U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Petar Knežević rođen je 1701. godine u blizini Knina. U vremenu kada je Crkva bila jedno od najvažnijih uporišta vjere, kulture i identiteta naroda. Franjevci su tada, vjerni svome poslanju, bili blizu ljudi: propovijedali su, poučavali, ispovijedali, ali i pjevali s narodom. U tom ozračju nastajale su Kneževićeve pjesme – ne kao umjetnost radi umjetnosti, nego kao produžetak molitve. Njegovo stvaralaštvo neraskidivo je povezano s Blaženom Djevicom Marijom. Upravo zato s pravom nosi naslov Gospin pjesnik. Marija u njegovim pjesmama nije daleka i uzvišena figura, nego Majka koja sluša, tješi i zagovara. Knežević je znao da narod Mariju ne doživljava samo teološki nego životno – kao onu kojoj se obraća u nevolji, bolesti, strahu i zahvalnosti. Njegovi stihovi zato su jednostavni, razumljivi i topli, ali istodobno duboko prožeti vjerom Crkve.

Posebna vrijednost njegova rada leži u spoju riječi i glazbe. Fra Petar Knežević nije bio samo pjesnik nego i glazbenik, svjestan snage pjevane molitve. U Crkvi, gdje je pjevanje uvijek bilo oblik zajedničke molitve, njegove su se pjesme brzo udomaćile. Melodije su bile prilagođene narodu, lako pamtljive i pjevne, što je omogućilo da se šire i prenose i tamo gdje nije bilo knjiga ni zapisanih notnih zapisa. Zanimljivo je da mnoge Kneževićeve pjesme dugo nisu bile povezivane s njegovim imenom. Postale su dio zajedničkoga crkvenog pamćenja, dio tradicije. To možda najbolje govori o njegovoj poniznosti i pravoj naravi njegova stvaralaštva: on nije pisao da bi bio poznat, nego da bi Bog bio slavljen, a Marija čašćena. No, to ne znači kako ne treba spomenuti dva rukopisna kantuala koja je napisao fra Petar Knežević 1767. godine. U teološkom smislu, njegove pjesme odražavaju duh franjevačke duhovnosti: naglasak na poniznosti, pouzdanju u Božju providnost i bliskosti s Majkom Božjom. One nisu opterećene složenim pojmovima, ali nose jasnu poruku evanđeoske jednostavnosti. Upravo u toj jednostavnosti leži njihova trajna snaga.

Danas, kada se u Crkvi sve više govori o potrebi nove evangelizacije, lik fra Petra Kneževića dobiva novu aktualnost. On pokazuje kako se vjera može prenositi pjesmom, kako liturgija i pučka pobožnost mogu ići ruku pod ruku, te kako umjetnost može biti snažno sredstvo navještaja. Njegove marijanske pjesme i dalje se pjevaju u svetištima, na hodočašćima i u župnim zajednicama, svjedočeći da istinska duhovna baština ne zastarijeva. Fra Petar Knežević ostaje primjer redovnika koji je u skrovitosti služio velikom poslanju. Njegovo djelo nije samo dio povijesti crkvene glazbe nego živa baština vjere. Dok god se njegove pjesme budu pjevale, dotle će i njegov tihi, ali snažni glas nastavljati pozivati vjernike na povjerenje u Boga i ljubav prema Majci Gospodinovoj.

Na početku nove godine Crkva nas ponovno stavlja pod plašt Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše vjere. U njezinoj tišini i povjerenju prepoznajemo put kojim je hodio i fra Petar Knežević: put predanja, jednostavne molitve i pouzdanja u Božju blizinu. Marija ne obećava život bez poteškoća, ali nas uči kako svaku neizvjesnost povjeriti Bogu, noseći je u srcu s nadom.

U svijetu nemira, podjela i brzih riječi, Marijin primjer nas poziva na mir koji se rađa iznutra, iz slušanja, iz strpljivosti i iz vjere da Bog i danas djeluje u tišini. Poput marijanskih pjesama fra Petra Kneževića, i naš svakodnevni život može postati molitva ako ga živimo s pouzdanjem, zahvalnošću i ljubavlju.

Neka ova godina bude vrijeme u kojem ćemo, nadahnuti Marijinim: neka mi bude, učiti prihvaćati Božju volju i u radosti i u kušnji. Neka u našim obiteljima, župama i srcima odzvanja pjesma nade, tiha, ali postojana, koja nas podsjeća da nismo sami i da je mir dar koji se umnaža kada ga dijelimo. Pod zagovorom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, u ovu godinu ulazimo s pouzdanjem. Neka nas njezina majčinska blizina prati na svakom koraku, a Kristov mir ispuni naša srca i učini nas svjedocima nade u svijetu koji je gladan svjetla.

Objava Gospin pjesnik i glazbenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas”  koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.

Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Ivo Marković, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.

I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.

U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.

Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.

Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.

Objava Most duše i svjetlo nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz ovu popijevku Franjo nas uči da priroda nije samo pozadina ljudskoga života već je naš suputnik na putu prema Bogu. Sunce grije, mjesec i zvijezde svijetle, voda daje život, zemlja rađa plodove – a iza svega toga stoji ljubav koju je Bog imao za svijet.

Pjesma stvorenja nije ostala samo na razini teksta, ona tijekom stoljeća nadahnjuje i glazbenike. U njoj su prepoznali unutarnji ritam i melodiju ponavljanja stiha Hvaljen budi, Gospodine koji podsjećaju na refren. Zato se vrlo rano počela pjevati u zajednicama, najprije u jednostavnim gregorijanskim napjevima, a poslije i u složenijim skladbama. Skladatelji koji su pisali umjetničku glazbu, svoj skladateljski dar su razvijali i kroz oratorije Cantico del Sol di San Francesco d’Assisi. Ovaj oratorij napisao je Franz Liszt. U njemu je Franjina ideja prikazana kroz monumentalni orkestralni i zborski zvuk. Na ovom tragu imamo i druge skladatelje koji se bave Franjinom idejom. Carl Orff također obrađuje Franjin hvalospjev u djelu Sonnengesang iz 1930. godine gdje kombinira moderni izraz i drevni tekst.

U suvremenoj duhovnoj glazbi popijevku su preuzele mnoge zajednice i zborovi te se često izvodi u sklopu franjevačkih dana i hodočašća. Ona se također i prevodi na suvremeni glazbeni jezik; postoji u obliku zborskih skladbi, kantata, oratorija i pjesama bliskih suvremenoj liturgijskoj glazbi. Time se potvrđuje da je Franjina popijevka univerzalna i bezvremenska.

Za sv. Franju glazba nije bila umjetnost radi umjetnosti, ona je odraz unutarnje radosti. On je znao da je pravi sklad u tome da cijelo stvorenje – čovjek, priroda i glazba, zajedno postanu živa simfonija Bogu. Franjina pjesma nije samo pobožna uspomena – ona je poziv. Poziv da se vratimo jednostavnosti, da ponovno otkrijemo ljepotu života, da prepoznamo Božji trag u svakom čovjeku, u svakoj ptici, rijeci, cvijetu i dahu vjetra. Zato i mi, u svijetu rastrganom podjelama, glađu za moći i zaboravom na ono bitno, unatoč tami vremena, biramo svjetlo – i pridružujemo se Franjinu poniznom i radosnom refrenu:

„Hvaljen budi, Gospodine, sa svim stvorenjima svojim!”

Objava Melodija zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U europskoj tradiciji nalazimo brojne marijanske himne i oratorije, no na našim prostorima posebnu toplinu nose kompozicije koje se prepliću s narodnim duhom. Upravo u tom spoju klasične sakralne glazbe i jednostavne, srčane melodije bosanske popijevke rađa se jedinstven glazbeni identitet. Upravo ovakav spoj otkrivamo u popijevkama ne tako nepoznatoga g. Zlatka Špoljarevića. Naime g. Špoljarević je napisao kompozicije: Zdravo, Gospo Lipnička, Zdravo, Gospo gradovrško-bačka, Gospi Brežačkoj, Himan husinskoj Gospi i još neke lijepe tradicionalnim duhom obojene melodije. G. Špoljarević pisao je tekst i skladao melodije. Njegove popijevke izraz su pučke duhovnosti i čežnje, bliske su srcu puka. Stihovi, puni nježnosti i osjećaja pripadnosti rodnoj grudi, stapaju se s marijanskim motivima. U njima Marija nije samo nebeska Kraljica nego i Majka koja razumije svaku patnju i radost, baš kao što majka razumije dijete koje raste na bosanskoj zemlji.

Tijekom povijesti mnogi su lokalni skladatelji u svoje marijanske pjesme utkali elemente popijevke; jednostavne melodijske linije, prepoznatljive ritmove i osjećajnost koja priziva slike rodnoga kraja. Tako je nastala glazba koja se ne doživljava samo u crkvi već i u srcu naroda. U njima srce bosanskoga čovjeka biva ispunjeno ljubavi prema Lipnici, Breškama, Husinu i Gradovrhu.

U ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji i ljubavi prema domovini postoji duboka srodnost. Jedna nas uzdiže prema vječnosti, dok nas druga čvrsto veže uz tlo na kojem rastemo. U bosanskoj popijevci te se dvije ljubavi često prepliću: pjevajući Mariji, narod ujedno pjeva i svojoj zemlji, svojim brdima, rijekama i dolinama.

Zato marijanske kompozicije koje nose duh popijevke nisu samo puka glazba – one su most između neba i zemlje, između vjere i pripadnosti, između univerzalnoga i domaćega.

Budući da je iza nas mjesec kolovoz a ispred nas mjesec rujan u kojima imamo važne svetkovine posvećene Gospi, u sljedećim brojevima ćemo se pozabaviti glazbenom analizom djela koje je skladao g. Zlatko Špljarević a koje svakako imaju svoju vrijednost kako glazbenu tako i vjersku.

Kompozicije posvećene Blaženoj Djevici Mariji u bosanskoj glazbenoj tradiciji predstavljaju spoj duhovnoga i narodnog, nebeskog i zemaljskog. One u sebi nose molitvu, ali i nostalgiju, pobožnost, ali i ljubav prema bosanskoj grudi.

Neprolazna ljepota Gospinih popijevki upravo je u tome što one nikada ne zastarijevaju. Njihova melodija, ma koliko jednostavna bila, uvijek nosi toplinu majčinske blizine i sigurnosti. Svaka generacija u tim pjesmama pronalazi nešto svoje, djeca u njima čuju nježnost, mladi snagu i nadu, stariji utjehu i sjećanje. Kao što zemlja svake godine rađa novi plod, tako i ove popijevke neprestano rađaju novi život u srcima onih koji ih pjevaju.

U njima se susreću Nebeska Majka i zemaljska majka, raj i rodna gruda, a taj susret nikada ne gubi na ljepoti. To je glazba koja ne prolazi s vremenom jer se temelji na ljubavi, a ljubav bilo prema Bogu, bilo prema rodnoj zemlji, ostaje vječna.

Objava Neprolazna ljepota Gospine tetralogije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, ne trebamo biti nepravedni prema kazalištu i zamjerati mu što njegov razvoj prati smjer društvenoga razvoja. Razmišljajući o kazalištu ne trebamo romantizirati ideju o tome kakvo je kazalište bilo nekada niti idealizirati umjetnost. Umjesto toga trebamo postavljati pitanja: Kakvo kazalište želimo? Kakvi ljudi postajemo dok to kazalište gledamo? Ako kazalište zrcali stvarnost, želimo li se u njemu prepoznati?

Kazalište kao ogledalo stvarnosti

Iako često definirano sintagmom ogledalo stvarnosti, kazalište nije samo to. Ono je i interpretacija i vizija te stvarnosti. Ogledalo funkcionira tako što reflektira svjetlost čiji se valovi sudaraju i odbijaju od njegovu glatku i ravnu površinu što uzrokuje da vidimo sliku predmeta koji se nalaze ispred ogledala. Analogno tome, pozornica je mjesto toga sudara svjetlosti i staklene površine, a slika koja nastaje je predstava koju publika gleda. Ako je nastala slika refleksija stvarnosti, onda ne čudi što predstave koje danas gledamo oslikavaju sav apsurd kojim smo svakodnevno okruženi pa ih samim time prepoznajemo kao „teške”.

Kazalište je nastalo kao rezultat ljudske sklonosti pričanju priča. Baveći se kazalištem, imam priliku čitati dramske tekstove koji pristižu na jedan regionalni natječaj. Tekstovi koje pisci danas pišu su mahom drame i tragikomedije natopljene tamom i tjeskobom. Autori pišu o svijetu u kojem ne vide smisao, njihovi likovi su često usamljeni, izgubljeni i duboko nesretni. I to nije nevažno jer to govori o vremenu u kojem živimo. Ali govori i o ljudskoj potrebi da upravo u kazalištu nađu utočište za sve te priče koje će od pisane riječi do njihova scenskoga uprizorenja proći kroz filter redateljske vizije i glumačke izvedbe te pred publiku izići ne kao zrcalo očaja i odraz boli, već kao prikaz sigurne luke i mogućega ozdravljenja. Kazalište koje se zaustavi na dijagnozi a ne otvori prostor za pomak, ne ispunjava svoju istinsku svrhu.

Raznih „dijagnoza” je danas napretek i teško je i nije popularno vjerovati u dobrotu jer ona više ne zvuči uvjerljivo, ali unatoč tome (ili upravo zbog toga), kazalište nije izgubilo svoj značaj. Upravo suprotno. Postavljanje svake dijagnoze odraz je potrebe da se pronađe lijek. A odgovornost za pronalazak toga lijeka je podjednako na onima koji kreiraju kazališni sadržaj kao i na publici jer jedno bez drugoga ne postoji.

Čija je odgovornost?

Danas kazalište djeluje u izrazito promijenjenom kontekstu. Digitalna era promijenila je način na koji konzumiramo sadržaje. Brzina, dostupnost i vizualna atraktivnost dominiraju, dok kazalište, kao živa, fizička umjetnost, zahtijeva prisutnost, pažnju, koncentraciju i vrijeme. Ako je u ovakvim okolnostima publika došla u kazalište, umjetnici iza scene i oni na sceni moraju osvijestiti činjenicu da imaju rijetku privilegiju: pozornost živoga čovjeka. Ova privilegija nije samo izazov, ona je prilika.

No, čini se da smo zaboravili kako se govori o onome što je važno. Umjesto da njeguje smisao, kazalište se često zadovoljava time da ponudi prikaz nekoga problema oslanjajući se isključivo na efekt iznenađenja i šoka. Pa život je pun iznenađenja i šokova. Svijet je pun problema i tema koje nisu ugodne – reći će. I zaista, ako se mijenja svijet oko nas, ako se mijenjaju naše navike, zašto očekujemo od kazališta da se ne mijenja? Ne očekujemo. Očekujemo da teme i sadržaji koji se nude u kazalištu ne budu problem same po sebi već da ponude rješenje problema. Da bi do toga rješenja došlo, da bismo kao publika s predstave otišli promijenjeni i pročišćeni, na kazališnim umjetnicima je da stvaraju umjetnost koja se neće svesti na rušenje, ismijavanje i destrukciju, već onu koja će stvoriti novu stvarnost i ponuditi viziju što i kako dalje. Takvo kazalište ne mora nužno biti pobožno, ali mora biti duboko ljudsko. Ne mora biti tradicionalno u formi, ali mora biti vjerodostojno u sadržaju. Samo u takvo kazalište publika može poželjeti otići i prepoznati ga kao živo mjesto susreta između stvarnoga i mogućega, između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.

S druge strane, i publika snosi dio odgovornosti: dolaziti otvorena srca i uma, s voljom da sudjeluje, razumije, osjeti i nauči. Ono što svaka predstava ostavlja čovjeku nakon što se svjetla ugase bit će značajno samo ukoliko je osoba to spremna upiti i prihvatiti.

Šta će nam ogledalo kad možemo napraviti selfie!

Jedna od najvećih vrijednosti kazališta je njegova sposobnost da nas uči kritičkom razmišljanju. Rušeći pred nama četvrti zid, kazalište nas pušta u intiman prostor ljudskih sudbina omogućujući nam da u njima ogledamo sebe uz prijeko potreban odmak da bismo bili u stanju određenu temu sagledati iz novoga kuta. Nekada je to pogled koji nam vješto nametne redatelj, a nekada je to samo okidač za samostalno zaključivanje i izgradnju stavova.

Međutim, zar četvrti zid nije već odavno sklonjen i nemamo li svakako uvid u svačiju intimu zahvaljujući društvenim mrežama? Digitalni svijet nam je omogućio da na dnevnoj bazi možemo iznositi svoje priče, razmišljanja pa i graditi stavove o tuđim stavovima. Ipak zaboravljamo na činjenicu da je svaki selfie nastao s namjerom da ga vide drugi, a ogledalo pak da vidimo sami sebe. Zato nam je kazalište potrebno.

Kazalište je susret. U vremenu u kojem nedostaje istinske ljudske povezanosti, kazališna pozornica ostaje mjesto gdje se život događa uživo. Nema „ponavljanja kadra”, nema skrolanja i ubrzavanja, nema filtera i algoritama. Na sceni se život ogleda u ritmu nad kojim nemamo kontrolu. Sve se odvija pred našim očima. Glumac i gledatelj dijele isti prostor i istu sadašnjost, što kazalištu daje iskustvenu dimenziju koja se drugdje ne može pronaći. U tom smislu, kazalište i dalje ima moć oblikovati svijest, izazvati promišljanje i potaknuti društvene promjene. Njegova snaga leži u neposrednosti i autentičnosti koju nijedna tehnologija ne može u potpunosti replicirati. A to nije mala stvar. Kazalište nas uči biti ranjivima u prisutnosti drugih. Stoga je kazalište koje nas tome uči potreba. I više od toga: ono je dar!

Magija kazališta

Kazalište postoji zbog pričanja priča. Možda će vas neke priče koje vidite na sceni umoriti, možda će neke nevješto predstaviti temu koja vas inače jako zanima, ali svako malo dogodit će se da ćete u kazalištu prepoznati neku vašu priču, priču koja vas se tiče i koja vas dotiče. A tada nastaje magija… Ako odete i na sceni prepoznate svoj odraz, kazalište će vam otkriti svijet koji možda inače teško razumijete, ali koji će na sceni dobiti oblik, glas i smisao. Neće vam ono ponuditi jednostavne odgovore, ali će možda postaviti pitanja čije odgovore ćete nastavit tražiti danima nakon odgledane predstave, a ako pronađete barem jedan odgovor, znajte da vam je kazalište pomoglo bolje razumjeti stvarnost, a time možda i olakšati je ili promijeniti. U vremenu koje nas sve češće navodi da se zatvaramo u svoje filtrirane svjetove, kazalište ostaje prostor dijaloga. To je više nego dovoljan razlog da mu damo svoju pažnju, povjerenje i vrijeme. A dati kazalištu svoje vrijeme najisplativiji je ulog u vlastito duhovno bogatstvo i razumijevanje svijeta.

Objava Kazalište je dar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osmanski spisi – ogledalo jednoga vremena

U zvjezdanom znaku sutješki samostan isijava duh svoje bogate povijesti iz brižno čuvanih umjetničkih i kulturnih sadržaja, među kojima je i četiri tisuće isprava, pisanih osmanskim turskim jezikom i arapskim pismom, nastalih u vrijeme osmanskoga/turskoga četiristoljetnog vladanja u Bosni (1463–1878). Za njih, kao vjerodostojne svjedoke prošlih epoha, postoji trajno zanimanje historičarā. Tomu u prilog, među ostalim, govori i činjenica da je od 8. do 10. svibnja 2025. priređen skup svjetskih osmanista u povodu izlaska knjige Osmanske isprave sutješkog samostana (Kr. Sutjeska – Sarajevo, 2025) koju je priredio profesor Michael Ursinus sa Sveučilišta u Heidelbergu i Birminghamu. On je, naime, u samostanu okupio ugledne profesore, eksperte za osmanistiku, s više sveučilišta: Rhoads Murphey (New York / Birmingham), Claudia Roemer (Beč), Elias Kolovos (Atena), Rossitsa Gradeva (Sofija), Timo Blocksdorf (Tübingen), Fazileta Hafizović (Sarajevo) i Nenad Moačanin (Zagreb). U okviru skupa knjigu su 10. svibnja, u sutješkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, predstavili Michael Ursinus, prireditelj, i Ana Papić, prevoditeljica isprava s engleskoga. U knjizi su isprave s kraja 15. do konca 17. stoljeća, njih 556, što je tek jedan manji dio ukupnoga fonda. Nadajmo se da će i ostale izići na svjetlo dana! Knjiga je priređena tako da ju mogu koristiti zainteresirani, ponajprije znanstvenici, širom svijeta: naime, odabrane isprave donesene su u faksimilu, transkribirane na suvremeni turski alfabet te prevedene na engleski i hrvatski jezik, a dio ih je pridodan u regestama. U istom prostoru, nekoliko tjedana poslije (22. lipnja), nakon što je stigla cijela naklada iz tiskare, o knjizi su govorili Ana Papić, mag., fra Robert Jolić i fra Marko Karamatić. Domaćini skupa i organizatori predstavljanja su gvardijan fra Bono Tomić i sutješki fratri sa zapaženim udjelom Tomislava Perkovića iz livanjskoga Podhuma.

Osmanske isprave svjedoci su mukotrpnoga življenja pod tuđinskom vlašću, a izdavali su ih, na traženje franjevaca, predstavnici osmanske vlasti, kao jamstvo da se s njima ne postupa nasilno i ne otima im se imovina. Iako je sultan Mehmed II. dao svečanu povelju, Ahdnamu, poglavaru franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, koja je jamčila franjevcima ostanak u Bosni i duhovnu brigu za katolike, trebalo je ta jamstva uvijek iznova dokazivati i potvrđivati novim dokumentom. U tim nesigurnostima svaki pisani papir, koji su dobili od osmanske vlasti, od samoga sultana pa do mjesnih spahija, franjevci su brižno čuvali, i sklanjali na sigurna mjesta, osobito one važnije, sve za slučaj da se nekoga dana budu morali braniti pred nasrtajima lokalnih moćnika.

O trajnom zanimanju franjevaca za arhivsku građu govori i podatak iz novijega vremena: koncem 60-ih godina 20. st. samostan je otkupio, zahvaljujući meštru novaka fra Andriji Zirdumu, zbirku osmanskih isprava (najstarije isprave su iz 16. st.) od obitelji Jusić, iz zaseoka kod Bobovca, te nadgrobnik Radovana Pribilovića (15. st.) od obitelji Šemić, iz zaseoka sela Grmače, koji je bio ugrađen u temelje štale.

Knjiška kultura i likovna umjetnost

Nakon svega rečenog, bacit ćemo nakratko pogled na baštinjene sadržaje knjiške i likovne kulture samostana, ostavljajući po strani umjetničke predmete od kovine, najčešće od srebra s pozlatom (barokni kaleži, križevi), ili bakra, te vrijedne tekstilne predmete, kamene spomenike… Školujući se na Zapadu i putujući tamo i iz raznih drugih razloga, franjevci su se susreli s Gutenbergovim iznašašćem tipografije (1450), nove tiskarske tehnike od milenijskoga značenja i shvatili su ogromnu važnost toga otkrića. Na povratku u Bosnu donosili su prve knjige (prvotiske, inkunabule) tiskane do 1500. godine. Više od polovice svih inkunabula u Bosni i Hercegovini, tih najstarijih knjiga u svijetu, nalazi se u sutješkom samostanu, a ostale su u samostanima u Fojnici, Kreševu, Gorici/Livno, te nekoliko u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu…. U sutješkom je samostanu živio i radio fra Filip Lastrić (1700–1783) utemeljitelj znanstvene historiografije u Bosni. Objavio je više knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku. Nakon Divkovića i drugih franjevačkih pisaca 17. i 18. st., franjevcima je širom otvorio vrata u Gutenbergovu galaksiju, što je sutješki samostan učinilo zvjezdanim znakom franjevačke misije i stolnim mistom knjiške kulture u Bosni.

Tijekom cijeloga turskoga vremena franjevci su komunicirali s kulturnim centrima u Italiji, ponajviše s Venecijom. Osim što su tamo tiskali knjige, nabavljali su umjetničke slike od kojih su neke vrhunska ostvarenja, što govori o likovnom ukusu naručitelja. Ona danas tvore bogatu umjetničku zbirku sutješkoga samostana. Najstarija potječe iz 15. stoljeća (pet ih se iz istoga stoljeća stjecajem čudnih okolnosti našlo u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu), a najviše ih je iz baroknoga stilskog razdoblja (17–18. st.). Između brojnih slika, pozornost svraćamo na jednu: Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim. Povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin (1910–1997) djelo je „otkrio” 1966. i atribuirao ga venecijanskom slikaru Francescu Guardiju. Ostao je, kaže, „bez daha” gledajući to „lijepo i slavno djelo, samostana još slavnijeg”. To malo „remek-djelo” predstavio je u venecijanskom časopisu Arte Veneta (1972). U uredništvu je s oduševljenjem „dočekana (je) kao otkriće”.

„Dobra ti kob, mala sliko”, poručila je zagrebačka povjesničarka umjetnosti, Sanja Cvetnić, na odlasku iz Kr. Sutjeske, sa željom da će tu najistočniju Guardijevu narudžbu znati cijeniti njezini vlasnici i tražiti vrsne restauratore kad bude potrebno.

Iz Venecije ju je donio fra Grgo Ilijić Varešanin, a na samoj je slici dao ispisati: „Dobavi o. f. Gargo iz Vareša 1775”, tada tajnik Bosne Srebrene, poslije provincijal i naslovni biskup ruspenski i apostolski vikar. Koliko god je iritantno na lice slike staviti natpis, s druge strane navedena godina pripomogla je dataciji kako te tako i nekih drugih Guardijevih slika u Italiji, a nije nevažna ni informacija o autoru nabave, odnosno vjerojatnom naručitelju.

Današnja crkva u Sutjesci građena je 1906–08. po projektu arhitekta Josipa Vancaša, jednoga od najuglednijih arhitekata u BiH u austrougarskom razdoblju. Crkva je bazilikalnoga tipa građena u neorenesasnom slogu. Sa svoja dva vitka zvonika ostavlja estetski dojam sklada, a tomu korespondira i njezin unutarnji trobrodni prostor. Crkvu je zidnim slikama uresio slikar Marko Antonini (Gemona, Italija, 7. IX. 1849 – Zagreb, 26. V. 1937) 1908. godine. Kako je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u konhi apside naslikao je Krštenje Kristovo, a iznad okruglih prozora postavio je figure promatračā i anđelā čime je unio više živosti u scenu. Drugih kompozicija u crkvi nema. Nebo je u plavoj boji, po rubovima su biljni i geometrijski ornamenti. Među prozorima su glave anđela, a iznad njih, duž glavnoga broda, likovi svetaca.

U ovom kontekstu želimo naglasiti da je uprava samostana započela, nakon više od jednoga stoljeća, s restauracijom Antoninijevih slika u studenom 2024. Dovršena je obnova svetišta u izvedbi tvrtke Elaboro iz Splita, što je obilježeno koncertom klasične glazbe na Ilindan, 20. srpnja. Restauracija slika u crkvenim lađama se nastavlja.

U crkvi je brončani kip kraljice Katarine Josipa Marinovića, oltar s raspetim Kristom na antependiju u drvu Ante Kajinića. Izvan crkve u dvorištu je na potpornom zidu veliki mozaik na temu sv. Franje Vlatka Blažanovića, skulptura kraljice Katarine u bronci Anđelka Marića, Katarinina bista Ane Kovač, te mozaik s likom sv. Nikole Tavelića Svjetlane Bajanović.

Sutješka zvijezda ne gubi sjaj!

Objava Zvijezda koja ne zalazi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prostranstva dinarskih krajolika nadahnula su i potaknula mnoge umjetnike na pokušaj da fiksiraju odsječak trenutne ljepote. Na našim prostorima preteča među njima biva Gabriel Jurkić. Već kao mladića privukli su ga fenomeni i ljepota prirode. Od svojih najranijih dana promatrao je sve što ga je okruživalo: boje, oblike, zoru i suton, mrak i mjesečinu, staze i klance, zelenilo, sunčani dan u polju, brda ljeti ili zimi, potoke i vrela, život i rad seljaka, životinje i sve s čime bi se susreo u prirodi. U želji da uhvati taj trenutak prolazne ljepote risao je i risao i onda kad nije nailazio na razumijevanje okoline.

Kroz susrete s Čikošem i Crnčićem, utjecaj zagrebačke šarene škole i bečke secesije, kroz srodnost i dodir sa Segantinijevim slikarstvom te kroz slijeđenje vlastitoga umjetničkog creda – „zaokupljen mišlju o Božjoj ljubavi”, polako se oblikovao izričaj Gabriela Jurkića. Prvi školovani akademski slikar u Bosni i Hercegovini danas se ubraja među znamenite predstavnike simbolizma i secesije, a svojim školovanjem i djelovanjem u Hrvatskoj zapisao se i u korpus hrvatskoga slikarstva.

Pejzažni i sakralni opus

Gabriel Jurkić – ime je koje je vrlo snažno odjekivalo u prvoj polovici 20. stoljeća među umjetničkim krugovima. Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj novih i svježih europskih ideja.[1] Već kao mladi student izlagao je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. godine da bi u vrijeme svoga slikarskog zenita bio gotovo zaboravljen.

On je jedan od onih malih – velikih ljudi koji su obilježili jednu povijesnu epohu. Njegova umjetnička ostavština posjeduje univerzalnu notu koja s vremenom ne gubi svoj sjaj i vrijednost. Romantičarska snoviđenja prirode toga franciskanskog slikara i danas neodoljivo privlače promatrača i izazivaju vrlo ugodne emocije kod šire publike. Kao da promatranjem njegovih pejzaža uranjamo u mistični svijet spokoja i ljepote. U svakodnevnoj potrazi za harmonijom djelima je odavao počast postojanju i ta ljubav i posveta i dandanas isijavaju s njegovih djela.

Biti slikar u 20. st. ujedno je bilo i zvanje i zanimanje jer umjetnici su morali živjeti od svoga slikarskog umijeća. Jurkić kao slobodni umjetnik živio je od svoje umjetnosti. Osim što je prodavao svoja umjetnička djela po vrlo zanimljivom obrascu – nadnica kosca plus materijal – bio je i jedan od glavnih ilustratora u katoličkim izdanjima. Objavljivao je u mnogim katoličkim časopisima od 1917. do 1945. godine kao i mnogim drugim časopisima, pripovijestima i romanima svojih najbližih, poput supruge Štefe, brata Mirka i fra Eugena Matića.

U široj javnosti uglavnom je poznat kao majstor bosanskoga pejzaža, ali Jurkić je i kao vjernik i član trećega franjevačkog reda dao veliki doprinos sakralnom slikarstvu 20. st. u BiH. Upravo zahvaljujući osobnoj potrazi za Božjom ljubavlju i zahvaljujući franjevcima Bosne Srebrene za koje je radio zavjetne portrete svetaca i zaštitnika župa. Usporedo s njegovim pejzažnim opusom tiho se razvijao i njegov sakralni opus. Po mnogim župama diljem Bosne i Hercegovine te Hrvatske nalaze se njegova djela kršćanskoga sadržaja.

Polazeći od njegova produhovljenoga uvjerenja katoličkoga slikara, možemo zaključiti da je Jurkićev sakralni opus ne samo poruka i pouka narodu nego je i umjetnikovo vlastito svjedočanstvo istinske vjere. Ponekad je umjetničku likovnost podređivao unaprijed zadanim ciljevima i zahtjevima naručitelja dok je u pojedinim trenucima svoje slikarstvo koristio za osobna promišljanja, molitvu i susret s Bogom i baš tada je postigao djela izvanredne mistične kohezije.

S obzirom na njegov habitus ne čudi i njegova veza s franjevcima koji su bili čuvari kulture i prosvjetitelji u našoj zemlji. U kronici samostana Gorica naišli smo na podatak da je Jurkić odavno htio doći živjeti u tišinu samostana na Gorici u Livnu kako bi u miru mogao slikati. No prilike ratnoga vihora Drugoga svjetskog rata nisu mu dopuštale. Nakon što mu je bila riješena mirovina kao člana Udruženja likovnih umjetnika, Jurkić se sa suprugom 1956. godine trajno nastanio na „slatkoj Gorici”. Svoje zadnje godine života proveo je samozatajno stvarajući i nastavljajući proučavati prirodu kao što je započeo već u mladosti.

Iz zahvalnosti što su njemu i supruzi dali dom, Franjevačkom samostanu Gorica ostavio je svoju bogatu ostavštinu. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić – kako je jednom zgodom rekao – umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostati sačuvan na Gorici. Franjevci su opravdali njegovo povjerenje i kao pravi kustosi sačuvali njegov plodan umjetnički rad koji je danas ponos cijeloga livanjskog kraja.

Blago galerije Gorica – Livno

Zbirka koja se čuva u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica – Livno jedna je od njegovih najvećih zbirki u kojoj se čuvaju poznata djela poput Snježne idile, 1920., Impresije supruge Štefe, Masline na Lapadu, 1920., Inje, 1944., i mnoga druga. Antologijska djela poput Visoravni u cvatu 1914., Čempresi 1913., Put u vječnost 1918., Pastirica kod Malovana 1918. i mnoga druga pohranjena su u galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta.

Zbirka na Gorici obuhvaća 215 umjetničkih slika i oko 6000 skica, crteža i zabilješki. Gabriel Jurkić samostanu Gorica nije u ostavštinu ostavio samo bogat opus slika, svojih fotografija, dokumenata i bilješki nego i stotine crteža, akvarela, studija i krokija među kojima su pojedini bili idejne skice i pripreme za njegova završna djela. One nam pružaju uvid u Jurkićev umjetnički credo i njegov stvarateljski proces. Zabilješke nam pokazuju cjelovit tijek od početka rađanja ideje i pažljiva studiranja njezine izvedbe pa sve do konačne realizacije djela. Crtačke interpretacije prikazuju proces autorove stvaralačke invencije, evolutivni rast te nam približavaju umjetnikovu svakodnevnu misao i zaokupljenost koja ga je vodila tijekom šezdeset godina intenzivnoga stvaralaštva. Crtačka dionica prikazuje „moderniju” stranu umjetnikove osobnosti, njegov slobodniji i neposredniji likovni duktus koji je izgubljen u njegovim realističnim impresijama u kasnijoj slikarskoj fazi.

Povremenim izložbama nastoji se revitalizirati Jurkićev umjetnički doprinos, a bogato nasljeđe uzor je i dandanas novim slikarskim generacijama. Raspon likovnoga rukopisa kretao se od secesije i impresionizma, uvijek s notom simbolike, sve do njemu svojstvene realistične impresije. Tijekom svoga 60-godišnjeg stvaralaštva neumorno je istraživao, stvarao, težio i pokušavao svojim kistom izraziti neizrecivo i kao što je sam rekao „oduživao se malim poklonima za veliki dar što mu je darovan”.[2]

Svakodnevna potraga za harmonijom

„Mali pokloni” kojima se oduživao danas su razasuti po cijeloj BiH i Hrvatskoj pa i šire. Iako je posljednjih godina priređeno nekoliko njegovih retrospektivnih izložbi, i danas se otkrivaju djela i polako slaže neiscrpan mozaik njegova stvaralaštva. Počelo Jurkićeva likovnoga istraživanja treba tražiti u njegovoj potrazi za Bogom, za ljepotom koju otkriva u čovjeku, u vjeri, u svakodnevnom životu te ljepoti prirodnih fenomena.

Umjetnička ostavština Gabriela Jurkića i njegov život primjer su posvećenoga života, truda i rada. Njegov credo sadržan je u njegovoj vrlo jednostavnoj rečenici: „Velika djela nisu isuta iz rukava odjednoč.” Kroz svakodnevnu potragu za harmonijom svojim djelima Jurkić je odavao počast postojanju i zato mu hvala na prelijepom svjedočanstvu življenja istinske vjere i zabilježenim horizontima ljepote.

(Željka Markov)

[1]J. Depolo, O slikarstvu Gabriela Jurkića, Livno, 2008., 7.

[2]V. Lukić, Livno, Bosna franciscana, III., 4., 1995., 206.

Objava Jurkićevi svjetovi ljepote pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za mene je to dokaz da je Bog od samog početka u nas usadio želju da stvaramo ljepotu jer je ljepota otkrivenje svijeta izvan ovog zemaljskog.

Adam i Eva stvoreni su na sliku Božju. U nama se ogleda božansko (ako nismo zaprljani grijehom). Naš je poziv učiniti svoje duše lijepima. To je kršćansko hodočašće, omogućeno milošću, provedeno moralnom dobrotom, shvaćeno intelektom i oblikovano ljepotom. 

Upravo ta posljednja vrlina – ljepota – nije u potpunosti cijenjena. Naravno, volimo lijepe stvari. Želimo da naši domovi izgledaju lijepo, da na zidovima vješamo umjetnička djela, da ih ukrašavamo i tako dalje. Za posebne prigode oblačimo se u svoju najljepšu odjeću. Neke župe ulažu mnogo resursa u uljepšavanje svog svetog prostora kipovima, umjetnošću i arhitekturom, a neke liturgije svjesno traže ljepotu korištenjem tamjana, pjevanja i lijepog ruha.

Definitivno univerzalno reagiramo na ljepotu, gotovo svi volimo gledati zalaske sunca, slušati glazbu i povremeno posjetiti neki muzej umjetnosti, ali mnogi ljudi smatraju ljepotu lijepim dodatkom. Smatramo kako je ljepotu i umjetnost lijepo imati u blizini, ali kako ipak ne bi smjele stajati na putu praktičnosti i produktivnosti.

Ali zašto su onda ti drevni narodi, u vrijeme kada je svakodnevni opstanak bio upitan, ulagali toliko truda u stvaranje umjetnosti? Zato što je umjetnost bitna.

Ovu temu sv. Bonaventura istražuje u svom eseju O poveznici umjetnosti s teologijom. Meditira o prirodi umjetnosti i zašto je stvaramo. 

Ljepota otkriva Boga

„Svemir je poput knjige u kojoj se trojedini Bog objavljuje. Sva priroda, sav svemir i sve što je u njemu trag je Boga”,piše Bonaventura.

Sve što je oku vidljivo oblikovano je od Boga, a ljepota stvorena u vremenu vodi nas u bezvremensko. Mi smo „sjene, odjeci i slike tog prvog, najmoćnijeg, najmudrijeg i najsavršenijeg principa, tog vječnog izvora, svjetlosti, punine, te učinkovite, uzorne i uređujuće umjetnosti.“

Ovaj svijet je ogledalo Raja, a ljepota je dugotrajan pogled na odraz tog ogledala.

Umjetnost otkriva Boga

Ljepota je svuda oko nas – zalasci sunca, planine, polja u cvatu – i sve to otkriva ruku Boga kao Umjetnika. Sasvim je prirodno da stvarajući umjetnost pokušavamo i sami stvoriti vlastitu ljepotu.

Bonaventura kaže da u ovom namjernom stvaranju umjetnosti postoji još veća vrijednost nego u prirodnoj ljepoti jer je to svjesno oponašanje Boga. Umjetnici, dakle, pokušavaju stvoriti ogledala koja otkrivaju nevidljivog Boga.

Umjetnost oponaša Božje stvaralačko djelo

Umjetnici imaju unutarnju motivaciju za stvaranje, čak i ako možda ne mogu uvijek objasniti zašto je stvaranje umjetnosti za njih toliko ispunjavajuće. Ja sam, na primjer, često prisiljen pisati. Pisao bih knjige i eseje čak i ako ih nitko drugi nikada ne bi pročitao.

Kao svećenik, nakon lijepe liturgije osjetim u sebi neku pozitivnu promjenu, ali ne mogu objasniti zašto dođe do te promjene. To je učinak ljepote koji se ne može objasniti ili definirati.

„Svaki umjetnik koji stvara djelo čini to kako bi dobio pohvalu, korist ili zadovoljstvo“, piše Bonaventura, „umjetnost tako ispunjava trostruku svrhu za umjetnika… plemenito dobro, korisno dobro i ugodno dobro.“

Drugim riječima, umjetnik dodaje vrijednost i moralnu svrhu svemiru.

Umjetnost nam otkriva

„Uđi u svoju nutrinu i primijeti da tvoja duša… ne bi mogla voljeti samu sebe ako ne bi poznavala samu sebe.“

Posljedica grijeha je da zapravo ne poznajemo sebe. Zbunjeni smo oko svojih motivacija i teško nam je iskreno procijeniti svoje postupke. Bonaventura tvrdi da se zbog toga borimo voljeti sebe. Ali Bog nas poznaje. Kako bismo dobili jasniju sliku svog unutarnjeg života, stvaramo ljepotu koja slijedi „otiske“ Boga kroz stvaranje kako bismo otkrili njegovu sliku. Kako upoznajemo Boga kroz ljepotu, povećavamo svoje samospoznaje. Umjetnost je vrsta spoznaje. Umjetnost je otkrivenje ljubavi.

Umjetnost je svjetlost i pokret

U početku, Bog stvori svjetlo. Sveti Ivan opisuje to svjetlo kao Logos, savršeno duhovno znanje utjelovljeno u Kristu. Znamo samo ono što možemo vidjeti u njegovom svjetlu. Božansko svjetlo nam pomaže da sudjelujemo u Božjoj slavi dok promatramo čistu dobrotu i istinu.

Vidjeti svjetlo nije jednokratni događaj. Uvijek težimo približiti se njegovu izvoru jer nas sjaj istine pokreće. Bonaventura opisuje putovanje ljepote kao ljestve kojima se penjemo sve više.

Kada stvaramo lijepu umjetnost ili sudjelujemo u njoj, uljepšavamo i vlastitu dušu. Jasnije vidimo Boga, jasnije vidimo sebe i kročimo putem vječnosti.

(Vlč. Michael Rennier, izvor: Aleteia)

Objava Zašto je sv. Bonaventura smatrao da je umjetnost nužna? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazba u Novom zavjetu ima ne samo ulogu slavljenja već i oblik pouke, ohrabrenja i zajedničke molitve. Od biblijskih vremena do rane Crkve, nakon Kristova uskrsnuća, prva kršćanska zajednica nastavila je moliti i pjevati psalme u duhu židovske tradicije, ali sada ispunjene novim sadržajem: radosnom viješću o Kristu. U Djelima apostolskim vidimo kako se zajednice okupljaju na molitvu i lomljenje kruha, a glazba je bila prirodni dio tih susreta. U prvim stoljećima Crkve, osobito u vremenima progona, bogoslužje se često slavilo u skrovitosti – u domovima i katakombama. Tamo su se pjevali psalmi, jednostavne pjesme i himni koji su se lako pamtili. Glazba je bila način izražavanja zajedničke vjere i utjehe. U 4. stoljeću, nakon što kršćanstvo postaje slobodno i priznato, razvija se bogatija liturgija, a time i liturgijska glazba. Sv. Ambrozije iz Milana sastavlja himne koje se i danas nalaze u liturgiji časova. Te su pjesme pjevane antifonalno što znači da dva zbora pjevaju naizmjenično, čime se postiže dubok osjećaj dijaloga i zajedništva. Tijekom srednjega vijeka razvija se gregorijanski koral, karakteristično jednoglasno liturgijsko pjevanje koje Crkva i danas njeguje kao najuzvišeniji glazbeni oblik liturgije. Tijekom svih razdoblja povijesti Crkva je jasno naglašavala: glazba u liturgiji treba služiti svetome, uzdizati dušu i biti u skladu s duhom bogoslužja.

Ona nije samo estetski doživljaj. Glazba je molitva, zajedništvo i teološki govor.Sv. Augustin je rekao: „Tko pjeva, dvostruko moli.” Glazba pomaže vjerniku izraziti ono što riječima često ne može: radost, zahvalnost, kajanje, čežnju. Glazba oblikuje nutarnji prostor molitve i olakšava susret s Bogom.Pjevanje u zajednici potiče osjećaj pripadnosti i jedinstva. Kad vjernici zajedno pjevaju, više nisu pasivni promatrači, već aktivni sudionici bogoslužja. To je osobito važno u euharistijskom slavlju, gdje glazba pomaže cijeloj zajednici da bude jedno tijelo u Kristu.Osim toga, liturgijske pjesme često sadržavaju duboke teološke poruke: o otkupljenju, uskrsnuću, euharistiji, Božjoj milosrdnoj ljubavi. Glazba na taj način postaje i sredstvo evangelizacije, koje u srcu vjernika ostavlja snažan trag vjere.

Danas, kada u crkvama pjevamo psalme, himne i misne napjeve, nastavljamo živu tradiciju koja seže tisućama godina unatrag. Svaka pjesma koju pjevamo u liturgiji povezuje nas s Davidom, s apostolima, sa svecima, s tisućama vjernika koji su tijekom stoljeća slavili Boga pjesmom.

Liturgijska glazba nije ukras. Ona je poziv! Poziv na molitvu, na svetost, na zajedništvo. Zborovi, orguljaši i voditelji liturgijskoga pjevanja pozvani su ne samo svirati i pjevati nego voditi Božji narod u slavljenju svetih otajstava.

U vremenu buke i površnosti, liturgijska glazba nudi prostor tišine i uzvišenosti. Ona ne mora biti složena da bi bila sveta – dovoljno je da bude iskrena, dostojanstvena i u službi otajstva koje se slavi. Jer kroz pjesmu, Crkva i danas moli. I kroz glazbu – Crkva i danas vjeruje.

Objava Od Davidova vremena glazba oplemenjuje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.