Početna stranica » Euharistija

Euharistija

6 min

Što je to euharistija? Tako kršćani od drevnih vremena zovu najvažniji obred svoje vjere kojim zajednica i u zajednici pojedinac vjernik sluša riječ Božju, zahvaljuje i blagoslivlja Boga te tim spomen-činom uprisutnjuje Krista i njegovo spasenje u prilikama kruha i vina

Isus je na posljednjoj večeri ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave (SC 47). Ključne riječi ovoga navoda iz dokumenta II. vatikanskog sabora koje sažimlju otajstvo Kristovo u slavlju misne žrtve jesu: euharistija, spomen-čin smrti i uskrsnuća, vazmena gozba.

Riječ ευχαριστία/euharistija, u značenju koje mi riječi danas dajemo, u uporabi je od drugog stoljeća počev od Ignacija Antiohijskog (+ oko 110). To značenje ta riječ ima i u spisu iz prve polovine drugog stoljeća nazvanom ‘Didache’ te kod sv. Justina (+ oko 165). U samom sv. Pismu riječ se pojavljuje rijetko u evanđeljima (Mk 8,6; 14,23) a kod sv. Pavla spomenuta je 36 puta kao imenica ili kao glagol. Riječ prije svega znači zahvaljivati ili zahvalno blagoslivljati (ευλογία/eulogia) Boga zbog čudesnih djela. Često se ευχαριστία i ευλογία upotrebljavaju kao istoznačnice. To su riječi koje sažimlju starozavjetnu teologiju izraženu riječju bārak /blagoslivati, ili berakah blagoslov.

Boga se blagosliva zbog čudesnih djela koja je učinio za svoj narod (αναμνησις/anamnesis). ‘Blagoslovljen Jahve, jer me obasu čudesnom dobrotom ..’ (Ps. 32,22). Blagoslov nije u Starom zavjetu samo riječ, to je i čin koji izražava inicijativu, pozdrav, želju, klanjanje, zahvaljivanje. Blagoslov je izraz zahvalnosti za primljeni dar, dar života, plodnosti, blagostanja, zaštite, spasenja. Isus je u potpunosti obdržavao obredne čine blagoslova na pashalnoj večeri prema starozavjetnim propisima. On zahvaljuje Bogu i blagoslivlje. ‘I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi … I uze čašu, zahvali i dade im.. (Mk 14,22 sl.).

Euharistija koju Isus slavi jest zahvala za iskazano Božje milosrđe i čudesna djela koja je Bog učinio za čovjeka. Sinoptička evanđelja zato govore o ustanovi euharistije u sklopu slavlja Pashe, koja uprisutnjuje Jahvina djela kojima se proslavio oslobodivši svoj narod iz egipatskog sužanjstva. Pasha je Jahvina ustanova kao spomen-čin ‘zikkaron’ (Pnz 12,14). Tom riječju istaknuto je kako je narod Božji dužan sjećati se i u sebi uprisutnjivati čudesna djela Jahvina dok slavi Pashu (Pesah) i blagdan beskvasnih kruhova /macôt/ (Pnz. 12). ‘To je spomenčin – pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio /pesah/ mimo kuća Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane’ (Pnz 12,27).

I Isus svoju Pashu povezuje s blagoslovom i daje joj značenje ‘zikkaron’ – spomenčina (lat. ‘memoriale’). To navode sv. Luka i sv. Pavao: ‘Ovo činite meni na spomen’ (Lk 22,19: 1 Kor 11,24-25). Ali u Isusovu slavlju Pashe s apostolima sam Isus ulazi u tu stvarnost. On je žrtvovatelj i žrtveno janje. On sebe sama prinosi za spasenje svijeta. Tim je Isus obznanio da je Bog u potpunosti ostvario svoj čin ljubavi prema čovjeku kojemu je obećao spasenje.

U Euharistiji je Bog s nama

U tzv. sinopticima – Matej, Marko, Luka – istaknuto je upravo kako je Bog pripravljao spasenje po Mesiji koji će biti ‘Emmanuel’ – Bog s nama. Tu temu sinoptika o ‘Isusu s nama’ = Emmanuelu, produbio je Ivan evanđelist temom ‘Isus u nama’: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu’ (Iv 6,56). Euharistija je vrhunac Isusova ‘biti s nama’. Evanđelisti su u ustanovu euharistije utkali cijelo Isusovo otajstvo, napose otajstvo muke i uskrsnuća. Ona je u povijesnom, književnom i teološkom smilu sažela Isusovu osobu, riječi i djela u pashalni zikkaron. Isus je svoju osobu i djelo povezao s pashalnim misterijem. On određuje da to apostoli slave Njemu na spomen: ‘Ovo činite meni na spomen’ (Lk 22,19: 1 Kor 11,24-25). Pavao je u opisivanju ustanove euharistije u frazi ‘Gospodin Isus one noći kad bijaše predan istaknuo da je riječ o povijesnom događaju. Sinoptici su još jasniji. Oni jasno ističu ‘prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha… (Mk.14,12 sl.). Ostaje samo problematično ustanoviti točan dan Isusova razapinjanja. Ali bez sumnje Isus je ustanovio euharistiju na zadnjoj večeri sa svojim učenicima prije svoje muke.

Euharistija je novi Savez

S književnog gledišta opis ustanove euharistije uklopljen je u opis Isusove muke. Riječi: ‘I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi i dade im..’, i ‘Ovo je krv moja, krv Saveza’ koja se za mnoge prolijeva’ (Mk 14,22 sl.) jasno pokazuju teološko značenje posljednjih Isusovih riječi. Obred je dobio sakramentalno značenje. Riječi, simboli kruha i vina, krvi, poprimili su kultno značenje. To je mesijanska gozba, to je novi savez koji su proroci navijestili govoreći o Sluzi Božjem (Iz 53,10-11). Jahvina se volja s Njime i u Njemu ispunila. ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje .. i ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva’ (Lk 22,19-20). Te riječi ističu da je za Isusove sljedbenike prestala važnost židovske pashe. Ali riječi ‘meni na spomen’ –eis ten emen anamnesin – ističu cjeloviti pashalni kontekst u kojem Isusova žrtva – ‘savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva’ – postaje nova Pasha. ‘Žrtvovana je Pasha naša, Krist’ učio je Pavao (1 Kor 5,7).

Isus traži da to čine i apostoli njemu na spomen. ‘Ovo činite meni na spomen’ Luka i Pavao su to shvatili. To nije samo uspomena na ono što je nekad bilo ili što se dogodilo. Isusova Pasha jest euharistija. To je čin blagoslova i zahvale, to je mesijanska gozba o kojoj više govori sv. Ivan. Zapovijed Isusova činiti ‘meni na spomen’ jest nalog Crkvi u kojoj Krist više nije samo autor spomenčina –zikkaron, nego i njegov objekt. Euharistija je spomenčin Isusove osobe i njegova poslanja u svijetu. To je trajni čin otkupljenja i Isusove nazočnosti među nama i u nama. Tko slavi Pashu, Isusovu Pashu, euharistiju, ono što se stvarno nekoć dogodilo, to se u slavlju realno događa onome tko je obredom slavi.

U tome se razikuje katolička teologija i protestantska, koja tu vidi samo uspomenu što se nekoć dogodilo i ima svoju važnost za cijelo čovječanstvo. Za katoličku ( i istočne Crkve) to je događaj koji se trajno događa, dakako u novim okolnostima i na novi način, nekrvni, u prilikama kruha i vina. ‘Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu’ .. ‘Tijelo hrana, krv je piće, Kristovo je ipak biće, sve pod svakom prilikom’ /Posljednica na Tjelovo/.