Snježana Šušnjara rođena je u Zenici 1966. godine. Nakon završenog magisterija u Sarajevu i Joensuu, Finska, na Sveučilištu u Joensuu brani doktorsku disertaciju iz pedagoških znanosti. Izvanredna je profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu i rukovoditeljica Odsjeka za pedagogiju. Njezini su istraživački i nastavni interesi vezani za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnoga rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila je dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije. Autorica je više znanstvenih i stručnih članaka te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Od 2013. godine stalna je suradnica revije Svjetlo riječi.
Profesorice Šušnjara, svjedoci smo odlaska brojnih mladih ljudi i cijelih obitelji iz naše zemlje. Mnogi od njih otišli su u potrazi za poslom, trbuhom za kruhom. Može li se čovjek pripremiti za ono što ga čeka u ‘bijelom svijetu’?
U svjetlu današnjih zbivanja i svakodnevnoga bombardiranja vijestima o novim migrantima zaboravljamo da su migracije uvijek bile prisutne u BiH. Sve je ovisilo o političkoj situaciji u zemlji i nemogućnosti osiguravanja pristojnoga života svim slojevima društva.
Oni koji su otišli trbuhom za kruhom oni su koji su doista u potrebi i njima se divim na hrabrosti. Nije lako napustiti svoju zemlju i otići u nepoznato, pogotovo ako ne poznajete jezik i nemate nikoga da vas dočeka. To je doista izazov.
Nikad zapravo ne možete biti dovoljno pripremljeni za bijeli svijet. Ako ste mlađi, to vam je avantura. Ako ste stariji i imate djecu školskoga uzrasta, onda je to već teška briga i muka. Vjerujem da nikome nije svejedno i da su takvi životni prijelazi itekako teški. Djeca se lakše prilagode od odraslih, pogotovo ako su manjega uzrasta, jer sve što njima treba jesu njihovi roditelji, braća, sestre. Muke prilagodbe su uglavnom teške, ali se prebrode. Ako se ne prebrode, uvijek postoji opcija povratka i vraćanje na sigurno. Slojevite su to situacije i svaka je priča posebna i specifična.
Sreća je ipak što većina ljudi ima nekoga poznatoga ili rodbinu u inozemstvu. Kako su oni već zreli i odgovorni ljudi koji su stekli kontakte i poznaju duh i navike zemlje koja im je sada domovina, znaju onda uputiti i nove pridošlice. I to je jedna od dobrih strana ovih novih odlazaka. Upravo oni koji već imaju neka iskustva u stranoj zemlji pomažu ovima koji tek dolaze. Možda je to, doduše, i jedan od razloga zašto se ljudi lakše otisnu u nepoznato.
No, često se pitam kakva je ovo zemlja koja dopušta da 20 godina nakon rata njezini stanovnici odlaze i ne poduzima puno kako bi zaustavila ovaj egzodus.
Što Vi mislite koji su glavni uzroci ovakva stanja?
Mišljenja sam da su glavni uzroci nebavljenje društva mladim ljudima. Imamo li mi ikakvu statistiku o tome koji nam kadrovi trebaju, na čemu treba raditi da bi se mlade zainteresiralo za zanimanja koja nisu atraktivna. Stvorila se fama da zanati nisu poželjni, da si nitko ako nemaš fakultet. Djecu se tjera na fakultete iako se vidi da ona ne mogu iznijeti te obveze i usprkos njihovu opiranju i drugačijim interesima i talentima. Odjednom je postalo jako važno imati fakultetsku diplomu. Stalno se pitam zašto su nama potrebni toliki doktori znanosti, toliki magistri, čemu to naglašavanje titule, a kvalitete nigdje!?
Kad vidite danas ovu pomamu za diplomama, jasno vam je da nešto nije u redu. Diploma je postala cilj, a put do diplome sumnjiv. Što si naučio? Što znaš? Nasmiju vam se u lice novopečeni stručnjaci i mašu vam diplomom koju su dobili za kratko vrijeme, misleći da su osvojili jackpot. I svi to gledamo i ne činimo puno da zaustavimo, upozorimo. Pritom nemamo dobroga zanatliju, dobroga njegovatelja, a prije svega, čovjeka!
Stoga danas i prevladava poluobrazovanost, diletantizam, polukultura i materijalizam. Nema tu vjere ni ideala, samo potreba da se sve smatra sredstvom vlastitoga probitka i koristi.
Zato odlaze oni koji vrlo dobro znaju da je studiranje proces kojemu je diploma kruna za trud i napore. Ali nisu imali tu sreću imati nekoga iza leđa. Bez oslonca nisu imali uporišta pa traže pravo i pravicu na boljim mjestima jer ih ne nalaze u svojoj vlastitoj zemlji.
Trebamo li onda biti zabrinuti za budućnost ove države, ako uzmemo u obzir da većinom odlaze ljudi sa završenim fakultetima?
Danas imamo odljev našega mladog, fakultetski obrazovanoga kadra i kako kaže jedna naša profesorica, Njemačka dobije gotov, bogat paket obrazovanih pojedinaca u koje ne treba puno ulagati i tako obogaćuje svoju zemlju mladim pametnim kadrovima.
Ne znam je li time naša zemlja osiromašena jer su mladi čekali svoje prilike ovdje, ali ih nitko nije nudio. Dapače, nitko ih i ne zaustavlja na njihovu putu. Pitam se je li naša zemlja toliko siromašna duhom da i ne vidi u što srlja. Ponekad imam osjećaj kao da se jedva čeka da odu ti pismeni ljudi, jer smetaju, puno pitaju i ‘pametuju’. Kad sam i sama prije 20-ak godina rekla da ću otići iz ove zemlje, samo su mepitali kad ću ići. Kao da su jedva čekali. Znanje se, izgleda, u ovoj zemlji najmanje cijeni.
Niz godina predajete na Filozofskom fakultetu i radite sa studentima. Kako biste ocijenili školstvo u BiH?
S obzirom na okolnosti, moram priznati da se svi suočavamo s teškoćama i naporima kako sačuvati obraz obrazovanju. Naše je školstvo opterećeno prošlošću i nikako da se okrene budućnosti. Umjesto da rasteretimo kurikulume, dodatno ih punimo sadržajima koje ne propitujemo. Nastavnike na svim razinama podcjenjujemo, umanjujemo njihovu važnost. Rijetko ih se pita za mišljenje o promjenama u školstvu, a u njihovo ime odlučuju birokrati i činovnici.
Osim toga, danas se školstvo doživljava kao teret i trošak, kao gubitak vremena. U glave učenika se ulijevaju činjenice i podaci, a ne uči ih se kako se njima koristiti. Trebali bismo se ugledati na školstvo kakvo je primjerice u nordijskim zemljama gdje djeca kroz igru uče i bivaju sretna i kreativna. Mi još uvijek nosimo onaj duh prošlosti koji se tumači onom – bez muke nema nauke! Škola ne mora biti muka, naprotiv. Mi mislimo da sve mora dolaziti zapovjednim putem pa je stoga malo pokušaja ispitivanja terena na kojem se nalazimo, ocjenjivanja tereta koji nosimo, pronalaska puta kojim bismo trebali ići.
Naša je tragedija u tome što primamo život, rad, odgoj i obrazovanje kao zapovijed koja nam se nameće. Davno je jedan učitelj istaknuo: Jedina je prosvjeta koja nema svojih vođa. Najvažnija je grana našega društvenog i nacionalnog života, to jest uzgoj i obrazovanje naših građana, ostala bez oduševljenih radnika, koji bi stvarali epohe i davali značaj svome dobu.
Što mislite koliko Crkva čini da zadrži ljude ovdje?
Što se tiče Crkve, bojim se da je i tu velika kriza. Pojedinci koji bi trebali biti primjer svima nama, jer su život dragovoljno posvetili služenju Bogu i ljudima, odaju tužnu sliku stvarnosti i ne prenose poruke koje bi trebali. Svećeništvo je sve manje poziv, a sve više zanimanje, posao. I to je sve očitije. Po meni, potrebno je uvijek iznova govoriti o temeljnim vrednotama Crkve, crkvenoga nauka, kršćanstva, otajstava vjere.
U posljednje vrijeme se pod svetim misama događaju stvari koje ne bi smjele, a sve zato što se ne govori o vrednotama, o duhu, o ljubavi, o zajedništvu, nego se na brzinu čitaju neke propovijedi koje sam govornik ne živi i ne provodi, političari se, pozdravlja se ‘uglednike’, aplaudira se pojedincima. Sve me to podsjeća na onaj trenutak kad je Isus isprevrtao stolove trgovcima i istjerao ih iz hrama. Ne činite leglo razbojničko u kući Oca mojega!
Ponekad se dogodi da se čovjek pod novim okolnostima i drukčijim ritmom života ne snađe, pa ne zna bi li ostao ili se vratio. Nije sretan tu gdje jest, a kad bi se vratio, riskira da ga prozovu gubitnikom. Kako se nositi s tim?
Da, i to je jedna od pojava koja se često događa onima koji su riskirali i ostavili poslove ovdje i otišli u nadi da ih tamo ne čeka puno posla, a da će plaća biti izvrsna. Međutim, ako nema naviknutosti na cjelodnevni rad, koji često nije težak, ali je dosadan i nekreativan, prilagodbe teško idu. Većina našega mladog svijeta nije odrasla kao generacije njihovih roditelja, nisu naviknuli raditi fizički, nisu naviknuti slušati, biti budni, odgovorni, nemaju radne navike. Tu često nastaje problem.
A naša sredina je nemilosrdna, često se ljudi rugaju drugima, a pritom zaboravljaju da ni sami nisu ništa bolji. Neki se vrate odmah, neki trpe pa se onda tiho prišuljaju, pa opet odu. Sve su to kušnje kroz koje mladi čovjek prolazi i koje ga izgrađuju, nabolje ili nagore, ovisi o pojedincu.
Ipak, postoji mnogo onih koji u inozemstvu nađu svoju sreću.
Ja se radujem hrabrosti mladih koji uspiju. Ponosim se njima. Uzmimo za primjer razmjene studenata koje Bolonjski sustav obrazovanja potiče. To je nešto dobro jer su mladi već za vrijeme studija u prilici upoznati druge zemlje, kulture, načine studiranja. Međutim, naši mladi ne koriste dovoljno ove prilike. Nemaju povjerenja u sebe same, u svoje sposobnosti i mogućnosti. Jako ih je teško uvjeriti da vrijedi pokušati.
Oni koji pokušaju, već su bogatiji iskustvima i neće se plašiti odlaska ili ostanka. Znat će što se nudi, a što se propušta. Naravno da bi ti mladi ljudi trebali pomoći svojoj zemlji jer predstavljaju svojevrsne ambasadore svoje zemlje. Oni su pioniri kojima se otvaraju novi putovi. Susretala sam se s mladim ljudima koji su studirali vani i koji su se vratili. Oni su oduševljeni novim iskustvima i rado se opet prijave. Neki se poslije toga razočaraju situacijom u svojoj zemlji i zapadnu u krizu jer vide da se ništa nije promijenilo i da se stalno vrtimo ukrug. Oni napune baterije na stranim fakultetima i shvate koliko su cijenjeni kao mladi ljudi koji imaju znanje, želju i volju za promjenom, za proširivanjem svojih vidika i tada osjete ponos što će svojoj zemlji donijeti nešto, što će je predstaviti u novome svjetlu.
Nažalost, kad se vrate, često ne bude nikoga da ih čuje, da ih ohrabri, da ih pohvali. Dapače, zna doći do podcjenjivanja i ismijavanja njihovih napora i njihova boravka vani. Ali sve je to ljudski i znamo da nas ima svakakvih svagdje.
Često čujemo kako roditelji svojoj djeci kažu: „Ako sam se ja patio, ne moraš i ti.”Je li to ispravno? Treba li pod svaku cijenu štititi dijete od „patnje”?
Patnja je ovo danas što roditelji pružaju djeci i uvode ih u svijet koji njima nije potreban! Obasipaju ih stvarima koje ne žele niti trebaju. Danas se djetetu ne dopušta nositi školsku torbu, a kamoli što drugo. Roditelji djecu štite od svega, rade s njima zadaće, uče, propituju ih, razvoze ih na različite aktivnosti, omogućavaju im sva moguća dostignuća tehnike, izlažu ih utjecajima o čijoj štetnosti još nisu naučili dovoljno, štite ih od odlaska u prirodu, igre, drže ih u kućama i izlažu rizicima kojih će biti svjesni tek za koju godinu. Najmanje vremena provode s djecom.
Vlada velika otuđenost između djece i roditelja i nepotrebna panika se stvara oko običnih stvari. Djeca trebaju red u odgoju, pravila ponašanja, toplu riječ i pažnju, a sve to prožeto roditeljskom ljubavlju koja cijeni i poštuje osobnost djeteta. Brendirana odjeća koja se djeci nameće čim se rode zapravo je potreba roditelja da se iskažu, da kompenziraju svoje neispunjene želje.
U tom smislu roditelji svome djetetu uvijek žele pružiti najbolje. Je li potrebno ispuniti baš sve djetetove želje i gdje je zdrava granica kad treba ponešto i uskratiti?
Prije šeste ili sedme godine dijete ne može shvatiti vrijednost novca. Djeci je i mala i velika novčanica ista. Kad su djeca manja, treba im skretati pažnju od nepoželjnih želja ili onoga što mi smatramo da nije za njih dobro. Dijete manjega uzrasta nipošto ne treba pitati što bi ono htjelo, jer ono to ne zna. Odrasli je tu da zna što je dobro za dijete. Ono se tako onda uči navikama, normama, pravilima. Kako pedagog John Gray kaže, Bog je djecu stvorio malu da bi ih roditelj mogao odnijeti iz nepoželjne situacije kako bi se smirila, prenijeti ih u pozitivno, voditi ih kroz odrastanje. Ne treba puno pažnje davati njihovim pogreškama jer ona to ne razumiju na naš način. Umjesto da ih učimo da se osjećaju loše zbog svojih pogrešaka, trebamo ih uputiti da uče iz njih i sami daju prijedloge kako nadoknaditi štetu nastalu zbog njihova propusta.
Mala djeca nemaju osjećaj za svoje vlastito ja sve do devete godine, a opet, neprestano uče i ispravljaju se automatski, bez osjećaja odgovornosti. Ono ispravlja samo sebe ne zbog svijesti da je uradilo nešto loše, nego zato što oponaša svoje roditelje i želi surađivati. Vidite kako je ovo zatvoren krug. Roditelji su stalno tu i ako djeci pruže mogućnost za duševno zdravi razvoj u nemanipuliranoj slobodi, ali uz usmjereno i svjesno poticanje, djeca će zadovoljno surađivati. Njih materijalno ionako ne zanima.
Kad govorimo o braku, što mislite boje li se danas mladi ljudi braka?
Ne bih rekla da se boje. Naprotiv, ulijeću u brak omamljeni i opijeni kao leptiri na svjetlost. Čini se da nemaju realnu sliku o onome što ih čeka nakon ceremonije koja ih mami, nakon svih nametnutih novih i starih običaja koji nemaju veze sa samim činom obećanja jednih drugima. Kad prođe sva ta uzbuna oko pripreme, proba i konačno realizacije, i stvarni život sa svojim naplatama stigne, onda nastane muk i nevjerica. Tada se počnu bojati sadašnjice i utječu se roditeljima ili prijateljima sličnih nazora. Neki opstanu, neki ne.
Za kraj ću Vas još pitati: koliko su vanjske okolnosti, makar posložene i funkcionalne, uvjet za čovjekovu nutarnju sreću i zadovoljstvo?
U ovom svijetu demokracije nejednakost je sve prisutnija. Nametnuti konzumerizam kao da guta sve vrijednosti i uništava sve nade i želje. Nema iščekivanja i radovanja novim stvarima, jer se sve traži odmah i sad. Potrošačko društvo pridonosi sve većoj pojavi otuđenja ljudi jednih od drugih. Ako čovjek nije dovoljno čvrst i odgojen na način da cijeni drugoga, da njeguje obiteljske vrednote zajedništva, teško će se moći oduprijeti izazovima koji se nameću. Stoga je uloga obitelji itekako važna i neprocjenjiva.
