S druge strane, čovjek je spreman vrlo lako i vrlo dugo pamtiti i one najmanje prijekore, riječi ili djela svojih bližnjih koje bi ponekad uputili u trenucima slabosti ili životne opterećenosti. To se uvijek dobro zapamti. Gotovo isti zaborav za učinjeno dobro događa se u vjeri, u odnosu čovjeka prema Bogu. O tome Biblija na mnogo mjesta govori i vrlo ozbiljno upozorava čovjeka kako svakodnevno treba uzeti vremena i razmatrati prošle Božje zahvate i Njegove intervencije. A psalmist gotovo da viče radi ljudske gluhoće: Ne zaboravite djela Božjih! (usp. Ps 78,7).
Tipičan primjer Božje brige za čovjeka s jedne strane i ljudskog zaborava s druge strane, nalazi se u Knjizi Brojeva (Br 21,4-9). Nakon što Bog Izraelce oslobađa egipatskoga ropstva i jarma, taj isti narod, čim je naišao na prve teškoće, odmah se buni i mrmlja protiv Boga ekspresno zaboravljajući velika Božja čuda kojim ih je oslobodio a kojima su sami svjedočili: čuda koje je Bog po Mojsiju učinio pred faraonom i cijelim Egiptom, čudesan izlazak iz Egipta, isto tako čudesan prolaz kroz Crveno more kad je Bog more razdijelilo kako bi Izraelci mogli proći. Sve su to zaboravili čim im je ponestalo kruha i vode i odmah su počeli mrmljati žaleći čak i za robovskim lancima!
I zato Biblija ne prestaje upozoravati i opominjati, u svim vremenima, da je nužno za stabilan duhovni život svakodnevno razmatrati Božja djela i Njegovu brigu za čovjeka. A što mi obično radimo? Ono dobro što nam se događa brzo prozovemo srećom, a za sve loše brzo okrivimo Boga. Vidite koliko je važno onaj trenutak teškoće i žrtve u kojem se čovjek nađe, osvijetliti i osmisliti razmatranjem i sjećanjem na prošle Božje zahvate i brigu koju mu Bog uvijek pokazuje usprkos neizlječivoj ljudskoj tvrdoći, gluhoći i zaboravu.
A prvi podsjetnik Božje brige i ljubavi prema nama jest križ. Upravo žrtvom na drvu križa Bog je pokazao i dokazao najveću ljubav prema nama, kako to napisa sv. Pavao u Poslanici Filipljanima, u jednom od svojih najljepših himana o Kristu. Bog nam je, u našoj tvrdoći i neposlušnosti u kojima smo se dobro odmakli od slike čovjeka kakvog je Bog zamislio, poslao svoga Sina i to na način na koji se On nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,6-8). Bog dolazi čovjeku ne kao onaj kojemu se služi, nego koji služi. Izjednačuje se s čovjekom u svemu osim u grijehu kako bi ga vratio u Božje okrilje, pri tom znajući da ga na kraju njegove misije čeka okrutno drvo križa.
A nije isto značenje križa danas i u Isusovo vrijeme. Dugo je za kršćane križ bio nešto strašno, o čemu se ne bi čak ni razgovaralo a i kad bi se spominjao, glas bi se spuštao. U to vrijeme, u Rimskom Carstvu, ako su Rimljani željeli ikoga poniziti na najgori mogući način na kojem se umire u neopisivoj boli i patnji, razapeli bi ga na križ gdje je čovjek ponekad umirao i po nekoliko dana. To je bila kazna koju su drugi morali vidjeti i zato je uzdizan sa zemlje da bi tu strahotu i sramotu na neizravan način svatko proživio za sebe. Upravo taj križ je bio namijenjen i Isusu na kojem je u nekoliko sati, u strašnim mukama, umro sa molitvom upućenom svome Ocu da oprosti egzekutorima gotovo ih pravdajući kako ne znaju što rade! Kolika je to samo ljubav prema čovjeku: Bog se zauzima za čovjeka koji ga ubija i čovjek to, ipak, prečesto zaboravlja! A samo takva ljubav može promijeniti nešto tako okrutno kao što je križ u znak Božje ljubavi i spasenja.
Križ koji je bio slika nasilja, Kristovom žrtvom postaje ključem mira. Križ, slika bola i patnje, postaje ključem ozdravljenja. Križ, slika krajnje slabosti, postaje ključem moći i snage. Križ, simbola kazne postaje simbol milosti i opraštanja, simbola krajnjeg i najgoreg srama postaje simbolom najveće časti i ponosa. Križ, ta slika smrti, postaje ključ života, slika zlobne mržnje postaje ključem istinske ljubavi.
Važno je, stoga, stalno o tome razmišljati, razmatrati, sjećati se ove žrtve koju je Bog učinio za sve ljude i za sva vremena. Svaki put kad stanemo ili kleknemo pred križem, prvo se prisjetimo te ljubavi Božje pa mu uvijek najprije zahvalimo za tu žrtvu učinjenu baš radi tebe, baš radi mene, baš radi nas prije nego što počnemo nabrajati sve ono što nam treba. Na taj način sve naše potrebe, tuge i patnje će biti smislenije i time podnošljivije jer će biti osvjetljene Kristovim križem kao vidljivim i razumljivim znakom Božje ljubavi i brige za čovjeka. I zato ne dozvolimo da se naviknemo na križ pa da ga onda gotovo i ne primjećujemo. Neka križ za nas ne bude samo puki umjetnički izraz, nego stvarnost koja nas uvijek treba podsjećati tko smo i što smo koliko smo samo vrijedni u Božjim očima. Jer, Bogu smo toliko vrijedni i važni da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16).
