Ovdje ćemo svratiti pogled na Zlatka Pricu (1916–2003), vrsnoga slikara, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, člana HAZU-a, koji je radio za franjevce u Sarajevu i na Plehanu. Likovni kritičar Ive Šimat Banov napisao je za njega da je umjetnik „snažne individualnosti i […] upornosti koja je izrasla u primjere kakvih je s obzirom na prošlost i sadašnjost malo u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti.” (I. Š. Banov, Prica, /monografija/, Zagreb 1996, str. 8).

Život i djelo

Zlatko Prica rođen je u Pečuhu 26. lipnja 1916. U ranom djetinjstvu preselio u Zagreb (1922), a potom u Samobor (1924). Godine 1937. upisao je Umjetničku akademiju u Zagrebu gdje je diplomirao 1940. Prvu je izložbu imao 1941. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Na početku rata 1941. interniran je u logor Danica kraj Koprivnice gdje je potajno napravio zbirku crteža o životu logoraša. Razlog zatvaranja bio je njegov prosvjed protiv odredbe vlasti da se u staju doktora Reisera (budućega Zlatkova tasta i oca slikara Nikole Reisera) u Mirnovcu zatvore uhićeni Židovi! Zauzimanjem „samog vrha zagrebačkog Kaptola” iste je godine pušten na slobodu – uvjetno s ograničenim kretanjem. Godine 1942. vjenčao se sa Zdenkom Reiser, sestrom slikara Nikole Reisera (1918–2010), s kojom je imao kćer Vesnu, umjetničku fotografkinju (1947–1996). Supruga Zdenka mu je preminula 1976, a kći Vesna 1996, te se te godine ženi Jasminom Jugo.

Nakon što je 1943. pristupio partizanskom pokretu, on je zajedno s Nikolom Reiserom i Edom Murtićem (1921–2005) organizirao kulturno-umjetničke djelatnosti u ratnim okolnostima. Godine 1944. u Topuskom je s E. Murtićem ilustrirao čuvenu poemu „Jama” Ivana Gorana Kovačića, koja je, po riječima književnika Božidara Petrača, „prosvjed protiv svih i svakog zločina”. U poratnom vremenu zbog neprihvaćanja diktata partijskih ideologa da slika u duhu socrealizma „za široke narodne mase”, nije mogao steći njihovu naklonost. Kratko je boravio u Parizu (1948), Indiji (1952) i Brazilu (1954), a potom odlazi u Samobor, gdje nastaje njegov „Samoborski ciklus” (1953–57). Tada se potvrđuje „kao nastavljač zagrebačkog luminizma u krugu V. Bukovca i atribuiranoga u Europi kroz Die bunte Schule von Agram” (I. Š. Banov, n. dj., str. 145). Potom su uslijedili ciklusi „Plodovi zemlje” (1957–69), „Anatomija prirode” (1969–71), „Tarski ciklus” (1971–92), i „Opatijski kišobrani” (1992–2003). Godine 2002. u Samoboru je otvorena Galerija Prica u kojoj su djela što ih je umjetnik darovao gradu Samoboru, te umjetničke fotografije njegove kćeri Vesne. Za svoj je umjetnički rad nagrađen najvišim priznanjima, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

U sakralnim prostorima

Prvo sakralno djelo Zlatka Price, koliko mi je poznato, vezano je za baroknu kapelu sv. Roka u Galgovu kod Samobora. Ta je kapela podignuta u 18., a obnovljena u 19. stoljeću. Na glavnom oltaru sačuvani su kipovi sv. Petra i sv. Pavla iz 18. stoljeća, a 1934. Zlatko Prica, tada je imao tek osamnaest godina, izradio je oltarnu zidnu sliku sv. Roka. Kapela je zaštićena kao spomenik kulture visoke kategorije.

Prica je 1989/90. radio za bosanske franjevce u Sarajevu i na Plehanu kod Dervente. U crkvi sv. Marka na Plehanu izradio je mozaik Izgon iz hrama (250 x 200 cm) te vitraj Ananija, nisi slagao ljudima nego Bogu (230 x 120 cm). Nažalost, oba su djela uništena kada su srpske vojne postrojbe minirale crkvu i samostan 1992. godine. U kapeli sv. Pavla, pri Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, radio je Put križa u mozaiku, koji je postavljen 1990. U tom je prostoru već bilo nekoliko umjetničkih djela: veliki brončani Križ kipara Šime Vulasa (1976), te njegov monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Interijer kapele uredio je arhitekt Zlatko Ugljen (1984). Sav je u znaku bijele boje i ostavlja impresivan dojam: „Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije […] ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne spiritualnosti…” (Ivan Lovrenović, Motrišta, Mostar, 63/2012).

U tom i takvom umjetničkom okružju postavljen je Put križa Zlatka Price. Ideja da se Z. Prici ponudi izrada ovoga djela potekla je od Vjeke Bože Jarka. To je naša zajednica na Teologiji i usvojila. S umjetnikom je u Zagrebu taj posao dogovorio potpisnik ovih redaka koji je, k tomu, zajedno s fra Ivanom Marićem, dovezao i materijal iz Venecije (muransko staklo) u njegov atelje u Zagrebu (1989), nakon što je on prethodno odredio količinu različitih boja mozaičkih pločica, među kojim su i one sa zlatnim i srebrnim listićima. Put križa je dogotovljen u prvoj polovici 1990. u ateljeu u Zagrebu. Umjetnik ga je postavio u frizu na dva bočna zida (790 x 80; 780 x 80 cm). Poslije su uokvirene mramornim trakama širine 10 cm. Uzdužni rubni dijelovi friza su tamne boje, dok se srednjim dijelom pružaju zlatna i srebrna traka širine nešto veće od polovice uzdužne plohe. Na takvoj pozadini Prica je u nizu predstavio sva događanja Isusova križnoga puta, a pojedine se scene neposredno navezuju jedna na drugu. Intenzitet i bogatstvo boja, karakteristični za Pricino slikarstvo, nisu izostali ni u ovom djelu golgotske drame. Likovi su koloristički naglašeni i oni se na opisanoj pozadini doimaju poput gotičkih iluminacija koje snažno dočaravaju svu dramatiku zbivanja. Autor je ostao dosljedan svome slikarskom opredjeljenju u kojem je raznolikost i snaga boje nenadomjestiva. Po nacrtu Zlatka Ugljena za svaku je postaju izrađen po jedan bijeli metalni križ (10 x 10 cm). (Usp. M. Karamatić, „Slikari upisani u memoriju Bosne Srebrene. U povodu smrti Ivana Lovrenčića, Slavka Šohaja, Zlatka Price i Ljube Ivančića)”, Bilten FT, 1-2/2003, str. 7-17, ref. 12-15).

Za kapelu su naručena i dva brončana reljefa, Gospa i Sv. Pavao, od Marije Ujević (1933–2023), kiparice iz Zagreba. Reljefi svojim dimenzijama (200 x 40 cm) korespondiraju uspravnim reljefnim gredama Vulasova djela. Oni su odljeveni u Zagrebu 1991. godine, ali su zbog rata u Sarajevo prevezeni povratkom Teologije iz samoborskoga izbjeglištva 1997. godine.

Zgradu Franjevačke teologije, pa tako i kapelu sv. Pavla, srpska vojska je zaposjela 8. lipnja 1992, a nas koji smo se tu našli prisilila na odlazak. Svojim odlaskom 1995. vojska je ostavila zgradu posve devastiranu i opljačkanu: odnesena je cijela knjižnica (oko 50 000 knjiga), nekoliko stotina umjetničkih djela, sav namještaj i sve što je prenosivo! Također je i sama zgrada bila teško oštećena. Nasreću, Vulasov reljef i Put križa Zlatka Price ostali su sačuvani. Odnesen je Vulasov brončani Križ, koji je nakon rata vraćen. Također je vraćena i knjižnica, ali ne i kolekcija najstarijih knjiga.

Objava Slikar Zlatko Prica u Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Migracije su tijekom povijesti oblikovale društva, ali i njihove zvučne pejzaže. Kada ljudi napuštaju svoje domove bilo zbog ekonomskih razloga, ratova ili potrage za boljim životom, sa sobom nose i vlastitu glazbenu tradiciju. U novim sredinama ta se tradicija susreće s drugim stilovima, instrumentima i estetikama, stvarajući nove, hibridne oblike izražavanja. Tako glazba migracija postaje svjedočanstvo kretanja, ali i proces prilagodbe, integracije i očuvanja identiteta.

U europskoj klasičnoj glazbi brojni su skladatelji obilježeni iskustvom migracije. Njihova djela često odražavaju osjećaj nostalgije, gubitka, ali i kreativne obnove. Kompozitori koji su bili prisiljeni napustiti svoje zemlje u turbulentnim povijesnim razdobljima unosili su u svoje skladbe elemente različitih kultura, stvarajući jedinstvene glazbene jezike. U njihovim se djelima može prepoznati napetost između staroga i novog, poznatog i nepoznatog. Glazba migracija nije vezana uz jednu školu ili stil, nego uz iskustvo kretanja, izgnanstva i susreta kultura, pa su je stvarali vrlo različiti skladatelji: od klasičnih autora do suvremenih multimedijskih umjetnika. U kontekstu europske klasične glazbe, posebno su važni skladatelji koji su bili prisiljeni emigrirati tijekom političkih previranja 20. stoljeća. Igor Stravinski napustio je Rusiju nakon revolucije, a njegovo stvaralaštvo razvijalo se pod utjecajem Francuske i SAD-a, gdje je poslije i živio. Arnold Schönberg, kao Židov, emigrirao je u SAD bježeći od nacizma: u njegovim djelima osjeća se napetost između europske tradicije i novog američkog konteksta. Sličnu sudbinu dijelio je i Béla Bartók, koji je napustio Mađarsku i u emigraciji nastavio istraživati i integrirati narodne glazbene elemente različitih kultura. Iskustvo egzila snažno je obilježilo i Kurt Weill, koji je nakon bijega iz nacističke Njemačke u SAD spojio europski kabare s američkom popularnom glazbom. Njegova djela često tematiziraju društvene promjene i osjećaj nepripadanja. U suvremenom kontekstu važan je i Heiner Goebbels, čiji projekti često uključuju dokumentarne elemente i glasove migranata, brišući granice između glazbe, kazališta i politike.

U novijoj i suvremenoj glazbi, tema migracija još je izravnije prisutna. Tan Dun kombinira kinesku tradiciju sa zapadnjačkim orkestralnim jezikom, stvarajući zvuk koji odražava kulturnu tranziciju. Osvaldo Golijov u svojim djelima spaja latinoameričke, židovske i klasične utjecaje, često inspirirane temama dijaspore i identiteta. Unsuk Chin, koja djeluje u Europi, također istražuje susret istočnih i zapadnih glazbenih tradicija. Posebno se ističe Steve Reich, čije djelo Different Trains tematizira putovanja vlakovima i implicitno povezuje vlastito djetinjstvo s tragedijom Holokausta. U tom djelu zvuk postaje nositelj sjećanja na prisilne migracije i deportacije.

Važno je istaknuti i suvremene skladatelje i umjetnike koji svjesno istražuju temu migracija i izvan glazbenoga konteksta. Njihova djela često uključuju elemente različitih glazbenih i umjetničkih tradicija, ali i dokumentarne ili narativne komponente koje prenose osobne priče migranata. Takva glazba nije samo estetski doživljaj nego i društveni komentar: ona potiče slušatelja na razmišljanje o identitetu, granicama i humanosti.

Iz svega vidimo kako glazba migracija nije ograničena samo na „velika imena”. Ona se kontinuirano stvara i danas, kroz rad brojnih umjetnika koji dolaze iz migrantskih zajednica i kroz vlastita iskustva oblikuju nove zvukove. Upravo ta raznolikost čini glazbu migracija jednim od najživljih i najrelevantnijih područja suvremene umjetnosti.

Osim u klasičnoj tradiciji, glazba migracija snažno je prisutna i u popularnoj i tradicijskoj glazbi. Primjeri se mogu pronaći u žanrovima koji su nastali susretom različitih kultura. Od jazza i bluesa do suvremenih svjetskih fuzija. Migranti i njihove zajednice često koriste glazbu kao način očuvanja kulturnoga nasljeđa, ali i kao sredstvo izražavanja iskustava marginalizacije, diskriminacije ili borbe za prihvaćanje.

Glazba migracija, stoga, nije samo umjetnički fenomen nego i važan kulturni i društveni dokument. Ona bilježi kretanja ljudi kroz vrijeme i prostor, ali i njihovu sposobnost da u novim okolnostima stvaraju nešto novo i vrijedno. U svijetu koji se često suočava s podjelama, upravo nas takva glazba podsjeća na ono što nas povezuje: našu zajedničku potrebu za izražavanjem, razumijevanjem i pripadanjem.

Objava Glazba migracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pridonijela je trasiranju puta modernom slikarstvu u BiH zajedno sa slikaricama Adelom Behr Vukić (1888–1966), Lujzom Kuzmić Mijić (1889–1959), Micom Todorović (1900–1981) i kiparicom Ivom Despić-Simonović (1891–1961) s kojima čini ženski likovni peterolist.

Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnoga ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci” i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića 1953. godine.

Slikarski i pedagoški rad u Sarajevu

Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001.) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije.” Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. i na njoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.

Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkoga vijeka (1960–1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.

Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).

U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih pogodila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana poslije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista” (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj” koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun” u Dubravama „Posljednju večeru” (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće” (ulje na platnu) i „Posljednju večeru” (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac” i „Skidanje s križa” (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.

Umjetnost portreta

Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali pozivu na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost, nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju” lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom prilikom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam „doraditi”. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovoga zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta […] čovjek u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.

U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svoga povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.

Zadnju svoju izložbu pastelā priredila je 2001. u Sarajevu, u istoj galeriji kao i 1991, gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.

Dobitnica je niza nagrada, među kojima su Plaketa sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Nagrada Republičke zajednice za kulturu BiH, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada ULUBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Nagrada za slikarstvo „Collegium Artisticum”, Nagrada „Oslobođenja”, Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru za doprinos razvoju Sveučilišta i dr.

U ovoj se zemlji mnogo toga prekriva „zaboravom”. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila duboke tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada jedva da ima ikoga koji bi se sjetio nje i njezina djela!

Rekli su o Nadi Pivac

Đuro Seder, ak. slikar:

„Nada […] sliku prvenstveno gradi. Ona zna što je to tektonika slike. I onda kada se koristi mrljom i neredom poteza, uvijek je to u funkciji arhitekture cjeline. Nada Pivac je od onih umjetnika koji sebi ne opraštaju. Zato i ne proizvodi preobilno. Kritična prema sebi, zahtijeva od slike maksimum i zadovoljna je tek onda kad je slika dorečena do kraja. Nada je slikarski temperament koji se ne razbacuje emocijama. Ona je kreator koji svoj doživljaj sapinje uzdama oblika, da bi moć slike buknula većom snagom. Nada je prije svega jedan kultivirani slikar, jedan rafinirani slikar, jedan otmjeni slikar.”

(Nada Pivac, Pasteli 1983–1995, Katalog izložbe, Galerija „Miroslav Kraljević”, Zagreb 1995).

Fra Vendelin Karačić, voditelj Galerije u Širokom Brijegu:

„Njezine su slike lišene negatorskih poriva, zrače otvorenošću prema sve-bitku i ujedno očituju individualnu dostatnost kadrom zahvaćena mikrokozmosa. Nada Pivac tvorbom slike niti koga zbunjuje niti što rastače. Slojem pojavnosti pruža uvjerljivost i utemeljenost svoga likovnog izraza na unutarnjoj zakonitosti svijeta. Ona slikanjem gradi svijet, utvrđuje dobar odnos prema postojećoj i mogućoj zbilji, te proviruje i s onu stranu pojavnosti.” („I s onu stranu pojavnosti”, predgovor za izložbu pastela Nade Pivac, održane tijekom rujna i listopada 1996. u Galeriji Muzeja Široki Brijeg).

Azra Begić, povjesničarka umjetnosti:

„Vidjelo se da dobro poznaje i svoje moći i svoje granice te da maestralno vlada slikarskim umijećem: s jedne strane, mrljom i gipkom, razigranom arabeskom, koja ima svoj samostalni život, a s druge, manje ili više geometrijski strukturiranom površinom, čiji su obrisi i oblici katkad pojednostavljeni, a katkad opet veoma složeni, a čak i s naglašenom trećom dimenzijom. […] Tijekom svoga umjetničkog djelovanja slikala je ona i figuralne kompozicije na biblijske teme, no premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira.” (Azra Begić, „Slikarski opus Nade Pivac. Dva smjera istog puta”, Stećak, 77, svibanj 2000, str. 16-17).

Gradimir Gojer, teatrolog:

„Prosto je nevjerovatno da ova velika slikarka našega Sarajeva, jedna od utemeljitelja slikarske pedagogije na sarajevskoj Likovnoj akademiji i voditelj prve slikarske generacije na širokobriješkoj likovnoj univerzi Mostarskog sveučilišta nema snažniju podršku struke.” (Riječ na otvorenju izložbe Nade Pivac, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, Oslobođenje, 9. 10. 2001).

Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti:

„Ime Nade Pivac, u našoj umjetnosti, već je niz decenija sinonim za slikarstvo u tehnici pastela. Za nju slikati znači misliti sa pastelnom kredom u ruci. Odmjerenost u intelektualnom i emotivnom poimanju slike i slikarstva uz vlastitu senzibilnost i imaginaciju povećavaju utisak o njenoj izuzetnoj strogosti i prema samoj sebi i prema vlastitom djelu. Pojam improvizacije njoj je nepoznat. Ravnoteža njenih slika ravnoteža je i njene ličnosti.” („Susret dva zanosa: gledanja i stvaranja”, Revija slobodne misli, god. VIII, br. 35, januar – mart 2002, str. 71–72).

Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti:

„Nada Pivac je pokretač nastajanja dviju likovnih akademija, u Sarajevu i Širokom Brijegu, gdje su uz njenu ljudsku i profesionalnu pomoć stasale brojne generacije likovnih umjetnika, a među njima i nekolicina najvećih. Bila je veliki crtač i majstor pastela koje je koristila za svoj slikarski izraz, ostvarivši putem njih značajne likovne vrijednosti, koje su postale obilježjem slikarstva druge polovice XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini.” (In memoriam, Galerija sv. Ante, Sarajevo–Bistrik, 10. 11. 2008).

Fra Stjepan Pavić, utemeljitelj Galerije Šimun u Dubravama:

„Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo.” („Put u plavo nebo”, Vijenac, god. XVI, br. 367, Zagreb, 27. 3. 2008, str. 15).

Ljiljana Perduv-Misirlić, likovna kritičarka:

„Nešto kompleksniji su portreti rađeni osamdesetih do sredine devedesetih, tehnikom suhog pastela. Najupečatljiviji su portreti Andrije Zirduma (1982), Slavka Marojevića (1988), Marka Karamatića (1990), Nenada Ugljena (1990), gdje lice čudno deformira, kao da iz dubine bića izvlači skrivene riznice stanja duha i materije, koje idu u korist likovnosti i ekspresije, a na štetu ‘ljepote’ portretiranog. Lica kriju bezbroj vidljivih i skrivenih tragova svjetla i tame, izbalansiranih ploha i linija.” („Umjetnost kontinuiteta”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 5).

Anto Kajinić, ak. slikar:

„Nije riječ o umjetnici koja je to htjela biti. Ona je morala biti slikarica kako bi mogla disati i mentalno funkcionirati. Slijedila je samo svoj životni imperativ i pazila, koliko je mogla, da ne ide ‘malena ispod tirkiznih neobuhvata’. Ta stvarateljska usudnost joj je, u obilju, podarila i smisao trajanja, jer je uspjela djelima materijalizirati osjećenu, dokučenu i darovanu slobodu stvaranja svjetova mikrokozmosa po inicijalnoj i neobujmljivoj svekolikoj snazi svakog Početka. Tako je ova neobična i rijetka umjetnica realizirala i žuđenu sakralnost u svemu što je činila umjetnošću i oko umjetnosti.” („Slikarski runolist”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 9).

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Slikarica Nada Pivac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Petar Knežević rođen je 1701. godine u blizini Knina. U vremenu kada je Crkva bila jedno od najvažnijih uporišta vjere, kulture i identiteta naroda. Franjevci su tada, vjerni svome poslanju, bili blizu ljudi: propovijedali su, poučavali, ispovijedali, ali i pjevali s narodom. U tom ozračju nastajale su Kneževićeve pjesme – ne kao umjetnost radi umjetnosti, nego kao produžetak molitve. Njegovo stvaralaštvo neraskidivo je povezano s Blaženom Djevicom Marijom. Upravo zato s pravom nosi naslov Gospin pjesnik. Marija u njegovim pjesmama nije daleka i uzvišena figura, nego Majka koja sluša, tješi i zagovara. Knežević je znao da narod Mariju ne doživljava samo teološki nego životno – kao onu kojoj se obraća u nevolji, bolesti, strahu i zahvalnosti. Njegovi stihovi zato su jednostavni, razumljivi i topli, ali istodobno duboko prožeti vjerom Crkve.

Posebna vrijednost njegova rada leži u spoju riječi i glazbe. Fra Petar Knežević nije bio samo pjesnik nego i glazbenik, svjestan snage pjevane molitve. U Crkvi, gdje je pjevanje uvijek bilo oblik zajedničke molitve, njegove su se pjesme brzo udomaćile. Melodije su bile prilagođene narodu, lako pamtljive i pjevne, što je omogućilo da se šire i prenose i tamo gdje nije bilo knjiga ni zapisanih notnih zapisa. Zanimljivo je da mnoge Kneževićeve pjesme dugo nisu bile povezivane s njegovim imenom. Postale su dio zajedničkoga crkvenog pamćenja, dio tradicije. To možda najbolje govori o njegovoj poniznosti i pravoj naravi njegova stvaralaštva: on nije pisao da bi bio poznat, nego da bi Bog bio slavljen, a Marija čašćena. No, to ne znači kako ne treba spomenuti dva rukopisna kantuala koja je napisao fra Petar Knežević 1767. godine. U teološkom smislu, njegove pjesme odražavaju duh franjevačke duhovnosti: naglasak na poniznosti, pouzdanju u Božju providnost i bliskosti s Majkom Božjom. One nisu opterećene složenim pojmovima, ali nose jasnu poruku evanđeoske jednostavnosti. Upravo u toj jednostavnosti leži njihova trajna snaga.

Danas, kada se u Crkvi sve više govori o potrebi nove evangelizacije, lik fra Petra Kneževića dobiva novu aktualnost. On pokazuje kako se vjera može prenositi pjesmom, kako liturgija i pučka pobožnost mogu ići ruku pod ruku, te kako umjetnost može biti snažno sredstvo navještaja. Njegove marijanske pjesme i dalje se pjevaju u svetištima, na hodočašćima i u župnim zajednicama, svjedočeći da istinska duhovna baština ne zastarijeva. Fra Petar Knežević ostaje primjer redovnika koji je u skrovitosti služio velikom poslanju. Njegovo djelo nije samo dio povijesti crkvene glazbe nego živa baština vjere. Dok god se njegove pjesme budu pjevale, dotle će i njegov tihi, ali snažni glas nastavljati pozivati vjernike na povjerenje u Boga i ljubav prema Majci Gospodinovoj.

Na početku nove godine Crkva nas ponovno stavlja pod plašt Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše vjere. U njezinoj tišini i povjerenju prepoznajemo put kojim je hodio i fra Petar Knežević: put predanja, jednostavne molitve i pouzdanja u Božju blizinu. Marija ne obećava život bez poteškoća, ali nas uči kako svaku neizvjesnost povjeriti Bogu, noseći je u srcu s nadom.

U svijetu nemira, podjela i brzih riječi, Marijin primjer nas poziva na mir koji se rađa iznutra, iz slušanja, iz strpljivosti i iz vjere da Bog i danas djeluje u tišini. Poput marijanskih pjesama fra Petra Kneževića, i naš svakodnevni život može postati molitva ako ga živimo s pouzdanjem, zahvalnošću i ljubavlju.

Neka ova godina bude vrijeme u kojem ćemo, nadahnuti Marijinim: neka mi bude, učiti prihvaćati Božju volju i u radosti i u kušnji. Neka u našim obiteljima, župama i srcima odzvanja pjesma nade, tiha, ali postojana, koja nas podsjeća da nismo sami i da je mir dar koji se umnaža kada ga dijelimo. Pod zagovorom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, u ovu godinu ulazimo s pouzdanjem. Neka nas njezina majčinska blizina prati na svakom koraku, a Kristov mir ispuni naša srca i učini nas svjedocima nade u svijetu koji je gladan svjetla.

Objava Gospin pjesnik i glazbenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas”  koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.

Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Ivo Marković, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.

I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.

U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.

Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.

Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.

Objava Most duše i svjetlo nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz ovu popijevku Franjo nas uči da priroda nije samo pozadina ljudskoga života već je naš suputnik na putu prema Bogu. Sunce grije, mjesec i zvijezde svijetle, voda daje život, zemlja rađa plodove – a iza svega toga stoji ljubav koju je Bog imao za svijet.

Pjesma stvorenja nije ostala samo na razini teksta, ona tijekom stoljeća nadahnjuje i glazbenike. U njoj su prepoznali unutarnji ritam i melodiju ponavljanja stiha Hvaljen budi, Gospodine koji podsjećaju na refren. Zato se vrlo rano počela pjevati u zajednicama, najprije u jednostavnim gregorijanskim napjevima, a poslije i u složenijim skladbama. Skladatelji koji su pisali umjetničku glazbu, svoj skladateljski dar su razvijali i kroz oratorije Cantico del Sol di San Francesco d’Assisi. Ovaj oratorij napisao je Franz Liszt. U njemu je Franjina ideja prikazana kroz monumentalni orkestralni i zborski zvuk. Na ovom tragu imamo i druge skladatelje koji se bave Franjinom idejom. Carl Orff također obrađuje Franjin hvalospjev u djelu Sonnengesang iz 1930. godine gdje kombinira moderni izraz i drevni tekst.

U suvremenoj duhovnoj glazbi popijevku su preuzele mnoge zajednice i zborovi te se često izvodi u sklopu franjevačkih dana i hodočašća. Ona se također i prevodi na suvremeni glazbeni jezik; postoji u obliku zborskih skladbi, kantata, oratorija i pjesama bliskih suvremenoj liturgijskoj glazbi. Time se potvrđuje da je Franjina popijevka univerzalna i bezvremenska.

Za sv. Franju glazba nije bila umjetnost radi umjetnosti, ona je odraz unutarnje radosti. On je znao da je pravi sklad u tome da cijelo stvorenje – čovjek, priroda i glazba, zajedno postanu živa simfonija Bogu. Franjina pjesma nije samo pobožna uspomena – ona je poziv. Poziv da se vratimo jednostavnosti, da ponovno otkrijemo ljepotu života, da prepoznamo Božji trag u svakom čovjeku, u svakoj ptici, rijeci, cvijetu i dahu vjetra. Zato i mi, u svijetu rastrganom podjelama, glađu za moći i zaboravom na ono bitno, unatoč tami vremena, biramo svjetlo – i pridružujemo se Franjinu poniznom i radosnom refrenu:

„Hvaljen budi, Gospodine, sa svim stvorenjima svojim!”

Objava Melodija zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U europskoj tradiciji nalazimo brojne marijanske himne i oratorije, no na našim prostorima posebnu toplinu nose kompozicije koje se prepliću s narodnim duhom. Upravo u tom spoju klasične sakralne glazbe i jednostavne, srčane melodije bosanske popijevke rađa se jedinstven glazbeni identitet. Upravo ovakav spoj otkrivamo u popijevkama ne tako nepoznatoga g. Zlatka Špoljarevića. Naime g. Špoljarević je napisao kompozicije: Zdravo, Gospo Lipnička, Zdravo, Gospo gradovrško-bačka, Gospi Brežačkoj, Himan husinskoj Gospi i još neke lijepe tradicionalnim duhom obojene melodije. G. Špoljarević pisao je tekst i skladao melodije. Njegove popijevke izraz su pučke duhovnosti i čežnje, bliske su srcu puka. Stihovi, puni nježnosti i osjećaja pripadnosti rodnoj grudi, stapaju se s marijanskim motivima. U njima Marija nije samo nebeska Kraljica nego i Majka koja razumije svaku patnju i radost, baš kao što majka razumije dijete koje raste na bosanskoj zemlji.

Tijekom povijesti mnogi su lokalni skladatelji u svoje marijanske pjesme utkali elemente popijevke; jednostavne melodijske linije, prepoznatljive ritmove i osjećajnost koja priziva slike rodnoga kraja. Tako je nastala glazba koja se ne doživljava samo u crkvi već i u srcu naroda. U njima srce bosanskoga čovjeka biva ispunjeno ljubavi prema Lipnici, Breškama, Husinu i Gradovrhu.

U ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji i ljubavi prema domovini postoji duboka srodnost. Jedna nas uzdiže prema vječnosti, dok nas druga čvrsto veže uz tlo na kojem rastemo. U bosanskoj popijevci te se dvije ljubavi često prepliću: pjevajući Mariji, narod ujedno pjeva i svojoj zemlji, svojim brdima, rijekama i dolinama.

Zato marijanske kompozicije koje nose duh popijevke nisu samo puka glazba – one su most između neba i zemlje, između vjere i pripadnosti, između univerzalnoga i domaćega.

Budući da je iza nas mjesec kolovoz a ispred nas mjesec rujan u kojima imamo važne svetkovine posvećene Gospi, u sljedećim brojevima ćemo se pozabaviti glazbenom analizom djela koje je skladao g. Zlatko Špljarević a koje svakako imaju svoju vrijednost kako glazbenu tako i vjersku.

Kompozicije posvećene Blaženoj Djevici Mariji u bosanskoj glazbenoj tradiciji predstavljaju spoj duhovnoga i narodnog, nebeskog i zemaljskog. One u sebi nose molitvu, ali i nostalgiju, pobožnost, ali i ljubav prema bosanskoj grudi.

Neprolazna ljepota Gospinih popijevki upravo je u tome što one nikada ne zastarijevaju. Njihova melodija, ma koliko jednostavna bila, uvijek nosi toplinu majčinske blizine i sigurnosti. Svaka generacija u tim pjesmama pronalazi nešto svoje, djeca u njima čuju nježnost, mladi snagu i nadu, stariji utjehu i sjećanje. Kao što zemlja svake godine rađa novi plod, tako i ove popijevke neprestano rađaju novi život u srcima onih koji ih pjevaju.

U njima se susreću Nebeska Majka i zemaljska majka, raj i rodna gruda, a taj susret nikada ne gubi na ljepoti. To je glazba koja ne prolazi s vremenom jer se temelji na ljubavi, a ljubav bilo prema Bogu, bilo prema rodnoj zemlji, ostaje vječna.

Objava Neprolazna ljepota Gospine tetralogije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, ne trebamo biti nepravedni prema kazalištu i zamjerati mu što njegov razvoj prati smjer društvenoga razvoja. Razmišljajući o kazalištu ne trebamo romantizirati ideju o tome kakvo je kazalište bilo nekada niti idealizirati umjetnost. Umjesto toga trebamo postavljati pitanja: Kakvo kazalište želimo? Kakvi ljudi postajemo dok to kazalište gledamo? Ako kazalište zrcali stvarnost, želimo li se u njemu prepoznati?

Kazalište kao ogledalo stvarnosti

Iako često definirano sintagmom ogledalo stvarnosti, kazalište nije samo to. Ono je i interpretacija i vizija te stvarnosti. Ogledalo funkcionira tako što reflektira svjetlost čiji se valovi sudaraju i odbijaju od njegovu glatku i ravnu površinu što uzrokuje da vidimo sliku predmeta koji se nalaze ispred ogledala. Analogno tome, pozornica je mjesto toga sudara svjetlosti i staklene površine, a slika koja nastaje je predstava koju publika gleda. Ako je nastala slika refleksija stvarnosti, onda ne čudi što predstave koje danas gledamo oslikavaju sav apsurd kojim smo svakodnevno okruženi pa ih samim time prepoznajemo kao „teške”.

Kazalište je nastalo kao rezultat ljudske sklonosti pričanju priča. Baveći se kazalištem, imam priliku čitati dramske tekstove koji pristižu na jedan regionalni natječaj. Tekstovi koje pisci danas pišu su mahom drame i tragikomedije natopljene tamom i tjeskobom. Autori pišu o svijetu u kojem ne vide smisao, njihovi likovi su često usamljeni, izgubljeni i duboko nesretni. I to nije nevažno jer to govori o vremenu u kojem živimo. Ali govori i o ljudskoj potrebi da upravo u kazalištu nađu utočište za sve te priče koje će od pisane riječi do njihova scenskoga uprizorenja proći kroz filter redateljske vizije i glumačke izvedbe te pred publiku izići ne kao zrcalo očaja i odraz boli, već kao prikaz sigurne luke i mogućega ozdravljenja. Kazalište koje se zaustavi na dijagnozi a ne otvori prostor za pomak, ne ispunjava svoju istinsku svrhu.

Raznih „dijagnoza” je danas napretek i teško je i nije popularno vjerovati u dobrotu jer ona više ne zvuči uvjerljivo, ali unatoč tome (ili upravo zbog toga), kazalište nije izgubilo svoj značaj. Upravo suprotno. Postavljanje svake dijagnoze odraz je potrebe da se pronađe lijek. A odgovornost za pronalazak toga lijeka je podjednako na onima koji kreiraju kazališni sadržaj kao i na publici jer jedno bez drugoga ne postoji.

Čija je odgovornost?

Danas kazalište djeluje u izrazito promijenjenom kontekstu. Digitalna era promijenila je način na koji konzumiramo sadržaje. Brzina, dostupnost i vizualna atraktivnost dominiraju, dok kazalište, kao živa, fizička umjetnost, zahtijeva prisutnost, pažnju, koncentraciju i vrijeme. Ako je u ovakvim okolnostima publika došla u kazalište, umjetnici iza scene i oni na sceni moraju osvijestiti činjenicu da imaju rijetku privilegiju: pozornost živoga čovjeka. Ova privilegija nije samo izazov, ona je prilika.

No, čini se da smo zaboravili kako se govori o onome što je važno. Umjesto da njeguje smisao, kazalište se često zadovoljava time da ponudi prikaz nekoga problema oslanjajući se isključivo na efekt iznenađenja i šoka. Pa život je pun iznenađenja i šokova. Svijet je pun problema i tema koje nisu ugodne – reći će. I zaista, ako se mijenja svijet oko nas, ako se mijenjaju naše navike, zašto očekujemo od kazališta da se ne mijenja? Ne očekujemo. Očekujemo da teme i sadržaji koji se nude u kazalištu ne budu problem same po sebi već da ponude rješenje problema. Da bi do toga rješenja došlo, da bismo kao publika s predstave otišli promijenjeni i pročišćeni, na kazališnim umjetnicima je da stvaraju umjetnost koja se neće svesti na rušenje, ismijavanje i destrukciju, već onu koja će stvoriti novu stvarnost i ponuditi viziju što i kako dalje. Takvo kazalište ne mora nužno biti pobožno, ali mora biti duboko ljudsko. Ne mora biti tradicionalno u formi, ali mora biti vjerodostojno u sadržaju. Samo u takvo kazalište publika može poželjeti otići i prepoznati ga kao živo mjesto susreta između stvarnoga i mogućega, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

S druge strane, i publika snosi dio odgovornosti: dolaziti otvorena srca i uma, s voljom da sudjeluje, razumije, osjeti i nauči. Ono što svaka predstava ostavlja čovjeku nakon što se svjetla ugase bit će značajno samo ukoliko je osoba to spremna upiti i prihvatiti.

Šta će nam ogledalo kad možemo napraviti selfie!

Jedna od najvećih vrijednosti kazališta je njegova sposobnost da nas uči kritičkom razmišljanju. Rušeći pred nama četvrti zid, kazalište nas pušta u intiman prostor ljudskih sudbina omogućujući nam da u njima ogledamo sebe uz prijeko potreban odmak da bismo bili u stanju određenu temu sagledati iz novoga kuta. Nekada je to pogled koji nam vješto nametne redatelj, a nekada je to samo okidač za samostalno zaključivanje i izgradnju stavova.

Međutim, zar četvrti zid nije već odavno sklonjen i nemamo li svakako uvid u svačiju intimu zahvaljujući društvenim mrežama? Digitalni svijet nam je omogućio da na dnevnoj bazi možemo iznositi svoje priče, razmišljanja pa i graditi stavove o tuđim stavovima. Ipak zaboravljamo na činjenicu da je svaki selfie nastao s namjerom da ga vide drugi, a ogledalo pak da vidimo sami sebe. Zato nam je kazalište potrebno.

Kazalište je susret. U vremenu u kojem nedostaje istinske ljudske povezanosti, kazališna pozornica ostaje mjesto gdje se život događa uživo. Nema „ponavljanja kadra”, nema skrolanja i ubrzavanja, nema filtera i algoritama. Na sceni se život ogleda u ritmu nad kojim nemamo kontrolu. Sve se odvija pred našim očima. Glumac i gledatelj dijele isti prostor i istu sadašnjost, što kazalištu daje iskustvenu dimenziju koja se drugdje ne može pronaći. U tom smislu, kazalište i dalje ima moć oblikovati svijest, izazvati promišljanje i potaknuti društvene promjene. Njegova snaga leži u neposrednosti i autentičnosti koju nijedna tehnologija ne može u potpunosti replicirati. A to nije mala stvar. Kazalište nas uči biti ranjivima u prisutnosti drugih. Stoga je kazalište koje nas tome uči potreba. I više od toga: ono je dar!

Magija kazališta

Kazalište postoji zbog pričanja priča. Možda će vas neke priče koje vidite na sceni umoriti, možda će neke nevješto predstaviti temu koja vas inače jako zanima, ali svako malo dogodit će se da ćete u kazalištu prepoznati neku vašu priču, priču koja vas se tiče i koja vas dotiče. A tada nastaje magija… Ako odete i na sceni prepoznate svoj odraz, kazalište će vam otkriti svijet koji možda inače teško razumijete, ali koji će na sceni dobiti oblik, glas i smisao. Neće vam ono ponuditi jednostavne odgovore, ali će možda postaviti pitanja čije odgovore ćete nastavit tražiti danima nakon odgledane predstave, a ako pronađete barem jedan odgovor, znajte da vam je kazalište pomoglo bolje razumjeti stvarnost, a time možda i olakšati je ili promijeniti. U vremenu koje nas sve češće navodi da se zatvaramo u svoje filtrirane svjetove, kazalište ostaje prostor dijaloga. To je više nego dovoljan razlog da mu damo svoju pažnju, povjerenje i vrijeme. A dati kazalištu svoje vrijeme najisplativiji je ulog u vlastito duhovno bogatstvo i razumijevanje svijeta.

Objava Kazalište je dar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osmanski spisi – ogledalo jednoga vremena

U zvjezdanom znaku sutješki samostan isijava duh svoje bogate povijesti iz brižno čuvanih umjetničkih i kulturnih sadržaja, među kojima je i četiri tisuće isprava, pisanih osmanskim turskim jezikom i arapskim pismom, nastalih u vrijeme osmanskoga/turskoga četiristoljetnog vladanja u Bosni (1463–1878). Za njih, kao vjerodostojne svjedoke prošlih epoha, postoji trajno zanimanje historičarā. Tomu u prilog, među ostalim, govori i činjenica da je od 8. do 10. svibnja 2025. priređen skup svjetskih osmanista u povodu izlaska knjige Osmanske isprave sutješkog samostana (Kr. Sutjeska – Sarajevo, 2025) koju je priredio profesor Michael Ursinus sa Sveučilišta u Heidelbergu i Birminghamu. On je, naime, u samostanu okupio ugledne profesore, eksperte za osmanistiku, s više sveučilišta: Rhoads Murphey (New York / Birmingham), Claudia Roemer (Beč), Elias Kolovos (Atena), Rossitsa Gradeva (Sofija), Timo Blocksdorf (Tübingen), Fazileta Hafizović (Sarajevo) i Nenad Moačanin (Zagreb). U okviru skupa knjigu su 10. svibnja, u sutješkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, predstavili Michael Ursinus, prireditelj, i Ana Papić, prevoditeljica isprava s engleskoga. U knjizi su isprave s kraja 15. do konca 17. stoljeća, njih 556, što je tek jedan manji dio ukupnoga fonda. Nadajmo se da će i ostale izići na svjetlo dana! Knjiga je priređena tako da ju mogu koristiti zainteresirani, ponajprije znanstvenici, širom svijeta: naime, odabrane isprave donesene su u faksimilu, transkribirane na suvremeni turski alfabet te prevedene na engleski i hrvatski jezik, a dio ih je pridodan u regestama. U istom prostoru, nekoliko tjedana poslije (22. lipnja), nakon što je stigla cijela naklada iz tiskare, o knjizi su govorili Ana Papić, mag., fra Robert Jolić i fra Marko Karamatić. Domaćini skupa i organizatori predstavljanja su gvardijan fra Bono Tomić i sutješki fratri sa zapaženim udjelom Tomislava Perkovića iz livanjskoga Podhuma.

Osmanske isprave svjedoci su mukotrpnoga življenja pod tuđinskom vlašću, a izdavali su ih, na traženje franjevaca, predstavnici osmanske vlasti, kao jamstvo da se s njima ne postupa nasilno i ne otima im se imovina. Iako je sultan Mehmed II. dao svečanu povelju, Ahdnamu, poglavaru franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, koja je jamčila franjevcima ostanak u Bosni i duhovnu brigu za katolike, trebalo je ta jamstva uvijek iznova dokazivati i potvrđivati novim dokumentom. U tim nesigurnostima svaki pisani papir, koji su dobili od osmanske vlasti, od samoga sultana pa do mjesnih spahija, franjevci su brižno čuvali, i sklanjali na sigurna mjesta, osobito one važnije, sve za slučaj da se nekoga dana budu morali braniti pred nasrtajima lokalnih moćnika.

O trajnom zanimanju franjevaca za arhivsku građu govori i podatak iz novijega vremena: koncem 60-ih godina 20. st. samostan je otkupio, zahvaljujući meštru novaka fra Andriji Zirdumu, zbirku osmanskih isprava (najstarije isprave su iz 16. st.) od obitelji Jusić, iz zaseoka kod Bobovca, te nadgrobnik Radovana Pribilovića (15. st.) od obitelji Šemić, iz zaseoka sela Grmače, koji je bio ugrađen u temelje štale.

Knjiška kultura i likovna umjetnost

Nakon svega rečenog, bacit ćemo nakratko pogled na baštinjene sadržaje knjiške i likovne kulture samostana, ostavljajući po strani umjetničke predmete od kovine, najčešće od srebra s pozlatom (barokni kaleži, križevi), ili bakra, te vrijedne tekstilne predmete, kamene spomenike… Školujući se na Zapadu i putujući tamo i iz raznih drugih razloga, franjevci su se susreli s Gutenbergovim iznašašćem tipografije (1450), nove tiskarske tehnike od milenijskoga značenja i shvatili su ogromnu važnost toga otkrića. Na povratku u Bosnu donosili su prve knjige (prvotiske, inkunabule) tiskane do 1500. godine. Više od polovice svih inkunabula u Bosni i Hercegovini, tih najstarijih knjiga u svijetu, nalazi se u sutješkom samostanu, a ostale su u samostanima u Fojnici, Kreševu, Gorici/Livno, te nekoliko u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu…. U sutješkom je samostanu živio i radio fra Filip Lastrić (1700–1783) utemeljitelj znanstvene historiografije u Bosni. Objavio je više knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku. Nakon Divkovića i drugih franjevačkih pisaca 17. i 18. st., franjevcima je širom otvorio vrata u Gutenbergovu galaksiju, što je sutješki samostan učinilo zvjezdanim znakom franjevačke misije i stolnim mistom knjiške kulture u Bosni.

Tijekom cijeloga turskoga vremena franjevci su komunicirali s kulturnim centrima u Italiji, ponajviše s Venecijom. Osim što su tamo tiskali knjige, nabavljali su umjetničke slike od kojih su neke vrhunska ostvarenja, što govori o likovnom ukusu naručitelja. Ona danas tvore bogatu umjetničku zbirku sutješkoga samostana. Najstarija potječe iz 15. stoljeća (pet ih se iz istoga stoljeća stjecajem čudnih okolnosti našlo u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu), a najviše ih je iz baroknoga stilskog razdoblja (17–18. st.). Između brojnih slika, pozornost svraćamo na jednu: Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim. Povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin (1910–1997) djelo je „otkrio” 1966. i atribuirao ga venecijanskom slikaru Francescu Guardiju. Ostao je, kaže, „bez daha” gledajući to „lijepo i slavno djelo, samostana još slavnijeg”. To malo „remek-djelo” predstavio je u venecijanskom časopisu Arte Veneta (1972). U uredništvu je s oduševljenjem „dočekana (je) kao otkriće”.

„Dobra ti kob, mala sliko”, poručila je zagrebačka povjesničarka umjetnosti, Sanja Cvetnić, na odlasku iz Kr. Sutjeske, sa željom da će tu najistočniju Guardijevu narudžbu znati cijeniti njezini vlasnici i tražiti vrsne restauratore kad bude potrebno.

Iz Venecije ju je donio fra Grgo Ilijić Varešanin, a na samoj je slici dao ispisati: „Dobavi o. f. Gargo iz Vareša 1775”, tada tajnik Bosne Srebrene, poslije provincijal i naslovni biskup ruspenski i apostolski vikar. Koliko god je iritantno na lice slike staviti natpis, s druge strane navedena godina pripomogla je dataciji kako te tako i nekih drugih Guardijevih slika u Italiji, a nije nevažna ni informacija o autoru nabave, odnosno vjerojatnom naručitelju.

Današnja crkva u Sutjesci građena je 1906–08. po projektu arhitekta Josipa Vancaša, jednoga od najuglednijih arhitekata u BiH u austrougarskom razdoblju. Crkva je bazilikalnoga tipa građena u neorenesasnom slogu. Sa svoja dva vitka zvonika ostavlja estetski dojam sklada, a tomu korespondira i njezin unutarnji trobrodni prostor. Crkvu je zidnim slikama uresio slikar Marko Antonini (Gemona, Italija, 7. IX. 1849 – Zagreb, 26. V. 1937) 1908. godine. Kako je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u konhi apside naslikao je Krštenje Kristovo, a iznad okruglih prozora postavio je figure promatračā i anđelā čime je unio više živosti u scenu. Drugih kompozicija u crkvi nema. Nebo je u plavoj boji, po rubovima su biljni i geometrijski ornamenti. Među prozorima su glave anđela, a iznad njih, duž glavnoga broda, likovi svetaca.

U ovom kontekstu želimo naglasiti da je uprava samostana započela, nakon više od jednoga stoljeća, s restauracijom Antoninijevih slika u studenom 2024. Dovršena je obnova svetišta u izvedbi tvrtke Elaboro iz Splita, što je obilježeno koncertom klasične glazbe na Ilindan, 20. srpnja. Restauracija slika u crkvenim lađama se nastavlja.

U crkvi je brončani kip kraljice Katarine Josipa Marinovića, oltar s raspetim Kristom na antependiju u drvu Ante Kajinića. Izvan crkve u dvorištu je na potpornom zidu veliki mozaik na temu sv. Franje Vlatka Blažanovića, skulptura kraljice Katarine u bronci Anđelka Marića, Katarinina bista Ane Kovač, te mozaik s likom sv. Nikole Tavelića Svjetlane Bajanović.

Sutješka zvijezda ne gubi sjaj!

Objava Zvijezda koja ne zalazi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.