Prisjećam se: u vrijeme moga djetinjstva i mladosti, moji roditelji, moje sestre, brat i ja, redovito smo zajedno molili ujutro, o podne i prije večere. Molitva prije večere uvijek je bila poduža. U nju je, uz ostale molitve, bila uključena i poimenična molitva za bolesne članove naše šire obitelji, za – nama djeci – neke dobro znane, ali i za neke neznane, te za one u potrebi. Kad bi se netko razbolio, zatekao u potrebi, molitvi smo pridodavali i njegovo ime. I molitveni popis je bivao sve duži.
Jednom smo mi djeca shvatili da nastavljamo za njih moliti i nakon što su ozdravili. Pitali smo o tome oca, a on nam je uz osmijeh rekao: „Neće škoditi. Ni njima ni nama neće škoditi.”
Prisjetio sam se toga kada sam bio u prigodi osvjedočiti se o molitvenom životu prijatelja svećenika – franjevca. Znao sam da poslije ručka redovito, kad god mu životne prilike dopuste – a trudi se da to bude gotovo uvijek – odlazi u šetnju i tijekom šetnje izmoli tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu. Bez obzira na vremenske prilike, šetnju ne završava dok ne izmoli sve tri krunice.
Svojedobno, kada je doznao da je jedna osoba iz našega zajedničkog prijateljskog kruga teško oboljela, redovito je, sve do njezine smrti, uz ove tri krunice, molio i krunicu svjetla. Pritom nije mislio da radi išta osobito. Bila je to, jednostavno, potreba njegova srca. Govor njegova srca.
Nekom je prigodom spomenuo molitvu za pokojnu subraću. Nisam bio siguran da sam ga dobro razumio. Kad sam ga o tome pitao, odgovorio mi je potvrdno: da, on svakoga dana moli za svu svoju pokojnu subraću iz njegove franjevačke provincije, koja su preminula tijekom njegova franjevačkoga života, i to poimence za svakoga od njih. Nijedno ime ne propušta. Ne zaboravlja. I kako se popisu onih koji odlaze pred njim, pred nama, pridružuju nova imena, on ih pridodaje svom molitvenom popisu. Smireno, sa zahvalnošću i s pouzdanjem, on preda mnom poluglasno izgovara njihova imena, njih zasigurno nekoliko desetaka, neka meni neznana, neka itekako znana.
Naravno, Bogu su svi oni dobro poznati, njemu ih nije potrebno posebno spominjati. Ali srcu jest, jer je bratsko. A bratsko srce pamti. I po tome živi. Dok ga slušam, razumijem – točnije: tek slutim – koliko se on prepoznaje jednim od njih i da nema potrebe izdvajati se na bilo koji način iz toga molitvenog popisa. Oni su bili i nastavljaju biti braća. U tome se ništa ne mijenja. Njihov franjevački hod traje. I nastavlja se.
