Početna stranica » Pokajanje – istina o grijehu

Pokajanje – istina o grijehu

210 pregleda

Požuda zatim, zatrudnjevši rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću

Veliki sam ljubitelj krimića na televiziji, a ako mi se neki serijal posebno svidi, mogu ga gledati unedogled, pri čemu mi ni reprize nisu mrske. Neodoljivo mi je pratiti kako se otkriva misterija i kako istražitelji mic po mic skupljaju krhotine tajne, sve dok na kraju ne rekonstruiraju cijelu kriminalnu priču. No, moram reći da prema kraju moje zanimanje za film opada i često razrješenje zagonetke dočekam hladan.
S jedne strane to je razumljivo: tajna privlači samo dok je tajna, a nakon što se razotkrije, vidimo da je uglavnom obična i banalna. Ali s druge su strane za moju ravnodušnost krivi moderni zlikovci. Naime, kada ih ulove – a na televiziji ih, za razliku od stvarnoga života, uvijek ulove – oni ne pokazuju nikakvo kajanje. Malo im je krivo što su ih ulovili, ali nije im žao zbog zločina, ma kako bili apsurdni povodi za nj. Ne pokazuju nikakvo kajanje, i ponovno bi učinili sve isto.

To ih čini neuvjerljivim. Jer sva svjedočanstva ljudi koji su bili u zatvoru govore upravo suprotno – kajanje je među zatvorenicima često, možda i tipično. I ne samo zbog toga što su ih ulovili nego stoga jer uviđaju da od počinjene nepravde nema nitko nikakve koristi, a svima je naštetila.
Doduše, još jedno područje našega života zaokupljaju ljudi koji se ne kaju, a pritom mislim na razne medijske slučajeve, kada čitamo o političarima, bankarima, menadžerima ili poslovnim ljudima. Ne mogu se sjetiti nijednoga u zadnje vrijeme koji se pokajao zbog propasti svoje tvrtke ili svoje politike, zbog pronevjere novca ili povjerenja glasača, zbog ratnoga ili financijskoga zločina. Svi osim njega vide da je kriv, a on i dalje uporno tjera vodu na svoj mlin, kao da će laž od silnoga ponavljanja postati istina.
Ali nisam htio govoriti ni o filmskim ni o društvenim zlikovcima. Htio sam govoriti o kajanju.

Istina o grijehu

Život bez kajanja je euforičan. Čovjek koji nikada ne pogriješi – to jest nije svjestan svoje pogreške – srlja slijepo u budućnost jer nije ništa naučio iz prošlosti. On gomila grešku na grešku, ali napreduje s nesmanjenim entuzijazmom, sve dok ne nagomila toliko dugova, neprijatelja ili bezakonja da ga otpor drugih sruši u propast. No ni tada ne smatra da su greške bile njegove, nego katastrofu pripisuje nemaru, greškama ili zloći okoline – ili jednostavno lošoj sreći.

„Nisam imao snage u Babilonu”, kaže jedan stih u pjesmi Leonarda Cohena koja uopće nije zagonetna ako se shvati u biblijskom ključu: život bez Boga slabi čovjeka i ne dopušta mu da ima pravedno srce; srećom, Bog može u to srce zahvatiti i oživjeti svako ljudsko biće, koje će potom Stvoritelju uzvratiti svojom pobožnošću

Da bismo se pokajali, za početak, morali bismo uvidjeti da uopće nešto činimo pogrešno. Možda bi kajanje moglo biti pravi stupanj istine o grijehu? – pita hrvatski pisac Ludwig Bauer u posljednjem romanu Šoferi. Odgovor je potvrdan: ne možda, nego zasigurno. Pokajanje je doista istina o grijehu, i što je veće i dublje, veća je i dublja istina. Pokajanje pogrešku priznaje kako bi se bolje od nje ogradilo i kušalo milost oporavka – kaže francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner u Tiraniji kajanja – dok se grižnja savjesti drži pogreške iz bolesne potrebe da osjeti bol. Čovjek s grižnjom savjesti grijeh ne okajava, on se njime naslađuje, želi zauvijek ostati prikovan uz njega.
A takav je život, priznat ćete, vrlo sumoran. Ja ga zamišljam kao oblačan dan negdje na obali, dok je more mirno, i sve stoji opustjelo i tiho, bez ikakve radosti.

Tuga ropstva

Grižnju savjesti prigrljujemo i kao društvo, kada štitimo svoje zločince i prikrivamo nepravde, kada tvrdokorno opravdavamo neopravdivo, nadajući se da će gorčina u duši nestati sama od sebe. Grižnja savjesti je poput neke truleži u organizmu, neotklonjivoga turobnog suputnika, nametnika koji isisava životnu radost. „Kreposti izazivaju mir, utjehu, svjetlo, jasnoću, snagu, a požude trud, umor, muku, sljepoću i mlitavost”, kaže Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel. Umoran, slijep i mlitav može doista postati čitav narod, a može i čovjek bez kajanja.
Kanadski kantautor Leonard Cohen napisao je mnogo pjesama nadahnutih Biblijom. U jednoj sebe zamišlja kao stanovnika Babilona koji ondje sjedi uz mračnu rijeku, i koji je zaboravio svoju svetu pjesmu. To je očito aluzija na 137. psalam, što se često uglazbljuje i pjeva. U njemu je opisano kako Izraelci tužno sjede uz babilonsku rijeku – glazbala su povješali na vrbe jer su u ropstvu izgubili snagu da pjevaju Gospodinu.

Cohen to ropstvo opisuje kao besciljno i slijepo tumaranje sve dok mu netko nevidljiv ne zasiječe u srce. Pjesnik nato pogleda u svoje srce bezakonika i začuje glas koji mu kaže da to srce uopće nije njegovo te ga udari smrtonosnom snagom – da bi potom pjesnik zapjevao tom neizrečenom nekome. „Nisam imao snage u Babilonu”, kaže jedan stih u toj pjesmi koja uopće nije zagonetna ako se shvati u biblijskom ključu: život bez Boga slabi čovjeka i ne dopušta mu da ima pravedno srce; srećom, Bog može u to srce zahvatiti i oživjeti svako ljudsko biće, koje će potom Stvoritelju uzvratiti svojom pobožnošću.

Živimo u Babilonu

Babilon je velika biblijska tema. Babilon se nalazi i na početku Svetoga pisma i na njegovu kraju. U Knjizi Postanka priča se o babilonskoj kuli – simbolu ljudske oholosti, graditeljskom poduhvatu kojim su ljudi nakanili steći Božju moć, tako da i sami postanu bogovi. Umjesto toga nastala je zbrka i više nitko nikoga nije razumio. U knjizi Otkrivenja, kojom se zaključuje Biblija, opisuje se veliki trgovački grad zvan Babilon kako biva uništen, a Božji narod mora iz njega bježati da ne propadne zajedno s njim.

Doista bi se moglo reći da živimo u Babilonu. Babilon je oko nas kada nas zapanje moć i novac; Babilon je svuda gdje je oholost, gdje ljudi zadiru u prirodne i Božje zakone; Babilon nas zabljesne zabavom i tehnologijom, on stvara ljude u epruveti, gomila bogatstva na burzama, trguje i ratuje na svim stranama svijeta, glasan je i nametljiv, besraman i okrutan.
U Prvoj Ivanovoj poslanici piše da ništa svjetovno nije od Oca, a svjetovnost ćemo prepoznati kao ‘požudu tijela, požudu očiju i oholost života’. To je upravo Babilon.

Požuda očiju

Jedno od brojnih biblijskih spominjanja Babilona nalazi se u Knjizi o Jošui, u vezi s opsadom Jerihona, jednim od najpoznatijih svetopisamskih događaja. Izraelci su tek bili stigli u Kanaan, zemlju za koju im je Bog rekao da im daje. Ali Izraelci su imali brončano oružje, a stanovnici Kanaana željezno i nije im bilo lako preoteti zemlju.

Kanaan je bio naseljen ratobornim ljudima koji su živjeli u dobro utvrđenim gradovima, a jedan od tih gradova bio je Jerihon. Izraelci su se bojali napredovati, ali Bog je dao da se jerihonski zidovi sruše sami od sebe i da Izraelci osvoje grad bez borbe. Međutim, ništa iz grada nisu smjeli uzeti za sebe. Sve je u tom gradu trebalo biti uništeno – sve osim zlata, srebra, bronce i željeza koji su trebali biti preneseni u riznicu.
I sve je i bilo uništeno – to jest, bilo bi uništeno da Akan iz Judina plemena nije potajno uzeo ratni plijen iz Jerihona. Uzeo je 200 šekela srebra, zlatnu šipku od 50 šekela i babilonski ogrtač. Požuda očiju nagnala ga je da uzme nešto što je bilo određeno za uništenje.

Uopće ne sumnjam da je taj babilonski ogrtač bio divan. Bilo je to nešto po najnovijoj modi, od nekoga slavnog kreatora. Nosili su ga manekeni na modnim revijama, i slavni na crvenom tepihu, dok su ih fotografi snimali za tračerske rubrike.
Ali taj ogrtač nije bio namijenjen vječnosti.
I tako je Akan izazvao gnjev Boga. Zbog zlata, srebra i babilonskoga ogrtača bio je uništen i Akan i čitav njegov rod. Požuda očiju nagoni nas da prisvajamo nešto što je namijenjeno propasti – što nas dovodi u opasnost da i mi s time propadnemo.

Četiri žene

U Jakovljevoj poslanici stoji da svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.
Požudi očiju vrlo je teško umaknuti jer živimo u Babilonu i naše se oči ne mogu nagledati niti se naše uši mogu naslušati fantastičnih novosti kojima obiluje. Električni automobili i vile s bazenom, putovanja i restorani, modne kreacije i najnovije rekreacije – nema toga što nije namijenjeno ugodi naših osjetila. Čak i kad zatvorimo oči, slike su pred nama, a uši se zatvoriti i ne mogu.
A kad bi čovjek i otišao iz Babilona, daleko u pustinju, i tamo bi ponio te slike i riječi, kao što svjedoče brojni pustinjaci – a poveo bi i svoje tijelo, tvrdoglavoga Brata Magarca, kako je to rekao sveti Franjo.

Nedavno sam čuo poučnu priču s istoka koja mi se jako svidjela, o nekom orijentalnom mogulu koji je imao četiri žene.
Prva je bila ljubav iz njegove mladosti, skromna i povučena. S vremenom se od nje pomalo udaljio jer su ga zaokupile nove žene i mnoge dužnosti. Iako se s njom nije redovno družio, znao bi joj se obraćati u trenucima nedoumice, kada bi donosio važne odluke, i uvijek bi ga pouzdano savjetovala.
Druga je žena bila vrlo društvena. Bila je omiljena među ljudima, vrlo šarmantna i savršena domaćica. S njom je mogul uvijek primao u goste kraljevsku obitelj i najbliže suradnike, a također ju je vodio i kada bi išao među narod jer je bila neposredna i srdačna. Ta mu je žena priskrbila mnoge prijatelje.
Treća je žena oličenje elegancije i dostojanstva. Ona ga je pratila kada bi primao strane kraljeve i veleposlanike ili kad bi se morao ukazati podanicima prilikom državnih i vjerskih svetkovina. Ta mu je žena donosila veliku slavu.
Četvrta je bila najmlađa, i oko nje se najviše trudio. Obasipao ju je biranom hranom, profinjenim mirisima, raskošnom odjećom i luksuznim pokućstvom. Vrijeme proboravljeno s njom pričinjalo mu je veliko zadovoljstvo.

Međutim, mogul se jednom teško razbolio. Nikakvi lijekovi nisu pomagali, i pred mogulom su se otvorili podzemni hodnici smrti u koje je valjalo sići. Zebnja mu je obuzela srce i pozvao je k sebi četvrtu ženu. Zamolio ju je da pođe s njim na neizvjesni put.
– Taman posla. – rekla mu je. – Zar misliš da ću ostaviti svu tu svilu i čokoladu kojima si me obasuo?
I bezbrižno je otišla od njegova odra.
Mogul je poslao po treću ženu, ali ni ona nije željela ostaviti slavu kojom je okružena.
– Što ću u podzemlju, tko će mi se diviti? – pitala ga je.
Ni drugoj se ženi nije išlo s njom, ta tko će napustiti sve te drage ljude i prijateljska druženja.
S velikom grižnjom savjesti mogul je poslao po svoju prvu ženu, nimalo se ne nadajući potvrdnom odgovoru jer ju je godinama već zanemarivao.
– Naravno da ću poći s tobom. – rekla je ona mužu na njegovo najveće čuđenje . – Ti si moja prva ljubav, i ja tvoja. Ti i ja jedno smo.
Ključ ove priče je jednostavan i čitateljice i čitatelji jamačno su ga već otkrili: prva je žena naša duša, druga žena predstavlja naše rođake i prijatelje, treća žena simbolizira naš ugled u svijetu, a četvrta je naše tijelo.
Mogli bismo reći da je naš mogul vladao svojim malim privatnim Babilonom i tom su Babilonu pripadali i njegova slava, i njegov ugled, i njegov imetak, i njegovo tijelo. Jedino ljudska duša ne mora pripadati Babilonu – ona može pripadati Bogu.

Oholost života

Svakoga napastuje njegova požuda. Kad se zgražamo nad tuđim grijesima, obično to činimo ako ljudi upadnu u napast koja nama nije nimalo privlačna. Naprotiv, kad netko boluje od iste bolesti kao i mi, puno smo tiši – iako, naravno, ima i ekstremnih licemjera koji javno proganjaju baš onaj grijeh koji su potajno prigrlili svim silama.

Oholost života navodi nas ne samo da uživamo u Babilonu nego da uza nj prionemo svom dušom. Iako znamo da je Babilon protiv Boga i da će propasti, opet nam je prirastao srcu. Uživamo u njemu, kupujemo u njemu, zabavljamo se u njemu, brinemo se kako će se urediti, stječemo ondje prestiž, glasamo na izborima za predsjednika Babilona, a neki čak njime žele i vladati.
U silnoj zbrci riječi što je sve veća, u metežu na političkoj sceni i društvenim mrežama, u polemikama, svađama, agitacijama i uvredama, žurimo se zauzeti svoje mjesto. „Pribavimo sebi ime”, rekli su graditelji babilonske kule. Koji je rezultat njihove želje za slavom? Bog je graditeljima pobrkao jezik i rasuo ih na sve strane.

Božje kraljevstvo

Oholost života nagoni na nadmetanje i zgrtanje, sve do neslućenih razmjera, toliko da samo nekoliko ljudi na svijetu raspolaže imecima većim od milijarde drugih ljudi. Vidimo posvuda želju da se umre kao poznata osoba u Babilonu, hvaljena i slavljena – a katkada tu osobu vidimo i u ogledalu.
Zaboravljamo da je Babilon mjesto zbrke i mjesto progona. Babilon će na koncu propasti i sve u njemu je osuđeno na propast. „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka”, stoji u Prvoj Ivanovoj poslanici.
U Jakovljevoj poslanici pak postoji zanimljiva metafora: „Požuda zatim, zatrudnjevši rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.” Babilon izaziva požudu i ona ulazi u čovjeka kao što sjeme muškarca ulazi u ženu – a kad je jednom tamo, oplodi volju; u čovjeku raste grijeh, poput nekoga demonskog ploda, sve dok ne sazrije; tada se pretvara u čin i unosi nered u svijet te se požuda, u suradnji sa slabom ili lošom voljom, pretvorila u grijeh.

To je izvrnuta slika Božjega kraljevstva kako je Isus iznosi u evanđelju: Božje kraljevstvo je poput sjemenke koja raste danju i noću sve dok ne donese plod. Božje kraljevstvo može nastati u Babilonu, ono i nastaje u njemu. Ono raste u svakom čovjeku dobre volje i želi ga prerasti, ono raste u svakom društvu u želji da ga ispuni, ono raste u Babilonu dok ga neće posve razoriti.

Babilon mora pasti

Babilon je svijet u kojemu živimo – svijet korporacija, banaka, internacionalnih medija i velesila – svijet oružja, nadmoći i novca koji gazi dostojanstvo čovjeka i obitelji. Taj će Babilon na koncu pasti, nema sumnje.
Žudnja za njim posve je isprazna – bila to žudnja očiju, žudnja tijela ili oholost života. One umrtvljuju i zamračuju savjesti, a oslabljena savjest izgubila je sposobnost kajanja, osuđena na vječni zatvoreni krug grizodušja. „Savršenstvo se sastoji u tome da duša bude lišena svake požude”, kaže Ivan od Križa – a pokajanje je prvi korak na tom putu. Korizma je vrijeme da se zapitamo jednostavno pitanje: Što nam uopće treba od Babilona?