Olovo, gradić smješten 50-ak km sjeveroistočno od Sarajeva, u srednjem je vijeku bio dom za brojne rudarske obitelji podrijetlom iz Dubrovnika i cijele Bosne, koje su ondje iz zemlje vadile olovo. Franjevački samostan ondje je osnovan u 14. stoljeću kao jedan od prvih u Bosni Srebrenoj. Prilikom osmanlijskog osvajanja Bosne samostan i crkva pošteđeni su razaranja. Svetište Gospe Olovske svojevremeno je bilo jedno od najvećih na Balkanu, sve do kraja 17. stoljeća, kad su zbog raznih nameta i poreza franjevci ovoga samostana bili primorani iseliti se. Početkom kolovoza 1704. samostan i crkva su zapaljeni. U fratarskoj kronici zapisano je da je počinitelj naručen i nagrađen za svoje nedjelo. Katolički puk, koji je svojevremeno trpio osvetničko ponašanje Osmanlija zbog poraza u Bečkom ratu (1683. – 1699.), odselio je u to vrijeme iz olovskoga kraja.
Ostaci razrušenog samostana i crkve danas se čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Pred današnjom crkvom, koju je 1930-ih gradio puk po nacrtu Karla Paržika, vjernici još uvijek mole kod crnog kamena, dovratnika nekadašnjeg glavnog ulaza u samostan. U olovskom svetištu danas se nalaze dvije čudotvorne Gospine slike, koje časti vjernički puk. Jedna potječe iz 18. stoljeća, a do 1920. čuvana je kod franjevaca u Iloku. Godine 1964. vraćena je u Olovo. Drugu je sliku 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje slike, koja je nestala. Blagdan Gospe Olovske slavi se 1. svibnja.
