Početna stranica » O pisanju

O pisanju

242 pregleda

Jednom prigodom sam se već bio družio sa svojim prijateljem Michelom de Montaigneom. Pisao sam o njemu i s njim. Jako mi je drago da još jednom mogu ovdje pisati o njemu, zapravo o onom što je zajedničko njemu i meni, a to je pisanje.

Uvijek sam se pitao koja je tajna njegovoga pisanja, što se krije iza te čudesne čarolije njegovih tekstova. Pitajući se, pronađoh neke odgovore pa ću ih podijeliti s tobom, čitatelju.

Prvo, Montaigne piše eseje. On ne piše članke za znanstvene časopise, ne slijedi krute znanstvene metode i uobičajene okvire društveno-političkoga načina mišljenja. Eseji donose samo mišljenje, daju mi da osjetim pulsiranje samoga mišljenja koje se u znanstveno-metodološkim pisanjima gotovo uvijek izgubi. Dok čitam eseje, osjećam kako moj prijatelj misli, živo misli i mene poziva da živo mislim, da istinski uživam u samom činu mišljenja, ne misleći ni na što drugo, osim na samo mišljenje. Postoji golem užitak mišljenja koji se prelijeva u užitak pisanja, a taj je užitak lišen svakoga interesnoga i korisnoga. Zato je za mene Montaigne učitelj mišljenja i pisanja. Ah, zato je malo pisaca kod kojih mogu osjetiti živo mišljenje.

Drugo, Montaigne je jako volio jahanje te svoje pisanje uspoređuje s jahanjem. Naime, dok jašeš, vladar si i sluga, upravljaš konjem, a i konj upravlja tobom, nosiš ti njega i on tebe. Postoji neobična veza jahača i konja, gdje se daje i prima. Tako je za Montaignea pisanje neka vrsta duhovnoga jahanja. U pisanju misliš stvarnost i stvarnost misli tebe, stvarnost upravljaš mišljenjem, ali stvarnost upravlja tvojim mišljenjem. Jedno si sa svim onim što misliš, a sve je opet tako drugačije od tebe koji misliš. Ta elegancija jahanja, spajanja i odvajanja tijela jahača i konja, kao da se prelijeva u eleganciju Montaigneova mišljenja i pisanja, elegantnoga spajanja i odvajanja sa svim onim što se misli.

Treće, da se poslužimo slikom mojega prijatelja, postoje pisci koji tako pišu da doslovno jašu na meni. Jašu na meni jer me salijeću svojim egom, jer se razmeću sobom, svojom obitelji, djecom, ženom, svojom pameću, uspjesima. A kad moj prijatelj Montaigne piše, sve govori o njemu, a opet kao da ništa ne govori o njemu. Kako i sam veli, on piše bez présomption, bez onoga što su duhovni pisci nazivali praesumptio, preuzetnost. Tako se djetinje raduje drugima, stvarima, događajima, da u pisanju krajnje poništava svoj ego. A opet kad piše o sebi, čini to tako elegantno, nenametljivo, jer on piše razgovarajući. Da, on piše o sebi tako da razgovara sa mnom i s tobom.

U pisanju misliš stvarnost i stvarnost misli tebe, stvarnost upravljaš mišljenjem, ali stvarnost upravlja tvojim mišljenjem. Jedno si sa svim onim što misliš, a sve je opet tako drugakčije od tebe koji misliš

Četvrto, ova zadnja misao dovodi nas pred samu tajnu Montaigneova pisanja. Tajna je vrlo jednostavna: veliko prijateljstvo s prijateljem La Boétiejem. O njemu se u esejima gotovo ništa konkretno ne govori, a on zapravo cijelo vrijeme govori u njima. Tako i mora biti, jer prijateljstvo, ljubav voli pokrivalo skrovitosti. Zato su Montaigneovi eseji samo nastavak skrovitoga prijateljevanja s pokojnim prijateljem. Montaigne misli i piše tako što razgovara s prijateljem, on misli i piše licem u lice. Sva čarolija, elegancija, nenametljivost, nježnost, oštrina i dubina njegovoga pisanja, ono što izaziva osmijeh na mojem licu, jest u prijateljskom razgovoru: on misli razgovarajući, on piše razgovarajući sa svojim prijateljem, njegovo je pisanje licem u lice. Dok čitam Montaignea, čitam njegov razgovor s La Boétiejem, ali čitam njegov razgovor sa mnom, čitam zapravo svoj razgovor s njim, licem u lice, opušteno i mirno, kao razgovor dvojice starih prijatelja. Zato svi njegovi tekstovi, i oni najkritičniji, i najmračniji, zrače neobičnom toplinom, a to je toplina razgovara licem u lice. Tekstovi pak većine pisaca su samotnjački, pišu se u samoći vlastitoga mišljenja, bez prijateljskoga lica. A i ja, dok sada pišem, mislim i pišem sa svojim prijateljem i s tobom, čitatelju, i moje je pisanje licem u lice. Dok pišem, pišem za svojega prijatelja. Dok mislim, mislim za svojega prijatelja. On će i ovaj tekst pročitati, tako da ovdje ne pišem ja, ovo nije moj tekst, nego naše pisanje, naš tekst, a ako želiš, i tvoj tekst, čitatelju.

Najradije bih još nešto napisao, ali već čujem u sebi zov Ohooo!. Kao što je u jahanju jako važno, piše Montaigne, znati odlučno zaustaviti konja, reći mu Ohooo!, tako je i u pisanju. I u pisanju treba znati određenu misao odlučno privesti kraju! Ma znate ono kad netko stalno piše o istim temama, vodi stalno iste razgovore, nikako da se zaustavi pa netko mora uzviknuti Ohooo!; hajde, dosta već. Tako ću i ja ovdje svojem pisanju reći Ohooo!; hajde, prekini sad.