvi (usp. Mt 25,14-30). Počesto zaboravljamo i rijetko razmišljamo o tome kako ćemo na kraju svi biti prozvani i pozvani detaljno položiti račun o svojim talentima i to pred Onim koji nam ih je povjerio. O svojim talentima, a ne o tuđima, za koje smo uvijek spremniji i voljniji izreći svoj „nepogrešiv” sud. A dok se ne podvuče ona posljednja sabirna crta pod naše živote, ovo darovano vrijeme moramo iskoristiti kako bismo račune o povjerenim talentima svodili svakodnevno sa samima sobom, ali među sobom što će nam pomoći da budemo dostojniji i autentičniji nositelji i svjedoci povjerene nam evanđeoske poruke.

Ocean Božje ljubavi

Ne želeći ni 0,01 % pravdati učinjene grijehe, ovdje moram napomenuti kako se grijesi pojedinca ili pojedinaca ne mogu niti smiju pripisivati cijeloj Katoličkoj Crkvi. To je nerijetko i jedini cilj pojedinih moćnih i bogatih grupacija kojima najviše smeta njezin kredibilitet, stav i poruka. Međutim, takvi uvijek iznova zaboravljaju da Crkva nije ljudska institucija. Ona nije rijeka, jezero ili more – ona je ocean Božje ljubavi i Njegove blizine čovjeku i kao takva, jer je od Boga, ona je neuništiva. Istina, čine je različiti i mnogobrojni ljudi od kojih ogromna većina čini ovaj svijet ljepšim, boljim, pristojnijim i kvalitetnijim i to ne samo za katolike ili kršćane, nego za sve ljude i sve stvoreno. A drukčije jednostavno i ne može niti smije, jer je njena poruka i poslanje katoličko, tj. sveopće.

Koliko god je ta mrlja tragična, ona ne zahvaća cijeli ocean niti je ona ta koja ga definira. I dalje je on prepun neiscrpne Božje ljubavi i brižljive pažnje za čovjeka, s kojima će se, preko nas, pobrinuti za sve one kojima je izravno ili neizravno nanesena bol i patnja.

Ne mogu se pobrojati primjeri katolika i katoličkih organizacija koji su tijekom cijele povijesti Crkve činili sjajne stvari na svim područjima napretka i razvoja društva kao cjeline i to po cijelom svijetu. Moramo također priznati da u tom oceanu Božje ljubavi, kako sam već metaforički opisao Crkvu, ima i što je još žalosnije uvijek će biti pojedinaca i skupina koji joj ne pristupaju kako bi se duhovno hranili i napajali s njezina izvora, kako bi je njegovali, štitili i razvijali, nego je difamiraju prilagođujući je svojim uskim interesima kako bi, iz toga oceana Božje ljubavi, sebično i nezasitno samo eksploatirali. To bih, opet metaforički, usporedio s naftnim bušotinama na površini oceana. S jedne strane, njih ne mogu svi lako uočiti, no s druge strane se one ne mogu lako skriti od onih koji bi ih trebali i morali vidjeti. Umjesto promptne odgovarajuće reakcije, najčešće su, linijom manjeg otpora koji generira najmanje buke, ignorirane i/ili premještane na druge lokacije. Sve do jednom, sve do eksplozije. A tada se stvori mrlja koja čini teško popravljivu štetu i dugotrajnu duhovnu i tjelesnu bol. Zato nam je danas itekako potrebna prevencija i „puhanje i na hladno”, a tu svi mi možemo puno toga učiniti budno pazeći i upozoravajući na sve ono što bi nam se svima jednoga dana moglo obiti o glavu.

Koliko god je ta mrlja tragična, ona ne zahvaća cijeli ocean niti je ona ta koja ga definira. I dalje je on prepun neiscrpne Božje ljubavi i brižljive pažnje za čovjeka, s kojima će se, preko nas, pobrinuti za sve one kojima je izravno ili neizravno nanesena bol i patnja.

Katolički samarijanci

Opasna je isto tako i druga krajnost u Crkvi u kojoj se pojedinci ili skupine namjerno izdvajaju kako bi egzistirali kao nekakve paralelne i stopostotno pročišćene zajednice što u pojedinim segmentima poprimi oštre konture religijskoga fundamentalizma. One se ograđuju visokim i često nepremostivim bedemima nekakvog sebi prisvojenog copyrighta nad vjerom, pa s užasnom lakoćom diskvalificiraju ne samo druge i drukčije, nego i sve one katolike širih obzorja vjerske inkluzije koje bih ovdje uvjetno nazvao katoličkim samarijancima, jer pomažu, razgovaraju i vode brigu o svakom čovjeku u potrebi bez obzira o kome se radi i što ispovijeda. Nesmotreno i žestoko ih napadnu i optuže, u najmanju ruku, za razvodnjavanje poklada vjere, bez obzira što se ovi ne odriču ni jednoga slova svoje vjere. Treba pošteno reći da se i među takvim širokim katolicima nađe onih koji se radi nekakvoga fiktivnoga zajedništava vrlo brzo izgube, istroše i utope u vrlo opasnim i za vjeru destruktivnim pseudoreligijskim new age kršćanskim pokretima. Zato se ovdje ne postavlja pitanje treba ili ne treba reagirati u takvim i sličnim slučajevima, nego o tome kako reagirati. Katolički pristup svakom čovjeku mora biti evanđeoski, a to znači inkluzivan. Svim se ljudima treba pristupati s puno ljubavi i s tom ih ljubavlju buditi, korigirati, usmjeravati i obraćati. I to ne zato što „ljubavi treba dati šansu”, nego zato što je naš Učitelj tako postupao i to nama, svojim nasljedovateljima, zapovjedio. U tome kontekstu, itekako nas treba inspirirati prizor iz Getsemanskoga vrta gdje Isus, pun boli za ono što će mu se dogoditi za koji sat, moli svoje najbliže suradnike da u tim najtežim trenucima budu s Njim i mole. Međutim, oni spavaju dok se On znoji krvavim znojem. I što se događa? Je li se razočarao nad njima? Galamio na njih? Otpisao ih? Ogradio se od njih? Ne. On ih s razumijevanjem budi i gotovo ih pravda govoreći: „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo” (Mt 26, 41). Isus ih budi ne jednom, nego tri puta. A čini mi se da je bilo vremena, budio bi ih i deset puta. Pa tko smo mi onda da osudom i diskvalifikacijom budimo svoje bližnje? Jasno je da jasnije biti ne može: ako druge ne razbuđujemo kako je to Krist činio, onda smo sigurno mi ti kojima treba buđenje.