Početna stranica » Misionarke ljubavi Majke Terezije

Misionarke ljubavi Majke Terezije

3 min

Udomljujemo više beskućnika i onih koji su se trenutno našli u teškim prilikama, vodimo pučku kuhinju, pohađamo bolesne, stare, napuštene osobe i zatvorenike u zatvorima. Ostalo vrijeme posvećujemo svome redovničkom životu

Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, buduća Majka Terezija iz Kalkute, rodila se u Skoplju 26. kolovoza 1910. S 18 godina otputovala je u Irsku i ušla u samostan Blažene Djevice Marije, poznatiji pod nazivom Sestre Naše Gospe od Loreta. Nakon nekoliko tjedana provedenih u Irskoj, Gonxhu su – sada već sestru Tereziju – poslali u Indiju, gdje je 1931. položila prve, a 1937. vječne zavjete. U školi u Kalkuti provela je 18 godina, najprije kao nastavnica, a kasnije i kao ravnateljica škole.

Bog u svojoj žeđi za čovjekom – koji je zaboravio što to znači biti čovjek i zaboravljen od drugih – taj Bog neprestano i posvuda kuca na naša srca. Oni koji otvore svoje srce i dopuste Bogu da uđe, otkriju da On čini čudesa u njihovim vlastitim životima i u životima onih kojih se oni dotaknu. Tako je 10. rujna 1946. pokucao Isus i na srce Majke Terezije iz Kalkute. Dok je putovala vlakom iz Kalkute u Darjeeling, primila je nadahnuće koje je kasnije opisala kao “poziv unutar poziva”. Ona je potpuno jasno osjetila Isusovu žeđ za ljubavlju i dušama tako da je od tada svim žarom srca stalno težila da utaži njegovu žeđ.

Isus je njoj govorio o svojoj žeđi za svakim čovjekom, posebno za najsiromašnijima među siromasima, onima najzabravljenijima među svojom djecom. Tražio je od nje da ostavi redovnice iz Loreta kojima je pripadala i da osnuje novu redovničku družbu pod imenom Misionarke ljubavi. Tako je u Kalkuti 7. listopada 1950, na blagdan Marije Kraljice svete krunice, rođena redovnička kongregacija Misionarki ljubavi. Za svoje djelovanje dobila je 1979. Nobelovu nagradu za mir. Majka Terezija umrla je u Kalkuti 1997, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. listopada 2003. Njezin spomendan je 5. rujna.

Majka Terezija usmjerila je svoje poslanje na najpotrebnije i najsiromašnije među siromasima, ali ona ga nije smatrala samo socijalnim radom, on je bio nešto mnogo više. Cilj njezina poslanja bio je spasenje i posvećenje onih kojima je služila. Gledajući očima vjere ona je zamijetila da je Bog na skriveni način stvarno prisutan u siromasima. Tako je Majka Terezija susretala Isusa svaki dan, i to najprije kod svete mise gdje je nalazila oslonac i jakost; zatim u svakoj bijednoj i patničkoj duši koju je posjećivala i njegovala. Ona je bila istinski kontemplativna u srcu svijeta, dodirujući Isusa 24 sata na dan. Nakon što bi primila Isusa u sv. pričesti, ona bi svakoga dana žurno išla, zajedno s Marijom, da mu služi u najsiromašnijima među siromasima. Po povratku od siromaha klanjala bi mu se u tihoj molitvi u adoraciji. Isusova tvrdnja: “što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40) pruža nam najdublji uvid u njezino služenje siromasima.

Bog u svome milosrđu svuda po svijetu i dalje kuca na mnoga srca pozivajući ih da se pridruže njegovoj avanturi ljubavi – Misionarkama ljubavi. Danas ima oko 5.000 sestara, aktivnih i kontemplativnih, koje su iz 99 narodnosti u 135 zemalja. Ima 780 kuća po svijetu od kojih su 229 u Indiji. Postoje također Misionari ljubavi – braća, aktivni i kontemplativni te Misionari ljubavi svećenici, suradnici, pokret za svećenike Corpus Christi, Misionari ljubavi laici i mnogi dragovoljci sa svih strana svijeta, koji sudjeluju u karizmi i djelima ljubavi.

Na poziv banjolučkog biskupa mons. Franje Komarice mi sestre Misionarke ljubavi došle smo u Banju Luku 30. listopada 2005. Za naš smještaj otkupljena je i obnovljena obiteljska kuća s dvorišnom zgradom u Gundulićevoj ulici, na broju 32, udaljena desetak minuta hoda od banjolučke katedrale. To je prva i do sada jedina kuća Misionarki ljubavi u Bosni i Hercegovini. Naša se kuća nalazi na području župe Pohoda Bl. Djevice Marije. Središnji dio našeg apostolata je skrbiti za najsiromašnije među siromašnima: udomljujemo više beskućnika i onih koji su se trenutno našli u teškim prilikama, vodimo pučku kuhinju, pohađamo bolesne, stare, napuštene osobe i zatvorenike u zatvorima. Ostalo vrijeme posvećujemo svome redovničkom životu.

(S. Michala DŽUJKOVA)