Sv. Franjo Asiški jedan je od najpoznatijih svetaca Katoličke Crkve. Svojim životom, ili bolje rečeno načinom na koji je shvatio ovozemaljski život i onda ga proživio, i dandanas oduševljava tisuće ljudi širom svijeta.
Njegovim idealima nadahnjuju se ne samo katolici nego i pripadnici drugih religija, pa čak i ateisti. Većini ljudi na spomen lika Franje Asiškog asocijacije su: susret i služenje među gubavcima, molitva pred križem u crkvici sv. Damjana, primanje svetih rana na La Verni; zatim da je obraćenik i da je osnivač triju franjevačkih redova.
Ovaj kratki prikaz u nekoliko nastavaka promatrat će fenomen Franjina obraćenja. Odmah na početku mora se ustvrditi da nije baš lako dati jedno povijesno-teološko tumačenje obraćenja Franje Asiškog. Više je razloga, a jedan od njih jest što se u takvom istraživanju oslanjamo na Franjina autobiografska djela i na djela njegovih prvih biografa, ili bolje rečeno hagiografa. Ni jedni ni drugi izvori po svome sadržaju nisu čisto povijesni s kronološki poredanim činjenicama. Ti izvori imaju specifičan sadržaj ispričanih događaja pa se tako u njima mogu razlikovati dva područja: kao prvo, povijesni trenutak događaja u njihovu čistom zbivanju, i istovremeno, kao drugo, njihov teološki sadržaj kao iskustvo Boga.[1]
Čitajući izvore treba se, dakle, upitati koji su događaji bili u osnovi Franjina obraćenja – povijesni dio, a koji, opet, govore o subjektivnom iskustvu vjere koje je Franjo imao. Vrlo zoran primjer je Franjina Oporuka koja predstavlja tekst s čisto autobiografskim sadržajem, u kojoj Franjo svojoj braći fratrima govori o sebi u obliku kratkih memoara. Ali njegov način pripovijedanja ima svoj cilj: potaknuti braću fratre na njihovo trajno obraćenje. Njegova sjećanja nisu, dakle, isključivo povijesna, već prije svega opominjuća sjećanja, a to je onda pretpostavka koja uvjetuje ne samo sadržaj već i oblik autobiografske priče koju predlaže Franjo.[2]
S druge strane, u biografijama se pronalazi niz priča čije se kronološko podrijetlo, povijesni kontekst i ciljevi često međusobno razlikuju, a istovremeno su ujedinjeni unutar jedinstvenoga književnog žanra, a to je srednjovjekovna hagiografija. U takvim tekstovima narativni proces nije vođen povijesnim problemom čovjeka Franje, već brigom da se pokaže njegova svetost. On postaje primjer čovjeka sveca koji ima želju upoznati Boga kroz razne vidove molitve i da čini pokoru. Stoga su mnoge povijesne činjenice hagiografski prerađene. Takvi prvi izvori često su Legende (lat. ono što treba čitati) i ne obraćaju se samo kršćanima kako bi ih potaknuli na pobožnost prema asiškom svecu već i – a u nekim slučajevima prije svega – braći fratrima Reda Manje braće koji su se suočili s problemima i napetostima u počecima Reda po pitanju vjernoga nasljedovanja Franje. U franjevačkim legendama ne postoje, dakle, samo hagiografski ciljevi, već i apologetski i polemički.[3]
U svakom slučaju, pokušat će se pratiti proces obraćenja Franje Asiškog i kronološki ali i uvažavajući njegovo egzistencijalno iskustvo Boga.
Biblijski pojam obraćenja
U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, nazvanom Septuaginta, kao i u Novom zavjetu koji je napisan izvorno grčki, subjektivni stav koji se tražio za oproštenje grijeha uglavnom je izražen pojmom metanoia. Vulgata taj pojam općenito prevodi s pokora i obraćenje. Sva tri pojma imaju isto značenje te se mogu međusobno izmjenjivati. Pojam metanoia znači promjenu uvjerenja ili stava koji je netko ranije prihvatio. Znači također i nezadovoljstvo prijašnjim načinom djelovanja.[4]
Tako u proročkom propovijedanju metanoia (obraćenje, pokora) zahtijeva novi stav u odnosu s Bogom koji popravlja onaj prijašnji. Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja. Tako je kod Amosa izričito rečeno da tražiti Boga (Am 5,4) znači tražiti dobro a ne zlo (Am 5,14). Kod Hošee pokora znači povratak u prvotno stanje, to jest na prijateljstvo s Bogom (usp. Hoš 3). Kasniji proroci više inzistiraju na potrebi osobnoga unutarnjeg obraćenja (usp. Jer 3,10; 4,3-4), na obraćenju srca (usp. Ez 33,14-15). A kod svih proroka provlači se pouka da se taj unutarnji stav pokaže i na izvana, koristeći se tradicionalnim znakovima izraelske tuge kao što je post, kidanje odjeće, nošenje kostrijeti.
Isus također započinje svoje propovijedanje riječima obratite se (Mk 1,15; Mt 4,17), a što je poziv na korjenitu promjenu čovjeka, na odvraćanje od zla. Korjenita promjena, tj. obraćenje uvjet je da se slijedi Isusa. Stoga obraćenje znači odvraćanje od zla i otvaranje prema Bogu. Osim toga, Isus traži i vjeru, vjeru u Božju praštajuću i spasiteljsku ljubav, a što je vidljivo iz brojnih njegovih izlječenja koja pretpostavljaju vjeru. „Samo se u vjeri može prihvatiti Isusa, samo vjera može dati snage krenuti za Isusom, samo vjera može otvoriti oči koje bi bile u stanju prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u Isusu kao uistinu spasiteljsko djelovanje.” (B. Lujić)
Istinsko obraćenje znači jasno i odlučno odbacivanje prisutnosti grijeha u našem životu, ili barem iskrena i ponizna raspoloživost za ponovno povezivanje u zajedništvo ljubavi s Bogom pokajanjem. Najbolji primjer obraćenja u evanđelju jest rasipni sin koji se vraća milosrdnom ocu i moli ga da ga primi makar kao slugu (usp. Lk 15,11-32). To je slika našega obraćenja u sakramentu ispovijedi kad molimo Boga Oca da nam oprosti i on nam oprašta. Jer pokajanje izaziva čudo praštanja. Na našem životnom putu pokornički duh je onaj koji nas potiče na trajno i progresivno pročišćavanje svega što se stavlja između Boga i nas, svega što nas zadržava ukorijenjenima u naš egoizam i naš komoditet, i sprječava nas da idemo ususret drugima da im činimo dobro.
Obraćenje, dakle, nije samo privremeno pospremanje nereda koji smo sami napravili, niti promjena ponašanja uvjetovana slikom koju će drugi imati o nama. Obraćenje je proces priznanja vlastitih granica i nemoći, priznanje vlastite grešnosti. Na tom putu čovjek postaje otvoren za susret s Bogom koji ga onda iznutra preobražava svojom dobrotom i milosrđem. Tako je i sv. Franjo Asiški doživio i proživio svoje obraćenje. Njegovo obraćenje je odgovor na Božji poziv, ali to obraćenje nije se dogodilo odjednom, nego je ono bilo proces koji je trajao nekoliko godina.
[1] O ovoj temi i problemu mnogo je članaka napisao autor Pietro Maranesi, a sve je objedinio u svojoj knjizi: Facere misericordiam. La conversione di Francesco d’Assisi: confronto critico tra il Testamento e le Biografie, Porziuncola, 2024.
[2] Usp. P. Maranesi, Facere misericordiam,str. 3.
[3] Usp. Isto,str. 3-8.
[4] Usp. B. Marchetti-Salvatori, Conversione, u Dizionario enciclopedico di spiritualità, ur. E. Ancilli, Rim, 1995., str. 629-632.
