Fra Michael Anthony Perry rođen je 7. lipnja 1954. godine u Indianapolisu (SAD). Godine 1976. započinje postulaturu u Provinciji Presvetoga Srca Isusova u St. Louisu. Nakon što je u lipnju 1977. obukao franjevački habit, započinje novicijat, a privremene zavjete polaže 1978. godine dok je svečane položio 1981. godine. Za svećenika je zaređen 2. lipnja 1984. godine. Stekao je zvanje magistra povijesti filozofije, zatim magistra misiologije te doktora znanosti s područja religiozne antropologije. Godine 2009. izabran je za provincijala Provincije Presvetoga Srca Isusova (St. Louis, SAD), na Generalnom kapitulu 2009. pozvan je u službu u Redu manje braće kao generalni vikar, a 2015. godine potvrđen je u službi generalnoga ministra Reda manje braće.
Ove godine Franjevački red obilježava 800. obljetnicu susreta svetoga Franje i sultana Malika al-Kamila u Damietti 1219. godine. Susret je postao i ostao paradigma za novi, inkluzivni pristup različitim ljudima i religijama. Zašto se sveti Franjo odlučio na ovaj korak? Koja je novost i osobitost ovoga susreta?
Sveti Franjo Asiški bio je jedan od „najnepredvidivijih” ljudi srednjega vijeka. Njegova vizija Boga i svega što je On stvorio bila je izvan uobičajenih razumijevanja i filozofsko-teoloških kategorija koje su koristili veliki skolastički pisci toga vremena. Kaže se da je sveti Franjo bio mističar, osoba toliko u skladu s Bogom, čovječanstvom, sa stvorenim svemirom i sa samim sobom – kako po darovima tako i po njegovim ograničenjima.
Susret Franje Asiškoga u Damietti (Egipat) sa sultanom Malikom al-Kamilom, vojskovođom muslimana tijekom Pete križarske vojne (1217. – 1221.) može se istinski razumjeti iz pozicije jednoga mističara. Različiti su stavovi o ovom susretu. Neki tvrde da je Franjo htio doći do Betlehema i Jeruzalema kako bi svojim rukama „opipao” mjesta na kojima je Isus rođen i gdje je umro što duboko odgovara njegovoj teološkoj viziji ljubavi i milosrđa koje je Bog razlio po daru svoga jedinorođenoga Sina. Drugi pak Franjin napor da dođe do Svete Zemlje, a uspio je tek iz trećega pokušaja, objašnjavaju kao izraz njegova prihvaćanja duhovnosti mučeništva. Bila je to popularna tema u srednjovjekovnoj duhovnosti, trebalo je umrijeti samome sebi kako bi Krist mogao biti rođen i njemu (sv. Toma Čelanski).
Treći opet objašnjavaju da je Franjin susret s muslimanskim sultanom povezan s prozelitskom duhovnošću, odnosno vjerovanjem da ljudi jedino u Kristu i Crkvi mogu biti spašeni za vječnosti. A argument za to da je Franjo htio obratiti muslimane nalazimo jasno u spisima svetoga Bonaventure. Ovaj motiv za obraćenje ne samo da pomaže razumjeti Franjine namjere da ode među „Saracene”, kako se u to vrijeme nazivalo muslimane, nego je također potvrda da je Franjo bio autentičan i vjeran „katolik”, unatoč tomu što se nakon susreta sa sultanom u nekim njegovim molitvama moglo pronaći odjeke minareta, muslimanskih poziva na molitvu i Božjih imena, kojih je u muslimanskoj tradiciji 99. Zapravo je Franju sveti Bonaventura u njegovu životopisu predstavio „više katoličkim” kako bi odbacio svaku sumnju u njegovu vjernost Crkvi, učenjima kršćanske vjere i njegove vlastite korijene duhovnosti.
O susretu znamo vrlo malo, ali postoji dovoljno povijesnih dokaza da je do njega doista došlo. Koliko je dugo trajao i pod kojim je uvjetima održan vjerojatno nikad nećemo znati. No značajno je da se nešto doista promijenilo u životu svetoga Franje. U svom Pismu upraviteljima naroda iz 1920. godine Franjo poziva sve političke vođe da traže svetost života i da vode i upravljaju povjerenim im narodom pozivajući ljude da primaju svetu Pričest, ali i da svake večeri po glasniku svima objave poziv da se molitvom obrate Bogu. U 16. poglavlju Nepotvrđenoga pravila (1221.) Franjo jasno govori kako se braća mogu među nevjernicima ponašati duhovno na dva načina. „Jedan je način da ne prave svađa ni prepirka, nego da budu pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga i da se priznaju kršćanima. Drugi je način da, kad vide kako se to Bogu mili, navješćuju riječ Božju, da (nevjernici) vjeruju u Boga svemogućega, Oca, Sina i Duha Svetoga… i da se krste i postanu kršćani.” A 1224. godine Franjo sačinjava Hvale Bogu u kojima imenuje različite Božje kvalitete ili karakteristike: „Ti si sveti Gospodin Bog… Ti si jaki. Ti si veliki. Ti si preuzvišeni…” Suvremeni franciskanolozi i drugi stručnjaci koji se bave pitanjima međureligijskoga dijaloga usredotočili su se na ove različite interpretacije susreta svetoga Franje sa sultanom. Za neke je Franjo postao svetac patron za dijalog. Drugima je postao model kako započeti nove forme evangelizacije. Drugi opet kažu kako nam ovi trenuci Franjina života i njegova završna duhovna simfonija Pjesma stvorova daju temelje za sasvim novi pristup međureligijskomu življenju, dijalogu i suradnji. Franjevaštvo nije samo izraz za način odnosa koji bi franjevci trebali živjeti samo međusobno. On opisuje cjelokupan plan kako živjeti život u ovom svijetu, dijeleći život sa svima, poštujući pojedinačne jedinstvenosti i raznolikost koja postoji u ljudskoj zajednici, a istovremeno tražeći promidžbu autentičnoga susreta, dijaloga i buduće suradnje za nešto mnogo veće nego suma svih naših ljudskih pothvata.
Susret s drugima
Svako djelo mirotvorstva traži golem trud i žrtvu. Franji je bilo još teže kao traumatiziranom vojnom veteranu koji je i sam iskusio rat i mržnju. Je li ova epizoda iz života svetoga Franje jedna od najvećih gesta mira u kompleksnoj povijesti odnosa islama i kršćanstva? Možemo li reći da je to bila proročka anticipacija suvremenoga međureligijskog dijaloga?
Događaj susreta između Franje i sultana treba razumjeti u kontekstu nečega što bih ja nazvao kontinuum. Postoji vrijeme prije, tijekom i nakon svih ljudskih susreta. Svaki od tih trenutaka može se opisati različitim mislima, shvaćanjima, predrasudama, iznenađenjima, dopuštajući pojavu nečega sasvim novoga i neočekivanoga, istinski revolucionarnoga. Na prvi pogled, ako imamo na umu Franjinu želju da putuje u Svetu Zemlju kako bi opipao i osjetio prisutnosti Isusa, utjelovljenoga, raspetoga i uskrsloga Sina Božjega, svaki drugi susret s „pukim ljudima”, mogao bi se razumjeti kao drugotan, jer je prvotni cilj susresti Isusa. S druge strane, moglo bi se razgovarati o tomu što se dogodi kad se dva čovjeka nađu jedan ispred drugoga. Ponekad možemo govoriti o slučajnom ili nevjerojatnom trenutku u kojemu se dvoje ljudi, koji su oboje stranci jedan za drugoga, nađe čudesno privučenih jedan drugomu, kao da se poznaju, nalazeći duboki sklad – možda želju za mirom i novim društvenim oprostom ili kakvom drugom ljudskom čežnjom – nešto što ih vodi tomu da traže i provode više vremena zajedno kako bi dobili dublje razumijevanje samih sebe i drugih. A u trenutku nakon susreta može se govoriti o priznanju koje je potrebno da bi došlo do promjene unutar sebe, kako bi čovjek bio privučen bliže Bogu, samomu sebi i drugima. Otvorenost, iznenađenje i sklad te unutarnja promjena. To su tri pokreta ili trenutka kojima bih opisao ono što se dogodilo u životu svetoga Franje zahvaljujući susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom u Damietti.
U svjetlu toga, vjerujem da autentično mirotvorstvo, duboka želja za promidžbu blagostanja „drugoga”, onoga što „nije jedan od nas”, „stranca”, pa čak i „neprijatelja”, dolazi kao posljedica autentičnoga susreta između dvoje ili više ljudskih bića koji, unatoč kulturološkim osobitostima, vjerovanjima i običajima, iskazuju želju da nadiđu „kulturološke uvjetovanosti”, ideologije i ograničenja, nadiđu čak i duboke ožiljke brutalne i razorne prošlosti te da traže novi put koji dopušta autentičan susret i dijalog o kojima papa Franjo govori u svojoj enciklici Laudato Si, o cjelovitom ljudskom razvoju.
Kako je to bilo svojevremeno s Franjom Asiškim tako je i sa svim ljudima koji iskreno i jasno teže za dobrotom. Jer kad se dvoje ili više ljudi otvore otajstvu Božje prisutnosti, Božje ljubavi u ovom svijetu, koliko se god činilo da su stvari mračne i neorganizirane, omogućuju se novi putovi za otkrivanje sličnosti, zajedničke povijesti – prošle, sadašnje i buduće. Franjo Asiški nije bio prorok. On je bio osoba koja je ozbiljno prihvatila Božji poziv da živi autentičan ljudski život odgovorno prema svakom čovjeku, „pokorni svakoj ljudskoj ustanovi” (poglavlje 16. Nepotvrđenoga pravila svetoga Franje, njegova načina života u Bogu i u službi svim ljudima). Ipak, stvorio je time potrebne uvjete za duboko „proročki” život. Proročka dimenzija koja onoga što se događalo u životu svetoga Franje prije, tijekom i nakon njegova susreta sa sultanom u Damietti mora se razumjeti u svjetlu njegove rastuće svjesnosti početka i završetka svakoga života. Treba biti mističar i prorok kako bi se moglo razumjeti i povjerovati da smo svi povezani, barem u pogledu i božanskoj volji za sadašnjost i budućnost ljudskoga postojanja i stvorenoga svemira. No takva svjesnost ne stvara se odjednom. Ona raste postupno, ponekad čak neosjetno, i promiče se malim, pojedinačnim djelima pravde, mira, milosrđa, poniznosti i praštanja. Vjerujem da je isto to bilo istina u životu svetoga Franje. On je tek postupno prihvaćao, prepoznavao i slavio duboku istinu međusobne povezanosti svih živih stvorenja, pa čak i s onima koja su umrla.
Što nam možete reći o relevantnosti ovoga susreta u kulturološkom i društvenom kontekstu?
Deset godina živio sam u Demokratskoj Republici Kongo kao franjevački misionar i što sam više vremena provodio među narodom čiji je kulturološki, politički, ekonomski i religijski svijet bio toliko različit od moga vlastitoga, to sam stjecao bolji uvid u to tko su oni, kako su stvarali svoj svijet, kako sužive u miru, a ponekad i u sukobu, i kako su nadišli svoje osobno i kolektivno iskustvo nasilja, boli i razaranja kako bi promicali osjećaj uključujućega blagostanja koje obećava mir i nudi jednake mogućnosti za sve članove društva.
Iz franjevačke perspektive, promidžba osjećaja za opće dobro duboko je povezana s promidžbom osjećaja za lijepo koje postoji u kompleksnosti i raznolikosti. Kad kažem „lijepo”, mislim na kategoriju koja govori o specifičnim kulturološkim formama razumijevanja, normama koje upravljaju konkretnim djelima ljudi koji žive u svojoj specifičnoj kulturološkoj matrici. Primjer toga može biti i neka osoba iz Sarajeva koja živi i udiše elemente svoga kulturološkoga i društveno-religijskoga odrastanja. Musliman, katolik i pravoslavac, pa i onaj koji se identificira kao nevjernik: svaki od ovih ljudi dijeli zajedničke karakteristike već po činjenici društvenih procesa koji su na djelu u gradu Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Ovi zajednički elementi u znatnoj mjeri oblikuju način razumijevanja samih sebe i drugih. Mogu također poslužiti kao oruđe ili građevni materijal za ponovno uspostavljanje društva koje je razoreno sukobom, mržnjom, ratom i drugim vidovima osobne ili kolektivne dezintegracije. No kako bi netko došao do te točke, potrebna su hrabra, čak i proročka djela pojedinaca koji su spremni prihvatiti rizike kojima se izlazi iz vlastitih krugova sigurnosti tako što će pristupiti nekomu tko je „autsajder”, ali i potencijalni nositelji sjemena nove nade, novoga mira, novoga zacjeljivanja do kojega bi moglo doći tako što će se nekadašnji neprijatelji pretvoriti u braću, sestre, prijatelje. Upravo je to mislio sveti Pavao kad je govorio o onima koji su nekoć bili neprijatelji, a koji su po Krvi s Kristova križa postali braća, sestre, prijatelji u Bogu (usp. Ef 2,13).
Kultura i kontekst nisu prepreke za susrete, dijalog i suradnju. U Bosni i Hercegovini i Sarajevu postoje mnogi primjeri ljudi različitih vjerskih pozadina, različitih „plemenskih” ili etničkih skupina, koji zajedno rade na postizanju izgradnje novoga društva. Ipak, ako se kultura i kontekst postave u ruke koristoljubivih političara, radikalnih religijskih skupina ili neupućenih pojedinaca, oni mogu postati oruđe za promidžbu podjele i straha i na taj način mogu rezultirati pojavom mentalnih i emocionalnih barikada ili čak gradnjom fizičkih zidova kojima se ljudi razdjeljuju jedni od drugih. Ovo se dakako događa u mnogim dijelovima zapada i istoka. Zidovi, ograde i druge granice koje mi ljudi gradimo kako bismo „čiste” iznutra odijelili od „nečistih” izvana zapravo je posljedica nerazumijevanja dublje naravi naše međusobne povezanosti, nemogućnosti vjerovanja da je Bog zapravo nazočan u svakomu, u svakom živom biću, nesposobnosti življenja i koračanja u svjetlu raspetoga i uskrsloga Gospodina Isusa.
Koji je danas značaj susreta svetoga Franje i sultana? Postoji li nešto posebno što bismo mogli primijeniti na naše trenutno razumijevanje kršćansko-muslimanskih odnosa? Ili, preciznije, katoličko-muslimanskih odnosa?
Kao posljedica dublje istine o ljudskoj naravi i naravi svega stvorenog svemira – da smo svi međusobno povezani, da su nam životi povezani, život ljudi i život prirodnoga okruženja – pred nas se stavljaju dva izbora. Možemo prihvatiti svoju autentičnu narav, poziv da dosegnemo dublju spoznaju i opredjeljenje za zajednički duh susreta, priznajući jedni druge onim što doista jesmo: djeca Božja, jedni drugima braća i sestre, suodgovorni za život u kojemu živimo. A možemo se i zatvoriti u same sebe, postati sve više plemenski, graditi zidove i ograde kojima bismo „mi” ostali unutra, a oni koji nisu „mi” ostali vani te odbiti prihvaćanje dublje istine o tomu tko smo mi kao ljudska bića i djeca Božja. Svakoga puta kad izaberemo da se zatvorimo u neki uski nacionalizam ili tribalizam, mi Bogu govorimo da mu ne pripadamo, da njegova poruka koju nam je poslao po proročkim osobama tijekom cijele povijesti, a i po svom ljubljenom sinu Isusu, nama ništa ne govori.
Franjo Asiški pomalo je uspijevao razumjeti ovu dublju stvarnost, ovu dublju istinu o ljudskom identitetu, našu savršenu ovisnost o Bogu Stvoritelju i našu bitnu međuovisnost. Na taj način, svaki put kad pristupamo drugomu u ekumenskom, međureligijskom ili bilo kojem drugom susretu i dijalogu, pristupamo Bogu, pristupamo čovječanstvu, pristupamo nadi i mogućnosti boljega života. Upravo u tom svjetlu katoličko-muslimanski odnosi imaju smisla. Jednostavno ne postoji alternativa ako želimo izabrati život, izabrati Boga, izabrati budućnost koja će biti sposobna promicati najbolje od onoga što mi kao ljudska bića jesmo, ili smo barem pozvani biti, u zajedništvu misli i srca jednih s drugima u ovomu našem zajedničkom domu.
Drugi vatikanski sabor otvorio je novo inkluzivno poglavlje dijaloga i susreta s drugim religijama. Ovo poglavlje, između ostaloga, zasigurno ima korijen u susretu svetoga Franje i sultana. Možete li objasniti zašto je bilo potrebno toliko vremena?
Dugo vremena Crkva je sebe smatrala „savršenim društvom”, stvarnošću najbližom „Gradu Božjem”, koju je Bog posebno odabrao. Stoga je govoriti o mogućnosti Božje namjere da spasi ljudski rod izvan Crkve bilo neshvatljivo. Ne tako davno obredi Velikoga petka još su govorili o potrebi da se obrate židovi, muslimani, svi drugi koji traže istinu na „nesavršen” način i svi koji ne vjeruju izravno u postojanje vrhovnoga ili nadnaravnoga bića koje je izvor svemira i čija ruka i dalje vodi ljudsku povijest. Od vremena protureformacije u 16. stoljeću Crkva je osjećala napade izvana, od protestanata, onih koji su se odijelili od Crkve, „Tijela Kristova”. Ove prijetnje shvaćene su kao nešto više od posljedica ljudskoga grijeha, povremene pogreške vidljivoga „sakramenta Boga” u svijetu. Shvaćene su kao prijetnje samomu Bogu, a Crkva je trebala „zaštititi” Boga, zaštititi „istinu”, zaštititi svoje doktrinarne formulacije. To je u nekim crkvenim krugovima postalo tako snažno da je zasjenilo sva područja života Crkve.
Na kraju je Crkva stoljećima živjela „u obrani”, štiteći sve što je vjerovala da „posjeduje”. Nije bilo potrebe izlaziti i susretati druge. Jer je istina, sve što je bilo potrebno za ispunjen duhovni i ljudski život bilo sadržano u životu Crkve. S dolaskom Drugoga vatikanskog sabora vrata i prozori bili su otvoreni kako bi se vidjelo da je Bog nastavio i još uvijek nastavlja svoje djelo ne samo u Crkvi nego i u svim dijelovima stvorenoga svijeta, u svim sustavima vjerovanja, svim kulturološkim i povijesnim okolnostima. Tko priznaje opstojnost Božju, Božje sveto djelovanje i izvan Crkve, ne zastupa opasni relativizam kako bi mnogi vjernici u Crkvi danas mogli smatrati. Njihov pogled na svijet mogao bi se nazvati i „retrotopija”. Takvi žele stvoriti sliku Boga, Crkve i značaja ljudske egzistencije koja nikad nije postojala, ali odgovara onim kategorijama vjerovanja i razumijevanja koje im daju sigurnost, tako da „štite” Boga i Crkvu od opasnih svjetovnih i relativističkih snaga.
Teologija koju predlaže Drugi vatikanski sabor općenito nastavlja biti poziv za djelovanje u suprotnom smjeru. To je poziv za nas da „istupimo u vjeri”, kako bismo uzvjerovali da je Bog djelatan u svim trenucima i svim događajima povijesti te da je Božja zadivljujuća milost djelatna i živa u cijelomu stvorenom svemiru. To nije neka vrsta poganskoga neopanteizma. To je istina koju su naviještali proroci Staroga zavjeta i poruka Mesije proroka Isusa. Netko bi iz poruke proroka Muhameda, nositelja mira, razumjeti poziv da svoj cijeli život posveti Bogu. Drugi vatikanski koncil prepoznao je ovaj glas koji nadilazi sve doktrinarne i druge tvrdnje, proglašujući slobodu da Bog djeluje na način koji god on odabere, dopuštajući Duhu Božjemu da puše gdje hoće (usp. Iv 3,8).
Nikad više rata!
Pristup svetoga Franje sultanu vrlo je inspirativan u svakom pogledu. Ne samo da mu je prišao nenaoružan u okolini prepunoj oružja nego je sasvim „razoružao” i cjelokupnu retoriku u okolini punoj mržnje. On je, zapravo, bio uljudan i prijateljski nastrojen u strašnim uvjetima zla i rata. Koja je retorika današnjega svijeta? Koliko je važna uloga religijskih vođa?
Tijekom nedavnoga posjeta pape Franje Sarajevu, on je pred 65 tisuća ljudi objavio: „Nikad više rata! Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno.” U Bosni i Hercegovini živi 50 % muslimana, 31 % je pravoslavnih, a oko 15 % je katolika. A ipak svi su pozvani od jednoga Oca i stvoritelja da slijede Božji plan za čovječanstvo i za planet. Ova poruka nije novina pape Franje. Svaki pojedini papa, barem još od vremena Ivana XXIII., tražio je kako promicati radikalno novi i proročki pogled na svijet. Svaki je od njih pozivao sve vjernike da ostvaruju ovaj plan i to po radikalno proročkim djelima hrabrosti koja čini da nadiđemo sve što nas dijeli jedne od drugih, sve što nas želi uništiti i dehumanizirati, sve što nam prijeti i da ponovno prihvatimo Božju nadu i plan za ljudski rod i stvoreni svemir, da „svi budu jedno”.
Sveti Franjo Asiški kao i mnogi drugi tijekom ljudske povijesti do današnjega dana odrastao je u društvu u kojemu su rat, društvena neravnopravnost svih vrsta i promidžba kulture straha i mržnje vladala svim društvenim i religijskim prostorom. Njegovo sudjelovanje u malim ratovima između Asiza i Perugije i drugih okolnih suparničkih gradova dovelo ga je do toga da se suoči s proturječjem teorije, svega čemu je bio poučen i prakse. Mogu zamisliti da su ova proturječja postala tako snažna da Franjo više nije mogao mirno spavati. Ovomu možemo dodati neku vrstu duboke psihološke traume koju je Franjo doživio, koja je možda proizišla iz mogućnosti da je nekoga ubio ili ranio druge ljude.
Tako je Franjo pomalo došao do razumijevanja da mržnja, podjele, društvena isključenost, pomanjkanje brige za druge ljude kao međusobna braća i sestre, duhovna svjesnost da svako živo stvorenje u sebi sadrži božanstveno svjetlo, Boga, i iz toga razloga svi su ljudi i sva živa bića blagoslovljena i sveta. Predodređena su da službe Bogu i svima koje je Bog stvorio. Svi su međusobno povezani. Nikad više rata! Nikad više! Nikad više isključenosti, nikad više rasizma ili tribalizma! To je cijena postajanja autentičnoga Božjeg djeteta, Isusova učenika, sljedbenika evanđeoskoga života kako ga predlaže sveti Franjo Asiški. Onaj tko izabere drukčije donosi odluku da živi kao da nema Boga. Konačno, da se vratim pohodu pape Franje Sarajevu, pozvao je svakoga da slijedi put strpljenja, povjerenja i dijaloga, „tako da pojedinci, obitelji i zajednice mogu prenositi vrednote vlastite kulture i prihvaćati sve ono dobro u tuđim iskustvima. Na ovaj bi način mogle zacijeliti čak i velike rane nedavne prošlosti, a na budućnost bi se gledalo s nadom.”
Dakako, jedna od najvećih prepreka za mir i pomirenje među različitim narodima i religijama jest njihova zajednička povijest koja je često ispunjena ratovima, mržnjom i nepovjerenjem. G. K. Chesterton zgodno je rekao kako je Franjin svijet uvijek bio nov i čist, jer bi ga svakog dana baš takvim činio. Nije li ovo najbolja paradigma za uspjeh u izgradnji čvrstoga mira i suživota među različitim narodima, kulturama i religijama?
U Knjizi proroka Miheja piše: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (6,8). Pravednost, ljubav, milosrđe i poniznost da koračaš u savršenom povjerenju u Boga. Za one koji imaju zajedničko iskustvo, iako na vrlo različite načine, iskustvo mržnje, podjele, straha, političkih ideologija koje promiču krive „istine” o „drugima”, za one koji su izgubili svoje voljene po rukama drugih koji nose isti nacionalni identitet, izrazito je teško nadići što se dogodilo i razmatrati nove mogućnosti, sanjati o novom svijetu u kojemu bi ljudi mogli zagrliti bivše neprijatelje, raditi zajedno na izgradnji Božjega plana za čovječanstvo.
Sveti Franjo u svom je životu prihvaćao velike rizike. Riskirao je zagrliti gubavca iako je sam mogao biti zaražen. Riskirao je zagrliti sultana i time biti smatran izdajicom kršćanstva, Crkve, neprijatelj ratne mašinerije koju su promicale Crkva i kraljevstva zapada. A riskirao je biti proglašen ludim kad je govorio da su sva živa bića blagoslovljena i sadrže u sebi iskru Božje milosti, da su svi ljudi i sve stvari svete i predodređene da odigraju svoju ulogu u Božjem planu spasenja za svakoga i svako živo biće. Pravednost. Ljubav. Milosrđe. Poniznost. To su bile parole svetoga Franje i Isusa koji je išao pred njim. Ove su riječi koristili mističari kako bi objasnili Božju djelatnost i Božju nadu za svijet i sve što je na njemu. To su svjetovi svetih proroka kroz cijelu povijest koji su obznanjivali da je Bog središte svega i da su sva živa bića, sav stvoreni svijet, pozvana da idu prema središtu, gdje više neće biti suza, ni mržnje, ni ratova (usp. Otk 21,4).
Znakovi suživota
Prije tri mjeseca bili ste u bratskom posjetu našoj provinciji. Koji su Vaši dojmovi naše provincije, osobito na polju dijaloga s drugim religijama i nacionalnostima koje već stoljećima sužive u Bosni i Hercegovini?
Tijekom moga nedavnoga posjeta provinciji, prepoznao sam tri znaka nade, života Franjevačkoga reda i budućnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Prvo, među fratrima postoji velika zabrinutost za budućnost ove zemlje, toga kraja, kao i za budućnost franjevaštva, ali i za život katolika, pravoslavaca i muslimana. Ova zabrinutost, ako bude usmjerena u pravom smjeru, mogla bi postati snažno oruđe za ponovnu izgradnju društva, koja još uvijek nije sasvim ostvarena.
Drugo, postoji snažan osjećaj frustracije zbog trenutnoga političkog uređenja koje pojačava vrlo stare predrasude, promiču loše ponašanje među vladajućim klasama. Stvara se neki osjećaj potištenosti i tendencija da se stvari prihvate zdravo za gotovo, bez želje da ljudi postanu aktivni, pozitivni izvršitelji društvene promjene. Zbog toga postoji potreba da se svi fratri zajedno uključe u ozbiljno razmatranje kako bi odlučili postati glasnici ili ambasadori mira, promicatelji pomirenja, autentični muževi vjere, nade i ljubavi. Postoje naznake da se to već događa u životu i djelovanju fratara, ponajprije u njihovu društvenom kontaktu sa svim ljudima ovoga kraja, bez razlike. To je zadivljujući korak vjere, ali mora biti umnožen i primijenjen na sva područja života.
Kao treće, dok se u Sarajevu i drugim krajevima Bosne i Hercegovine nastavlja gomilati pritisak kao rezultat političkih procesa koji zapravo omogućuju nove mogućnosti za sve građane ovoga kraja, bez obzira na njihov religijski ili etnički (plemenski) identitet, franjevci će morati služiti kao sugovornici, muževi koji će biti sposobni i voljni prići svim ljudima i graditi mostove između različitih kultura, religijskih identiteta i povijesti, čak između višestrukih slojeva društvenih rana koje i dalje uzrokuju mnoge probleme među različitim skupinama, muslimanima, pravoslavcima i katolicima. Stoga franjevci, slijedeći stope Isusa i našega utemeljitelja svetoga Franje, moraju jedan drugoga poučavati kako na sebe preuzeti rizik, kako postati oni koji su spremni odbaciti sve i prigrliti put pravednosti, ljubavi, milosrđa i poniznosti, put proroka Miheja, put Isusov.
Nekolicina starijih fratara u provinciji otkrili su u svojim životima i apostolskoj djelatnosti svoju duboku želju da ostvaruju Božji plan mira i pravednosti, prihvaćajući sve ljude i tako ponovno otkrivajući svoj autentični identitet kao djeca Božja i kao braća i sestre za svakoga čovjeka. Ovaj izazov ostaje za sve fratre, za cijeli Franjevački red, za Crkvu, za pravoslavce, muslimane i židove, doista za sve vjernike – da nadiđu posljedice grijeha i promotre obećanja milosti, Božje zadivljujuće milosti koja se čak i u ovom trenutku izlijeva na lice zemlje.
Dok slavimo 800. obljetnicu susreta svetoga Franje i sultana Malika al-Kamila u Damietti, iskoristimo ovu prigodu da svaki fratar, svaki vjernik i svaki član ljudske zajednice postane posrednik izlijevanja Božje milosti. Neka naša srca postanu oaze života, praštanja, pravednosti i mira, predvođeni cjelovitim razumijevanjem međusobne povezanosti svih stvari. Počnimo ispočetka!
