Naslonio sam cijev pištolja na glavu i u trenutku kada sam stavio prst na okidač, pogled mi je zastao na fotografiji moje prve kćerke. Osjetio sam kako me promatra s te fotografije i pomislio: „Ako povučem okidač, ubit ću to dijete.” Želim li je ubiti? Spustio sam pištolj i odlučio krenuti u borbu za svoj život.
Početkom 80-ih godina Tony Lombardo imao je prilično lijep i ispunjen život. Oženio se i stekao obitelj, te uživao u životu onako kako to čini većina mladih očeva. Niti u jednom trenutku nije pomislio, niti se mogao pripremiti na ono što se uskoro dogodilo – bolno životno razdoblje.
Sve je započelo jednoga jutra kada je Tony stvari oko sebe vidio dvostruko. Nakon nekoga vremena gubio je mogućnost pokreta lijeve strane svoga tijela, a kroz sljedećih nekoliko godina ni desna ruka mu više nije bila funkcionalna. Liječnici su mu dijagnosticirali multiplu sklerozu. Tako je od srednjoškolca koji je bio zapaženi sportaš i uvijek viđan na sportskim terenima postao muškarac prikovan u invalidska kolica bez mogućnosti liječenja i oporavka.
„Mrzio sam Boga i kada god bih pogledao u nebo uvijek sam mu govorio: ‘Zašto mi ovo radiš? Ja sam lijep i mlad čovjek, potreban sam svojoj ženi i djeci. Ti ne možeš biti dobar Bog. Što se s tobom događa? Nisam zaslužio ovakvo nešto.”
Jednoga sam jutra donio jednu od svojih najtežih životnih odluka – odlučio sam prekinuti svoj život jer nisam mogao više trpjeti ograničenja koja je ovaj poremećaj ostavio na mene i moju obitelj. Nikako nisam mogao niti želio prihvatiti svoj novi status: život obilježen ograničenjima. Bio sam uvjeren da takav život nije za mene. Bio sam sportaš i ako ne mogu živjeti životom koji sam naviknuo živjeti, onda ga ne mogu ni nastaviti. Osjećao sam da samo jednim potezom okidača mogu završiti svoju emocionalnu agoniju i okončati ovo teško stanje misleći da bi meni i svima oko mene bilo bolje da sam mrtav.”
„U sljedećem sam trenutku doživio jednu novu emociju koja kao da je kontrolirala moje razmišljanje i odluku da si oduzmem život. Pomislio sam da je možda ovo stanje moja bitka i jedna životna uzbrdica te da se ispred mene nalazi izazov kojemu moram odgovoriti. Još jučer sam bio izgubljen u osobnoj propasti, a sada sam iznenada osjetio nadu čuvši riječi: ‘Bori se’ koje su mi nekoliko puta odjeknule u mislima.”
„U jami svoje emocionalne boli često sam psovao i govorio kako moj život nema smisla, a istovremeno sam imao na umu kako moram doprijeti do svoje boli i pronaći snagu za borbu. Promatrao sam kako se moja vlastita majka trudila pobijediti rak dojke. Znao sam da si nikada neće dopustiti da se preda bilo čemu dok sama ne bude bila spremna priznati poraz. Ali ona nikada nije priznala poraz.”
„Važnost borbe i neodustajanja te ljepotu i vrijednost života još sam više spoznavao nakon susreta s herojima koji su svoje živote izlagali na ratištima, postajao sam svjesniji važnosti rada policajaca i vatrogasaca. U bolnicama sam vidio liječnike i medicinske sestre spremne učiniti žrtvu za svoje pacijente. Od svake osobe koja je bila na momu životnomu putu počeo sam dobivati energiju za nastavak borbe.”
„Jedna je stvar priznati svoju slabost, ali prikazati je izvana i odlučiti se na promjenu je mnogo važnije i dublje nego što možemo i zamisliti. U mome slučaju, poricanje bolesti je stvorilo demona koji je uplašio one koji su mi najviše željeli pomoći. Istina je da nitko ne može drugima pomoći dok on sam ne prihvati činjenicu kako mu je pomoć potrebna. Prije ili kasnije, svi to naučimo u svome životu… netko na teži, a netko na jednostavniji način. Buđenje iz vlastite nevoljnosti i besmisla je ponekada nužno, nameće nam nagle promjene koje ne možemo kontrolirati, ali je važno za naš životni rast jer, u konačnici, od sebe ne možemo pobjeći.”
„Osjećam kao da sam preživio oluju i, iako s mojom bolešću ne postoji mogućnost potpunoga oporavka, ostala su mi netaknuta sjećanja i uspomene. Doživio sam rehabilitaciju uma i duše, otkrio sposobnost iskazivanja ljubavi svima koji su mi bili voljni pomoći. To je bio moj prvi korak u priznavanju da nitko nije kriv za ovo što mi se dogodilo i upravo je ovaj korak promijenio moje razmišljanje. Bilo je to otkrivenje koje mi je omogućilo da krenem prema svjetlu.”
„U djetinjstvu nisam znao plivati, a jednom sam se prilikom našao u moru na otoku. Ušao sam u vodu do vrata, a plima me odnijela još nekoliko centimetara dalje. Kliznuo sam i našao se ispod površine morske vode. Pokušao sam plivati i dozivati pomoć, ali bezuspješno. Bio sam umoran, tih nekoliko trenutaka mi se učinilo kao vječnost, nisam mogao disati, utapao sam se i gutao vodu. Došao sam do spoznaje kako ću umrijeti i u tome trenutku sam rekao ‘zbogom’ majci, ocu i bratu. Posljednje što sam rekao bilo je: ‘Bože, molim te, neka me netko zgrabi.’ Najednom me čovjek zgrabio za ruke i počeo tresti vičući: ‘Dijete, jesi li dobro?’ Kašljao sam vodu i milijun puta mu zahvalio kad me doveo na plažu.”
„Tada to nisam znao, ali Bog je ovoga čovjeka poslao da me spasi kako bih mogao živjeti. Zato vjerujem da se sve u životu događa s razlogom, te da i ova bolest u mom životu ima svoj opravdani razlog.”
„Godinama kasnije, u jeku moje ljutnje na Boga, sjetio sam se toga događaja i mislima se vratio u taj dan. Bio je to moj najvažniji trenutak zbog kojega sam ovdje. Bog me treba i želi ovdje i sada. Vjeru koju sam pronašao nisam osjetio zbog situacije u kojoj sam se našao, nego sam je davno posijao u svome srcu, tada kada sam bio dječak, i ona je pronašla vrijeme za rast sada kada mi je najpotrebnija. Stoga često odem u kapelu klanjanja i zahvaljujem Bogu za moje roditelje, obitelj i sve ljude oko mene, pa čak i za ovu bolest. U šali kažem Gospodinu: ‘Ako je ovo ono što ti tražiš od mene, nadam se da prilično dobro obavljam svoj posao.’”
„Moja je misija pružiti nadu ljudima podučavajući ih kako se suočiti sa životnim izazovima. To se događa ne samo s nadom da ćete svladati bilo kakve prepreke koje vam život stavlja na put, nego i s razumijevanjem da to ne morate učiniti sami. Svoju životnu priču možete ispričati nekome drugome i tako mu pružiti nadu koja će im omogućiti pobjedu njihovoj borbi.”
Tony se vratio iz dubine svoga očaja kako bi ponovno izgradio svoj život, pomogao svojoj obitelji i postao inspiracija mnogima, usprkos ograničenjima za koja je nekoć smatrao kako su nepremostiva. On svjedoči tomu kako je život, bez obzira na izazove, poteškoće i padove, ipak svet i lijep.
