Sveto pismo kao medij

Već Markovo evanđelje koristi Stari zavjet kao medij kojim su prenesene poruke čije je ispunjenje vidljivo u evanđelju i u osobi Isusa Krista, no takvo korištenje starozavjetnih tekstova još je jasnije u Lukinu i Matejevu evanđelju.

U Lukinu evanđelju spominje se svitak Knjige Izaijine koji Isus uzima u ruke, čita njegov odlomak, a onda mu daje i aktualizirano tumačenje: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21). Doista, cijelo Sveto pismo, kako i svaki njegov dio, predstavljaju medij i to medij kojim progovara Bog, ali i medij kojim progovaraju ljudi određenoga mjesta i vremena. Ovaj medij, prema Isusovu postupku, ima svoju nadvremensku vrijednost. Takva vrijednost Svetoga pisma kao medija svoje opravdanje ima u Bogu koji nadilazi mjesna i vremenska ograničenja. Zato će Isus kasnije u istom evanđelju i reći: „Lakše će nebo i zemlja proći negoli propasti i jedan potezić Zakona” (16,17), pri čemu se ne misli isključivo na zakonske tekstove Staroga zavjeta, nego na Petoknjižje kao zbirku koja je nosila skupni naziv Tora ili Zakon. Na kraju evanđelja jasno je da je Sveto pismo viđeno kao medij čiji je primarni sadržaj Isus Krist, pa čak i kad je riječ o Starom zavjetu koji je označen izrazima Zakon i Proroci. Evanđelist ondje opisuje Isusov razgovor s učenicima na putu u Emaus: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (24,27).

Evanđelje po Mateju obilato se služi Starim zavjetom kao sredstvom komunikacije. Dapače, Stari zavjet jasno navješćuje dolazak Isusov i sve što se s njime događa. Počinje to već kod navještaja Isusova rođenja kad evanđelist tumači: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,22-23). Na kraju evanđelja i sam će Isus reći: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (28,20). Tako riječi starozavjetnoga proroka uokviruju cijelo evanđelje i daju mu značenje. Stari zavjet korišten je kao medij koji otvara put evanđelju.

Ivanovo evanđelje poziva se na Sveto pismo kao na medij kojim se dokazuje istina o Isusu Kristu. Tako Isus kaže: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate” (Iv 5,39). Vidljivo je iz ovoga da je u Svetom pismu kao mediju prisutna istina, no ta istina ne mora nužno biti od ljudi prihvaćena.

Poslanice kao medij

Apostol Pavao pišući poslanice služi se najprikladnijim medijem svoga doba – pismom. Pisma su tada bila pisana na papirusu i rjeđe na pergameni. Vrlo lako su se prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista.

Pisma su se kao medij vrlo lako prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista

Apostol se pritom služi uobičajenim načinom pisanja pisama toga doba. Svako pismo započinje uvodnim predstavljanjem i pozdravom. Obično je na početku svakoga pisma pisalo tko ga piše, kome je pismo upućeno te pozdrav. Tako je Pavao mogao napisati: „Pavao Crkvi Božjoj u Korintu, milost.” On doista i donosi ove elemente na početku svojih poslanica, ali ih i obogaćuje. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima dodatno opisuje sebe samoga: „Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa” (1 Kor 1,1). Kad navodi naslovnike svoje poslanice on ovako proširuje: „Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivaju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega” (1,2). Na kraju obogaćuje i pozdrav: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (1,3).

Već iz ovoga primjera vidljivo je da Pavao slijedi običaje pisanja svoga doba jer je to jedini način kako može biti razumljiv svojim čitateljima. No on unutar toga uobičajenoga okvira dodaje i tipičan kršćanski biljeg.

Između virtualnoga i stvarnoga

Možda će zvučati iznenađujuće, no i u svijetu poslanica mogao je postojati problem virtualne „stvarnosti”, to jest problem različitoga predstavljanja neke osobe u stvarnosti i putem medija. S tim problemom susreo se Pavao. Optuživali su ga Korinćani da na jedan način postupa dok je prisutan među njima, a na drugi način kad im piše. Stoga u Drugoj poslanici Korinćanima čitamo: „Ja, Pavao, osobno vas zaklinjem blagošću i obazrivošću Kristovom – ja koji sam licem u lice među vama ‘skroman’, a nenazočan prema vama ‘odvažan’ – molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo… Samo da se ne bi činilo kao da vas zastrašujem poslanicama! Jer ‘poslanice su, kaže, stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna’” (2 Kor 10,1-2.9-10). Na ove optužbe apostol odgovara: „Takav neka promisli ovo: kakvi smo nenazočni riječju u poslanicama, takvi smo i nazočni djelom” (10,11).

Važnost dosljednosti i istinitosti

Pavao prepoznaje važnost vjerodostojnosti i dosljednosti. Korinćanima je naime Pavao bio obećao da će ih pohoditi, no oni su vidjeli da Pavao nikako ne dolazi, te su mogli zaključiti da ih je prevario. Pavao stoga ljudskoj mudrosti ili tjelesnoj mudrosti suprotstavlja Božju mudrost i Božju milost (1 Kor 2,4-5; 2 Kor 1,12). Uistinu, čovjek snuje, a Bog određuje. Apostol je doista imao nakanu ponovno doći i pomoći Korinćanima da riješe svoje probleme, no nije mu bilo moguće jer su se promijenile okolnosti. Zato se trudi objasniti što se dogodilo i ukloniti nastali nesporazum (1,13-14). On ih ne bi mogao varati niti im štogod krivo obećati, jer za njih živi, oni su njegova slava (1,14). Ako su korintski kršćani njegova slava, njegova proslava, onda znači da o njima ovisi i njegov vječni život. S time se apostol ne bi kockao. Njegovom lažju palo bi u vodu sve nastojanje oko navještaja evanđelja i privođenja k vjeri, bilo bi uzaludno sve apostolovo poučavanje u Korintu jer mu više nitko ne bi vjerovao. U tome je razlog velike Pavlove želje da im objasni kako ništa nije lakomisleno i brzopleto obećao, kao da bi istovremeno mogao reći i „da” i „ne” (1,17).

Ne samo da je njegova riječ vjerodostojna nego u potvrdu njezine vjerodostojnosti on u Drugoj poslanici Korinćanima poziva i svjedoke: Silvana i Timoteja. Pavao tako gotovo pravno, kao na sudu, želi dokazati svoju vjerodostojnost, a ta pak vjerodostojnost proizlazi iz vjerodostojnosti Kristove, jer „Sin Božji, Isus Krist… nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!’” (2 Kor 1,19). Isus je, dakle, samo „Da!” Time apostol želi reći da je Bog vjeran svojim obećanjima. On nije nešto bio obećao što poslije ne bi i učinio ili što neće učiniti.

Takva vjerodostojnost i istinitost potrebna je i u svakom kršćanskom služenju medijima. Kršćanin se treba služiti svim raspoloživim medijima i to treba činiti na najbolji mogući način, pri čemu mora uvijek ostaviti i kršćanski biljeg. Kršćanin i u medijima mora ostati do kraja kršćanin. Ne može se biti kršćanin, a putem društvenih mreža nekoga ocrnjivati ili ismijavati. Ne može se biti kršćanin, a putem medija širiti mržnju ili neprovjerene vijesti. Kršćanin i u medijima mora biti apostol istine.

Objava Mediji u Novom zavjetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naslov joj je dao po Pjesmi stvorenja sv. Franje Asiškog koju je sastavio na srednjovjekovnom talijanskom dvije godine prije smrti, dok je bio teško bolestan.

Po darovima kruha i vina na nedjeljnoj misi učimo skrbiti s drugima za zajednički dom

Najstariji rukopis te pjesme potječe iz 1243. godine,18 godina nakon Franjine smrti. Papa na početku ove enciklike citira iz Pjesme stvorenja kiticu kojom Božji siromah zahvaljuje za darove zemlje svim ljudima: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne i šareno cvijeće i travu” (LS 1). Franjo u toj pjesmi sunce naziva bratom i gospodinom a zemlju sestrom i majkom. Sjaj brata sunca simbol je Svevišnjega Oca, a plodna toplina zemlje kao sestre i majke prehranjuje sve ljude. Između tih dviju velikih slika očinstva i majčinstva smješteni su svi ostali elementi svemira (Antonio Tkalac, Spectrum 1/2021, 73-86). Otkako je papa Ivan Pavao II. 29. studenoga 1979. sv. Franju Asiškog proglasio zaštitnikom njegovatelja prirodnoga okoliša, kod nas katolika raste svijest da zajedno s drugim ljudima trebamo skrbiti za zemlju koju je Bog povjerio svim ljudima (Luka Tomašević, Služba Božja 1/2021., 75-90).

Šestom poglavlju ove enciklike papa je dao naslov: „Ekološki odgoj i duhovnost” i u njemu poziva na razborito trošenje prirodnih dobara te na odgajanje mladih i odraslih za savez između čovječanstva i okoliša. U tome kontekstu povezuje euharistijske darove kruha i vina s drugim prirodnim dobrima te poziva na pojačanu skrb za okoliš po nedjeljnom slavljenju euharistije (LS 236-237). U ovom prilogu želim to povezati s drugim dokumentima novijega katoličkog učiteljstva o euharistiji kao izvoru i vrhuncu djelovanja Crkve.

Po darovima kruha i vina Isus je ostavio trajne znakove povezivanja vjernika s njime i međusobno

Najstariji pisani spomen euharistije ili večere Gospodnje nalazi se u Prvoj poslanici Korinćanima koju je Pavao uputio iz Efeza oko 56. godine. Korint je bio lučki grad u Grčkoj u kojem su kršćanstvo prihvatili neki obraćenici grčke i židovske kulture. Oni su Pavlu poslali pismo tražeći odgovore na nova pitanja o usklađivanju njihova vjerničkoga života s prilikama u gradu gdje su štovani poganski idoli i gdje su neki krštenici živjeli u mješovitom braku. O euharistiji ili svetoj gozbi kršćana Pavao tu govori u tri konteksta: pozivi na hramske gozbe u čast idolima, diskriminacija siromašnih krštenika na Večeri Gospodnjoj, skupljanje materijalne pomoći za siromahe na prvi dan tjedna.

Kršćanima koje su njihovi rođaci i prijatelji pozivali na žrtvene gozbe u čast idolima, Pavao odgovara neka ne idu na takve gozbe jer bi time odobrili štovanje idola i postali sudionici stola vražjega. Krštenici imaju svoju svetu gozbu po kojoj stupaju u zajedništvo po krvi Kristovoj i lome kruh zajedništva s tijelom Kristovim (1 Kor 10,14-22). U Korintu Pavlova vremena euharistiji je prethodila bratska gozba mjesnih krštenika, ali su slobodni i bogati dolazili ranije, potrošili sve što su donijeli za tu gozbu i tako sramotili kršene siromahe koji su kao sluge ili robovi stizali sa zakašnjenjem. Pavao u pastirskom žaru ističe da time sramote Crkvu Božju i podsjeća kako im je „predao” ono što je „primio” u tehničkom smislu riječi: Isusove riječi nad kruhom i vinom novoga saveza, a to je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 11,23-34). U zaključnom poglavlju Pavao podsjeća kako je uveo prikupljanje pomoći za krštenike u Jeruzalemu te preporuča Korinćanima neka to obavljaju „u prvi dan tjedna” kada slave spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća (1 Kor 16,1-4). Prikupljanje takve pomoći znak je vjerničkoga zajedništva između crkvene zajednice u Jeruzalemu i krštenika u mjestima s većinom poganskih stanovnika.

U četiri kanonska evanđelja postoje razlike između Ivana i trojice sinoptika u prikazu Isusove posljednje večere: kod Ivana je to gozba ljubavi kod koje Učitelj na početku učenicima pere noge i drži dugački oproštajni govor o proslavi Sina Čovječjega (Iv 13,1-17,26), kod sinoptika Isus obavlja obred židovske pashalne gozbe ali tako što nad kruhom izgovara: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” te nad obrednim vinom: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva” (Mk 14,17-25; Mt 26,20-26; Lk 22,14-20). Bila je to proročka gesta kojom je Isus protumačio svoju skoru smrt kao sklapanje novoga saveza, najavljeno po prorocima (Jr 31,31-34). Ovim je Isus svoju nasilnu smrt prikazao kao sastavni dio njegova mesijanskoga poslanja i pri tome se usporedio sa Slugom patnikom iz Knjige Izaijine (Iz 52,13-53,12). Prema Pavlu i Luki Isus je odredio da taj obred ponavljaju učenici kao spomen na njegovu smrt i uskrsnuće (1 Kor 11,25 = Lk 22,19). Kod Marka i Mateja nema odredbe o ponavljanju, ali bibličari analizom grčkih izraza i kod njih nalaze tragove liturgije prvih kršćana. Markova i Matejeva verzija bila bi odjek liturgijske prakse u zajednicama sastavljenim od obraćenih Židova, a Pavlova i Lukina odraz prakse u zajednicama s grčkom kulturom.

Luka je u Djelima apostolskim prikazao kako su kršćani Jeruzalema u prvim desetljećima odlazili u židovski Hram i tamo molili kao na mjestu zakonitoga štovanja Boga jedinoga. To je potrajalo vjerojatno do 29. kolovoza 70. godine kada su Rimljani spalili Hram zauzimajući Jeruzalem u borbi protiv židovskih ustanika. Važan bogoštovni čin koji su kršćani Jeruzalema i drugih mjesta obavljali Luka naziva „lomljenjem kruha” i on je slavljen po kućama vjernika (Dj 2,42; 20,7). U prva tri stoljeća, dok su kršćani smatrani ateistima zato što odbijaju štovati državne bogove i caru iskazivati religiozno štovanje, dobrohotnost pojedinih vjernica i vjernika koji su imali prostranu kuću bila je bitna za okupljanje na spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća kao konstitutivni čin Crkve u pojedinom mjestu ili dijelu grada. Nakon što je car Konstantin 313. godine proglasio kršćanstvo dopuštenom religijom, počeli su kršćani podizati posebne građevine namijenjene isključivo za bogoštovlje vjerničke zajednice. Međutim, od najranijih vremena živa Crkva su kršteni vjernici koji se pod presjedanjem zakonitoga starješine sabiru na slavljenje euharistije kao spomen-čina Kristove smrti i uskrsnuća.

Novi zavjet pisan je na grčkom jer je to bio jezik ondašnjih filozofa, trgovaca i običnih ljudi u Rimskom Carstvu. Prvi su kršćani oko 200 godina obavljali euharistiju na grčkom. Već koncem 2. stoljeća papa Viktor I. Afrikanac (186. – 197.) uveo je uporabu latinskoga uz grčki u liturgiji. Jeronim je najprije desetak godina studirao grčki i hebrejski da se pripravi na prijevod Svetoga pisma na latinski. Po mandatu pape Damaza u Rimu je 383. – 384. popravio postojeći prijevod evanđelja na latinski, a 386. nastanio se u Betlehemu gdje je do smrti god. 420. radio na prijevodu starozavjetnih knjiga s hebrejskoga. Njegov je prijevod poslije nazvan Vulgata (prošireni, pučki) jer su ga razumjeli obrazovani kršćani od 5. do 18. stoljeća. S vremenom je latinski prevladao u rimskom obredu liturgije. Reformatori su u 16. stoljeću tražili uporabu živoga jezika u liturgiji, ali je papa Pio V. (1566. – 1572.) dao prema smjernicama Tridentinskoga sabora prirediti novo izdanje Rimskoga misala na latinskom i on je bio na snazi do provedbenih smjernica Drugoga vatikanskog sabora 1970. U to vrijeme pape i teolozi isticali su kako je uporaba latinskoga znak katoličkoga jedinstva, a nisu puno marili za pasivno držanje vjernika na liturgiji. Mi koji smo katolici u odmaklim godinama sjećamo se kako smo u djetinjstvu i mladosti za vrijeme pučke mise od župnika na početku dobivali poticaj da molimo krunicu pod misom, a poslije propovijedi „preporuke” za određeni broj Očenaša u nastavku mise. Tada smo bili poučavani da vjernici misi trebaju prisustvovati. Drugi vatikanski sabor odlučio je da vjernici sa svojim zaređenim predstojnikom misu slave jer je ona vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega teče sva njezina snaga (SC 10,1), ali treba voditi prema svjedočkom djelovanju i pomaganju potrebnih. Majka Crkva traži da se vjernici uvedu u puno, svjesno i djelatno sudjelovanje u bogoslužju (SC 14,1).

Zato je Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji, koja je glasovanjem prisutnih biskupa prihvaćena 4. prosinca 1963., predvidio mogućnost zakonitoga i odobrenoga prijevoda dijelova mise na živi jezik (SC 36 i 54). Mjerodavna kongregacija izdala je dopuštenje 14. lipnja 1971. da pod vodstvom biskupa svi dijelovi mise mogu biti prevedeni na žive jezike, a 28. ožujka 2001. detaljne smjernice za prevođenje liturgijskih knjiga. (Liturgiam authenticam, portal Vatikana, uvid 16. 3. 2024). Kardinal Francis Arinze kao prefekt te kongregacije obrazložio je u predavanju 11. studenoga 2006. ulogu latinskoga u liturgiji i teologiji katolika tijekom stoljeća. Citirao je odredbu da prijevodi ne smiju biti kreativne improvizacije nego vjerno prericanje latinskoga izvornika (br. 20), zatim protumačio: „Mnogi liturgijski tekstovi natopljeni su biblijskim izrazima, znakovima i simbolima. Oni odjekuju u molitvenim formulama koje potječu iz Psalama. Prevoditelj ne može to ispuštati iz vida… Neće svaki katolik na misi odmah razumjeti ustaljene katoličke liturgijske formule kao utjelovljenje, stvaranje, muka, uskrsnuće, istobitan s Ocem, izlazi od Oca i Sina, pretvorba, zbiljska prisutnost, transcendentni i svemogući Bog. To nije pitanje engleskog, francuskog, talijanskog, hindi ili kisvahili jezika. Prevoditelji ne smiju postati ikonoklasti koji pri postupku prevođenja razaraju ili oštećuju. Za vrijeme liturgije ne može se sve protumačiti.” Apostolskim pismom Magnum principium od 3. rujna 2017. papa Franjo proširio je mjerodavnost Biskupskih konferencija u pojedinoj državi za odobravanje liturgijskih prijevoda (Zvonko Pažin, „Provedbeni dekret za prevođenje liturgijskih knjiga”, Vjera i djela, 9. stranica, uvid 16. 3. 2024.)

Prema Saboru, Crkva je znak kraljevstva Božjega na zemlji, a euharistija Crkvu posadašnjuje i ujedinjuje (LG 3; 8-9). Sjedinjujući se u euharistijskoj žrtvi i gozbi vjernici laici i svećenici prenose sami sebe Bogu i uzimaju u djela na stolu riječi Božje (LG 11). „Kristova Crkva uistinu je prisutna u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, prianjajući uz svoje pastire, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama. Oni su, naime, u svom mjestu, u Duhu Svetom i u mnogom obilju (1 Sol 1,5) od Boga pozvani novi narod. U njima se propovijedanjem Kristova evanđelja okupljaju vjernici i slavi se otajstvo Gospodnje večere da se po blagovanju Gospodnjega tijela i krvi usko poveže svekoliko bratstvo” (LG 26). U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu jedno poglavlje govori o ljudskoj djelatnosti u svijetu koja je dovedena do savršenosti u pashalnom otajstvu zato što Duh uskrsloga Krista djeluje srcima ljudi te čini da izgradnja humanijega svijeta bude moguća (GS 38). Zaključuje novozavjetnom vizijom o novoj zemlji i novom nebu te preporukom kršćanima neka se zalažu za izgradnju pravednijega i boljega ljudskog društva: „Gospodin je svojima ostavio zalog nade i popudbinu toga putovanja u onom sakramentu vjere u kojem se plodovi prirode što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo Tijelo i Krv: u večeri bratskoga zajedništva i u predokusu nebeske gozbe” (GS 38,2). Kruh i vino kao simbole ljudskoga rada, crkvena zajednica pod vodstvom zaređenoga služitelja posvećuje u Kristovo tijelo i krv po svojoj žrtvi i svetoj gozbi.

Papa Ivan Pavao II. izdao je 17. travnja 2003. Encikliku o euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi. Ecclesia de Eucharistia (hrvatski prijevod dostupan u nizu Dokumenti 134 i na portalu Vatikana). Enciklika obuhvaća šest poglavlja. Dok u prvome razrađuje način na koji euharistija uprisutnjuje smrt i uskrsnuće Kristovo, u drugome razvija misao da euharistija izgrađuje Crkvu tako što produbljuje naše zajedništvo s Kristom i međusobno: „Naše sjedinjenje s Kristom, koji je dar i milost za svakoga, omogućuje nam da smo u Njemu također združeni u jedinstvo njegova tijela koje je Crkva. Euharistija učvršćuje ucjepljenje u Krista, ostvareno u krštenju po daru Duha (usp. 1 Kor 12,13.27)” (br. 23). Slavljenjem euharistije Crkva čuva i razvija svoj apostolicitet: „Ako Euharistija izgrađuje Crkvu a Crkva čini Euharistiju, slijedi da među njima postoji najuža povezanost i to tolika da na euharistijsko Otajstvo možemo primijeniti ono što kažemo o Crkvi koju, prema Nicejsko-carigradskom vjerovanju, ispovijedamo kao ‘jednu, svetu, katoličku i apostolsku’. Jedna i katolička je i euharistija. Ona je također i sveta, štoviše, ona je Presveti Sakrament. Ali je nadasve apostolicitet ono čemu želimo posvetiti pozornost” (br. 26). Po slavljenju euharistije, uči papa, nedjelja postaje dan Crkve: „Ova osobita učinkovitost u promicanju zajedništva, a koja je Euharistiji vlastita, jest jedan od razloga važnosti nedjeljne Mise… Nedjeljna je Euharistija povlašteno mjesto gdje je zajedništvo trajno naviještano i hranjeno. Upravo po euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje dan Crkve koja tako na učinkovit način može izvršiti svoju ulogu sakramentalnog jedinstva” (br. 41).

Papa Franjo ističe kako nas nedjeljna euharistija nadahnjuje na skrb za okoliš

Red mise, prema Rimskom misalu nakon Drugoga vatikanskog sabora, sastoji se od Pokajničkoga čina, Službe riječi i Euharistijske službe. Na početku Euharistijske službe svećenik u ime okupljene zajednice izgovara nad hostijama koje će posvetiti:

Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta:
Od tvoje darežljivosti primismo kruh
što ti ga prinosimo;
ovaj plod zemlje i rada ruku čovječjih
postat će nam kruhom života.

Sabrani vjernici to potvrđuju usklikom: „Blagoslovljen Bog u vijeke!” Nad misnim vinom predsjedatelj slavlja izgovara: „Ovaj plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno”. Ovo pretpostavlja da se prisutni vjernici mogu pričestiti i posvećenim vinom, ali je to iz praktičnih razloga ograničeno na posebne zgode, kao npr. misa vjenčanja kada je poželjno da se mladenci pričeste pod obje prilike. Ovakvom molitvom kod prinošenja darova kruha i vina iskazujemo zahvalnost Bogu što nas je po svome Sinu naučio prinositi plodove ljudskoga rada u najsvečanijem bogoštovnom činu crkvene zajednice.

U zaključnom poglavlju enciklike Laudato sì papa Franjo predlaže odgoj za ekološko ponašanje: „Politika i razne druge društvene skupine također imaju zadaću pomagati podizanje svijesti ljudi. To je i zadaća Crkve. Sve kršćanske zajednice imaju važnu ulogu u ekološkom odgoju. Nadam se da se u našim sjemeništima i redovničkim kućama za formaciju podučava odgovornoj jednostavnosti i skromnosti života, zahvalnoj kontemplaciji svijeta, te brizi za potrebe siromaha i zaštite okoliša. Budući da su u igri vrlo veliki ulozi, trebamo institucije koje imaju ovlast kažnjavati za štete nanesene okolišu, ali također trebamo osobne kvalitete samokritike i spremnost da jedni od drugih učimo” (LS 214). Kada uginu ribe u rijekama zato što je neka tvornica ispustila otrovnu otpadnu vodu iz svojih strojeva, državna vlast je mjerodavna za privođenje odgovornosti onih koji su to bezobzirno počinili jer time ugrožavaju i zdravlje ljudi koji žive oko te rijeke. Poznato mi je da u programu za osnovne i srednje škole u BiH, u oba entiteta, postoji i odgoj đaka za čuvanje okoliša. U takve odgojne postupke mogu se aktivno uključivati i vjeroučitelji muslimanskih, pravoslavnih i katoličkih đaka.

U pozivu na ekološku duhovnost papa ističe: „Svima je potrebno ekološko obraćenje, to jest da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje. Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela bitan je dio krjeposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva” (LS 217). Isus je za bitne moralne obveze proglasio ljubav prema Bogu i bližnjima. Ne možemo iskreno i aktivno ljubiti bližnje ako zagađujemo prirodu i rasipno trošimo prirodna dobra. U tu svrhu papa preporuča socijalnu ljubav kao ključ integralnog razvoja te razvijanje kulture skrbi (LS 231).

Papa Franjo pomaže nam ovom enciklikom otkriti ekološku dimenziju euharistije, posebno nedjeljne mise: „Sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji ima posebnu važnost. Taj dan, poput hebrejske subote, zamišljen je kao dan ozdravljenja čovjekovih odnosa s Bogom, sa samim sobom, s drugima i sa svijetom. Nedjelja je dan Uskrsnuća jer je ‘prvi dan’ novog stvorenja, čija je prvina Gospodinovo uskrsnulo čovještvo, zalog konačne preobrazbe svega stvorenog svijeta. Usto taj dan naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Na taj način kršćanska duhovnost ujedinjuje vrijednost odmora i slavlja. Čovjek je sklon tomu da kontemplativni počinak obezvrjeđuje kao nešto neproduktivno, ali zaboravlja da se time poslu koji se radi oduzima ono najvažnije: njegov smisao. Pozvani smo u naš rad uključiti dimenziju primanja i dara, koja je nešto sasvim drugo od puke neaktivnosti… Počinak nam omogućuje proširiti svoje poglede i vidike, i budi u nama novu osjetljivost na prava drugih. Tako dan počinka, čije središte je euharistija, rasipa svoje svjetlo na cijeli tjedan i potiče nas na veću brigu prema prirodi i siromašnima” (LS 237).

Ukazivanjem na skrb za prirodu kao zajednički dom svih ljudi papa Franjo probudio je zanimanje brojnih osjetljivih i dobronamjernih ljudi. Ovim uvidom u ekološku dimenziju katoličke nedjeljne mise i dana tjednoga odmora pomaže nam da radosnije slavimo tu žrtvu i svetu gozbu Crkve i produbljujemo solidarnost sa svima ljudima. Kako njegove poticaje možemo pretvoriti u inicijative u prilikama ove i ovakve Bosne i Hercegovine?

(Kalendar sv. Ante 2025.)

Objava Euharistijska ekleziologija i skrb za prirodna dobra pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na putu susreta

Na putu u Jeruzalem Isus dolazi do Jerihona. Koliko se u njemu zadržao i što je činio ne znamo. Marko, neobično, odmah pripovijeda o njegovu izlasku. Na putu ispunjenja povjerena mu spasenjskoga poslanja Isusa slijede učenici i silno mnoštvo. No autorov pogled zaustavlja se na slijepoga prosjaka Bartimeja, sina Timejeva koji je sjedio kraj puta (usp. Mk 10,46). U ono vrijeme slijepci su bili na margini društva, isključeni iz društvenoga i vjerskoga života. Zbog teške bolesti koja se smatrala posljedicom osobnih grijeha ili grijeha roditelja, smatrani su odbačenima i od Boga. Da bi preživjeli bili su primorani prositi, te ih je bilo uobičajeno susresti uz put. Upotreba glagola „sjediti” u imperfektu koju nalazimo u izvornom tekstu na grčkom jeziku upućuje na njegovo svakodnevno sjedenje kraj puta. Međutim, put ovdje ima i snažno simbolično značenje. Riječ je o putu ispunjenja spasenjskoga poslanja Isusa mesije, o putu njegove poslušnosti Očevoj volji i o putu poziva nasljedovanja njegovih učenika. Put pored kojega je sjedio nadajući se daru kojega dobronamjernog prolaznika, put je susreta koji će mu u potpunosti promijeniti život.

Ustrajan vapaj i nepokolebljiva vjera

Bartimej je slijep, ali nije gluh. „Kada je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: ʻSine Davidov, Isuse, smiluj mi se!ʼ” (Mk 10,47). To je prvi i jedini put u Markovu evanđelju da se netko obraća Isusu nazivajući ga Sinom Davidovim i to čak dva puta. Iznenađujuća je i činjenica da to čini slijepac. Riječ je o vrlo važnom nazivu u židovskoj tradiciji koji se već u I. st. pr. Kr. upotrebljavao kao mesijanski naziv. Naziv „Sin Davidov” izražavao je iščekivanje mesije osloboditelja kao ispunjenje obećanja iz 2 Sam 7,12-16: „I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.” Slijepi Bartimej prepoznaje, dakle, Isusa kao Sina Davidova, mesiju osloboditelja. O tome svjedoči i zaziv „smiluj mi se” koji često susrećemo u Psalmima u kontekstu duhovne i tjelesne potrebe u kojoj se pojedinac ili zajednica obraća Bogu za pomoć. Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!” (Mk 10,48). Marko ne precizira tko su „mnogi” koji ga ušutkivahu. No jedno je sigurno: u svojoj vjeri u Isusa mesiju i u svom povjerenju u njegovo spasenjsko djelovanje Bartimej je neustrašiv i nepokolebljiv. Zapanjujuća je suprotnost između vjere slijepca Bartimeja i duhovne sljepoće vidjelaca. Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!” (Mk 10,49). Ne znamo tko su posrednici Isusova i Bartimejeva susreta, ali je zanimljivo uočiti riječi podrške i ohrabrenja kojim se obraćaju slijepcu: „Ustani! Zove te!” (Mk 10,49). Na Isusov poziv Bartimej reagira poput vidioca: baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu (Mk 10,50). Iako će neki u njoj vidjeti simbolično značenje Bartimejeva odbacivanja vlastite prošlosti, naglasak je iznova na snazi njegove vjere. Na Isusovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?” slijepac odgovara: „Učitelju moj, da progledam.” (Mk 10,51).

Nasljedovanje Raspetoga

Na Bartimejevu molbu: „Učitelju moj, da progledam” Isus ne odgovara gestom ozdravljenja, nego imperativom „idi” i konstatiranjem o spasenjskoj snazi njegove vjere: „vjera te tvoja spasila!” (Mk 10,52). Marko ne pripovijeda o reakciji mnoštva i učenika koji su svjedočili Bartimejevu čudesnom ozdravljenju. U autorovim očima daleko je važnija reakcija slijepca koji na Isusovu putu u Jeruzalem gdje će u muci, smrti u uskrsnuću ispuniti Očev spasenjski naum ljubavi postaje model autentičnoga učenika Isusa, raspetoga mesije. Iako se ovdje ne radi o pozivu na nasljedovanje kao što je to bio slučaj u pozivu Isusovih učenika, ipak imperativom „idi” Bartimej je pozvan na hod putem Raspetoga. Povratak tjelesnoga vida u snazi njegove vjere u Isusovu spasenjsku moć omogućava Bartimeju nasljedovanje Isusa na njegovu putu muke i smrti, koji je jedini put spasenja. Isus, Sin Davidov, milosrdni je mesija, koji na svom putu križa vraća vid slijepcu objavljujući ispunjenje mesijanskih iščekivanja i početak mesijanskoga vremena. Na tom putu mesije raspetoga kojim su pozvani ići i njegovi učenici Marko prikazuje čitateljima Bartimeja koji izliječen od sljepoće, za razliku od učenika koji ne razumiju i koji se opiru Isusovoj muci i smrti, čvrstom vjerom i nepokolebljivim povjerenjem slijedi Isusa na njegovu putu u Jeruzalem. Odgovarajući na uvodno pitanje možemo reći da su istinski slijepci učenici, a ne Bartimej. Put nasljedovanja Isusa mesije, put je nasljedovanja Raspetoga kojim su pozvani hoditi učenici svakoga vremena. U susretu s nama koji poput Bartimeja, nerijetko nemoćni i obeshrabreni, umornih pogleda i ugaslih nadanja, sjedimo uz put, Isus nas poziva na put vjere i nasljedovanja Raspetoga. Riječ je o putu darivanja vlastitoga života Bogu i bližnjemu, jedini put u kojemu ćemo pronaći smisao svojega ljudskoga i vjerničkoga „biti” i „činiti”. U poslušnosti njegovoj spasenjskoj Riječi, posebice u ovoj Jubilarnoj godini nade, zbacimo sa svojega srca ogrtač straha i nesigurnosti, nepovjerenja i tjeskobe, podignimo svoje umorne oči i hrabro hodimo prema svojemu Jeruzalemu, sijući uz put sjeme nade koje će u osobnom susretu s Uskrslim roditi novim životom.

Objava Pogled smilovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Šimunov pogled osude

U uvodu: „Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe k stolu” (Lk 7,36) potrebno je uočiti tri interpretativno važne značajke: dvostruko ponavljanje imenice „farizej” kojim Luka naglašava društveni položaj i identitet domaćina kojega karakteriziraju revnost za svetošću i rigorozno opsluživanje Zakona, izraz oikos koji osim kuće može označavati i mjesto okupljanja prve kršćanske zajednice te kontekst blagovanja. Za vrijeme objeda dogodilo se nešto neočekivano: „Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” (Lk 6,37-38). Izraz „žena grešnica” u ovom kontekstu označava ženu lakih običaja koja živi na margini društva. Žena kojoj Luka ne navodi ime jedina je koja u ovom susretu ne izgovara ni jednu jedinu riječ. Ne govori, ali čini. Kako razumjeti ženine geste od kojih su neke, primjerice raspuštanje kose bile skandalozne. Naime, za neke rabinske škole takva gesta bila je dovoljan razlog za traženje razvoda ili za opravdanje drugih kazni. Dodirnuti rabina, poljubiti ga i pomazati uljem bilo je sramotno i sablažnjivo. No pogledajmo o kakvim je gestama doista riječ. U opisu ženinih gesta Luka, začuđujuće, čak sedam puta upotrebljava imenicu „noge”. Egzegeti nisu suglasni oko značenja tih čina. Neki u njima vide znak boli i kajanja. Za druge je riječ o gestama poniznosti ili zahvalnosti i časti koje mu žena iskazuje za primljenu milost, a pojedini se zaustavljaju na senzualnom aspektu. Crkveni oci u Isusovim nogama prepoznaju najmanje i najslabije članove zajednice koje treba voljeti jednako kao i ostale udove. Massimo Grilli ženine geste tumači u svjetlu ljubavi. Žena grešnica prema Isusu osjeća iskrenu zahvalnost i poštovanje te svoju privrženost, naklonost i ljubav izražava dubokim i značajnim gestama. Nasuprot neočekivanom dolasku i neuobičajenom ponašanju žene grešnice Isusov domaćin osjeća nelagodu te pomisli: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” (Lk 7,39). Farizej s jedne strane želi ispričati Isusa koji ne zna tko je ona žena, a s druge strane, upravo ta činjenica postat će razlog njegove osude. Šimunova nelagoda nije uzrokovana toliko ženinim ponašanjem koliko nedostatkom Isusove reakcije. Isus ne može biti prorok, inače bi znao tko je i kakva je ta žena, stoga ne bi dopustio da ga onečisti svojim dodirom. Pred spontanom i iskrenom ljubavlju žene grešnice pravedni farizej donosi svoj sud koji proizlazi iz krutoga izvršavanja Zakona i uvjerenja u osobnu pravednost.

Poziv na promjenu pogleda

Tajanstvena šutnja u kojoj su govorile ženine geste i farizejeve misli biva prekinuta Isusovim pozivom: „Šimune, imam ti nešto reći.” (Lk 7,40). Isus pripovijeda prispodobu: „Neki vjerovnik ima dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?” (Lk 7,41-42). U toj prispodobi otkrivamo činjenicu da je svaki čovjek pred Bogom dužnik, žena grešnica jednako kao i Šimun pravednik. No za razliku od Šimuna koji misli vratiti dug svojom pravednošću i čija je religioznost u stvarnosti religioznost zamjene, žena grešnica ne traži i ne nastoji vratiti dug svojom pravednošću jer je nema. Život nije dug koji smo primorani vratiti, nego dar koji smo pozvani primiti i u ljubavi darovati. Stoga Isus poziva Šimuna na promjenu vlastitoga pogleda i na shvaćanje ženina pravoga identiteta, jer o njegovu načinu promatranja žene ovisi i način na koji će gledati Isusa. Okrenut prema ženi Isus se iznova obraća Šimunu. Pitanjem: „Vidiš li ovu ženu?” Isus ga poziva na promjenu pogleda i na zauzimanje njegova kuta gledanja. U Šimunovim očima žena je grešnica, no Isus ga sada poziva da ju prepozna i prihvati kao primjer svojega djelovanja: „Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza.” (Lk 7,44-46). Za razliku od Šimuna, žena je učinila mnogo više od srdačnosti i gostoljubivosti. Naprotiv, pokazala je svoju zahvalnost i ljubav na autentičan način, čineći daleko više od onoga što se od domaćina očekivalo. „Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta malo ljubi” (Lk 7,47) posljednje su Isusove riječi upućene Šimunu u kojima uočavamo suprotnost s prispodobom u kojoj je ljubav bila posljedica, a ne uzrok oproštenja. U uzročnoj („jer”) i deklarativnoj („i zato”) sintaktičkoj funkciji grčkoga veznika hoti krije se pragmatička snaga izvješća koji povezuje oprost i ljubav u fascinantnu simbiozu. Iz osobnoga iskustva znamo da su oprost i ljubav nedjeljivi: nitko ne zna oprostiti ako nije doživio ljubav, ali znamo i da samo ljubav otkupljuje mnoštvo grijeha.

Isusov pogled ljubavi

Pogledom ljubavi Isus proniče srce žene grešnice i u snazi svoje spasenjske riječi: „Vjera te tvoja spasila, idi u miru!” (Lk 7,50) vraća joj puninu njezina tjelesnoga i duhovnoga integriteta uvodeći ju u zajednicu spašenih. Njezina vjera očitovala se u odvažnoj ljubavi sposobnoj ići s onu stranu mišljenja i osuda. U susretu s Isusom nije javno ispovjedila svoje grijehe, nije ga molila oproštenje, nije prebacivala odgovornost na druge… nego je jednostavno ljubila. Njezina ljubav najveća je i najautentičnija ispovijest vjere. Njezina sloboda, hrabrost i geste potvrda su njezina potpunoga povjerenja u Isusa. Veći broj redaka posvećen Isusovu dijalogu sa Šimunom i njegovo središnje mjesto unutar izvješća nedvojbeno upućuje na promjenu perspektive. Problem nije Isus ni žena. Problem je pogled kojim Šimun promatra Isusa i ženu i u kojemu donosi sud o Božjem djelovanju. U poteškoći farizeja Šimuna, da u Isusovu djelovanju prepozna Božji pogled ljubavi, a u ženi grešnici autentični model djelovanja, zrcali se problem predrasuda, osuda i neprihvaćanja drugoga i drukčijega. Tko, poput Šimuna, ostaje čvrsto vezan za zakon i tko je izgubio iz vida primat ljubavi i milosti s lakoćom procesuira i osuđuje grešnika zaboravljajući da je i njemu samome bilo oprošteno, te da je svaki čovjek dužnik pred Bogom. U Isusovu susretu sa ženom grešnicom i farizejom Šimunom Luka predstavlja dva različita kuta gledanja i dva suprotna načina djelovanja, pozivajući nas da na njihovu raskrižju odlučimo hoćemo li zauzeti pogled osude i krenuti putem „pravednosti” ili pogled ljubavi i krenuti putem praštanja. Za razliku od Šimunova „pravednoga” djelovanja i pogleda osude u Isusovu susretu s grešnicom, Luka nam objavljuje Božji pogled ljubavi koji dovodi do opraštanja i prihvaćanja drugoga i drukčijega, tj. do rađanja novoga života. Slijedeći Isusov primjer, posebice u ovoj Godini nade, pozvani smo drugoga i drukčijega promatrati pogledom ljubavi koji prašta, prihvaća i daruje život.

Objava Pogled ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Promatrajući Sveto pismo, može se svakako uočiti određeni razvoj u razmišljanju izraelskog društva. Tako se, recimo, u drugoj knjizi Svetog pisma, knjizi Izlaska (Izl 20,17), govoreći o Deset Božjih zapovijedi, u zabrani “poželjeti” tuđe stvari, nabraja i žena. Među stvarima koje se brane jesu: žena, sluga, sluškinja, vol, magarac, pa se može dobiti dojam da se radi o stvarima koje su vlasništvo muškarca. Kasnije se u knjizi Ponovljenog zakona ponavljaju odredbe iz Deset Božjih zapovijedi, gdje se zabrana želje nečega što je tuđe ponavlja, ali žena više nije uključena među kućno vlasništvo nego u zasebnu kategoriju. I ovo bi, kao što je rečeno, moglo ukazivati na razvoj razmišljanja izraelskog društva.

Majka i domaćica. Znači, u patrijarhalnom društvu, uloga žene nije bila dovoljno naglašena. Znatno više naglašeni su “muški poslovi”, poput ratovanja, vladanja, ekonomije, štovanja… Uloga žene u navedenim poslovima bila je zanemariva. Osim toga, sve izraelsko zakonodavstvo bilo je orijentirano prema muškarcima. Glavna ženina zadaća je bila kućno domaćinstvo i njezina uloga majke. Određene naznake ženine podređenosti mogu se vidjeti iz pojedinih biblijskih opisa. Tako je Abrahamova žena Sara bila stavljena “u stranu” kad su došli posjetitelji (Post 18,9).

Unatoč ovakvom razmišljanju, sami počeci Biblije nisu ženi davali podređenu ulogu. Opis stvaranja jasno ističe da su i muškarac i žena stvoreni na Božju sliku (Post 1,27) i nema naznaka podređenosti (Post 5,2). Žena se opisuje kao “pomoć” muškarcu (Post 2,20). Ova riječ više označava jednakost nego li podređenost. (Da riječ “pomoć” ne označava podređenost pokazuje korištenje ove riječi u situacijama gdje se Bog označava kao “pomoć” ljudima – a Bog ni u kojem slučaju nije podređen ljudima – Ps 70,6; 121,2.)

Ipak, kao što je rečeno, unatoč ovakvim biblijskim izvještajima o stvaranju, izraelsko zakonodavstvo je bilo naglašeno muški orijentirano. Prije udaje, ženska djeca su bila podvrgnuta ocu. Ako bi on umro, onda je ženska čeljad bila podvrgnuta starijem bratu. Nakon udaje, žena je bila podvrgnuta svojem suprugu. U takvom okruženju nije čudo da ženska djeca nisu mogla naslijediti očev posjed. Očevinu su nasljeđivala muška djeca, a u slučaju da nije bilo muške djece, ženska djeca su mogla naslijediti očevinu, s tim da su se morala udati unutar svojeg plemena kako bi posjed ostao unutar njega. Posebno je bilo teško udovicama koje su nakon smrti supruga bile u vrlo teškom položaju. (Sveto pismo čak govori da su udovice nosile posebnu udovičku odjeću – vidi Post 38,19.) Bez materijalne i fizičke zaštite muškarca, bile su simbol onih koji su u nevolji i potrebi (Pnz 10,17-19; 24,17-22; 27,19; Iz 1,17; 54,4; Jr 22,3).

Odgovorne za djecu. Žene su pak imale prevažnu ulogu u obiteljskom životu, prije svega kao majke, a zatim kao supruge. Samo su žene mogle rađati, što je u vrijeme čestih umiranja (zbog ratova, epidemija, gladi itd.) bilo izuzetno važno. (U izvanrednim situacijama Biblija dopušta da čovjek može imati dvije supruge [Pnz 22,28-29], iako je ideal bila jedna supruga.) Glavne majčinske zadaće su bile briga i odgoj djece. Odgoj brojne djece žene je najčeš­će vezao uz kuću, tako da su zemljoradnički poslovi uglavnom padali na teret muških članova obitelji. Majke su bile najviše odgovorne hoće li djecu izvesti na pravi put. Osim odgoja djece, odgovornost žena bila je i u brizi za hranu i odijevanje. Svi kućanski poslovi bili su ženina briga. Vršenje tih “tradicionalnih” poslova nije značilo da žene nisu bile voljene i poštovane. Naprotiv! Knjiga Izreka 31 opisuje vrsnu ženu i sve njezine kvalitete.

Sveto pismo opisuje žene i kao one koje plešu, pjevaju, sviraju i raduju se pobjedama svojih supruga i sinova (vidi Izl 15,20; Suci 21,21). No, Sveto pismo ne opisuje samo žene kojima su dani, u današnjem shvaćanju, “podređena” uloga i “podređeni” poslovi. Sveto pismo govori o ženama koje su bile suci (poput Debore – vidi Suci 4–5), proroci (poput Hulde – vidi 2 Kr 22,14-20). Čak se opisuje i žena koja je zazivala duhova u En Doru (1 Sam 28,7-25).

Objava Žene u Svetom pismu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Povjerenje u Isusovu moć

Nakon govora na gori (pogl. 5–7) u kojemu je tumačio okupljenom mnoštvu izvornu Božju volju objavljenu u Zakonu, Isus silazi s gore. Silno mnoštvo i dalje ga slijedi prepoznajući u njemu iščekivanoga Mesiju. „I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: ‘Gospodine, ako hoćeš možeš me očistiti.’” (Mt 8,1). U ovom vrlo sažetom Matejevu prikazu gubavca potrebno je uočiti nekoliko, za čitatelje, vrlo važnih značajki. Prije svega evanđelistu drag izraz „i gle” kojim privlači čitateljevu pozornost na ono važno što će uslijediti. Druga se odnosi na nedostatak informacija o Isusovu sugovorniku. Ne navodeći osobno ime, podrijetlo, društveni status, zanimanje itd., autor naglašava da Isus dolazi u kontakt s gubavcem. Hebrejska riječ ṣāra῾at označava različite kožne bolesti od kojih je guba samo jedna. Riječ je o vrlo teškoj i zaraznoj bolesti čija se izlječivost u ondašnje vrijeme uspoređivala s uskrsnućem od mrtvih. I reakcija izraelskoga kralja pred Naamanom Sircem svjedoči o neizlječivosti gube: „Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube?” (2 Kr 5,7). Prema Levitskom zakoniku gubavci su zbog svoje pripadnosti kategoriji nečistih bili isključeni iz vjerskoga i društvenoga života: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.” (Lev 13,45-46). Zbog teške izlječivosti guba je smatrana Božjim bičem (usp. Br 12,9; 2 Sam 3,29; 2 Kr 5,27), a gubavac kažnjenim i odbačenim i od samoga Boga. Iako su crkveni oci gubu tumačili u alegorijskom smislu kao simbol grijeha od kojega je čovjek trebao biti očišćen, ona ovdje prije svega označava tešku tjelesnu bolest koja je za bolesnika imala značajne društvene i religiozne posljedice. Gubavac, zbog svoje bolesti, društveno marginaliziran, a vjerski smatran kažnjenim od Boga, ne pridržavajući se zakonskih propisa pristupi k Isusu, pokloni mu se do zemlje i reče: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” (Mt 8,2). Klanjajući se Isusu do zemlje i obraćajući mu se nazivom Kyrie – „Gospodine” gubavac svjedoči o prepoznavanju Božje snage u njegovu djelovanju, što je u skladu s ondašnjim vjerovanjem da samo božanska moć može osobu izliječiti od gube. Vjera u Isusovu božansku moć zrcali se i u molbi: „ako hoćeš možeš me očistiti” koju možemo čitati u svjetlu starozavjetnih tekstova (npr. Ps 115,3; Ps 135,6; Iz 55,11; Job 42,2) prema kojima Božja volja ima moć učiniti sve što želi. Riječima „ako hoćeš” gubavac ne izražava svoju sumnju, kao što nam se na prvi pogled može činiti, nego stavljanje na raspolaganje Božjem spasenjskom naumu, ostavljajući Isusu slobodu djelovanja. Zanimljivo je uočiti da gubavac ne moli za ozdravljenje, nego za očišćenje. Iako nerijetko mislimo da je riječ o očišćenju od grijeha, ovdje je riječ o molbi za ozdravljenje i potpunu reintegraciju u društveni i vjerski život iz kojega je zbog svoje bolesti bio isključen.

Dodir iscjeljenja

Za razliku od evanđelista Marka koji u paralelnom izvješću govori o Isusovu ganuću (Mk 1,41: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’”) i otresanju (Mk 1,43: „Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi”) Matej ne prikazuje nijednu Isusovu emociju. Potpunu pozornost posvećuje Isusovu dodiru gubavca i njegovoj spasenjskoj riječi: „Hoću, očisti se!” (Mt 8,3). Iako ga je mogao izliječiti samo svojom svemoćnom riječju, zašto Isus dodiruje gubavca? Riječ je o gesti koju možemo interpretirati na više načina. Tako neki autori Isusovo dodirivanje gubavca povezuju s riječima koje Gospodin u Knjizi Izlaska 7,5 upućuje Mojsiju: „Kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.” No za razliku od Knjige Izlaska u našem tekstu naglasak nije toliko na pružanju ruke, koliko na dodiru gubavca. Crkveni oci Isusov dodir tumačili su u svjetlu Isusove superiornosti nad Zakonom koji je branio dodirnuti gubavca. Takva interpretacija nije u skladu s Matejevim pogledom na Isusa Mesiju. Matej ne samo da prikazuje Isusa koji ispunjava Mojsijev zakon nego ga predstavlja i kao eshatološkoga proroka koji ne želi ukinuti u Zakonu ni jednu jotu, niti jedan zarez: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, nijedno slovce, nijedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5,17-18). Origen u propovijedima o Matejevu evanđelju na pitanje zašto je Isus dodirnuo gubavca odgovara: „da bi pokazao svoju ljudskost, da bi nas poučio da ne obezvrjeđujemo ništa, da ne mrzimo nikoga, da ne omalovažavamo nikoga zbog rana tijela ili mrlja koje su dane od Gospodina u snazi njegove nedokučive volje”. U tom svjetlu možemo reći da se Isus dodirujući gubavca solidarizira s čovjekom patnikom, s marginaliziranima i društveno beznačajnima objavljujući Boga ljubavi i života koji u snazi svoje spasenjske riječi vraća čovjeku njegov tjelesni integritet uvodeći ga u puninu društvenoga i vjerskoga života.

Svjedočanstvo vjere

„Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo” (Mt 8,4) posljednje su Isusove riječi upućene gubavcu u kojima iznova susrećemo Isusa vjerna Mojsijevu zakonu. Prema Levitskome zakoniku 14,3-20 nakon ozdravljenja svećenik je nad gubavcem trebao izvršiti obred pomirenja pred Gospodinom i proglasiti ga čistim. Tek nakon izvršenja zakonskih propisa ozdravljenje se moglo javno priopćiti. Nakon što ga je izliječio, Isus zapovijeda gubavcu da ispuni zakonske propise njima za svjedočanstvo. Riječ je o svjedočanstvu vjere u Isusa Mesiju upućenom svećenicima i silnom mnoštvu. U ozdravljenju gubavca Matej nam objavljuje pogled suosjećanja milosrdnoga i poniznoga Mesije koji se ne boji dodirnuti drugoga i drukčijega, isključenoga i marginaliziranoga u očima svijeta odbačenoga i od samoga Boga. Upravo suprotno, pružajući ruku i dodirujući gubavca Isus ruši fizičke, društvene i vjerske barijere uvodeći gubavca koji je boravio „izvan tabora” u radost i ljepotu mesijanske zajednice. U Isusovu pogledu suosjećanja u kojemu nijedan čovjek nije bezvrijedan i u njegovu dodiru iscjeljenja kojega je svaki čovjek dostojan otkrivamo prelijepu evanđeosku istinu: čovjek je najautentičnija slika Božja i živi Božji hram.

Objava Pogled suosjećanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Traženje bogatoga nadcarinika

„Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 27,8-9) riječi su psalmista koje možemo primijeniti na Zakeja koji je tražio lice Gospodnje i kojemu je Gospodin u svome Sinu objavio svoje lice u svoj svojoj ljepoti i punini. O Zakejevu traženju svjedoči autor detaljnim opisom njegova identiteta i djelovanja: „I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći.” (Lk 19,1-3). Na kraju Isusova puta iz Galileje prema Jeruzalemu koji Luka prikazuje kao put ispunjenja očeva spasenjskoga nauma u muci, smrti i uskrsnuću svojega Sina (Lk 9,51 – 19,27) u mnoštvu onih koji su ga željeli susresti Luka posebnu pozornost pridaje jednomu od javnih, u narodu omraženih, grešnika. Naime, Zakej čije ime na hebrejskom znači „čist” ili „pravedan” bijaše bogat nadcarinik. Izraz „nadcarinik” susrećemo samo ovdje i vjerojatno označava predstojnika mjesne carinske službe. Prema tom tumačenju Zakej bi pod sobom imao ljude koji bi ubirali porez, a on bi Rimljanima predavao ono što je bilo uglavljeno. Budući da su nepravedno ubirali porez kojim su se bogatili na račun siromašnih i pravno nemoćnih, sunarodnjaci su ih smatrali izdajicama svojega naroda i prijateljima okupatora. Zajedno s bludnicama smatrani su javnim grešnicima. Narod ih je prezirao i izbjegavao, vjerujući da su zbog svoga grešnog načina života odbačeni i od Boga. Naime, služba carinika bila je u izravnom sukobu s propisima Zakona te je smatrana grešnom jer je legalizirano izrabljivala stanovništvo. Stoga su farizeji smatrali da se carinik ne može valjano obratiti jer ne zna koliko je točno ljudi oštetio, tj. ne zna točan broj vlastitih grijeha, a za valjano obraćenje grešnika bilo je potrebno pokajanje za sve počinjene grijehe. Upravo takav javni grešnik želi vidjeti Isusa. Štoviše, unatoč lošem glasu, prezirnim pogledima, osudama i omalovažavanjima Zakej dolazi među mnoštvo želeći samo jedno: vidjeti tko je to Isus. U tom traženju nije se dao obeshrabriti ni tjelesnim ograničenostima. U svojoj snalažljivosti i dosjetljivosti penje se na smokvu. Grčki izraz sykomorea u Svetom pismu susrećemo samo ovdje. Prema nekim autorima riječ je o ficusu sycomorusu, dok drugi smatraju da se radi o egipatskoj divljoj smokvi. Stablo sikomore nepoznato je na zapadu, raste u ravnici, ne gubi lišće, ima široko kratko deblo i nisko krupno granje široke krošnje. No daleko je važnije pitanje zašto je Zakej želio vidjeti tko je Isus? Grčki glagol zēteō – „tražiti” vrlo je važan u Lukinu evanđelju i označava traženje istine, zdravlja, smisla života ili spasenja. Je li Zakej tražio Isusa samo iz znatiželje ili zbog nezadovoljstva i nemira koji je u srcu osjećao? Luka ne daje odgovor, ali objavljuje Boga u čijem srcu i pogledu nitko nije isključen iz spasenjskoga djela Sina čovječjega i Očeva nauma ljubavi. Štoviše objavljuje Boga koji u svojoj ljubavi dolazi ususret čovjeku koji u dubini svojega siromašnog i grešnog srca čezne za njegovim spasenjskim pogledom i očinskim licem.

Pogled izabranja

Isus kojega je želio vidjeti prvi je njega ugledao. Isus kojega je tražio prvi je njega pronašao. Poznajući njegovo osobno ime, želju srca i uloženi napor za osobnim susretom Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” (Lk 19,5). U Isusovu pogledu izabranja potrebno je uočiti nužnost boravka u Zakejevu domu izraženu upotrebom glagola dei – „potrebno je”, „nužno je” i imenicu sēmeron – „danas” koja upućuje na Isusovo ispunjenje Božjega spasenjskog nauma ljubavi. Među mnoštvom Isus svraća svoj pogled na čovjeka grešnika i izabire njegov dom za objavu Božje nazočnosti. Pogled izabranja poput jutarnjega sunca probija se kroz tamu Zakejeva grešnoga srca, ispunjajući ga radošću novoga života i objavljujući Boga koji dolazi potražiti i vratiti izgubljenoga upravo ondje gdje je bio izgubljen: u njegovu srcu i u njegovu domu. No u srcu pravednika koji su se pouzdavali u same sebe i koji su prosuđivali i osuđivali druge Isusov pogled izabranja izazvao je ogorčenje, nezadovoljstvo i negodovanje: „A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’” (Lk 19,7). Gunđanje koje Fabio Rosini u knjizi Kako započeti iznova definira đavlovom molitvom, upućuje na reakciju Izraelaca u pustinji (usp. Izl 16,2; Pnz 1,27). Zakoračivši putem obraćenja, Zakej se ne da smesti mrmljanjem pravednika u čijim je očima već bio izgubljen i odbačen i koji sada osuđuju i Isusovo djelovanje koje nije bilo u skladu s njihovim poimanjem pravednoga Boga, a ni u skladu sa Zakonom koji je nalagao distanciranje od takvih osoba. Zakejevo traženje nije besciljno vrludanje amo-tamo, nego traženje uporišne točke. Ta točka nije neko mjesto, nego je osoba Isusa Krista u susretu s kojom Zakej radikalno mijenja svoj život: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!” Zakej čini više od onoga što je Zakon propisivao jer uz četverostruko vraćanje onima koje je prevario (usp. Izl 21,37) on daje siromasima polovicu svoga imanja. U svom evanđelju Luka posebnu pozornost posvećuje dijeljenju dobara, jer bogatstvo koje nije u službi siromaha, „nepošteno je bogatstvo”, znak nepravde i grijeha. Njegova opasnost ne krije se samo u oduzimanju primata kraljevstva Božjega nego i u stvaranju podjela u zajednici (usp. Dj 6,1). U tom svjetlu Zakej postaje model obraćenoga grešnika koji svoja dobra stavlja u službu siromaha.

Pronađen sin Abrahamov

„Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19,9) Isusov je odgovor na Zakejevo traženje i prigovor na mrmljanje nazočnih. Zakej koji je u početku tražio Boga u osobnom susretu s Isusom biva pronađen i rođen na novi život. U Zakejevu „danas” Bog mu je objavio svoje očinsko lice i svoj pogled izabranja u očitoj suprotnosti s licem i pogledom nazočnih sunarodnjaka. Za razliku od onih koji su u njemu vidjeli okorjeloga grešnika bez mogućnosti valjanoga obraćenja, a samim time i spasenja, u Isusovu pogledu Zakej je izgubljen sin Abrahamov kojega je u svojoj ljubavi došao potražiti i spasiti. I dok je u očima svojih sunarodnjaka bio bezvrijedan i prezren u očima Sina Čovječjega je dragocjen i ljubljen. Zakej koji je kao nadcarinik bio isključen iz svojega naroda u središtu je Božjega spasenjskog djelovanja. Poput Isusova, neka i naš pogled prema drugomu i drukčijemu bude pogled izabranja kojim ćemo svoje „danas” i „danas” svojih bližnjih učiniti „danas” Božjega spasenjskog dolaska, a svoje srce i svoj život domom izgubljenih i iznova pronađenih sinova i kćeri Abrahamovih.

Objava Pogled izabranja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Riječ ευχαριστία/euharistija, u značenju koje mi riječi danas dajemo, u uporabi je od drugog stoljeća počev od Ignacija Antiohijskog (+ oko 110). To značenje ta riječ ima i u spisu iz prve polovine drugog stoljeća nazvanom ‘Didache’ te kod sv. Justina (+ oko 165). U samom sv. Pismu riječ se pojavljuje rijetko u evanđeljima (Mk 8,6; 14,23) a kod sv. Pavla spomenuta je 36 puta kao imenica ili kao glagol. Riječ prije svega znači zahvaljivati ili zahvalno blagoslivljati (ευλογία/eulogia) Boga zbog čudesnih djela. Često se ευχαριστία i ευλογία upotrebljavaju kao istoznačnice. To su riječi koje sažimlju starozavjetnu teologiju izraženu riječju bārak /blagoslivati, ili b^erakah blagoslov.

Boga se blagosliva zbog čudesnih djela koja je učinio za svoj narod (αναμνησις/anamnesis). ‘Blagoslovljen Jahve, jer me obasu čudesnom dobrotom ..’ (Ps. 32,22). Blagoslov nije u Starom zavjetu samo riječ, to je i čin koji izražava inicijativu, pozdrav, želju, klanjanje, zahvaljivanje. Blagoslov je izraz zahvalnosti za primljeni dar, dar života, plodnosti, blagostanja, zaštite, spasenja. Isus je u potpunosti obdržavao obredne čine blagoslova na pashalnoj večeri prema starozavjetnim propisima. On zahvaljuje Bogu i blagoslivlje. ‘I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi … I uze čašu, zahvali i dade im.. (Mk 14,22 sl.).

Euharistija koju Isus slavi jest zahvala za iskazano Božje milosrđe i čudesna djela koja je Bog učinio za čovjeka. Sinoptička evanđelja zato govore o ustanovi euharistije u sklopu slavlja Pashe, koja uprisutnjuje Jahvina djela kojima se proslavio oslobodivši svoj narod iz egipatskog sužanjstva. Pasha je Jahvina ustanova kao spomen-čin ‘zikkaron’ (Pnz 12,14). Tom riječju istaknuto je kako je narod Božji dužan sjećati se i u sebi uprisutnjivati čudesna djela Jahvina dok slavi Pashu (Pesah) i blagdan beskvasnih kruhova /macôt/ (Pnz. 12). ‘To je spomenčin – pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio /pesah/ mimo kuća Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane’ (Pnz 12,27).

I Isus svoju Pashu povezuje s blagoslovom i daje joj značenje ‘zikkaron’ – spomenčina (lat. ‘memoriale’). To navode sv. Luka i sv. Pavao: ‘Ovo činite meni na spomen’ (Lk 22,19: 1 Kor 11,24-25). Ali u Isusovu slavlju Pashe s apostolima sam Isus ulazi u tu stvarnost. On je žrtvovatelj i žrtveno janje. On sebe sama prinosi za spasenje svijeta. Tim je Isus obznanio da je Bog u potpunosti ostvario svoj čin ljubavi prema čovjeku kojemu je obećao spasenje.

U Euharistiji je Bog s nama

U tzv. sinopticima – Matej, Marko, Luka – istaknuto je upravo kako je Bog pripravljao spasenje po Mesiji koji će biti ‘Emmanuel’ – Bog s nama. Tu temu sinoptika o ‘Isusu s nama’ = Emmanuelu, produbio je Ivan evanđelist temom ‘Isus u nama’: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu’ (Iv 6,56). Euharistija je vrhunac Isusova ‘biti s nama’. Evanđelisti su u ustanovu euharistije utkali cijelo Isusovo otajstvo, napose otajstvo muke i uskrsnuća. Ona je u povijesnom, književnom i teološkom smilu sažela Isusovu osobu, riječi i djela u pashalni zikkaron. Isus je svoju osobu i djelo povezao s pashalnim misterijem. On određuje da to apostoli slave Njemu na spomen: ‘Ovo činite meni na spomen’ (Lk 22,19: 1 Kor 11,24-25). Pavao je u opisivanju ustanove euharistije u frazi ‘Gospodin Isus one noći kad bijaše predan’ istaknuo da je riječ o povijesnom događaju. Sinoptici su još jasniji. Oni jasno ističu ‘prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha… (Mk.14,12 sl.). Ostaje samo problematično ustanoviti točan dan Isusova razapinjanja. Ali bez sumnje Isus je ustanovio euharistiju na zadnjoj večeri sa svojim učenicima prije svoje muke.

Euharistija je novi Savez

S književnog gledišta opis ustanove euharistije uklopljen je u opis Isusove muke. Riječi: ‘I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi i dade im..’, i ‘Ovo je krv moja, krv Saveza’ koja se za mnoge prolijeva’ (Mk 14,22 sl.) jasno pokazuju teološko značenje posljednjih Isusovih riječi. Obred je dobio sakramentalno značenje. Riječi, simboli kruha i vina, krvi, poprimili su kultno značenje. To je mesijanska gozba, to je novi savez koji su proroci navijestili govoreći o Sluzi Božjem (Iz 53,10-11). Jahvina se volja s Njime i u Njemu ispunila. ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje .. i ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva’ (Lk 22,19-20). Te riječi ističu da je za Isusove sljedbenike prestala važnost židovske pashe. Ali riječi ‘meni na spomen’ –eis ten emen anamnesin – ističu cjeloviti pashalni kontekst u kojem Isusova žrtva – ‘savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva’ – postaje nova Pasha. ‘Žrtvovana je Pasha naša, Krist’ učio je Pavao (1 Kor 5,7).

Isus traži da to čine i apostoli njemu na spomen. ‘Ovo činite meni na spomen’ Luka i Pavao su to shvatili. To nije samo uspomena na ono što je nekad bilo ili što se dogodilo. Isusova Pasha jest euharistija. To je čin blagoslova i zahvale, to je mesijanska gozba o kojoj više govori sv. Ivan. Zapovijed Isusova činiti ‘meni na spomen’ jest nalog Crkvi u kojoj Krist više nije samo autor spomenčina –zikkaron, nego i njegov objekt. Euharistija je spomenčin Isusove osobe i njegova poslanja u svijetu. To je trajni čin otkupljenja i Isusove nazočnosti među nama i u nama. Tko slavi Pashu, Isusovu Pashu, euharistiju, ono što se stvarno nekoć dogodilo, to se u slavlju realno događa onome tko je obredom slavi.

U tome se razikuje katolička teologija i protestantska, koja tu vidi samo uspomenu što se nekoć dogodilo i ima svoju važnost za cijelo čovječanstvo. Za katoličku ( i istočne Crkve) to je događaj koji se trajno događa, dakako u novim okolnostima i na novi način, nekrvni, u prilikama kruha i vina. ‘Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu’ .. ‘Tijelo hrana, krv je piće, Kristovo je ipak biće, sve pod svakom prilikom’ /Posljednica na Tjelovo/.

Objava Euharistija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je moj bližnji?

Želeći ga iskušati neki zakonoznanac, dobar poznavatelj židovskoga Zakona, upita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25). Protupitanjem „U zakonu što piše? Kako čitaš?” (Lk 10,26) Isus ukazuje na razliku između pisanoga zakona i različitih mogućih interpretacija koje ovise o čitateljevoj odgovornosti. Odgovarajući na Isusovo pitanje zakonoznanac s jedne strane podsjeća na zapovijed ljubavi prema Bogu citirajući riječi iz Šemà Israel: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (Pnz 6,5), a s druge, naglašava ljubav prema bližnjemu citirajući Levitski zakonik 19,18: „i svoga bližnjega kao sebe samoga.” Želeći se opravdati zakonoznanac upućuje Isusu vrlo važno pitanje identiteta bližnjega: „A tko je moj bližnji?”

Naime unutar ondašnjega židovstva pojam bližnji se shvaćao na različite načine te se raspravljalo o problematici njegova definiranja. Tako se prema rabinskom razumijevanju u Lev 19,18 pojam bližnji odnosio na sunarodnjaka, tj. na brata Židova dok su drugi u njemu vidjeli brata po Zakonu, tj. onoga koji je opsluživao Toru. U Lev 19,33-34 pojam bližnji uključuje sve ljude koji kao stranci borave u Izraelu. Neki rabini pozivajući se na različitu vokalizaciju zaključuju da je bližnji mogao biti i zao, bezbožan i grešan čovjek. Posljednja moguća interpretacija vezana je za Lev 19,18 koji možemo prevesti na dva načina: „ljubiti bližnjega svojega kao sebe samoga” i „ljubiti bližnjega svojega koji je kao što si ti sam”. U svjetlu višestrukoga tumačenja pojma bližnji možemo zaključiti da zakonoznanac, svjestan rasprava koje su se po tom pitanju vodile, želi saznati kakav je Isusov stav i pogled prema bližnjemu kojega Zakon nalaže ljubiti kao samoga sebe.

Na postavljeno mu pitanje Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu u kojemu je zanimljivo uočiti neodređeni pridjev neki čovjek kojim Luka ne otkriva identitet žrtve upućujući na univerzalnost i različite reakcije prolaznika. Čovjeka kojega na putu iz Jeruzalema u Jerihon razbojnici svukoše, izraniše i ostaviše polumrtva susreću svećenik i levit. Vidjevši ga obojica reagiraju na identičan način: zaobilaze ga. Štoviše prelaze na drugu stranu kao što sugerira glagol na grčkom jeziku antiparēlthen. Luka ne navodi razlog njihova odbijanja pomoći unesrećenomu, no većina autora smatra da je riječ o strahu od obrednoga onečišćenja jer prema Br 10,11-13 i Lev 21,1-4.11 službenici kulta postajali su neprikladni za vršenje liturgijskih obreda ako su se onečistili, primjerice dodirom mrtvoga tijela, bilo čovjeka bilo životinje, ili tjelesnim izljevom. Međutim, propisi Lev 21 obvezuju samo svećenike, ne i levite. Osim toga, ovdje nije riječ o mrtvom čovjeku. Uz to potrebno je naglasiti da su neke rabinske škole ukazivale na primat spašavanja ljudskoga života te nisu priječile interveniranje u slučaju smrtne opasnosti. Za razliku od svećenika i levita neki Samarijanac vidjevši ga sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom (u antičko vrijeme ulje pomiješano s vinom koristilo se za dezinfekciju otvorenih rana i ublažavanje bolova), stavi ga na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan dade gostioničaru dva denara da se pobrine za nj, uz obećanje da će na povratku izmiriti moguće dodatne troškove liječenja (usp. Lk 10,33-34). Dva denara koja su bila zarada dviju dnevnica bila su dovoljna za barem dva tjedna boravka u odmorištu.

Komu sam ja bližnji?

Pitanjem: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (Lk 10,36) Isus premješta središte problema, razbijajući ondašnje kazuističko poimanje bližnjega. Pozoran čitatelj odmah će uočiti da se Isusovo pitanje ne odnosi na onoga komu je pomoć potrebna, nego na onoga koji je pružio pomoć. Stoga nije nužno znati tko je moj bližnji prema zakonu, krvnom srodstvu i običajima koji se primjenjuju u međuljudskim odnosima i različitim kulturnim i društvenim kontekstima, nego komu sam ja bližnji. Na početku dijaloga zakonoznanac je želio znati tko je njegov bližnji kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tako formuliranom pitanju bližnji je shvaćen kao objekt. U Isusovu pitanju: „Koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” bližnji nije više shvaćen kao objekt, nego kao aktivni subjekt uspostave odnosa. Na taj način Samarijanac, heretik i stranac, u očima Židova pripadnik nečistoga, poganskoga i neprijateljskoga naroda postaje istinski i pravi model ljubavi prema bližnjemu.

Dijalog Isusa i zakonoznanca završava riječima: „Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37) koje zakonoznanca i čitatelje svakoga vremena pozivaju na djela ljubavi i milosrđa. Poput milosrdnoga Samarijanca čitatelj je pozvan samoga sebe učiniti bližnjim čovjeku u potrebi, ne zaboravljajući pri tome da bližnji nije onaj koji prima (objekt), nego onaj tko daruje (subjekt) ljubav.

Pogled milosrđa

U pogledu kojim je milosrdni Samarijanac ugledao i promatrao unesrećenoga čovjeka zrcali se Isusov pogled prema čovjeku, posebice prema potrebitom i nemoćnom, napuštenom i beznadnom, obespravljenom i marginaliziranom. Riječ je o pogledu milosrđa i ljubavi kao što proizlazi iz grčkoga glagola splanhnizomai – „sažaliti se”, „biti ganut”, „smilovati se”, koji ukazuje na osjećaje vlastite majčinoj utrobi kao što su milosrđe i samilost. Tim glagolom Luka opisuje i Isusove osjećaje u susretu s udovicom iz Naina (usp. Lk 7,13) kao i osjećaje milosrdnoga Oca u prispodobi o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,20). Stoga ne začuđuje što crkveni oci drže da je milosrdni Samarijanac sam Isus. Izranjeno i nemoćno tijelo unesrećenoga privlači suosjećajan i brižljiv pogled Samarijanca oslobođena ljudskih obzira i zakonskih propisa, sebičnih interesa i ravnodušnih stavova. Pogledom dubokoga smilovanja, beskompromisnoga milosrđa i bezuvjetne ljubavi grli drugoga i drukčijega kao sebe samoga. U takvom pogledu bližnjega i u takvom pogledu na svoga bližnjega zrcali se pogled samoga Boga. U tom svjetlu poticajne su i misli Dietricha Bonhoeffera koji u Etici piše: „Iza bližnjega, kojeg nam povjerava Kristov poziv, i za Isusa se nalazi najudaljeniji odnosno sam Isus Krist, sam Bog. Onaj tko iza bližnjega ne zna za tog najudaljenijeg i da je taj najudaljeniji istodobno onaj bližnji, taj ne služi bližnjem nego samome sebi, taj bježi od slobodnog zraka odgovornosti, skrivajući se u ograničenost udobnog ispunjavanja dužnosti. Ni zapovijed ljubavi prema bližnjemu, prema tome, ne predstavlja zakonsko ograničenje odgovornosti na prostorno, građanski, profesionalno ili obiteljski bližnjega koji me susreće. Bližnji može biti upravo u najudaljenijem, a najudaljeniji u bližnjem”. U pogledu Samarijanca koji je samoga sebe učinio bližnjim čovjeku u potrebi otkrivamo pogled bližnjega koji drugoga i drukčijega gleda kao brata i sestru kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tom pogledu bližnjega oslikavaju se crte lica Boga nježnosti i blagosti, brižljivosti i suosjećanja, milosrđa i ljubavi.

Objava Pogled milosrđa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Promatrajući izvješće u cjelini, zanimljivo je uočiti sljedeće značajke. Čudesno ozdravljenje opisano je samo u redcima 6-7, čime nam autor daje do znanja da naglasak nije na čudu kao takvom, nego na onome što će uslijediti. Tako autor poziva čitatelja da usmjeri svoj pogled s čuda na znak, s ozdravljenja na njegovo značenje, s čudotvorca na reakcije sugovornika koje autor opisuje u sljedeća 34 retka. U središtu je izvješća osoba Isusa Krista, njezin misterij, identitet i podrijetlo. U cijelom izvješću poput refrena ponavlja se trostruko pitanje: Što se dogodilo? Kako se dogodilo? Tko je onaj koji je to učinio? Izvješće završava dramatičnim preokretom. Isus koji je bio optužen za kršenje Zakona pred svojim tužiteljima izgovara dramatičnu presudu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” (Iv 9,39) preokrećući tako uloge i kategorije: optuženi postaje tužitelj, a tužitelji optuženi. U izvješću možemo identificirati četiri paradigmatske skupine ljudi koje karakteriziraju različiti stavovi pred misterijem Boga koji se objavljuje u Isusu Kristu.

Susjedi

Prvu skupinu Ivan prikazuje kao susjede i one koji su ga prije viđali kao prosjaka (Iv 9,8). Riječ je o ljudima koji postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi. Predstavnici su onih koji pred Božjim misterijem i njegovim čudesnim, ali tako očitim objavljivanjem postavljaju površna pitanja, ne ulazeći u srž problema i ne dopuštajući da ona zahvate i njihova srca, dubinu njihova bića te urode osobnim odgovorom spoznaje i vjere. Predstavnici su onih koji gledajući ne vide, slušajući ne čuju, govoreći ne znaju; onih koji se bave tuđim, ali ne i svojim životom; onih koji se zaustavljaju na površini prepričavajući što se dogodilo; onih koji se pitaju tko je taj i gdje je on, ali ne i tko sam ja i gdje sam ja. U konačnici, riječ je o osobama kojima nedostaje želja i volja za ozbiljnim i iskrenim traženjem Istine.

Farizeji

Nakon niza pitanja upućenih ozdravljenomu susjedi odvode slijepca k drugoj skupini, farizejima, onima koji, za razliku od njih, postavljaju pitanja, ali koji, poput njih, ne vjeruju. Svojim načinom mišljenja i djelovanja predstavljaju ljude mudrosti koji, misleći da posjeduju svu istinu te da ih obični slijepi prosjak nema u čemu poučiti, osuđuju, ponižavaju i omalovažavaju druge: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?” (Iv 9,34). Za razliku od slijepca koji je u susretu s Isusom prešao iz tame u svjetlost, farizeji ostaju u tami kao istinski slijepci. Misleći da posjeduju svu istinu o sebi, drugima i Bogu i da nemaju što naučiti od jednoga prosjaka koji se slijep rodio u grijesima svojim (usp. Iv 9,34), sigurni u sebe i svoju pravednost, procesuiraju, osuđuju i obezvrjeđuju druge, ne dovodeći nikada u pitanje sebe i svoje djelovanje. Kao takvi ne znaju slušati glas događaja niti vidjeti u čudesnom ozdravljenju slijepca od rođenja znak rađanja novoga života. U njihovim je očima sve već određeno: slijepac se rodio slijep jer je grešan, a Isus je grešnik jer krši subotu. Govoreći „mi znamo”, što znači ostati u samodostatnosti vlastita znanja, farizeji osuđuju sami sebe. Uvjereni da vide i usredotočeni na svoje besprijekorno tumačenje Zakona i samouvjereno sveznanje, postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi, što im onemogućava ulazak u osoban odnos sa Svjetlošću, jedinom pred kojom je moguće spoznati Istinu i izići iz tame. Možemo, dakle, zaključiti da farizeji predstavljaju „sveznajuće”, tj. one koji imaju znanje, ali ne i ljubav i koji kao takvi ostaju uvijek na strani razuma. Štoviše, riječ je o predstavnicima moćnih koji se brinu za sebe, ali ne i za čovjeka, ne dovodeći nikada u pitanje same sebe jer znaju, sude i misle da na to imaju pravo.

Kripto-kršćani

Treća su skupina roditelji koji vjeruju, ali ne svjedoče javno svoju vjeru zbog straha od Židova koji su se već dogovorili kako iz sinagoge treba biti izopćen svatko tko Isusa prizna Kristom. Tako postaju predstavnici kripto-kršćana koji se boje javno svjedočiti svoju vjeru, dajući pritom veće značenje ljudima, njihovu mišljenju i prosudbi, nego Bogu. Takvima je više stalo do mišljenja drugih nego do života u istini, više drže do sudova drugih nego do Božjega te im nedostaje hrabrosti govora i djelovanja. U svojoj prividnoj i lažnoj slobodi postaju, zapravo, zarobljenici straha i nesigurnosti. Riječ je o vjeri koja još nije dovoljno snažna izići iza zatvorenih vrata i svjedočiti Istinu.

„Slijepac”

Posljednju skupinu ljudi predstavlja slijepac od rođenja koji se pita, vjeruje i svjedoči. Slijepac od rođenja koji, za razliku od susjeda, dovodi u pitanje samoga sebe, za razliku od farizeja, vjeruje i, za razliku od svojih roditelja, svjedoči, četvrti je model djelovanja. U susretu s Isusom, ispunjavajući njegovu riječ u tišini i „zatvorenih očiju”, slijepac od rođenja zadobiva ozdravljenje te započinje svoj put vjere. Na putu vjere dolaze do izražaja njegovi progresivni koraci koji na nedvojben način otkrivaju prijelaz iz tame u svjetlost, iz smrti u život, iz tišine slijepoga prosjaka u javno svjedočenje hrabroga vjernika.

Slijepac od rođenja koji je vidio Svjetlost i čuo Riječ, započinjući svoj put vjere i svjedočenja, pozvan je u Isusu, Sinu Čovječjemu vidjeti onoga kojega je Bog poslao da ispuni njegov spasenjski naum ljubavi. Na Isusov upit vjere u osoban misterij ozdravljeni odgovara ispovijedajući svoju vjeru riječima i gestama koje predstavljaju vrhunac i završetak njegova puta vjere u kojemu je prešao iz tame u svjetlost, postajući vidjelac u punom smislu riječi. Zadobivajući dvostruki vid, slijepac od rođenja postaje paradigma zrele vjere, javnoga svjedočenja, pravoga Isusova učenika i bezuvjetne pripadnosti Sinu Čovječjemu.

Tako postaje predstavnik svih onih koji nemaju znanje, ali imaju ljubav, koji se ne boje dovesti u pitanje same sebe i vlastite jasnoće i sigurnosti te se otvoriti Božjoj spasenjskoj riječi. Budući da nije imao što izgubiti, zbog svoje sljepoće smatran grešnikom i isključen iz religioznoga, kulturnoga i društvenoga života, bez budućnosti, iako živ, već odavno mrtav u očima drugih, nije se bojao započeti iznova. Već osuđen, nije se bojao osuda i mišljenja drugih. Prihvaćajući se onakvim kakav jest, nije imao što skrivati niti izgubiti. Naime, za razliku od drugih, slijepac od rođenja jedini je koji dovodi u pitanje samoga sebe, pita, vjeruje i svjedoči. Riječ je o autentičnoj osobi koja živi u istini o samoj sebi i drugima. Odgovara samo na ono što zna, a pred onim što ne zna ne skriva se ispod plašta ohole sveznalice. Kao takav predstavlja slobodne, one koji se ne boje živjeti Istinu i hoditi u Svjetlosti. Slijepac od rođenja, za razliku od farizeja, nije imao znanje, ali je imao srce otvoreno i spremno prihvatiti Božju objavu. Imao je ljubav koja je bila jedina sposobna prepoznati Ljubav i odgovoriti ljubavlju. Unatoč tjelesnoj sljepoći, imao je oči duha i srca koje su u Isusu prepoznale svojega Spasitelja. Imao je vjeru koju je javno svjedočio ne bojeći se izopćenja iz vlastite obitelji, sinagoge, društva. Imao je znanje koje se temeljilo na ljubavi i zahvaljujući kojemu je mogao započeti svoj hod vjere. A ja? Kojoj skupini pripadam? Vodi li me u mojoj vjeri i njezinu svjedočenju u svakodnevnom životu znanje ili ljubav, hrabro traženje Istine ili strah od osude?

Objava Isusov susret sa slijepcem od rođenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.