Uz ovce, o kojima je bilo riječi, sljedeća vrlo često spominjana životinja u Svetom pismu jest koza. Koze su jako korisne životinje: uzgajale su se prije svega jer su one vlasnicima davale meso za hranu, mlijeko za piće, a kozja koža se koristila za pravljenje raznih odjevnih predmeta (usp. Heb 11,37 gdje se govori o kožusima od kozje kože). Uz to, od mlijeka se koristila i sirutka te sir, posebno stoga što koze daju skoro duplo više mlijeka od ovaca. Kozja dlaka se koristila za pravljenje vreća i šatora (zato što je kozja dlaka jako otporna na vrućinu), zatim se dijelom koristila kod pravljenja tepiha. Čak se kozja dlaka koristila i za pravljenje zastora u Šatoru gdje su bile ploče saveza (usp. Izl 26,7: gdje se u hrvatskom prijevodu govori samo da je zavjesa napravljena od kostrijeti, ali se u hebrejskom originalu koristi riječ ʿēz, tj. dlaka od koze. Kostrijet jest u biti koža koze, a rjeđe deve.).
Uz sve to, poput ovaca i koze su bile životinje prikladne za žrtvu, te su i radi toga uzgajane. Praotac Abraham je kod sklapanja saveza s Gospodinom, upravo, uz ostale životinje prinio i „kozu od tri godine” (Post 15,9). A treba reći i to da uzgoj koza nije zahtijevao velik materijalni izdatak. Kozama ne trebaju obilni pašnjaci, njima je dovoljna i kora drveća ili nisko granje i grančice. S druge strane, zbog ovakve ishrane, one su često uništavale kako voće, tako i zasađeno povrće, pa je moguće da je njihov velik broj doprinio ogoljenju mnogih brežuljaka u današnjoj Svetoj Zemlji.
Kraljevski status jarca
Da se doista radilo o važnoj životinji za biblijskog čovjeka pokazuje i činjenica da se za kozu u Svetom pismu upotrebljava sedam različitih hebrejskih i tri različite grčke riječi. Najčešća hebrejska riječ za kozu je ʿēz, dok se koriste čak četiri riječi za jarce (śāʿîr, tayiš, ʿattûḏ i ṣāpîr), jedna za mlado kozle (gĕḏî), te jedna riječ za divlju kozu (ʾaqqô). Biblijski ljudi su imali jako puno koza. Tako Post 32,14 ističe da je Jakov svojem bratu Ezavu dao „dvjesta koza i dvadeset jaraca”; Nabal je imao „tri tisuće ovaca i tisuću koza” (1 Sam 25,2-3); Jošafatu su Arapi kao danak poklonili „sedam tisuća i sedam stotina jaraca” (2 Ljet 17,11).
U Svetom pismu se mogu naći i mnoge simbolične i metaforične slike, povezane s kozama. Koze su po prirodi nemirne i često nište usjeve, a zbog svojeg izgleda, isturena čela i spuštene donje usnice, simbolično predstavljaju snagu i ratobornost. Čak i sama hebrejska riječ ʿēz potječe od riječi ʿāzaz što znači „biti jak”. Zbog svoje agresivnosti, pastiri su često morali čuvati ovce od napasnih koza i jaraca, pa se tako, recimo u Zah 10,3 koristi slika da su izraelske vođe poput jaraca koji napastuju ovce. Ipak, postoje i slike gdje koje nisu potpuno negativne, nego jarcima daju neku vrstu kraljevskog statusa. Tako se npr. u Izr 30,29-31 kaže: „Troje ima lijep korak, a četvero lijepo hodi: lav, junak među zvijerima, koji ni pred kim ne uzmiče; pijetao što se odvažno šeće među kokošima; jarac koji vodi stado; i kralj sa svojom vojskom.” Čak se i za Aleksandra Velikog, grčkog vladara, koristi metafora jarca.
U knjizi Danielovoj se kaže: „Dok sam promatrao, gle: jarac dolazi sa zapada povrh sve zemlje, ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među očima… Rutavi jarac jest kralj Grčke; veliki rog među njegovim očima jest prvi kralj.” (Dn 8,5.21).
Konji za rat i lov
Sljedeća životinja koja je igrala važnu ulogu u Svetom pismu jest konj. Konji su u Svetom pismu bili simbol nadmoći i raskoši, a u Svetoj Zemlji su se pojavili u 2. stoljeću prije Krista kad su ih doveli Hiksi. Zanimljivo je da se konji uglavnom nisu koristili za prijevoz i poljoprivredni rad (za to su se koristili magarci, mazge i volovi), nego su se najčešće koristili u ratovima i za lov. To jest, konji su se najčešće povezivali s kraljevskim porodicama, budući da su kraljevi bili jedini koji su mogli uzdržavati konje. Tako je Salomon „imao tisuću i četiri stotine bojnih kola i dvanaest tisuća konja” (1 Kr 10,26) koji su Salomonovu vojnu moć digli na još veću razinu.
Zanimljiva je jedna stvar u Bibliji glede konja, a to je, da su proroci i psalmist uglavnom imali negativan stav prema konjima. Tako se recimo kod proroka Hošee ističe da će spas Izraelu doći od Jahve, a ne „lukom, mačem ni kopljem, ni konjima ni konjanicima” (Hoš 1,7); kao što i psalmist ističe: „Ne budite kao konj ili mazga bez razuma: divljinu im krotiš vođicama i uzdom, inače im se ne primiči!” (Ps 32,9) ili „Isprazno se od konja nadati spasenju, jačina njegova ne izbavlja” (Ps 33,17; usp.: Ps 147,10).
Zanimljivo je da se konji uglavnom nisu koristili za prijevoz i poljoprivredni rad (za to su se koristili magarci, mazge i volovi), nego su se najčešće koristili u ratovima i za lov
Sve ovo pokazuje da su se konji najčešće koristili za vožnju bojnih kola i u ratovima. Tako se ističe da su Filistejci, ratujući protiv kralja Šaula skupili „tri tisuće bojnih kola, šest tisuća konja” (1 Sam 13,5).
Kao što su se koze koristile u simboličnim i metaforičkim slikama, tako su i mnoge biblijske reference na konje metaforičke. Konji se koriste kad se slikovito opisuje opasnost kraljevstva (usp.: Pnz 17,14-16: „Samo neka ne drži mnogo konja i ne šalje naroda u Egipat da poveća broj konja.”) i kad se opisuju ratne slike (usp.: Otk 6,2-5; 19,11-21 – opisi četiri ratnička konja).
