Početna stranica » Kulturni teror

Kulturni teror

2 min

Već punih tridesetak godina raznorazne desničarke struje, klanovi i grupacije, uključujući i režimsku stranku HDZ, nisu svjesni važnosti kulturne borbe, a još manje znaju ili žele znati kako deložirati ljevicu, tj. jugonostalgičare, bivše skojevce, i titoiste iz glavnih medija i visokoga školstva.

Riječ „kultura” doživjela je u posljednjih stotinjak godina hiperinflaciju značenja. Dandanas svaki političar, ali i ljudi iz vodećih medija, vole se kititi na svim valnim i zemljopisnim dužinama riječju „kultura”. Kazati za nekoga da je kulturan, ili da dolazi iz kulturne nacije, automatski podrazumijeva da postoje i nekulturni ljudi i nekulturne nacije. A koji čovjek, a koji političar je ikada rekao za sebe da je nekulturan? Kao i svaka riječ koja se odviše koristi, tako je i riječ kultura podložna danas raznim pojmovnim akrobacijama i političkim zloporabama. Nekad je stara latinska riječ cultus imala prvenstveno značaj očuvanja i obrađivanje nečije baštine, bilo da je to značilo obrađivanje zemlje ili čuvanje identiteta starorimskih zajednica. Danas je njezina jezična izvedenica, pod istoimenim nazivom, na udaru uvoznih američkih pomodarskih tuđica. Riječ kultura prvenstveno je postala danas imenica za razne životne stilove; počevši od kulture života, pa do kulture pederastije ili kulture smrti, pa sve do kulture štovatelja raznih jela i pića, ili pak različitih pseudopolitičkih kultura. Kultura, kao oblik ili stil nečijega životnog stila, sve se više koristi kao sinonim za magičnu riječ „identitet”, a o kojoj je bilo već riječi. Stoga je potrebno biti veoma sumnjičav prema osobi koja stalno ističe potrebu za kulturom. Rani titoisti, ili kako su se nekoć zvali „kulturni radnici” u komunističkoj Jugoslaviji, pridavali su sasvim drukčije značenje pojmu kulture od književnika i novinara u bivšoj NDH. Biti prozvan „kulturnim čovjekom” u komunističkoj Jugoslaviji značilo je u načelu koristiti jugoslavenski rječnik, nositi odijelo Brozova kroja, glumiti tjelesnu motoriku visokih jugokomunističkih glavešina i povremeno nositi ispod pazuha novine Politika ili Borba, a tu i tamo citirati Titove govore ili oponašati njegove jezične tikove. I dandanas jedan samoprozvani ljevičar – antifašist iz Sarajeva ili Rijeke, ili pak neki lijevi profesor na nekom sveučilištu u Njemačkoj ili Americi, ima sasvim drukčiju interpretaciju kulture od recimo jednoga franjevca u Bosni ili jednoga nacionalističkog filozofa u Francuskoj. U načelu se…