Početna stranica » Petar Kočić – Između književnosti i politike

Petar Kočić – Između književnosti i politike

324 pregleda

„Treba da i ovo znaš, da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.”

Tako je pisao Kočić iz Beča 1901. svojoj budućoj supruzi Milki Vukmanović. Imao je tada 23 godine i u Beču je tek započeo studij slavistike. Tu se sa strašću uključio u političke akcije srpske omladine protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tu je u bečkim kavanama s drugim srpskim studentima iz Bosne dugo u noć sanjao o buni protiv „Švabe” i njegove aspiracije na njihov zavičaj. Taj svoj politički angažman intenzivirao je dolaskom u Sarajevo, gdje je zbog učestvovanja u otporu aneksiji Bosne bio zatvoren i osuđen na progonstvo u rodni kraj. (Dogodilo se, dakle, upravo ono što je i slutio! Apsana i progon!) Međutim, time vlasti nisu skršile njegovu pobunu. U Banjaluci je on samo nastavio svoje političko djelovanje, kao urednik lista Otadžbina, a onda i kao zastupnik u Bosanskom saboru.

U isto vrijeme on se već kao student u Beču počeo intenzivno baviti književnim radom. Nemamo saznanja o njegovoj lektiri tijekom njegova četverogodišnjega boravka na studijama, ali se na osnovu samih pripovijedaka da naslutiti da je na njegovo književno sazrijevanje djelovala živa književna atmosfera s kojom se, kao mlad student slavistike, suočio u Beču. Onu delikatnu modernističku narativnu formu, u kojoj se fabula razlaže kao kriza svijesti pojedinca suočenoga sa svojom tragičnom sudbinom, Kočić je nesumnjivo učio od onovremenih njemačkih i ruskih majstora kratke pripovjedne forme.

U isto vrijeme kad je snivao svoj san o slobodnoj Bosni, on je za vrijeme boravka u Beču stigao pripremiti tri knjige pripovijedaka pod istim naslovom S planine i ispod planine (I. izdanje, Sremski Karlovci, 1902; II. izdanje, Zagreb, 1904: III. izdanje, Beograd, 1905). On u Beču, dakle, nije prebolijevao samo „sve rane svoga roda” već i „svjetski bol” europskoga fin du siecle. Poput pravoga modernog pripovjedača on je pokazivao naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima koje „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Kočićevi likovi uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti po kojoj izrastaju u tragične „junake” čiju sudbinu pripovjedač sabija u onu „orahovu ljusku” kratke priče o kojoj je govorio Thomas Mann.

U stvari, u kulturnom životu Bosne i Hercegovine s početka 20. stoljeća malo je bilo onih koji su kao Kočić pečat svoje ličnosti tako snažno otisnuli na dva zasebna, ali čvrsto isprepletena kulturalna područja: na književno stvaranje i na politički život. A ta dvojnost njegova djelovanja otvorila je dilemu – Tko je zapravo Petar Kočić? Je li on primarno politički aktivist: „rodoljub”, „narodni tribun”, „saborski zastupnik”, ideolog političke borbe bosanskih Srba protiv austro-ugarskoga anektiranja Bosne ili je pak on primarno književnik, kojega više od svega zanima ljudska sudbina? I može li se uopće razdvojiti njegova ličnost u povijesnom svijetu i njegovo djelo u svijetu umjetnosti?

Ta dilema nametnula se već Kočićevim sunarodnjacima, koji su svi visoko cijenili njegovo književno djelo, a neki možda još i više njegovu odlučnu oporbenu angažiranost u borbi protiv austro-ugarske vlasti. Bilo je jasno: taj nevjerojatno talentirani pisac bio je u isto vrijeme strastveni homo politicus. A nisu svi bili sretni zbog takvoga razvoja njegova književnoga talenta. Tako je, na primjer, Branko Lazarević, jedan od Kočićevih suvremenika, njegov stvaralački i životni poduhvat vidio kao „unutrašnju borbu između umjetnosti i patriotizma”, u kojoj se „iz knjige u knjigu umjetnost sve više povlači pred patriotom, da najzad patriot potpuno pobijedi umjetnika”. Je li onda u pravu bio Dimitrije Mitrinović kad je 1907. u Bosanskoj vili, povodom treće knjige S planine i ispod planine najprije s nadom predvidio: „G. Kočić bez sumnje nije rekao svoju zadnju reč; on će nam dati još boljih stvari”, da bi onda sa zebnjom zaključio: „Nego, sve se bojim da se ne izgubi u političkim trzavicama i publicističkom radu, koji će mu kao pripovedaču donijeti nepovoljnih posledica”. Istu bojazan je izrazio i Skerlić kad je Kočiću 16. kolovoza 1909. pisao: „Dopustite da vam ponovim ono što sam vam već nekoliko puta kazao: Ostavite politiku, koju može da radi svako, i radite književnost u kojoj ste Vi u vašoj zemlji jedan.”

 Ipak, čovjeku koji je onako pisao u svojim ljubavnim pismima savjetovati da se ostavi politike značilo je ne osjetiti jedinstvenost Kočićeve ličnosti, u kojoj su se književnost i politika međusobno plodno pothranjivale. Uostalom, ona ista „uzavrela i vječito uzbunjena krv” koja je, po riječima Isidore Sekulić, kolala žilama Kočića patriota strujala je sve vrijeme i u rečenicama njegovih pripovijedaka. Jovan Kršić je bio u pravu: „Kočić je bio čovjek iz jednog komada. To jest, u njemu su bilo nerazdvojivo povezani umjetnik i borac, pisac-pjesnik i čovjek svoje sredine.” Zbog toga je kod njega teško razdvojiti djelo pisca u svijetu umjetnosti na jednoj strani i djelovanje narodnoga tribuna i njegovu borbu za prava i slobodu u svijetu povijesti.

Pa ipak, to razdvajanje treba izvršiti jer Kočić nije ušao u povijest književnosti i ostao u njoj kao jedan od njenih klasika zato što je bio „narodni tribun” i „nacionalni borac”, već zato što je bio umjetnik, „pisac od talenta, stvarnog i originalnog talenta”, kako je to još 1903. istaknuo Jovan Skerlić. Zahvaljujući njegovu talentu – ili još bolje onoj njegovoj „velikoj poetskoj sposobnosti, sposobnosti da vidi i oseti, da kaže i izrazi” o kojoj je govorio Andrić – Kočić je uspio ispričati cijeli niz priča kakve do tada ni jedan bosansko-hercegovački pripovjedač nije uspio ispričati. Nijedna antologija bosansko-hercegovačke pripovijetke ne može ignorirati Kočićeve najbolje priče: Mrgudu, Mračajskog protu, Kroz maglu, Kroz mećavu, U magli i Kroz svjetlost. Te njegove priče variraju istu središnju temu i njegova djela i njegova života, temu čovjekove borbe za svoje ljudsko dostojanstvo. I onaj autentični patos Kočićeve pripovjedačke umjetnosti i jest u tome što je on smisao ljudske egzistencije vidio u borbi, pobuni i otporu, upravo onako kako je shvaćao i smisao vlastitoga života. Kao pravi moderni pripovjedač, on je pokazivao posebnu naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima, koje na neki način „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Oni u sebi skoro uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti koja im i određuje životnu sudbinu. A pripovjedačev udio u tome prije svega se može mjeriti gustoćom emotivnoga naboja koji se ostvaruje u jezgrovitosti mannovske „orahove ljuske”.