Naziv Crkva u svojoj stvarnosti nosi bremenitu sadržajnost pred kojom svaki misleći čovjek zastaje i nalazi se pred zaključkom kako ne može dati jednostavnu i jedinstvenu definiciju koja bi obuhvatila svu stvarnost Crkve. Unutarnja dinamika, kao i odnosi unutar teoloških koncepcija, daju nam osjećaj trajne živosti i neprestanoga kretanja. Pastoralni život i nastojanja utemeljuju nas u viziji kako je Crkva živa evanđeoska zajednica koja putuje ovim svijetom noseći već aktualnu zbilju spasenja koju će živjeti u punini u eshatonu.
Govor o principima zahtijevao bi cijeli teološki traktat, ali egzistencijalno se smijemo pitati koji su to temelji vjere ili koje su to činjenice od kojih ne smijemo odstupiti. Također, postoje li principi koji ne podliježu arbitriranju suvremenih tendencija i pokušaja redefiniranja i unutar Crkve?
Koja su očekivanja društva od Crkve?
Skenirajući društvo u kojem se suvremeni svijet nalazi, uzimajući u obzir globalne društvene tendencije, ali i ambijent nacionalnih društava poput hrvatskoga, jasno uviđamo posljedice koje su sve očitije. Promjena kulturološke paradigme, odmak od tradicionalnih vrijednosti, kriza očinstva i majčinstva, redefinicija obitelji, samo su neke evidentne promjene koje zamjećujemo kao aktualne pojave u društvu koje više nisu na razini statističke pogreške, već preuzimaju značajnije udjele. Mogli bismo pomisliti kako je društvo zasićeno zastarjelih antropoloških koncepata obitelji, očinstva, religije itd., i da traži i nalazi nove oblike životnih zajednica i definicija. S pravom se možemo pitati je li ovo kraj jedne epohe i početak neke druge transhumane nekršćanske?
S pravom si možemo postaviti pitanje i o razlozima i uzrocima koji su doveli da na globalnom svjetskom planu promatramo promicanje i uzdizanje čina i pojava koje su o samih početaka zapadne civilizacije smatrani objektivnim moralnim zlom, grijehom i neredom, a sada se promoviraju kao vrline. Karakteristike kulture smrti, strukture grijeha koje joj omogućuju postojanje i širenje utjecaja, diktatura relativizma koji je nametnula postmoderna filozofija, sve do vanjskih ugroza i unutarnjih prijetnji otkrivaju potrebu težnje za jasnim i sigurnim principima koji će nam pomoći jasno i nedvosmisleno sagledati stvarnost u kojoj se nalazimo. Ideja o fluidnom svijetu bez principa ostavlja nam osjećaj nesigurnosti i čini nam se bez logike.
Koji su to principi od kojih se ne odustaje i o kojima se ne arbitrira?
Primarni i temeljni princip o kojemu nema pregovora je ishodišno pravo na život, koje se i u građanskom pravu smatra prvorangiranim ljudskim pravom iz kojega proizlaze sva ostala prava čovjeka. Kao da je nastupila nekakva pomutnja uma i jezika koja ne dozvoljava kršćaninu današnjice da jasno artikulira apel za zaštitu života. Crkva u dokumentima jasno progovara i definira značenje života te njegovo apsolutno dostojanstvo i nepovredivost. Pitamo se gdje je prepreka za jasniji i životniji govor pastira u korist obrane života. Možda je odgovor u terminu „salonska teologija” kojim su neki znali opisivati beživotnu teologiju koja ne nalazi utemeljenje u stvarnome životu. Ali još dodatno zbunjuje činjenica koja pokazuje da teologija današnjice ima tendenciju izlaska do krajnjih granica i periferija, a ne donosi ili se bar ne zalaže snažno za prvo pitanje ili princip, onaj temeljni, Život. Odgovor se više ne krije u pukom deklarativnom očitovanju jesmo li ili nismo za život od začeća, pobačaj ili kontracepciju. Areopag rasprave se premjestio u središte identiteta i postavlja nam pitanje hoćemo li kršćansku kulturu identificirati kao likvidnu tvorevinu nejasnih principa ili ćemo se jasno odrediti i hrabro reći ovo želimo a ovo ne. Ima li Crkva snage jasno reći NE, a da pritom ne podlegne kompleksu da nije inkluzivna? Može li Crkva preko svojih institucija učiniti korak dalje i preuzeti brigu za majke koje žele pobaciti radi materijalnih razloga i tu im omogućiti permanentnu pomoć u novcu i savjetovanju te preuzeti brigu za majku koja se osjeća odbačena. Ili sve ostaje na sirovoj moralnoj obligaciji NE!?
Drugi je princip Očuvanje obitelji kao jezgre i prvoga prirodnoga okruženja pojedinca te kao takva obitelj mora imati status koji joj je sam Stvoritelj upisao. Nastavno na fluidnost definicija i mogućnosti promjene istih, obitelj i njezino značenje postaje individualiziran koncept. Mogućnost prevrednovanja određenih pojmova i kreiranje novih stvarnosti ostavlja posljedicu i na koncept obitelji. Definicija obitelji pruža mogućnost maštovitoga slaganja uloga i rodnih identiteta kao i promjenu istih. Izazov ide u smjeru jasnoga odgovora u vidu posvajanja djece. Naime ako sama definicija obitelji ili „situiranoga” zakonskog para bude zakonski minimum za ostvarivanje prava za posvajanje, otvara se velika mogućnost potpune redefinicije obitelji i djetinjstva kao zaštićenoga statusa na koji svako dijete ima pravo. Državna zakonodavstva teško pristupaju promjenama i analizama koje bi u potpunosti sagledale potrebe i zahtjeve te donijele jasnu regulativu. Prisjetimo se samo Rješenja Ustavnoga suda koji je obvezao Hrvatski sabor prije nekoliko godina da donese novi zakon o regulaciji pobačaja i naložio mu zakonski rok, a da se do dandanas po tom pitanju nije ništa učinilo.
Veliki dio spomenutih kršćanskih načela i principa o kojima se ne pregovara katoličkim su vjernicima prilično poznati, no njihova primjena u redovitom vjerskom životu i obrana u društvenom kontekstu redovito izostaje.
Politika i političari loši, a građani dobri i pošteni?
Često ponavljana mantra kako su krivi oni koji su na vlasti i kako su oni temelj svake nesreće naroda koji predstavljaju. Zaboravljamo činjenicu da su predstavnici izabrani i da im je netko dao legitimitet predstavnika. Nemotiviranost za sudjelovanje u javnom životu vidljiva je neizlaskom na izbore i odustajanjem od minimuma suradnje u javnom dobru. Promatrajući pritom uzorke, analizirajući djelovanje pojedinaca i zajednice, lako je uočljivo svetopisamsko načelo kako imamo vlast kakvu smo zaslužili te kako nije održiva teza kako su građani pošteni, radišni i moralni, a njihovi političari i vođe korumpirani. Društveno stanje naše zemlje posljedica je ponašanja svakoga pojedinog katolika ili člana istoga društva.
Principi o kojima se ne pregovara nisu set proizvoljno određenih načela koja se kršćanin obvezao držati ni sam ne shvaćajući zašto. Oni su, naprotiv, temelj kršćanskoga djelovanja koja čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, jednako kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego ga je stvorenoga zatekao. Ako bi Crkva bila nedosljedna ili samo nejasna oko principa o kojima se ne raspravlja, dovela bi u pitanje jasnoću nauka i izložila bi opasnosti one koji su joj dali povjerenje. Dopuštanjem kršenja principa o kojima se ne pregovara, uništava se samo dostojanstvo ljudske osobe, urušava cijelo društvo, njegov moralni red i njegova budućnost. Dio je to stvarnosti kojoj smo očevidci, pred čijim su očima socijalna pitanja postala antropološka.
Jasnoća nauka i ljekovitost evanđelja
Svijet i Crkva dva su komplementarna pojma koji nipošto ne smiju postati antipodi govora o Božjoj prisutnosti ili odsutnosti. Prožetost i potrebnost egzistencije jasna je na svakom koraku. Ne postoje „otoci” kršćana ili izolirane skupine koje bi živjele autentično evanđelje nasuprot svima ostalima kojima svijet priječi život po evanđelju. Isus je sišao na ulice grada i u prašinu svakodnevnice. Njegova stopala su bila uprljana blatom s ulica njegova grada i on je nazočio suzama i smijehu svojih sugrađana. Je li Isus bio prilagodljiv? Možda je to najteže i najvažnije pitanje za Crkvu današnjice. Odgovor se možda krije u pogledu na ljubav i milosrđe koju je pokazivao prema grešnicima i odbačenima. Izvor milosrđa nije ništa moglo zasjeniti, ali ni obvezu Zakona nije dao poništiti, već je On bio princip prilagodbe a ne svijet, okolina, zahtjevi ili pomodarstvo. Crkva između tradicije i prilagodbe ponekad ulaže silnu energiju da auto-sugestivno tradiciju prikaže kao nešto negativno i kao razlog trajnoga otklona od okvira. Prilagodba pritom postaje model implementacije evanđelja ili možda određeni „transeklezijalizam” u kojem Crkva želi nadrasti samu sebe i biti prilagodljiva kako navještajem tako i naukom. Ima li Crkva na to pravo, ili je ipak On jedini mjerodavan dijeliti milosrđe iznad mjere Zakona?
