Bez Isusova uskrsnuća kršćanstvo bi bilo više ili manje uspješna preslika židovske vjere i danas bi na polici svjetskih religija stajalo u nizu kao tek jedna od duhovnih ponuda. Poput knjiga kuharica koje otpravna domaćica ima negdje u ormaru iznad pećnice, sudopera i radnih površina, tako bi i naše kršćanstvo bez Isusova uskrsnu, a mrak tamni, ostalo samo kao jedan od putova na izbor ljudima s vjerskim sklonostima u sebi.
No, s uskrsnućem Isusovim na najjasniji mogući način se potvrđuje njegova jedincatost i sveopćenitost za svakoga onoga smrtnika i grešnika koji želi poslije ovozemnoga života doći k svemogućem i predobrom Isusovu i našem Ocu nebeskom u vječnost. Ovdje na zemlji to se željkovano zajedništvo s ovakvim Isusom ostvaruje osobnom vjerom u to uskrsnuće te pristajanjem na Isusovu poruku iz evanđelja i prihvaćanjem njegove ponude za krštenjem. S krštenjem se dobiva opraštanje grijeha baštinjenoga od Adama i Eve te osobnih grijeha počinjenih do krštenja ako je do njega došlo u odrasloj dobi odnosno brisanje iskonskoga grijeha kada je krštenje bilo u dječjoj dobi. Ne samo to, za Isusove sljedbenike jamči se neprekinuti, cjeloživotni, većini to može biti i svakodnevni, ozdravljujući, osobni dodir Uskrsloga. On se zbiva po djelovanju Crkve Kristove prije svega posluživanjem službenih obreda (sakramenata).
Posvemašnje usavršavanje
Za sve one koji pristanu i uključe se u takav „dogovor”, otvara se potom još jedna nevjerojatna mogućnost! Nema ljudske ustanove koja ju može dati, a niti omesti. Ta mogućnost znači da će takvi (vjernici u Krista) osobno u bližoj ili daljoj budućnosti, svejedno kada, doživjeti isto ili barem slično iskustvo kao Isus – svoje vlastito osobno, duhovno, duševno, tjelesno uskrsnuće. Shvatimo to uskrsnuće na ovome mjestu kao posvemašnje usavršavanje cijeloga sebe, svega onoga što jesmo danas, na nama nezamislivu n-tu potenciju u kojoj je očuvano do u tančine naše osobno, zemaljsko ja, sve ono što jesmo, ali koje je Božjim natprirodnim zahvatom, kao kod Isusa, nakon prolaska kroz vrata smrti uzdignuto do neslućenih, upravo božanskih visina.
Sjetimo se odmah da naše kršćansko Vjerovanje (Credo) glasno ispovijeda i cijelom svijetu obznanjuje Isusa koji je uskrsnuo od mrtvih. Crkvenim obredima (liturgija) to Isus usta slavni, uskrsnu a mrak tamni slavimo 50 dana u godini uz napomenu kako je svaka nedjelja zapravo tjedna proslava događaja Uskrsa. (Svi koji su ikada učili ruski naučili su da Rusi, vjerojatno slično i Ukrajinci, za nedjelju kažu voskrsenje.)
Zanimljivo je da kod ovoga ispovijedanja Isusova uskrsnuća, kod izgovaranja riječi obrasca, i ne primijetimo pri kraju Vjerovanja – ono dalekosežno koje se tiče i svakoga od Kristovih vjernika – i koje obećava – uskrsnuće tijela i život vječni! Misli se na uskrsnuće onoga tijela koje je naše, koje smo mi sami sada, svaki/a od nas, mi osobno kao jedinstveno biće koje jest tijelo i koje jest duša.
Uskrsnuće Isusovo veličanstven je kao događaj po sebi i za sebe koji nadvisuje i nadilazi povijest, kao zahvat samoga Boga u stvoreno i u povijest. Znamo iz evanđelja da na uskrsnuće nije pomišljao nitko od ljudi iz Isusova učeničkoga okruženja. Na njega nisu računali, pa onda za njega nikako nisu mogli biti ni zaslužni. Sve i da su vrhunski poznavali Stari zavjet, pitanje je veliko bi li im uspjelo „spojiti točkice” onoga što im je Isus, temeljeno na Pismima i vjeri njihovih predaka – uporno tri godine utuvljivao u glavu. Službenim vjerskim vlastima u Jeruzalemu, kako vidimo iz odbačaja i uklanjanja Isusa, to očito nije pošlo za rukom. Na to da „ni jedan od knezova ovog svijeta” nije upoznao „mudrost Božju tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi za našu slavu” upozorava apostol Pavao kad veli „da su je upoznali ne bi Gospodina slave razapeli” (1 Kor 2,6-8).
Koliko je krugu njegovih najbližih učenika Isusova najava uskrsnuća bila nešto poput „španskog sela” dobro pokazuje primjer u kojem apostol Petar, nama kasnije sveti, Isusa koji najavljuje svoju mučeničku smrt u Jeruzalemu, ali i svoje uskrsnuće treći dan (Mt 16,21-23) – odvraća riječima da se njemu, Isusu, to ne smije dogoditi zbog čega ga Isus tjera od sebe nazivajući ga „sotonom”!? Neshvatljivo u neku ruku od obojice. Petar je (kao možda i mi kada to čitamo danas) čuo da će Učitelj biti ubijen, što ga je s pravom zgrozilo, međutim zbog toga više nije imao kada čuti da će Učitelj i uskrsnuti. Dakle, nemoj da te ubiju! bio bi prvi dio prevedene možebitne Petrove misli, dok bi joj drugi glasio nemoj ni uskrsnuti! Tko zna nije li Petar kao i kasnije Atenjani apostolu Pavlu kad im je počeo govoriti u uskrsnuću, kao oni i on u duhu odmahnuo svojom rukom i rekao ma što me se tiče – slušat ćemo te drugi put? (Djela apostolska 17,32).
Shvatimo li, međutim, uskrsloga Isusa kao novog Adama, kao Prvorođenca od mrtvih, kao rodozačetnika novoga Božjeg naroda, što on uistinu jest, onda smijemo zaključiti kako je njegovo uskrsnuće svojevrsni preludij, uvertira, uvod, najava, poziv, otvorena vrata za uskrsnuće tijela, za uskrsnuće na život na koji su pozvana sva djeca Božja, ona koja sada vjeruju i koja su u prijateljstvu s Bogom, kao i sva ona druga koja tek trebaju osobno početi vjerovati te uspostaviti ili u slučaju palih kršćana – obnoviti to prijateljstvo sa svojim Milosrdnim Ocem. Tako gledano, godišnje kršćansko slavljenje događaja Kristova uskrsnuća postaje i slavljem svih onih vjernika (i nevjernika?) koji se nečemu sudbonosno obnoviteljskom Božjemu na sebi nadaju u budućnosti jednom kada skonča njihov ovozemaljski život u vremenu i prostoru, odnosno jednom na kraju svega, u dan kad sveti uskrsnu.
Prošetajmo se onda načas između ova dva uskrsnuća u pokušaju da naslutimo što je u Isusovu uskrsnuću i naše?
Što je naše?
Najprije, poznato nam da je u evanđeljima ne nalazimo opisa samoga događaja uskrsnuća, koje očito nije imalo očevidaca. Treći dan nakon Isusova razapinjanja i umiranja na drvu križa započinje šokantnim ranojutarnjim svjedočenjima pobožnih žena u Jeruzalemu o praznom Isusovu grobu da bi se nastavilo još šokantnijim, upravo nevjerojatnim iskustvima njegovih prijatelja o susretu s njim živim! Najprije je takav susret prepoznavanja imala Marija Magdalena, Saloma i Marija, majka Jakovljeva, zatim učenici na putu u Emaus, a do kraja dana i apostoli, s izuzetkom Tome komu je trebao čitav tjedan da povjeruje u ovu nečuvenu novost, sve dokle nije dobio priliku da se osobno uvjeri i pogleda rane na Isusovu, sada produhovljenom tijelu. Ukazivanja Uskrsloga su, kako znamo, potrajala 40 dana tijekom kojih ga je, kako svjedoči apostol Pavao, vidjelo više od pet stotina učenika, sve dok malo kasnije Uskrsloga nije sreo i on – „nedonošče” s puta u Damask. Činjenica praznoga groba kao i osobna iskustva susreta s Isusom, onim koji je u petak tako krvavo završio svoj život na Kalvariji, dovode svjedoke do jednodušnoga zaključka koji će postati ono osnovno, prvo što će kršćani dalje naviještati, prenositi kao najsenzacionalniju moguću poruku kojom su željeli potaknuti kod slušatelja vjeru u uskrsnuće: Uskrsnuo je! Živ je! Pavao će to nekoliko godina kasnije u prvom pismu mladoj zajednici kršćana u Korintu zbijeno izreći ovim riječima: „Predao sam vam, najprije ono što sam i primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici” (1 Kor 15,3-5).
Uz razumljivu zbunjenost i strah da im se u liku njihova umrloga Učitelja ne prikazuje kakva nadzemaljska utvara, malo-pomalo svi oni ipak uviđaju da je Uskrsli – iako bitno, bitno drukčiji – sada s proslavljenim tijelom, ipak posve istovjetan onome koji je umro na Veliki petak. Tijelo koje je u petak pokopano jest ovo koje je sada uskrsnulo. Cjelokupno Isusovo čovještvo, cijelo njegovo biće bilo je sada proslavljeno do granica prepoznatljivosti. Unatoč istovjetnosti, ali i drugačijosti Uskrsloga, on ipak, kako ističe J. Ratzinger, ne počinje jednostavno ponovno živjeti ondje gdje je prestao živjeti na Veliki petak, da bi još kratko vrijeme živio na ovomu svijetu. On živi nanovo, a ipak je isti. Oči ga mogu prepoznati samo ako i srce vidi. Kako je to moguće?
Zbog našega kulturom koju baštinimo urođenoga mišljenja da je čovjek = duša + tijelo, a ne kao kod židova i u Bibliji jedna jedinstvena cjelina i tijelo i duša zajedno, skloni smo – pošteno govoreći – Isusovo uskrsnuće zamišljati kao oživljavanje mrtvoga tijela, dakle kao povratak zemaljskoga života. U tome nas gledanju podupiru Isusova uskrisivanja Lazara, Jairove kćeri te udovičina sina jedinca iz Naina. Isus im je nakon što su umrli, bili nošeni prema grobu ili već pokopani, vratio život, odnosno učinio ih živim, oživljavajući njihova zaista beživotna tijela. „Tabita, ustani!” izgovorio je Petar u gradu Jopi moleći na koljenima u kući pored mrtvoga tijela djevojke čiji se život sastojao od djela milosrđa i ljubavi i ona je odmah otvorila oči i uspravila se na krevetu (Djela apostolska 6,36-43). Kasnije su svi oni, naravno, umrli.
Uskrsnuće Isusovo, međutim, nije bilo kao „oživljavanje lešine” u gornjim slučajevima. Nije moglo biti ni kao naglo i bolno vraćanje duše u mrtvo tijelo o čemu nam svjedoči i kod nas već brojna literatura o medicinskim i psihološkim fenomenima poznatima kao iskustva „tik do smrti” (NDE). Uskrsnuće je događaj bez sličnoga uzora prije i poslije. Tu je riječ o novom prodoru Božje svemoći u naš svijet vremena i prostora. S uskrsnućem Isus prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vremena i prostora. Isus kojega učenici prepoznaju ima sada novo tijelo, produhovljeno i proslavljeno, koje više ne podliježe fizičkim zakonima pa ni zakonu smrti. Nakon uskrsnuća on vječno živi proslavljen kod svoga Oca. On, prema tome, nije zahvatom Božjim naprosto oživio, kako mi to sebi možda volimo pojednostaviti, nego je Božjom moći tako oživio da odsada vječno živi, vječno je prisutan među svojima, proslavljen je i postavljen za Gospodina, za Sina Božjega, što je bio i prije utjelovljenja (A. Rebić). Uskrsnuće se zbilo „po moći Oca koji je Krista, svoga sina ‘uskrisio’ i tako na savršen način njegovo čovještvo – s njegovim tijelom – uveo u Trojstvo”, uči nas Katekizam. Poruku „Isus je uskrsnuo od mrtvih” valja nam, zato, pokušati razumjeti onako kako su je zamišljali oni koji su je skovali na podlozi vlastitoga iskustva – kao konačni dokaz da je Bog uistinu Bog živih, a ne mrtvih te da kao Stvoritelj života ostaje vjeran savezu sklopljenom s čovjekom.
Uskrsnuće u tom slučaju znači preobrazbu cijeloga čovjeka te predstavlja život u punini i savršenstvu, život s novim načinom postojanja i očitovanja. Koliko god muku mučili da to shvatimo – zato ono i jest otajstvo, misterij – narav Isusova proslavljenoga tijela ne može se odrediti nikakvim materijalnim kategorijama. Ovo uskrsnuće nam kazuje da je Isus ustao na život, bitno drukčiji, s onu stranu smrti. Uskrsli Isus, tako, živi životom koji nadilazi zemaljski život. On je izišao iz granica vremena i prostora. Iz evanđeoskih izvješća o ukazanjima vidimo da je kod svojih apostola bio prisutan na nov i neograničen način.
Jednako tako, on može zbiljski biti prisutan u realnom vremenu za sve muškarce i žene u svakom vremenu i povijesti. Trajna nazočnost sada slavno preobraženoga Isusa koji je do Golgote živio svojim zemaljskim životom, naslanja se na njegove riječi „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Ev. po Mateju 28,30). To nam kazuje da Uskrsli više nije izvan naše stvarnosti, nego je njezin sudionik koji tu stvarnost iznutra oživljava. On je upravo kao takav tvorac preobrazbe našega svijeta koji se s nama može susresti na zbiljski način. U tom smislu on je početak proslave našega svijeta, otvaranje naše povijesti prema konačnom smislu koji se u Uskrslome već dovršio i od kojega imamo nadu u završnu, trajnu objavu proslave djece Božje (Poslanica Rimljanima 8,18-21).
Uskrsnuli je onaj koji je uzdignut Ocu i onaj koji je otvoren za sve ljude. Može ga se dodirnuti samo ako se s njim uđe u kretanje. Nakon svoga prolaska kroz smrt on pripada svima. Bogoslužje u dvojstvu riječi i sakramenata jest način kako se može susresti Uskrsloga. Pšenično zrno mora umrijeti da bi stostruko rodilo novi život: smrt je sredstvo života. Život živi od smrti, po njoj se obnavlja i pobjeđuje, podsjeća nas J. Ratzinger.
Isusovo uskrsnuće tako postaje poziv da se životu dade smisao jer kako veli sv. Pavao Korinćanima: „Ako zbilja mrtvi ne uskrišavaju, ‘jedimo i pijmo jer sutra mremo!’” (1 Kor 15,32). Kad ne bilo budućega uskrsnuća tijela za koje smo predviđeni, svijet i mi bismo ostali bez nade budući da bi ostala samo žalosna sigurnost naše smrti. Uskrsnuće, naprotiv, ulijeva snagu koja ide dalje, koja zna da su grijeh i smrt pobijeđeni jednom zauvijek i da mi od sada, iako označeni prolaznošću i sigurnošću smrti, već imamo znakove uskrsnuća. Ta snaga nam je dana na dan krštenja kako ne bismo živjeli ovaj život u žalosti i strahu od nepoznate budućnosti, već kako bi svaki vjernik bio znakom božanskoga života koji je već sada sposoban preobraziti sadašnjost.
Izvori i literatura: Biblija; Katekizam Katoličke Crkve; Enciklopedijski teološki rječnik; Nuovo Dizionario di teologia; Suvremena katolička enciklopedija; J. Ratzinger/Benedikt XVI., Dogma i navještaj; A. Rebić, Isusovo uskrsnuće, izvješća, vjera, činjenice
