Od svojih početaka kazalište je bilo mjesto gdje čovjek promatra sebe, ali i svijet koji ga nadilazi. U antičkoj Grčkoj tragedija je imala religioznu funkciju. U njoj se susretala sudbina čovjeka i volja bogova. Aristotel je govorio o katarzi: očišćenju emocija kroz umjetničko iskustvo. Čovjek je, promatrajući tragediju, bivao preobražen jer je dodirivao ono što je veće od njega.
Kršćanski srednji vijek prepoznao je snagu kazališta za navještaj vjere. Liturgijske drame, moraliteti i misteriji uvodili su vjernike u otajstvo Kristova života. Pozornica je bila ambon: preko glume i slike vjernici su sudjelovali u povijesti spasenja. U renesansi i baroku, iako je kazalište postalo samostalnija umjetnička forma, ono je i dalje u sebi nosilo transcendentnu težnju, želju da pokaže veličinu čovjeka, ljepotu svijeta i ozbiljnost slobode.
Sve do 19. stoljeća kazalište je bilo usko povezano s vjerom i transcendencijom. Čak i kada nije bilo izričito vjersko, ono je težilo otkrivanju istine o čovjeku u svjetlu smisla. Zato možemo reći: kazalište je stoljećima bilo škola transcendencije i ljepote.
Razlaz umjetnosti i transcendencije: čovjek zatvoren u imanenciju
Moderna epoha donosi radikalni zaokret. Umjetnost se počinje promatrati kao autonomna, lišena svake obveze prema istini i dobru. Umjetnik je prorok apsolutne slobode, a njegova djela nerijetko se svode na provokaciju i kritiku svega što je tradicionalno. Kazalište postaje prostor u kojemu se ismijavaju društvene i religijske vrijednosti, osobito Crkva. Posljedica toga jest čovjek koji gubi osjetljivost za ljepotu. Ljepota se više ne doživljava kao put prema Bogu, nego kao subjektivna ugoda ili prolazni estetski dojam. Moderni čovjek postaje duboko imanentan: stvarnost promatra redukcionistički, samo kroz materijalno i mjerljivo. Sve što nadilazi neposrednu korist doživljava kao iluziju.
Ovaj gubitak ljepote povezan je s gubitkom sposobnosti transcendiranja. Čovjek više ne zna izići izvan sebe, ne zna se uzdići u apstrakciju ideje. Umjetnost, koja bi trebala uzdizati, sve se češće pretvara u egzibicionizam. Tako i kazalište umjesto prozora u vječnost postaje zrcalo praznine.
Drama apsurda: simptom epohe i konkretni izazovi
U tom kontekstu nastaje drama apsurda. Beckett, Ionesco i drugi prikazuju svijet u kojemu je komunikacija besmislena, a ljudski život lišen smisla. To nije tek umjetnički stil, nego kulturna i teološka dijagnoza: što ostaje kada se izbriše Bog? Samo apsurd, samo praznina. Publika u tim djelima prepoznaje vlastitu dezorijentiranost i tjeskobu.
Nažalost, ta paradigma prelazi i u suvremena kazališta. Često se pod plaštem umjetnosti pojavljuju provokacije koje ne traže smisao, nego žele razarati. Umjetnost se izjednačava s pravom na destrukciju, a društvo je prisiljeno to financirati iako se time vrijeđaju vrijednosti mnogih ljudi, branitelja, pojedinaca itd.
Upravo se to dogodilo nedavno u Benkovcu tijekom festivala Nosi se, u organizaciji udruge Vlajter ego i Teatro VeRRdi. Festival je trebao promovirati pluralizam i nenasilje, ali se pretvorio u poprište sukoba i provokacija. Skupina branitelja prosvjedovala je protiv sadržaja koji su doživjeli kao izrugivanje njihovih vrijednosti. Organizatori su, pak, naglašavali slobodu umjetničkoga izraza, dok su institucije od Ministarstva kulture do lokalnih vlasti bile pod pritiskom jer su festival sufinancirale. Predstave su otkazane, a festival je odgođen zbog sigurnosnoga rizika. Ovaj događaj pokazuje kako je umjetnost, kada izgubi vlastite granice, sklona perverziji izraza. Sve može biti proglašeno umjetnošću, pa i destrukcija. A društvo i vlasti, iz straha od optužbi za cenzuru, prisiljene su to podupirati. Kazalište tako postaje karikatura same sebe, umjesto prostor susreta sa smislom.
Crkva i umjetnost: propuštena prilika
U ovom kulturnom kaosu postavlja se pitanje: gdje je Crkva? Drugi vatikanski sabor jasno je naglasio da umjetnost ima važno mjesto u životu Crkve. No u stvarnosti Crkva često umjetnost svodi na dekoraciju ili pobožnu priredbu. Ne prepoznaje dovoljno snagu umjetničkoga jezika i njegovu evangelizacijsku moć. Često se čini da Crkva više strahuje od umjetnosti nego što joj vjeruje. Umjetnici ostaju izvan njezinih zidova, a Crkva sama sebe lišava jednoga od najsnažnijih jezika navještaja. Time i sama Crkva riskira postati zatvorena u pragmatizam i pastoralne sheme, nesposobna doprijeti do suvremenoga čovjeka koji traži smisao i ljepotu.
Svjedoci smo liturgijskoga eksperimentiranja koje koketira s tradicionalnim elementima u kojima se izdvaja kićeno ruho, zlatno posuđe, ukrasi koji su vezani za jedno tridentsko razdoblje, te se pokušava kroz to interpretirati Otajstvo. Pitam se, nije li to možda panični bijeg unatrag koji nam nudi neku sigurnost prikaza pred otajstvom koje nismo kadri protumačiti u sadašnjem trenutku. Jesmo li možda bespomoćni u vlastitom navještaju?
Ljepota kao put obnove
Hans Urs von Balthasar naglašava da bez ljepote ni istina ni dobro nisu privlačni. Ljepota otvara srce i budi čežnju za vječnošću. Ako kazalište ponovno pronađe izvor u Ljepoti koja je Bog, moći će biti prostor epifanije. Publika neće samo svjedočiti provokaciji nego će biti uvedena u otajstvo koje spašava.
Drama apsurda pokazuje što se događa kad se izgubi Bog – ostaje praznina. Ali upravo iz te praznine može započeti novi put. Potrebni su umjetnici koji se usuđuju svjedočiti smisao, i Crkva koja se usuđuje otvoriti umjetnosti. Samo tako kazalište može ponovno biti ambon života, mjesto gdje se izgovara ne besmisao, nego Riječ koja oživljava.
