Rodio se u mjestu Parzham, kao pretposljednji od dvanaestoro djece u pobožnoj obitelji bavarskih seljaka. U dobi od 16 godina ostao je siroče. Odrastao je u zdravom katoličkom duhu sudjelujući u brojnim pučkim pobožnostima. Životopisci vele da je poznavao sve crk­ve i svetišta u okruženju i još kao dijete prevaljivao je dugački put da sudjeluje na svetoj misi.

Iako je po bavarskoj tradiciji – kao najmlađi sin u obitelji – trebao baštiniti obiteljsku kuću i nastaviti raditi na zemlji, on u dobi od 30 godina ulazi u samostan kapucina u Altöttingu sa željom da bude časni brat. Konrad se po naravi nije razbacivao riječima, nego je volio tišinu i samozatajni rad. Već prije ulaska u samostan od Gospodina je jedino molio da u samostanu dobije službu u kojoj neće trebati biti u kontaktu s drugima. No, Bog u svojoj providnosti ponekad se našali s ljudskom sudbinom i daruje nam upravo ono od čega bježimo. Tako je i brat Konrad u samostanu upravo dobio ono što je najmanje želio: biti vratar i svakoga dana susretati ljude i biti dio njihovog života. Taj križ koji je s ljubavlju prihvatio bio je put kojim je dosegnuo svetost.

Desetljećima je strpljivo i s ljubavlju primao hodočasnike i siromahe na vratima samostana Sv. Ane u Altöttingu. Očevici svjedoče kako ga nitko nije vidio neraspoloženog i ljutoga. Za svakoga tko je pokucao na vrata samostana našlo se uvijek nešto. I korica kruha za siromaha i lijepa riječ koja je iz usta brata Konrada nevoljnima i ojađenima bila kao melem za dušu.

Možda će dvije posve jednostavne zgode iz njegovog života najbolje opisati kako čovjeku koji je posve uronio u Božje otajstvo i najmanje stvari mogu donijeti najveću radost. Životopis ovoga sveca pripovijeda kako je jednoga dana, čudeći se kako ništa ne traži za sebe, otac gvardijan upitao brata Konrada ima li on kakvu želju. Neobični redovnik je imao samo dvije: molio je poglavara za dozvolu da oko podne može otići do Marijine kapelice u crk­vi udaljene od porte desetak metara kako bi pozdravio nebesku Majku i druga želja: ako je moguće da mu se iz porte, naslonjene na zid crk­ve, probije mali otvor kako bi svakoga trenutka mogao gledati Isusa u svetohraništu! Gvardijan mu je sa smiješkom ispunio obje „molbe”! I danas kada dođete u ovaj samostan vidjet ćete sobicu brata Konrada i otvor na zidu kroz koji se vidi unutrašnjost crk­ve.

U jednom pismu svome prijatelju Konrad piše riječi koje ocrtavaju svu ljepotu njegove duše: „Moj život je Boga ljubiti, trpjeti te u zanosu i molitvama diviti se ljubavi koju Bog pokazuje nama, bijednim stvorenjima. Njegova ljubav nema kraja. U mojim obavezama ne postoji ništa što me odvaja od jedinstva s Bogom. Križ je moja knjiga. Dovoljno mi je pogledati u njega da znam što trebam činiti.”

Velikani svetosti nisu veliki samo u životu, nego i u trenutku smrti. Takav je bio i brat Konrad. Kada su ga na samrtnoj postelji pitali kako mu je, sa smiješkom i nekom svetačkom ironijom je odgovorio: Kako ću biti? Onako kako Bog hoće!

Iscrpljen od molitve i rada blago je u Gospodinu preminuo godine 1894. Iako je zbog rata dokumentacija o njegovom svetačkom liku u Rim poslana tek 1919. godine postupak njegove kanonizacije bio je veoma brz. Papa Pio XI. ga je 1930. proglasio blaženim, a od istog pape je 1934. uvršten i u popis svetaca Katoličke crk­ve.

Objava Sveti Konrad iz Parzhama: Križ – jedina knjiga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad Bog naziva nekoga pravednim, to znači da Bog, koji je svet i pravedan, tako mijenja osobu da on ili ona uzima udjela u samoj Božjoj svetosti. Zato je prirodno da Bog ljubi takvu osobu. Drugim riječima: Bog se ne igra riječima, ne govori za nekoga da je dostojan ljubavi ako on to nije.

Navodeći da je Josip bio pravedan, Biblija želi poručiti da je on bio potpuno otvoren planu koji je Bog imao za njega. Josip je postao svetim otvarajući se i prepuštajući potpuno Bogu.

Ostatak priče je lako predvidljiv. Pomislite samo na ljubav kojom je Josip osvojio Mariju, i dubinu ljubavi koju su imali jedno za drugo u njihovu bračnom životu.

Nije kontradiktorno Josipovoj ljudskoj svetosti ni to što je on htio otpustiti Mariju kad je otkrio da je ona trudna. Važne riječi u Bibliji jesu da je on planirao da Mariju otpusti “potajice”, jer je on bio “pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti” (Matej 1, 19).

Pravedan čovjek bio je jednostavno, radosno i potpuno poslušan Bogu: kad se oženio Marijom, dao ime Isusu, pratio Isusa i Mariju u Egipat, kad ih je vratio iz Egipta, i tijekom mnogih kasnijih godina.

KOMENTAR: Biblija nam ne donosi ništa o godinama nakon Josipova povratka u Nazaret, osim zgode kad su Josip i Marija pronašli Isusa u hramu (Luka 2, 41-51). Ovo vjerojatno znači da Bog želi da mi razumijemo kako je i najsvetija obitelj bila slična svakoj drugoj obitelji, da su uvjeti života za Svetu obitelji bili slični onima drugih obitelji. Kada je otpočelo Isusovo božansko poslanje, narod nije mogao povjerovati da je on došao iz jedne skromne obitelji: “Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija…. (Matej 13, 55a).

CITAT: “Nebeski je otac izabrao Josipa za zaštitnika svoga najvećeg blaga, svoga božanskog Sina i njegove majke. On je izvršio ovu zadaću s potpunom vjernošću do trenutka kad ga je Bog pozvao riječima: Dobri i vjerni slugo, uđi u radost kraljevstva nebeskoga“.

Objava Josip – Marijin muž pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mnogi ljudi znaju za svetog Juana Diega pa može zvučati kao da je grad upravo po njemu dobio ime, ali trebamo znati da to nije točno jer je  taj svetac tek nedavno kanoniziran.

Sveti Didak Alkalski

Kada je španjolski istraživač Sebastián Vizcaíno 1602. godine imenovao područje u Kaliforniji, dao mu je ime San Diego. To je španjolsko ime sveca, u Katoličkoj crkvi češće poznatog pod latinskim imenom Sveti Didacus (španj. San Diego de Alcalá).

Sveti Didak Alkalski rođen je oko 1400. godine u Andaluziji, na jugu Španjolske i odrekao se svega što je posjedovao kako bi postao franjevac. Bio je laik i isprva je poslan u franjevačku zajednicu na kanarskom otoku Fortaventura, kasnije je pozvan u Rim kako bi bio prisutan na kanonizaciji sv. Bernardina Sijenskog. Nakon toga je ostao u Rimu i radio kao bolničar u samostanu Ara Coeli. Čuda su se već za života pripisivala njegovoj zagovornoj molitvi i mnogi su prepoznavali njegovu svetost. Pred kraj života poslan je u Španjolsku, gdje je većinu vremena provodio u kontemplaciji. Dnevni misal sv. Andrije pruža uvid u posljednje dane njegova života na zemlji:

„Kristova muka bila je uobičajena tema njegove meditacije i molitve, a kad je osjetio da mu se bliži kraj, recitirao je himan Slatko  drvo,  slatki  čavli  nose  teret slatki  taj.  Samo  ti  si  bilo  dostojno  nositi  nebeskoga Kralja  i  Gospodina, i tako je predao svoju dušu Bogu.”

Umro je u Alkali nedaleko od Madrida 1463. godine. Postao je jedan od najpopularnijih svetaca Španjolske.

(Aleteia)

Objava Tko je bio svetac po kojem je San Diego dobio ime? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

S druge strane, nematerijalne stvari mnogo je teže „dokazati“ s osjetilnog stajališta. Ne možete pokazati prstom u određenom smjeru i nekome pokazati njegova Anđela čuvara.

Anđeli po svojoj naravi nemaju fizičko tijelo i stoga postoje u području koje je našim osjetilima nevidljivo. Koliko god se trudio, nikada neću moći dovoljno zažmiriti očima da bih vidio duhovno biće koje mi je dodijeljeno za čuvara.

Kako onda mogu dokazati njihovo postojanje, ako ih ne mogu vidjeti?

Ako Bog postoji, zašto ne bi i anđeli?

Cijelo se pitanje o postojanju anđela oslanja na postojanje duhovnog bića koje nazivamo Bogom.

Peter Kreeft posvećuje cijelo jedno poglavlje istraživanju ovog pojma u svojoj knjizi Angels (and Demons), objašnjavajući zašto je razumno vjerovati postojanje anđela:

Ako možete dokazati postojanje nadnaravnoga, tada postoji „mjesto“ za anđele, kategorija koju oni mogu nastanjivati. Ako postoji Bog, zašto ne bi i anđeli? Ako postoji beskonačni duh, zašto ne bi postojali i konačni duhovi?

Na mnogo načina nadnaravno je nemoguće dokazati ljudskim osjetilima, ali istodobno je nemoguće dokazati i da nadnaravno ne postoji.

U sličnom razmišljanju Kreeft piše: „Kako bi nerođeno dijete moglo dokazati da izvan maternice nema života? Kako bi čovjek, vezan uz prirodu, mogao dokazati da ne postoji ništa osim prirode?“

Kreeft zatim upućuje na knjigu C.S. Lewisa Čuda kao dobro polazište za svakoga tko se pita o postojanju nadnaravnoga. Lewis u svojoj knjizi objašnjava zašto je razumno vjerovati da postoji nešto izvan naših ljudskih osjetila.

Ako Bog postoji, tada bi se niz pitanja na kraju sveo na ono: „Koja je religija prava religija?“ A kada se to razjasni, postojanje anđela temelji se na učenju te religije.

U Katoličkoj Crkvi čvrsto vjerujemo u anđele, kako objašnjava Katekizam Katoličke Crkve: „Od svojega početka do smrti, ljudski je život okružen njihovom brižnom zaštitom i zagovorom“ (KKC 336).

Iako možda ne možemo vidjeti svoga Anđela čuvara, ograničenost naših osjetila ne poništava stvarnost cijeloga duhovnog svijeta koji postoji na posve drugačijoj razini postojanja.

Objava Može li se dokazati postojanje Anđela čuvara? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljubav nije daleko
Lako je voljeti ljude koji su daleko, no nije uvijek tako lako voljeti one koji žive s nama ili blizu nas. 
Ne slažem se da sve što činimo trebamo činiti u velikom stilu – ljubav treba početi s jednom osobom. 
Da biste voljeli neku osobu, morate s njom postati bliski. Svatko treba ljubav, svatko treba znati da je željen i Bogu vrijedan.
(Sv. Majka Terezija)

Objava Ljubav nije daleko pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. „Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana” (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: „Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove” (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: „Pavao, apostol Isusa Krista”. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: „Ništa bez Petra!” I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: „Ništa bez biskupa!” Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje „apostola i starješina sa svom Crkvom” (Dj 15,22).

Kad je na tome Apostolskom saboru „nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar” (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. „Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa” (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: „A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ‘Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?’” (Gal 2,11-14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

„Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ‘Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi” (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.

Objava Sv. Petar i Pavao, apostolski prvaci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Antun Padovanski preminuo je sa samo 36 godina, 13. lipnja 1231. u Arcelli kod Padove. Njegove posljednje riječi bile su: „Vidim svojega Gospodina.” Prema predaji, u tom su trenutku padovanska djeca, da ih nitko nije obavijestio, izišla iz svojih kuća i stala vikati: „Umro je svetac, umro je sveti Antun.” Njegovo mrtvo tijelo godine 1263. preneseno je u veliku crkvu u Padovi sagrađenu njemu u čast. Kad je sveti Bonaventura, tadašnji general franjevačkoga reda otvorio škrinju, cijelo tijelo našao je raspadnuto, a ostao je čitav jezik, koji se čuva u njegovu svetištu u Padovi. Godinu dana nakon njegove smrti, papa Grgur IX. proglasio ga je svetim, a 1946. proglašen je crkvenim naučiteljem.

Ne postoji osoba, kršćanska, katolička, koja u svom životu nije zazvala svetog Antu. Kad dođete u Padovu, gdje počiva Svetac, nikad nećete naći prazan trg ni crkvu. Svecu dolaze ljudi sa svih strana svijeta. Njega zazivaju za pronalazak izgubljenih stvari, mole mu se putnici, zaštitnik je i pomoćnik u ljubavi, zazivaju ga bračni parovi za sretan brak, pomoćnik je u neplodnosti, smiluje se u groznicama, mole mu se i zazivaju ga kod opsjednuća, protiv sila zla i sotone, u svakojakim katastrofama. Pomoćnik je i zaštitnik domaćih životinja (konja i magaradi). Jednostavno ga svi i u svakoj potrebi mole i sveti Ante pomaže…

Zato, ne propustite otići na svetu misu na blagdan sv. Ante. Svi imamo potreba, posebno u današnje vrijeme, moliti se dragom Bogu; moliti se svecima, primjerima i našim uzorima da pomognu i dadnu snage i svega onoga za što ih molimo, a dragi Bog najbolje zna što nam je najpotrebnije. Sveti je Ante po tome poznat. Zazovite ga i on će vam svojim zagovorom kod Gospodina Boga pomoći! I sam nam Učitelj veli koja je moć molitve: „Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!” (Mt 7,7).

Sveti Antun jedan je od najštovanijih i najomiljenijih svetaca u hrvatskom narodu. Posvećene su mu mnoge crkve te su po njemu mnogi dobili imena. Zato ne zaboravimo čestitati imendan svima koji nose imena: Antun, Ante, Anto, Antoan, Antonija, Antica.

Sveti Antun Padovanski – molitva u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. 

S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga.

Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim.

Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

10 zanimljivosti o svetom Antunu Padovanskom koje (možda) niste znali:

1. Nije se zvao Antun, nije se rodio u Padovi niti je bio Talijan.

2. Bio je augustinac prije nego je postao franjevac.

3. Mogao je biti mučenik.

4. Bio je veliki propovjednik.

5. Prema viđenju nosi Dijete Isusa u rukama.

6. Njegovo najpoznatije čudo omogućilo je da se čovjeku povrati odsječena noga.

7. Poznaju ga kao najčudesnijega sveca.

8. Poznat je kao „Svetac cijeloga svijeta”.

9. Utječu mu se u molbi za dobroga muža ili ženu.

10. Njegova je kanonizacija bila najbrža u povijesti.

Kviz o svetom Antunu Padovanskom:

1. Sveti Ante rodio se kao: a) Ferdinard b) Izidor c) Jeronim d) Franjo.

2. Rodio se kao: a) siromah b) rob c) plemić d) sluga.

3. Studirao je u školi: a) Zagrebačke katedrale b) Padovanske katedrale c) Lisabonske katedrale c) Sarajevske katedrale.

4. Prvo ulazi u samostan: a) karmelićana b) Družbe Isusove c) augustinaca d) cistercita.

5. Najdraža knjiga mu je bila: a) Papina tajna b) Udžbenik iz vjeronauka c) Bibilja d) Život jednog redovnika.

6. Nakon augustinaca postaje: a) pavlin b) franjevac c) dominikanac d) petrovac.

7. Bio je poznat po: a) svojim propovijedima b) rješavanju sukoba c) rješavanju matematičkih zadataka d) čitanju Biblije.

8. Sveti Antun postaje: a) prijatelj malenih b) prijatelj bogataša c) Božji čovjek d) Božji cvijet.

9. U Padovu dolazi: a) 1127. b) 1227. c) 1327. d) 1427.

10. U samoći mu se ukazuje: a) anđeo Gabrijel b) Blažena Djevica Marija c) Dijete Isus

d) Sveti Josip.

11. U času svoje smrti radosno je uzviknuo: a) Bogu hvala b) Mogu mirno umrijeti c) Vidim svog Gospodina d) Vidim svjetlost na kraju tunela.

12. Kad je umro, djeca Padove uzvikivala su: a) „Hvala Bogu umro je.” b) „Svetac je otišao na nebo.” c) „Umro je svetac, umro je sveti Antun.” d) „Svetac je kod Boga.”

13. Svetog Antuna Padovanskog prepoznajemo po tome što: a) drži u ruci ružu b) drži u ruci križ c) drži dijete Isusa i ljiljan d) drži u ruci palminu grančicu.

Rješenja: 1. a, 2. c, 3. c, 4. c, 5. c, 6. b, 7. a, 8. c, 9. b, 10. c, 11. c, 12. c, 13. c

Objava Svetac cijeloga svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Način života koji je uslijedio posve je zanimljiv. Idućih nekoliko godina, kao ubogi siromah, preko Italije, Švicarske, Francuske pa sve do Španjolske, obilazi brojna svetišta provodeći vrijeme u molitvi. Mnogi ga smatraju luđakom. Konačno, 1774. godine, grad Rim postaje njegovo stalno boravište. Najveći dio dana provodi u crk­vama u kojima je bio stalno izložen Presveti sakrament, a tijekom noći hodočasti u sedam glavnih rimskih bazilika. Žeđ je gasio u gradskim fontanama i hranio se onim što bi pronašao na ulici. Malo vremena koje bi posvećivao snu provodio je u zidinama Koloseuma ispod V. postaje Križnog puta – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.

Jedine zemaljske stvari koje je posjedovao bile su: Novi zavjet, Časoslov, knjiga Nasljeduj Krista i dvije krunice. Međutim, Gospodin ga je nagradio neizmjernim nebeskim blagom – izvanrednim darovima Duha Svetoga. Jedan svećenik je svjedočio da je uvijek, kada je siromašni prosjak bio u crk­vi, propovijedao s tolikim zanosom da su svi čudili odakle su mu dolazile takve riječi. Josip Benedikt svojom pojavom jednostavno je unosio mir u dušu, tako da mu se već za života obraćaju mnogi tražeći savjet i utjehu. Očevici koji su ga promatrali u molitvi vele da mu je lice blještalo neobičnim sjajem. Jednom prilikom, dok je bio u molitvi ispred groba sv. Ignacija, pao je u ekstazu i tijelo mu je lebdjelo pred očima začuđenih posjetitelja crk­ve.

Budući da je većinu svoga vremena u Rimu provodio pred Isusom u Presvetom sakramentu, već za života dobiva nadimak „Prosjak od vječnog klanjanja”. U nazočnosti jednog svećenika izrekao je proroštvo da će, nakon njegove smrti, mnoštvo naroda dolaziti i iskazivati štovanje njegovom tijelu. To se i ostvarilo.

Uz zvona anđeoskog pozdrava, u svojoj omiljenoj rimskoj crk­vi – Santa Maria dei Monti, umire u 35. godini života, vjerojatno od pothranjenosti. Glas o njegovoj svetosti brzo se proširio cijelim svijetom i u kratkom vremenu nakon smrti, po njegovu zagovoru, dogodilo se 136 čudesnih ozdravljenja! Na njegovom pogrebu nazočan je bio i protestantski pastor John Thayer koji se nakon toga obratio na katoličku vjeru i bio zaređen za svećenika.

Josipa Benedikta svetim je proglasio papa Leon XIII. 1881. godine. Zaštitnik je beskućnika i siromaha.

(Tekst objavljen u knjizi Na svetost pozvani)

Objava Prosjak od vječnog klanjanja – Sv. Benedikt Josip Labre (1748. – 1783.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Srednjovjekovni tekst poznat kao Zlatna legenda otkriva nam nekoliko detalja o čudesnoj intervenciji Cecilijina anđela čuvara, u vezi s njezinom ćudorednom čistoćom i željom da svoju nevinost očuva besprijekornom.

Zabilježeno je kako se Cecilija svojevremeno u mladosti privatno zavjetovala na čistoću. Kasnije je, nakon što se udala za muža Valerijana, osjetila je potrebu da i dalje obdržava taj svoj zavjet. U noći njihova vjenčanja otkrila mu je: „Najdraži i voljeni mladiću, imam tajnu koju bih ti ispovjedila. Imam ljubavnika, anđela Gospodnjeg, koji pazi na moje tijelo izvanrednom revnošću. Ako moj anđeo osjeti da me dodiruješ s požudom u srcu, udarit će te i izgubit ćeš cvijet svoje uzvišene mladosti. S druge strane, on zna da me voliš iskrenom ljubavlju, pa će i tebe voljeti kao što mene voli i pokazat će ti svoju slavu.”

Valerijan koji je bio skeptičan poganin zamolio ju je da joj pokaže svoga anđela. Jer u suprotnom pomislio bi da ga Cecilija vara s drugim muškarcem. Cecilija ga je nato poslala da postane kršćanin, kako bi Valerijan mogao vidjeti njezina anđela čuvara.

Cecilijin zaručnik tako je pristupio krštenju. Kad se vratio svojoj Ceciliji, Valerijan je u prostoriji ugledao anđela. Držao je dvije krune u ruci – jednu od ruže, drugu od ljiljana. Pružio ih je Ceciliji i Valerijanu govoreći: „Čuvajte ove krune besprijekornim srcem i čistih tijela jer sam Vam ih donio s neba. Nikad neće uvenuti niti će prestati njihov slatki miris. A nitko ih neće vidjeti osim onih koji čuvaju svoju čistoću. A ti, Valerijane, sad kad si poslušao dobar savjet, poželi bilo što i dobit ćeš.”

Valerijan je zamolio da njegov brat bude priveden kršćanskoj vjeri. Nedugo zatim ovaj je bio pokršten.

Je li doista došlo do ovakvoga susreta ne možemo znati. No poučna je izvanredna čistoća koju je sv. Cecilija uspijevala zadržati. A zrake njezine svetosti privlačila je svakoga tko je okružuje vjeri u Isusa Krista. Tako je Cecilija postala snažnom zagovornicom svih koji osjećaju poteškoće u očuvanju ćudoredne čistoće.

Objava Kako je svetoj Ceciliji čudesno pomagao anđeo čuvar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Godine 361. osnovao je prvi samostan na tlu današnje Francuske. Deset godina kasnije izabran je za biskupa Toursa. Biskupsku službu obnašao je uvelike izvan granica svoje biskupije, kao misionar u cijeloj Francuskoj. Martina su častili još za života jer je živio kao siromašni monah. Umro je 8. studenog 397. godine u francuskom Candesu.

Što je s njegovim kaputom?

Danas je svima poznat prizor iz života sv. Martina kad je svoj ogrtač, kaput, podijelio s jednim prosjakom. Ova scena dolazi iz jednoga životopisa sv. Martina iz 5. stoljeća. Prema ovom izvještaju, dogodilo se to usred zime, u velikoj hladnoći, na gradskim vratima francuskoga Amiensa. Životopisac Sulpicije Sever izvještava kako je Martin tamo kao vojnik susreo jednoga oskudno odjevenoga siromaha te je svoj ogrtač mačem prereza kako bi polovicu dao prosjaku. Nadalje, već iduće noći Martinu se ukazao Krist s onim dijelom ogrtača kojeg je ranije dao onomu siromahu te je svojoj anđeoskoj pratnji rekao „Martin me odjenuo u ovaj ogrtač, iako još uvijek nije kršten”. Ovaj se događaj mogao zbiti 334. ili 335. godine.

Martinovske povorke

U zemljama njemačkog govornog područja vrlo su popularne i među djecom omiljene Martinovske povorke. Prvi spomen takvih organiziranih povorki seže u 19. stoljeće, uz dječje pjesme i glazbenu pratnju. Na čelu povorke uvijek bi bio kostimirani biskup Martin. Od 1905. godine sv. Martin odijeva odjeću vojnika te stupa na čelu povorke. Danas je ovo povorka u kojoj sudjeluju najčešće samo djeca, noseći papirnate lampinjone (njem. Laterne, hrv. lanterne, svjetiljke) i pjevajući pjesme u čast sv. Martinu. Idu od vrata do vrata i traže slatkiše kao nagradu za pjesme traže od domaćina neki slatkiš.

Suvremena ikonografija uz sv. Martina prikazuje i guske. Prema legendi, sv. Martin skrio se u jednu štalu kako bi se skrio pred ljudima koji su ga izabrali za biskupa. No kako su one glasno zagakale, otkrile su ljudima njegovo skrovište.

Postavlja se pitanje – zašto je sv. Martin u njemačkim zemljama osobito djeci omiljeni svetac, kad primjerice u Zagorju i drugim krajevima hrvatskoga govornog područja naglasak stavljen na sv. Martina kao zaštitnika vinara i vinograda (Martinje)? Uz to djeca u njegovu životu uopće nisu imala značajno mjesto. Čini se da je djeci bilo prilično primamljivo da na taj način sudjeluju u „odraslim“ povorkama u čast sv. Martinu. A za prenošenje vjere djeci uvijek treba izabrati – dopadljive načine!

Objava Ovo trebate znati o sv. Martinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.