Sv. Katarina je svoj temeljni biblijski svjetonazor produbila mističnim objavama koje je dobila od Boga Oca. U Dijalogu božanske providnosti ističe se jedna od temeljnih slika kojom Otac objašnjava Katarini „strukturu stvarnosti”. To je slika Isusa kao jedinoga mosta između neba i zemlje. Ispod mosta teku mutne, demonske vode koje odnose duše u propast, u pakao. Jedini put, prijelaz, most koji vodi u raj jest Krist koji se utjelovio i umro na križu radi našega spasenja.
Bog govori Katarini, a i nama, da poslije smrti i (osobnoga) suda duša može otići u čistilište (privremeno) i raj (vječno) ili u pakao (vječno). Isus je jedina nada za grešno čovječanstvo kako bi izbjeglo vječnu propast. Svi oni koji znaju za most (za Isusa) trebaju ići njime kako bi se spasili. Bog želi da se svi ljudi spase. On svima nudi spasenje po Isusu. O nama ovisi hoćemo li prihvatiti ili odbiti spasenje. Oni koji odbijaju spasenje, odlaze u pakao – u strašno i užasno mjesto pripremljeno Sotoni i palim anđelima. Oni koji prihvaćaju spasenje, dolaze u nebo – u divno i prekrasno mjesto gdje prebiva Bog i anđeli. Bog objavljuje da su grijeh, zlo i demoni mnogo užasniji i ružniji nego što većina ljudi može i zamisliti svojim ograničenim razumom. Isto tako ljepota i slava neba puno je veća nego što možemo shvatiti.
Bog je objavio Katarini da postoje četiri glavne muke u paklu. Prva i najteža muka jest ta što su proklete duše lišene gledanja Boga. Ta čežnja da vide Boga toliko je jaka i bolna da bi duše radije izabrale oganj i ostale okrutne muke. Ova prva muka uzrokuje drugu muku – muku crva savjesti koji ih stalno grize i okrivljuje. Treća muka sastoji se u tome što izgubljene duše moraju, umjesto predivnoga Boga, gledati strašnoga Đavla koji je izvor svakoga zla. Kao što blažene duše, koje promatraju Boga u nebu, postaju slične Bogu, tako i pale duše, promatrajući demone u paklu, jasnije spoznaju kako su postale slične groznim i ružnim demonima. Četvrta muka jest trajno izgaranje u vječnom ognju. Svaka osoba u paklu muči se u vatri svojih zlih djela. Tako škrtac, zaodjenut smradom škrtosti, gori u ognju zajedno s bogatstvom ovoga svijeta što ga je neuredno ljubio. Bludnik gori u vatri bludnosti, zavidnik u vatri zavisti itd. Dakle, svaka će osoba, u duši i preobraženom tijelu, biti kažnjena na različite načine, prema svojim grijesima.
Da bismo se sačuvali od „paklenog ognja”, potrebno nam je iskustvo straha Božjega,koji je početak mudrosti (usp. Ps 111,10; Sir 1,14). Biblijski strah Božji nije strah od Boga tiranina koji samovoljno i okrutno kažnjava, nego strahopoštovanje prema Bogu koji pravedno kažnjava one koji to zaslužuju. Strah Božji je razborit strah, utemeljen na istini da je Bog svet i pravedan, a da smo mi slobodni prihvatiti ili odbiti Božju ljubav i spasenje. Mi zapravo odabiremo svoju vječnu sudbinu – raj ili pakao. Ako izberemo strah Gospodnji, onda idemo putem mudrosti koji završava u ljubavi (usp. 1 Iv 4,17). „Tko se boji Gospodina, sretan je na svršetku i blagoslovljen u dan svoje smrti” (Sir 1,13). Dakle, do ljubavi dolazimo preko iskustva straha Gospodnjega. Bog je pokazao Katarini i nebesku slavu – mjesto vječne sreće, blaženoga gledanja, uživanja, radosti, ljepote, dobrote. To naš zemaljski razum ne može pojmiti. Raj počinje na zemlji a ispunjava se na nebu. Ljubav prema Bogu i sjedinjenje s Njime počinje u ovome životu i raste kako duhovno putovanje napreduje te se očituje i usavršava u nebu. I naša ljubav prema bližnjima bit će usavršena i proslavljena u nebu. Stoga, uredimo svoj život u svjetlu stvarnosti raja i pakla. Poput sv. Katarine, hrabro krenimo s Kristom putem vjere, nade i ljubavi pa ćemo jednoga dana doći u raj i gledati Boga licem u lice, zajedno sa svojom braćom i sestrama.
