Početna stranica » Ovisnost o televiziji

Ovisnost o televiziji

130 pregleda

U svakoj kući danas postoji jedan strani element koji upravlja svima i kome se svi klanjaju. Nitko mu se ne opire, a on širi ideje koje se odgojem ne preporučuju i koje nisu poželjne ni za koga, a kamoli za djecu.

Taj predmet po cijeli dan dominira prostorom i privlači znatiželjne ili slučajne poglede i svojim sadržajem uglavnom zagađuje prostor, ali ga nitko ne istjeruje van, naprotiv. Većina sadržaja u novije vrijeme jesu otrovni za živa bića jer proklamiraju stavove i misli koje su strane ljudskoj psihi. Puno nasilja, krvi, zla! I sve se to servira dječjim očima koje nisu naviknute na takve prizore, ali koje im poslije izvjesnoga vremena postaju svakodnevica. Dijete ubrzo počne pokazivati ponašanje koje začuđuje roditelje, koji se stanu pitati otkud djetetu takve riječi, takvi izrazi, takva agresija i čudni ispadi? Počnu razmišljati s kim se to dijete druži, što je u školi čulo, što mu se dogodilo… A uzročnik svega i dalje dominira prostorom i odašilje svoje otrovne strelice po cijeli dan.

Od trenutka kad dijete otvori oči pa do polaska na počinak u društvu je naprave koja je nekad bila osmišljena da okupi obitelj u pojedinim satima, a nikako da ih otuđuje sve vrijeme. U Americi dijete do kraja osnovne škole, gledajući TV po 7 sati dnevno, odgleda 8000 umorstava i 100 000 činova nasilja. U istom razdoblju provede pet minuta dnevno s ocem, a 20 s majkom i to opet za stolom ili pred TV ekranom. A ovi rezultati su iz istraživanja urađenih 1990-ih godina.

Obiteljsko druženje?

Kad je televizor izmišljen, bilo je to nešto ljudima neshvatljivo. Kako spikeri, glumci, pjevači mogu stati u tu kutiju i kretati se u njoj. U manjim mjestima je bilo tek nekoliko kuća koje su si mogle priuštiti televizor i onda bi se svi okupljali u vrijeme prikazivanja, recimo, serije Gradić Payton ili nekih festivala koji su se stali emitirati tih davnih vremena. Bile su to 1960-e godine, kada je i struja konačno pohodila manja mjesta. Kasnije, kad je ova „kutijaˮ bila dostupnija, nabavile su je skoro sve obitelji i točno se znalo kad i što djeca mogu gledati. Televizor se palio samo u određene sate kad se znalo što vrijedi pogledati i nakon toga bi se opet gasio.

Sjećam se da smo brat i ja bili iznenađeni kad nas je mama pozvala u sobu i dopustila nam gledati seriju U registraturi jer se tu radilo o dječaku kojega šalju na škole. Mama je rekla – da vidite kako se teško živjelo i kako je škola bila nedostupna. I mi djeca smo bili počašćeni i iznenađeni maminom odlukom da nas pripusti pred TV ekran u vrijeme koje nije bilo za nas, u 20 sati, nakon Dnevnika. To je bilo prvi put da smo u to vrijeme s odraslima pratili TV program. Uglavnom nas nije ni zanimao. Mi smo izbjegavali puno se zadržavati u kući jer bi nam odmah pronašli neki posao, a djeca svih generacija radije vrijeme provode zajedno, družeći se kroz igru.

Danas roditelji sjede pred televizorom skupa s djecom. Ako su djeca mala, pa traže pažnju, onda ih roditelji „posadeˮ pored sebe i skupa prate šarene slike, a ako su veća, pošalju ih u njihovu sobu gdje su im instalirali TV i djeca su prepuštena svemu i svačemu iz te kutije koja njima ne znači isto što i odraslima. Dijete u dobi od 3 ili 4 godine poistovjećuje se s onim što vidi na ekranu, ne razlikuje stvarnost od mašte, što može dovesti do opasnih situacija. Prosječno dijete provede 1680 minuta ispred TV ekrana tijekom tjedna, a s roditeljima 38,5 minuta. U prosjeku dijete mlađe od šest godina provodi 3 sata dnevno gledajući TV, oko 2 sata vani u igri, a najmanje provede čitajući ili slušajući priče. Uglavnom, najveći dio svoga slobodnog vremena djeca provode pred TV ekranima. Prosječno će dijete do svoje 18 godine vidjeti više od 200 000 prikaza nasilnih scena, što može dovesti do smanjenja osjetljivosti i empatije vezane uz nasilje te pojavu agresivnoga ponašanja. Program za djecu često sadrži više nasilja nego program za odrasle. Djeca mlađa od tri godine ne bi trebala biti ni blizu televizora, a kamoli gledati u ekran jer je brza izmjena slika i sadržaja naporna za malo dijete.

Uljez koji dominira

Gledam najave za program običnim danima od osam sati navečer pa nadalje. Sve su to serije pune nasilja, pune negativnosti i pogrešnih poruka i pritom su još i označene oznakom 15. A onda oko 23:00 pa do iza ponoći, obiteljske serije koje bi mogla i djeca pogledati, ali kako kad je to vrijeme za snove. Postavlja se pitanje (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.