Nastavljamo priču o djevojčici Ivi Livaja iz Vojkovića koja je tvrdila je da je na Debelom brdu na planini Malenici iznad sela Vojkovići 1946. godine pokraj vrela vidjela Gospu. Vrlo brzo nakon toga, okupljanja na brdu ukazanja postala su tako brojna da je cijelo brdo znalo biti puno naroda pa se nije imalo gdje sjesti.[1] Na Malu Gospu 1946. došlo je čak 30 000 hodočasnika što je za jedno izolirano mjesto kao što su Vojkovići ogroman broj.[2] Čak su i tadašnji mediji koji su se nalazili pod strogom kontrolom vlasti o tome pisali. To je vidljivo iz dopisa biskupa Petra Čule župniku M. Ćoriću od 23. kolovoza 1946. u kojem stoji: „Ordinarijat saznaje iz novina, da se na području Vaše župe u selu Vojkovićima tobože ukazuje Blažena Gospa.”[3]
Progoni
OZNA je stoga odlučno reagirala i njezin šef – poznat po zločinima – Mitar Vujčić došao je na lice mjesta.[4] Rastjeruju narod a milodare plijene. Zaprijetio je čak i ubojstvom onima koji tu budu dolazili, ali to nije djelovalo.[5] Zbog toga on, skupa sa svojim suradnicima, sustavno na razne načine koristi silu protiv hodočasnika.
Samu vidjelicu, iako je bila maloljetna, vodili su više puta na ispitivanje u Tomislavgrad i zatvarali je, ali bi ona svejedno kad bi je pustili nastavljala odlaziti na mjesto ukazanja.[6] Da jedna djevojčica odolijeva svim pritiscima i prijetnjama i ne da se pokolebati, svjesna da tako ugrožava egzistenciju i živote sebe i svoje obitelj, toliko je izuzetno da upućuje na nadnaravno objašnjenje. Ako još tome dodamo da je ona u svemu tome sama i ne može računati na potporu župnika ili nekoga duhovnika, veliki je argument u prilog istinitosti ukazanja. Okupljanja hodočasnika su prestala jer ih je milicija zlostavljala, privodila ljude na ispitivanje i šibanje a neki su završili u zatvoru, oni iz daljega su bili strože kažnjavani.[7]
Fra Ratomir zaključuje: „Psihoza mase počela se hladiti i vrijeme je odnijelo u zaborav ‘ukazanja’ u Zavelimu.”[8] No stvari ipak stoje nešto drukčije. Progoni tadašnje ateističke vlasti onih koji su vjerovali u ukazanja bili su tako okrutni da su se još pred nekih deset godina mještani bojali govoriti o tim događanjima.[9] Ni sama vidjelica o tome nikad nije htjela ništa govoriti čak ni svojim ukućanima.[10] Dovoljno se prisjetiti da je župa Roško Polje koja je 2008. godine brojila 730 župljana u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubila čak 190 svojih župljana, a preživjeli su u godinama poslije rata radi toga mnogo pretrpjeli.[11]
Cijela obitelj vidjelice odselila se u Slavoniju u potrazi za boljim životom poslije 1950. godine.[12] Glavni razlog nije bila potraga za boljim životom, nego prvenstveno bijeg od zlostavljanja komunističkih vlasti koje su ih označile kao „narodne neprijatelje”. Radi rodoljublja takvima su bili smatrani i skoro svi njihovi mještani. Prema župniku fra Radi Graniću iz župe Roško Polje u razdoblju od 1945. do 1955. iselilo se nekih 120 obitelji od kojih mnogi u Slavoniju.[13] U Vojkovićima je 1944. godine bilo sedam obitelji Livaja, a danas ih je ostalo pet.[14]
Vidjelica Iva je poslije otišla živjeti u Francusku[15] gdje se udala za svoga sumještanina iz Vojkovića, također iseljenika.[16] Bog ostavlja slobodu svima pa i onima koje obdari velikim milostima kao što su ukazanja. Ne znamo kako je došlo do odluke o sklapanju braka, ali ljudi pričaju da joj se prilikom vjenčanja usna iskrivila jer se nije trebala udati. Od supruga je uzela prezime Plazibat i još je bila živa 2022. godine. Jedan dio godine živi u Francuskoj a drugi dio u Slakovcima. O ukazanjima ni danas u promijenjenim okolnostima kada više nema komunizma ne želi ništa govoriti. To pokazuje koliko je straha i patnje i danas vezano za te događaje.
Snoviđenja
Anđelka Perić djevojački Matešković, zvana Đela, rođena je 17. ožujka 1977. u Berlinu gdje i živi. Otac Jozo Matešković a majka Zdravka rođena Kelava.
Kao curica od deset godina odlazila je na „Gospino brdo” prošetati, pomoliti se i igrati. Ljeti bi znale doći i žene iz mjesta. Brišćani i Seljani, dva dijela Vojkovića, tu su čuvali ovce. Znala je da se Gospa tu ukazala i slušala kako mještani o tome pričaju. Udala se s 24 godine. Od polovine 2008. započinje revniji duhovni život.
U siječnju 2009. godine, sa subote na nedjelju, u svome stanu u Berlinu sanja da je kod stričeve kuće i ima pogled na brdo nasuprot. Ona stoji a iza nje njezina obitelj. Povrh planine Midene vidi Gospu u bijeloj odjeći s maramom na glavi koja nalikuje na prikaz Majke Božje u Tihaljini. Lice joj je mladoliko i jako nježno. U jednom trenutku okrenu se lijevo i tada nestane Gospa, a pojavi se veliki crveni zmaj koji izgleda kao kineski. Ubrzo on nestaje i cijelo nebo postaje crveno. Probudivši se, odlazi sestri – koja živi u istoj zgradi – na kavu i pripovijeda joj san čiju važnost ona umanjuje. Nekoliko dana poslije, u srijedu se sjeti moliti krunicu, uzme molitvenik i u petom otajstvu nailazi na odlomak iz Otkrivenja: zmaj i Žena okrunjena na nebu. Prizor je potrese jer odgovara njezinu snu i u nevjerici razmišlja nekoliko dana o tome.
Dva tjedna poslije opet sanja. Nalazi se pred očevom kućom, ima štap u ruci i gleda na brdo ukazanja. Čuje blagi ženski glas, a nikoga ne vidi: „Digni mi spomen na Malenici!” Probudi se. Glas je lijep, san neobičan, želi zapamtiti riječ Malenica koja joj je nepoznata pa ju ponavlja cijelu noć. Ujutro je s cijelom obitelji na doručku s roditeljima koji su upravo stigli iz Roškog Polja u Berlin. Nakon sat i pol ona se sjeti sna i upita uvjerena da neće dobiti potvrdan odgovor: „Da li postoji u Roškom polju Malenica?” „U ime Isusovo kao da ti ne znaš”, kaže mama: „to je Gospino brdo.” Oba sna ispriča tada cijeloj obitelji koja ostaje zatečena. Otada se u njoj budi želja ostvariti što joj je naloženo u snu. Na ljeto te godine, nakon dugo vremena, odlazi ponovno na Malenicu.
Od 2009. razmišlja o gradnji kapelice na mjestu ukazanja, ali ne nalazi način kako to napraviti. Svi drže da je to neostvarivo zbog velikoga uspona i manjka prijevoza: nema konja a autom se ne može. Nakon nekoliko godina dolazi do zaključka da se gore ručno može odnijeti kip, a kapela ne može. U skladu s tim odlučuje da joj treba brončani Gospin kip koji bi postavila na stijeni. Traži bezuspješno kipara da bi na kraju u jednoj radnji u Berlinu pronašla odgovarajući kip koji kupuje i odvozi u Hercegovinu. Uz pomoć obitelji i mještana 2015. uspijeva podići kapelicu i u njoj postavlja Gospin kip pa tako san postaje zbilja.
| Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom, posebno u Roškom Polju, i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: [email protected] |
[1] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.
[2] Isto, 117.
[3] Isto.
[4] Isto, 118.
[5] Isto, 118.
[6] Isto, 118.
[7] Prema kazivanju Mare Zelić.
[8] R. Kordić, nav. dj., 53.
[9] Prof. Zrinka Jelaska kada je posjetila navedeno mjesto negdje 2005. godine susrela se s osobom koja se bojala govoriti o ukazanjima iako je od tada bilo prošlo 60 godina i odavno je došla demokracija.
[10] Kazivanje Anđelke Perić 2020.
[11] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 172.
[12] Isto, 117. Konkretno u Slakovce (prema kazivanju Mare Zelić).
[13] Isto, 140.
[14] Isto, 157.
[15] Prema kazivanju Mare Zelić.
[16] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117.
