Za razliku od njih, časna utemeljiteljica družbe Misionarki Presvetog Srca Isusova imala je želju misionariti u Kini. Ali, želje su uglavnom svijet koji čovjeku pomaže u životu izdržati mnoge poteškoće. Želje su štake o koje se oslanjamo kad se pokušavamo utješiti boljim, lakšim, sretnijim vremenom, mogućnošću izbora, pravednijim svijetom, drugačijim životnim sredinama…
Franciska Cabrini je, čini se, bila „pretplaćena“ na želje koje je bilo teško ostvariti. Bila je trinaesto dijete svojih roditelja, rođeno u selu Sant Angel kod Lodija. Da bi ostvarila svoje želje, tražila je odgovarajuću redovničku zajednicu. U traženju je završila škole za učiteljicu, pomagala u župi i dobila boginje. Preboljela ih je, ali cijeli život će patiti od malarije i biti slaba zdravlja. Možda je i njezina zdravstvena slika uz predan rad bila razlog zbog kojeg je svećenici nisu shvaćali ozbiljno. Njezina je upornost bila jača od njezine bolesti. Čekajući da se steknu uvjeti koji će je odvesti u misije, pomagala je u reformiranju sirotišta jedne redovničke zajednice. Ali, zajednica je upravo u to vrijeme dokinuta pa je Franciska ponovno morala početi od početka.
Osniva vlastitu redovničku zajednicu na sugestiju biskupa u Lodiju. Uporna i odlučna, ubrzo uspijeva angažirati mnoge djevojke slične sebi, a njezine želje nadilaze prostore koje je poznavala. Svaki je čovjek spoj različitih čimbenika, a rezultati koje postiže u životu drugima se mogu činiti premalima ili prevelikima. Čini se da Franciska na početku svog djelovanja nije ulijevala preveliko povjerenje kod onih koji su odlučivali o njezinoj sudbini. Najprije se njezinu ispovjedniku učinilo kako njezini planovi nisu realni, a kasnije se to činilo i biskupu u Milanu, kardinalu u Rimu, biskupu u New Yorku i mnogim drugima koje je susretala u svom neumornom radu i vječnim putovanjima. Kao da je bila stvorena stalno demantirati tuđa očekivanja i demonstrirati vlastitu odlučnost i upornost. Stvarajući – dakle pobjeđujući. Kad ne nalazi rješenje problema za svoju zajednicu u prostoru u kojemu je djelovala, ona odlazi po razumijevanje papi Leonu. A on je na njezine molbe glede sredstava za naraslu zajednicu i njezino širenje po svijetu te želju da misionari u Kini sažeo odluku da je otputi u Sjedinjene Američke Države. Vidio ih je kao mjesto u kojemu će moći steći materijalne temelje svoje zajednice i prostor na kojemu su mnogi vapili za tako poduzetnim i angažiranim sestrama kakve su bile Misionarke Presvetog Srca Isusova. Jer, Franciska je birala one u kojima je, čini se, prepoznavala vlastitu odlučnost, izdržljivost, predanost, vjeru i samopouzdanje. Prešavši i sama razdoblje neuspjeha i poraza, naplakala se dovoljno da shvati da samo duboka odlučnost i povjerenje u Boga mogu dovesti do uspjeha. Malodušne je upućivala na druge adrese. Očekivala je da budu dobre i izdržljive jer poslovi na koje ih je slala nisu bili ni laki ni jednostavni.
Prvi put stigla je u SAD 1889, a sljedećih je godina dvadeset puta prešla ocean. Djelovala je u New Yorku, Chicagu, New Orleansu, Los Angelesu…, a red je osnovala i u Južnoj Americi. Njezin je apostolat sezao onamo gdje je uočila potrebe. Osnivala je bolnice, škole, ubožnice, isposlovala dopuštenje od države da sestre posjećuju zatvorenike, a koliki su uspjeh imale govori i činjenica da su zatvorenici Sing Singa u New Yorku majci Cabrini, kako su je zvali u SAD, tiskali spomen knjigu s potpisima svih štićenika.
Među pričama o tome kako je uspijevala sve svoje zamisli provesti u djelo, odakle joj sredstva i donacije koje su omogućavale da ustanove koje je osnivala budu najefikasnije, primjerice da njezine škole budu najmodernije, sviđa mi se jedna koja pokazuje njezinu odlučnost, pouzdanje i dječju zanesenost istodobno. U Seattlu je htjela kupiti kuću, ali joj je nedostajalo 120.000 dolara. Obratila se donatorima, ali i svetoj Ani. Naime, imala je kip svete Ane koja drži otvorenu knjigu i tako poučava malu Mariju. Sestra Franciska je na tu knjigu napisala potrebnu svotu, a onda zaključila da sad sveta Ana gleda u nju, jer „onda će znati što nam treba“. I inače je smatrala: ona je tu da bi Isus i Marija radili preko nje i njezinih sestara.
Umrla je u Chicagu 1917. u trenutku kad je njezina zajednica imala 2.000 sestara u 70 kuća. Bila je prva Amerikanka (uzela je državljanstvo SAD-a) proglašena sveticom i zaštitnicom emigranata. Sad je – kako je govorila – na dugom odmoru u vječnosti.
