Nepravda je teško podnošljiva zato što je sama sebi dovoljna i što je njezin svijet lišen zadnje kapi empatije. Nije toliko strašno to što je mučna i pakosna, nego što je hladno ravnodušna. Ona je netko tko uživa iz ruku oteti djetetu dugo iščekivanu slasticu, a da se pritom uopće ne obazire na njegov plač i suze, poput gluhoga slijepca čijim rukama netko drugi upravlja.
Da, takva je ona, oštra i bešćutna! Uzaludno je i besmisleno očajavati, vikati i preklinjati nešto što ne možeš dodirnuti i vidjeti, nego samo u sebi kao nemoć osjetiti. Jedini djelotvoran protuotrov nepravdi je strpljenje. Stvoritelj je, doista, lijepo svijet uredio kad je svemu, pa i nepravdi, rok trajanja odredio. I ona, kao na tkivu rana, s vremenom zaraste, ostavljajući iza sebe ožiljak kao vidljivi dokaz oštrine i dubine pretrpljenoga.
Ali, neka ožiljaka. Jer, da nije njih, na tom bi mjestu stajala provalija. Oni su poput mosta koji dvije obale spoji kako bismo nastavili putovati, a da pritom ne moramo ništa rušiti i uništavati, čime bismo nemoć i nepravdu još obilnije nahranili. Štoviše, ožiljak nas podsjeti kako nismo pred nepravdom kleknuli, odustali i zakržljali, nego se, unatoč malim izgledima, uspravili, vjerujući kako smo, ipak, za nešto bolje i više stvoreni.
Nije tajna da se nepravda uvijek javlja ondje gdje se zaustavi tok ljubavi. Pustinja nastane jedino ondje gdje voda presahne. Zato je, kako god okreneš, ljubav ključ jedini koji svaka vrata može otvoriti. Čak i ono što izgleda nepremostivo, samo je njoj spojivo. Naposljetku, ljubav je ta koja daje da zarastu i najdublje rane, pa bilo je onoliko koliko u sebi ima vode mala kapljica jutarnje rose.
186
