Početna stranica » Ponovno otkrivanje čuda

Ponovno otkrivanje čuda

8 min

Otvorenost za nadnaravno, bez kojega nema kršćanstva, nikada nam nije bilo potrebnija nego danas kada je bezboštvo postalo masovno

Čuda mogu biti fizička, kao što su ozdravljenja ili smirenje oluje; intelektualna, kao što je bila ulivena spoznaja svetoga Ignacija u Manresi; ili moralna, kao što je munjevito obraćenje mimo običnoga reda moralnoga djelovanja koje proizlazi iz uma i slobodne volje (primjer svetoga Pavla ili Alfonsa Ratisbonnea). Sva ova čuda se i danas događaju, no da bismo ih mogli uopće zamijetiti i njima se obogatiti, treba se zauzeti oko dosljednog aktiviranja vjere.

Oslobođenje

Da bi vjernik ponovno otkrio nadnaravno, u prvom redu nužno je svojevrsno oslobođenje odnosno duhovno čišćenje. Ne može se živjeti podvojen život, mi moramo biti u svijetu ali ne i od svijeta (Iv 17,16) „jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca” nego do različitosti da bismo mogli ispuniti svoje poslanje „soli zemlje” i „svjetla svijeta” (Mt 5,13-16) na dobrobit svih kojima prijeti propast. Minimum je zdrava kritičnost prema svijetu i nikakvo sluganstvo. To uključuje održavanje mentalne higijene brižnom selekcijom kao i bojkotom štetnog, a to je 99 % glavnostrujaške medijske ponude. Nije samo pornografija pogubna nego i svi ostali sadržaji od takozvane politike i ekonomije do kulture, zabave i sporta jer zaglupljuju, zagađuju nebitnim, lažu, zastrašuju, obmanjuju i na kraju paraliziraju duh. Čišćenjem smeća otvara se prostor za dobro. Razvijajmo pozitivno ulaganjem u upoznavanje i produbljivanje vlastite vjere što će pomoći vratiti senzibilitet za Boga.

Treba odbacivati teološko pomodarstvo i šund razvikanih stručnjaka koji imaju titule, ali oskudijevaju u vjeri i slijepi su za čuda. Prepoznat ćemo ih kao u Isusovo vrijeme jer služe svijetu i „traže slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne traže” (Iv 5,44). Držimo se klasičnih autora, kao što su crkveni oci i naučitelji, čija je kvaliteta provjerena i aktualnost neprolazna. Od suvremenih teologa birajmo one koje resi pravovjernost. A nadasve učimo od svetaca i čudesnih djela koje je Bog činio preko njih.

Mistagogija

U svakoj svetoj misi nakon pretvorbe liturgija nas podsjeća da se tada zbilo otajstvo vjere (misterium fidei) što smo mi neprecizno preveli kao tajnu vjere. Otajstvo označava čudo u njegovoj nedokučivoj dimenziji. „Najmanji stupanj posvetne milosti sadržane u duši djeteta nakon njegova krštenja vrijedi više od naravnoga dobra cijeloga svemira, više od svih stvorenih naravi, uključujući anđeoske naravi. U njoj je sudjelovanje u Božjem intimnom životu, koje je veće i od svih čuda i drugih vanjskih znakova božanske objave ili od svetosti Božjih slugu.”[1]

 Svi sakramenti kao vidljivi znakovi koji nam daju nevidljivu milost jesu otajstva Božja. To znači da su čuda sastavni i bitni dio bez kojega nema kršćanstva. Zato se put inicijacije u kršćanstvo zove mistagogija što bi značilo uvođenje u otajstvo. Otajstvo je u konačnici sam Krist kao i sakramenti preko kojih susrećemo Boga. Mistagogija je, posebno danas, potrebna svakom kršteniku. Ako se na to zaboravi, onda se sakramente banalizira a vjeru shvaća čisto naravno. To se nažalost često događa kod običnih vjernika ali i svećenika te predstavlja siguran put u ateizam. Zato smo pozvani stalno aktualizirati vlastitu vjeru prije, za vrijeme i nakon doticaja sa sakramentima, posebno preko molitve.

Čudo je u službi vjere pa su tako Isusova čuda bila i ostala jedan od ključnih dokaza njegova božanstva. Čuda nam izravno dokazuju Božji zahvat, a neizravno božansko podrijetlo učenja, u prilog kojega su učinjena. Zato su se nakon Lazarova uskrsnuća i neprijatelji Kristovi masovno obraćali. Čudo sunca u Fatimi kojem je nazočilo 70 000 ljudi bio je veliki milosni dar koji je mnoge skeptike doveo do prave vjere. Ako vjerujemo da je Bog naš otac, tada znamo da on priskače u pomoć svojoj djeci kako naravnim putem tako i nadnaravnim. Laž je, što tvrde neki, da je vrijeme čuda prošlo. Isus je obećao da će i oni koji vjeruju u njega činiti djela koja je on činio pa i veća (Iv 14,12). Krist je Crkvi povjerio misiju spašavanja duša i to podržava stalno i čudima. Upoznajmo, prepoznajmo i razlučujmo čuda koje nam je Bog dao na mjesnoj i nacionalnoj razini kako bismo njima mogli hraniti i braniti svoju vjeru. Primjerice u Zadru se čuva neraspadnuto tijelo starca Šimuna bogonosca, a u Vodnjanu se nalazi u svijetu možda najveća zbirka relikvija koja uključuje i mnoga neraspadnuta tijela svetaca. Ovo je samo djelić naše svete baštine satkane od bezbrojnih darovanih nam čuda Božjih koja obvezuje kako Crkvu u Hrvata tako i svakoga od nas osobno. Istinska čuda nam objavljuju Boga, uvode nas u Božja otajstva i s njima se treba ophoditi na sveti način kako bismo rasli u ljubavi prema Bogu.

Čuđenje

Isus je postavio djecu kao uzor svojim učenicima i pozvao ih da se obrate i postanu kao djeca jer u protivnom neće ući u kraljevstvo Božje (Mt 18,3-4). Time ne želi reći da odrasli ljudi moraju biti infantilni i ponašati se nezrelo, nego želi ukazati da iz toga razdoblja života ima nešto izuzetno vrijedno što kršćani trebaju otkriti i svjesno živjeti. To je sposobnost čuđenja koju porađa bezazlenost koja dolazi iz nepoznavanja grijeha, a koja daje slobodu propitivanja i traženja objašnjenja. Čuđenje označava stav pred nepoznatim, a to je praktički cijeli svijet za dijete, koji se doživljava kao čudo. I doista, sve stvoreno je istinsko čudo koje ne prestaje, samo što odrasli uslijed navike i svoje umišljenosti to zaborave. Čuđenje također znači i zadivljenost i divljenje što je priznanje Tvorcu da je sve dobro učinio. U čuđenju je sadržan ispravan stav stvorenja pred svojim Stvoriteljem koji je temeljno polazište za uspostavu osobnoga odnosa s Bogom. Čuđenje kao iskonski stav duše ogleda se u licu, a posebno u pogledu, djeteta što pozorna promatrača očarava.

Čudo u pravilu traži i pretpostavlja vjeru kao što vidimo u ozdravljenjima koja čini Isus. Djetinja vjera u Boga i onda u Pismo i Predaju prihvaća doslovno ono što je napisano da bude tako shvaćeno. Vrednuje se vjera više nego razum i postupa u skladu s primjerom crkvenih otaca: vjerujem da bih razumio. Otvorenost za nadnaravno, bez kojega nema kršćanstva, nikada nam nije bilo potrebnija nego danas kada je bezboštvo postalo masovno. U dvadesetom stoljeću bilo je nekoliko osoba (Theresa Neumann, Martha Robin, Luisa Piccarreta) koje su desetljećima živjele bez hrane primajući samo svetu euharistiju. To je dokaz da čovjek doslovno može živjeti od vjere i postati znak svima koji žive samo za propadljivu hranu. Svi smo pozvani da se odvažimo i dopustimo Bogu da djeluje u našem životu pa i preko čuda.

Usvajanjem djetinjega čuđenja otvara se cijeli duhovni put u kojem dolazi do izražaja poniznost i sposobnost divljenja Božjim djelima, primjećivanje nadnaravnoga u naravnome te napredovanje kroz molitvu motrenja (kontemplacije). Samo jedno čudo ako se ozbiljno shvati može promijeniti cijeli život. Ivan Pavao II. je Torinsko platno definirao kao „izazov inteligenciji” i pozvao je sve ljude, a posebno znanstvenike, da se potrude primiti „ponizno duboku poruku upućenu njihovu razumu i njihovu životu”.[2] August Accetta, liječnik agnostik, došao je iz SAD-a i skoro dva sata proveo u tišini motreći Sveto platno. „Bilo je neodoljivo. Riječi to ne mogu opisati.”[3] Znanstveno ga je proučavao, na koncu je postao katolik i osnovao centar za promicanje poznavanja Svetoga platna preko kojega su se obratili mnogi drugi. Accetta svojim iskustvom svjedoči koliko je bitno znati se čuditi otajstvu i pustiti da ono preraste u molitvu. Nasljedujmo naše pretke koji su išli u Rim kontemplirati Veronikin rubac i koje je Dante pohvalio kao primjer pobožnih hodočasnika.

***

Vrednovanje čuda kao izvanrednih milosnih zahvata pomaže da se primjećuje i redovito Božje djelovanje kao što vrijedi i obrnuto. Ova uzajamnost podržava i razvija vjeru koja je satkana od vidljive i nevidljive stvarnosti. Mi smo tjelesna bića i osjetilno iskustvo nam je potrebno u odnosu s Bogom pa su nam stoga i čuda velika i nužna pomoć za vjeru. U jednostavnosti i poniznosti prihvaćajmo čudesna djela Božja, poput Gospe pohranjujmo ih i prebirimo sa zahvalnošću u srcu i čuda će se događati nama i preko nas.


[1]Réginald Garrigou-Lagrange, La Madre del Salvatore e la nostra vita interiore, Fede & Cultura, Verona, 2023., 75.

[2]Ivan Pavao II., Discorso, Torino, 24. svibnja 1998., br. 2., na: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/it/speeches/1998/may/documents/hf_jp-ii_spe_19980524_sudario.html (18. listopada 2024.).

[3]Jim Graves, „Shroud of Turin Leads to Conversions, Founding of Shroud Center”, National Catholic Register,
12. ožujka 2021., na: https://www.ncregister.com/blog/shroud-center-of-southern-california (18. listopada 2024.).