Među franjevcima fojničkoga samostana bilo je redovnika koji su se posebno isticali na polju crkvenoga pjevanja. Uz one koji su u inozemstvu uz bogoslovni studij stjecali znanja iz glazbe (pjevanje, orguljanje), bio je popriličan broj onih koji su zahvaljujući osobnom trudu i zalaganjima stekli određene glazbene vještine. Takvi su redovnici rjeđe sudjelovali u vođenju zborova ili sviranju u liturgiji, a češće su se bavili prepisivačkom djelatnošću.

U monografiji „Franjevački samostan u Fojnici”, u poglavlju „Znamenitija braća samostana”,iz skupine od 44 redovnika, Batinić posebno ističe Vicu Vicića i Paulusa (Pavao) Alaupovića. Oni su po svojim sposobnostima, glazbenim vještinama i zauzimanju za unaprjeđenje crkvene liturgijske glazbe u fojničkom samostanu ostali zapamćeni u narodu, a iza sebe ostavili pisani trag u svojim kantualima.

Vice Vicić /Gjevrić/^[1] (1734. – 1796.) rođeni je Fojničanin, a njegova djelatnost obilježila je 18. stoljeće u Bosni i jedan je od važnijih franjevačkih glazbenika i pjesnika svojega vremena. Zapamćen je kao skladatelj, voditelj crkvenoga zbora i orguljaš. Osnovnu naobrazbu stekao je u Fojnici, a filozofsko‑teološki studij pohađao je u Italiji, gdje se usavršavao i u glazbi. Zahvaljujući lijepom glasu i solidnom glazbenom obrazovanju po povratku iz Italije, uz redovite svećeničke obveze, postavljen je i za zborovođu crkvenoga zbora u fojničkom samostanu. S uspjehom ga je vodio desetak godina. Najduže je svećeničku službu vršio u Fojnici, a kraće u Dobretićima i u Bihaću. Umirovljeničke dane svojega života provodio je u Fojnici u predanosti glazbi i pjesništvu. Tada se bavio sastavljanjem kantuala, sadržaja jednoglasnoga i rjeđe dvoglasnoga misnog ordinarija, a piše i „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij.”[2] Prvi je u osamnaestom stoljeću u Bosni uveo nelatinski jezični liturgijski tekst u okviru Katoličkoga crkvenog pjevanja. U franjevačkom samostanu u Fojnici pohranjen je njegov rukopisni kantual sastavljen 1785. g. koji sadrži 8 latinskih misa, 6 Credo zapisa, 3 pjesme i u drugom dijelu zbirku Pisme razlike.

Pisme razlike

Njegove Pisme razlike pripadaju onom sloju rukopisne ostavštine koja je bila zapažena i predstavljena kulturnoj javnosti razmjerno rano, što predstavlja raritet na bosanskom prostoru. Prvi je na njih upozorio Ivan Franjo Jukić. Njegovom su zaslugom Vicićeve Pisme razlike^[3] tiskane u Splitu već 1844. godine. Ovo je ujedno prva knjiga tiskana Gajevom grafijom, a Jukić je za nju u Fojnici 1843. napisao opširan predgovor.^[4] Hrvojka Mihanović-Salopek ga, uz redovnike Tomu Babića, Matiju Divkovića, Filipa Grabovca, Antuna Kanižlića, Nikolu Krajačevića i još neke, svrstava u skupinu „tvoraca i sakupljača pučke izvanliturgijske duhovne poezije na narodnom jeziku”, smatrajući da je njihova poezija bila na tragu starijih hrvatskih pjesnika. U istom djelu u podnaslovu „Rasprostranjenost prosvjetiteljskih izdanja himnodijskih zbornika i pjesmarica” autorica uspostavlja obrazac prilagodljivosti narodnim masama i utvrđuje tri gradbena postupka za hrvatsku himnodiju s kraja 17. stoljeća. Među navedenim „najistaknutijim” autorima i zbirkama navedene su i „Pisme razlike” Vice Vicića iz 1785.

Kantual A

O Viciću kao glazbeniku ponajviše možemo zaključivati upravo zahvaljujući njegovoj ostavštini. S obzirom na Vicićevu ulogu u vođenju crkvenoga pjevanja i na njegovu aktivnost s područja skriptorske, a dijelom i skladateljske djelatnosti, toga je franjevca s pravom moguće smatrati jednim od najaktivnijih i najplodnijih franjevačkih glazbenika 18. stoljeća u Provinciji Bosne Srebrene. Njegov iluminirani kantual iz 1785. godine moguće je uspoređivati s najljepšom rukopisnom ostavštinom toga vremena, pa tako i s kantualima Filipa Vlahovića-Kapušvarca[5] iz glazbenog arhiva franjevačkih samostana u Našicama i Cerniku. Njegov doprinos razvoju crkvene glazbe u Fojnici, a potom i Bosni i Hercegovini, danas se može gledati kroz njegovu rukopisnu, skriptorsku i skladateljsku, a dijelom i spisateljsku ostavštinu. Njegov Kantual A bio je dugo u uporabi, o čemu svjedoče i riječi fra Pave Alaupovića (1785. – 1835.) iz predgovora kantualu C: „Na početku moga trećeg dijela najprije stavljam Kyrie i ostalo iz knjige koju je napisao blažene uspomene poštovani otac fra Vice Đevrić, odnosno Vicić, iz Fojnice, hvale vrijedni ravnatelj zbora, i bit će veoma poželjno da se ta ista njegova knjiga brižljivo čuva.”

Kantual A sastoji se od dva dijela, prvi dio sadrži osam latinskih misa i šest zapisa Credo, dok se u drugom dijelu nalaze Vicićeve duhovne pjesme. Drugi dio koji nosi naslov „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij” sadrži 33 teksta duhovnih pjesama, bez nota, dok su njihovi pojedini notni zapisi, zajedno s tekstovima svih pjesama zabilježeni u drugoj knjizi, Kantualu B.

Rukopis Kantuala A je čist i jasan, s ukrašenim početnim slovima stiha, najčešće ispisanim crvenom i crnom bojom. Inicijali slova oblikovani su na dva načina. Prvi način je jednostavniji te prema tome i više prisutan u kantualu budući da je drugim načinom iluminacije najčešće ispisivano samo inicijalno slovo stavka. Sastoji se od majuskulnih slova koja se od ostalih razlikuju u veličini i boji. To su najčešće crno i crveno obojena slova, s tim da su rubovi crni, a unutrašnjost slova crvena. Druga su inicijalna slova posebna jer podsjećaju na folklorne elemente koji su prisutni kao motivi u narodnim vezovima i odatle preuzeti. To su najčešće različiti cvjetni uzorci, a potom i plodovi grožđa i kupina. Od ostalih motiva Vicić upotrebljava kružiće, raznovrsne listove pa čak i zmije, kao npr. inicijalno slovo riječi Patrem na str. 75. kantuala A.^[6]

Notno pismo kojim se Vicić služi kvadratna je koralna notacija na petocrtnom crtovlju, od ključeva upotrebljava C­­‑ključ i F‑ključ. Crtovlje je izvučeno crnom, a taktne crte crvenom tintom. Na nekim su stranicama s lijeve ili desne strane margine, crvenom tintom jasno ubilježene kraće napomene pjevačima.

U Vicićevu kantualu A osim jednoglasnoga liturgijskog pjevanja prisutno je i dvoglasje, a najčešći oblik dvoglasja pjevanje je u paralelnim tercama. Povremeno se u takvom dvoglasju pojavljuje i imitacijski postupak kanonskoga tipa u primi, a rjeđe je prisutno i pojavljivanje vođenja glasova u protupomaku. Ovakav stil liturgijskoga višeglasja iz glazbenih kodeksa pojavljuje se između 13. i 18. stoljeća, a prepoznaje se kao jednostavno višeglasje i stavlja ga se u europski kontekst. Breko Kustura ustvrđuje da su ovakvi primjeri „(…) važan sastavni dio jednog specifičnog fenomena povijesti zapadnoeuropske crkvene glazbe koji početke razvoja bilježi u doba dominacije polifonih glazbenih oblika pariške škole Notre Dame. U cjelokupnom repertoaru provenijencijom iz hrvatskih kodeksa dominiraju ciklusi dvoglasnog misnog ordinarija”te dodaje da su „(…) u najvećem broju drugih europskih regija primjeri jednostavnog liturgijskog višeglasja ograničeni uglavnom na tek pojedinačno notirane stavke misnog ordinarija (Kyrie ili Sanctus)”te da su njegovi nositelji i nominalno poznati autori „(…) pripadnici monastičkih zajednica benediktinaca, dominikanaca i franjevci”.^[7] Sve naprijed navedeno dovodimo u vezu s dvoglasnim liturgijskim dijelovima Vicićeva Kantuala A.

Zahvaljujući provedenoj analizi i opisanoj tradiciji cantus fractusa^[8], bosanski se franjevački samostani priključuju europskoj franjevačkoj tradiciji svojim rukopisnim kantualima u mozaik izvora cantus fractusa 18. stoljeća. To se ponajprije ostvaruje zahvaljujući fra Vici Viciću i njegovu Kantualu A, koji je dragocjen i zbog njegove zbirke liturgijskih pjesama na narodnom jeziku i njezine povezanosti s istim težnjama europskoga franjevačkog fenomena.

(Mirna Marić)

[1] U predgovoru izdanju Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetihFranjo Jukić uz prezime Vicić dodaje iliti Gjevrić. Pavao Alaupović u predgovoru Kantualu C navodi o. fra Vice Đevrić, odnosno Vicić.

[2] U daljnjem tekstu zbirku naslovljenu Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij fra Viczo Vicich 1785.navodit ćemo i skraćeno kao Pisme razlike.

[3] Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetih, sastavljene od o. F. Vice Vicića godine 1785., sad pako na svitlost dane po I. F. Jukiću, Oliveti i družbenice, Split, 1844.

[4] Predgovor pogledati u prilogu ovom radu.

[5] Filip (Philippus) Vhaović Kapušvarac (a Caposvar, Kapošvarac, Kapusvar), rođen je oko 1700. godine u hrvatskom dijelu mađarskoga gradića Kapošvara ili njegovoj okolici. Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene postao je u drugom desetljeću 18. stoljeća.

[6] Zmija je upotrijebljena kao simbol zla. Bogorodica se u baroku predstavlja s polumjesecom i zemaljskom kuglom te edenskom zmijom pod nogama, koju gazi kao simbol pobjede nad zlom.

[7] H. BREKO KUSTURA: Primjeri jednostavnoga liturgijskog višeglasja iz Hrvatske u europskom kontekstu, 4.

[8] Usp. H. Breko Kustura: Sinjski kantuali fra Petra Kneževića (1767.) u kontekstu fenomena „polifonia semplice” i „cantus fractus” – konkordanca s talijanskim izvorima, 139.

Objava Skladatelj, voditelj crkvenoga zbora i orguljaš pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pitagora utemeljuje matematičko-akustičko učenje prema kojem matematika može izraziti prirodu nebeskih pojava. Pitagorejci su smatrali da je cjelokupni svemir oblikovan brojevima. Broj je ono što omogućuje razlikovanje jedne stvari od druge, dok je harmonija sama struktura stvarnosti. Ona omogućuje jedinstvo neograničenoga i ograničenoga te čini spoznaju i mišljenje mogućima. Matematičke elemente smatrali su fundamentom svega postojećega, a sve su pojave tumačili polazeći od brojeva. Ritam predstavlja poredak kretanja, dok broj uspostavlja red među tonovima, proporcijama i ljudskim pokretima. U Pitagorinoj filozofiji lijepo je samo ono što je jednostavno i uređeno. Ljepota i savršenstvo mjerili su se pravilnošću. Upravo su pitagorejci postavili temelje teorije glazbe kakvu danas poznajemo.

Najveći autoritet antičke glazbene teorije bio je Aristoksen. Prema njegovu shvaćanju, glazba je sredstvo društvenoga odgoja i obrazovanja te služi oblikovanju „muževne” i plemenite naravi. Budući da je ljudska priroda odraz kozmičke ljepote i poretka, glazba može djelovati na čovjeka upravo zato što je i sama prožeta ljepotom i skladom. Nakon antike razvija se novo poimanje glazbe u ozračju ranokršćanske Europe. Njome se bave crkveni oci, među kojima se ističu Klement Aleksandrijski, Augustin, Vasilije Veliki i Ambrozije. Oni odbacuju svaki oblik višeglasja i instrumentalne glazbe. Jedino je vokalna glazba smatrana ugodnom Bogu te je trebala djelovati na moralni duh čovjeka, a ne na njegovo emocionalno stanje. Glazba se shvaćala kao poziv na uzvišeniji način života i sredstvo razvijanja kreposti. Krepostan čovjek ne može biti neglazben, dok onaj koji život provodi isključivo u naporu ostaje gluh za njezino razumijevanje.

Severin Boetije, rimski filozof i matematičar, podijelio je glazbu na tri kategorije: musica mundana, musica humana i musica instrumentalis. Smatrao je da glazba odražava odnos između mikrokozmičke i makrokozmičke stvarnosti. Glazba je bila neraskidivo povezana s vjerom, do te mjere da je svaki intervalni odnos imao vlastito kozmoteološko značenje. Kao ogledalo kozmosa, glazba ima savršeno podrijetlo, usporedivo sa samim svemirom, pri čemu se unison smatra intervalom koji nadilazi podjelu na konsonancu i disonancu. Intervali su rangirani prema načelu da je sazvučje konsonantnije što je njegova proporcija bliža unisonu, odnosno što se temelji na jednostavnijim brojčanim odnosima. U takvom kozmološkom razumijevanju intervala numerologija je imala važnu ulogu. Boetijevo se učenje zadržalo tijekom renesanse i baroka.

U središtu glazbenoga koncepta protestantske Njemačke nalazi se teologija glazbe Martina Luthera koja je snažno utjecala na razvoj njemačke glazbe od 16. do 18. stoljeća. Njegovo teološko razumijevanje glazbe objašnjava njemačko prihvaćanje znanstveno-matematičkoga značenja srednjovjekovne glazbene teorije. Luther je smatrao da je glazba božanski dar čovječanstvu, odmah nakon Božje riječi, odnosno teologije. Takvo poimanje uspostavlja Boga kao autora i izvora prirodnoga fenomena zvuka, uključujući i svijet tonova. Spekulativna glazbena teorija utemeljena na numerološkim omjerima intervala nije izgubila svoju važnost, nego je služila razumijevanju božanski određene moći glazbe. Takvo je vjerovanje podrazumijevalo da se sama bit Boga očituje i kroz glazbene proporcije. Posredstvom glazbe nevidljivo postaje osjetilno.

Od renesansnoga poimanja glazbe kao odraza božanskoga poretka do matematičkih sustava 20. stoljeća dolazi do duboke promjene u razumijevanju odnosa između broja, harmonije i smisla. Matematika ostaje prisutna u glazbenome mišljenju, ali više ne upućuje nužno na transcendentalni poredak. Umjesto sredstva spoznaje svemira, ona postaje sredstvo organizacije zvuka. Time se otvara pitanje predstavlja li moderna glazba prekid s tradicijom musica mundana ili njezinu preobrazbu u sekulariziranome svijetu? Metafizika, kozmologija, teologija i matematika nisu nestale iz suvremene glazbe, nego su promijenile svoje značenje. Dok je u tradiciji musica mundana matematika predstavljala sredstvo otkrivanja već postojećega univerzalnog poretka, kod Iannisa Xenakisa ona postaje kreativni alat za oblikovanje novih zvučnih svjetova.

Razvoj moderne znanosti, proces sekularizacije i duboke društvene promjene koje obilježavaju novu Europu postupno dovode do slabljenja takvoga pogleda na svijet. Osobito tijekom 20. stoljeća dolazi do preispitivanja gotovo svih tradicionalnih vrijednosti i autoriteta. Dva svjetska rata, totalitarni režimi, tehnološka razaranja i opća kriza povjerenja u ideju napretka ostavili su dubok trag na europsku kulturu. Promjene koje se događaju u glazbi 20. stoljeća moguće je promatrati upravo u širem kontekstu. Nestanak tonalnoga središta, pojava atonalnosti, serijalizma i drugih kompozicijskih postupaka ne predstavljaju samo tehničke inovacije nego odražavaju promijenjen odnos prema svijetu i njegovu smislu. Dok je nekoć harmonija bila znak postojećega kozmičkog poretka, moderna glazba često polazi od pretpostavke da takav poredak više nije neposredno dostupan. Skladatelj više ne otkriva unaprijed zadani red, nego ga sam oblikuje i konstruira.

Početkom 20. stoljeća Arnold Schönberg nastoji pronaći novo načelo glazbenoga poretka nakon raspada tradicionalnoga tonaliteta. Njegova dodekafonijska metoda predstavlja pokušaj uspostavljanja reda u trenutku kada dotadašnji harmonijski sustav više nije mogao odgovoriti na estetske i duhovne zahtjeve novoga vremena. Za razliku od tradicije musica mundana, u kojoj je glazbeni poredak bio odraz objektivne strukture kozmosa, Schönbergov sustav proizlazi iz skladateljske odluke i ljudske konstrukcije.

Sličan razvoj može se uočiti i u stvaralaštvu Pierrea Bouleza, jednoga od najistaknutijih predstavnika totalnoga serijalizma. Njegova težnja prema redu i organizaciji doseže krajnje granice racionalizacije glazbenoga materijala. Parametri poput visine tona, ritma, dinamike i trajanja podvrgnuti su strogim pravilima organizacije. Međutim, za razliku od renesansne i barokne misli, takav poredak više nema teološko ni kozmološko značenje. On nije dokaz postojanja univerzalne harmonije, nego rezultat intelektualne konstrukcije samoga umjetnika.

Takve je promjene moguće povezati i sa širim procesom sekularizacije europske kulture. Kako religija postupno gubi svoju ulogu univerzalnoga okvira za tumačenje stvarnosti, tako i glazba prestaje biti povezana s jedinstvenim metafizičkim sustavom. Umjesto jednoga općeprihvaćenog pogleda na svijet pojavljuje se mnoštvo različitih estetskih i filozofskih pristupa. Glazba više ne govori jedinstvenim jezikom, nego postaje prostor različitih individualnih potraga za smislom.

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je tradicija musica mundana u potpunosti nestala. Premda su njezini izvorni kozmološki i teološki temelji oslabjeli, ideja da glazba može upućivati na stvarnost koja nadilazi neposredno iskustvo nije iščeznula. Ona se pojavljuje u različitim oblicima tijekom 20. stoljeća, osobito u djelima skladatelja koji nastavljaju tragati za duhovnom dimenzijom glazbe. Čak je i u djelima koja primjenjuju suvremene kompozicijske tehnike moguće prepoznati težnju prema redu, jedinstvu i transcendenciji, premda se oni više ne temelje na istoj slici svijeta kakvu nalazimo u tradiciji musica mundana.

Stoga se glazba 20. stoljeća može promatrati kao prostor napetosti između naslijeđene ideje univerzalnoga poretka i moderne svijesti obilježene ratovima, sekularizacijom i pluralizmom. Umjesto o konačnom prekidu s tradicijom, primjerenije je govoriti o njezinoj preobrazbi. Pitanje odnosa između broja, harmonije i smisla nije nestalo iz glazbe; ono je samo poprimilo nove oblike i nova značenja, prilagođena duhovnim i intelektualnim okolnostima modernoga društva.

Objava Od božanske harmonije do autonomne strukture pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misa nakon uvoda započinje svatovcem: Ponajprvo ime Isusovo. Ponajprvo, prije svakoga puta i svake riječi, zaziva se ime Isusovo. Ime Isusovo nije samo molitva, ono je početak svakoga dobra. Njime su naši stari započinjali dan, prelazili prag kuće, sijali žito i podizali djecu. Kada se izgovori Ponajprvo ime Isusovo, otvara se prostor tišine i poštovanja. To je podsjetnik da bez duhovnoga temelja nema ni istinskoga trajanja. Nakon uvodnoga svatovca: Ponajprvo ime Isusovo, prirodno se nastavlja bećarac: življi, razigraniji i otvoreniji dio cjeline. Upravo u spoju ta dva glazbena izraza nastaje pokušaj stvaranja jedne posebne, gotovo univerzalne melodije koja nosi duh Bosne, ali i razumljiv osjećaj svakom čovjeku, bez obzira na to odakle dolazio. Svatovac u sebi nosi svečanost, duhovnost i dostojanstvo. On je poziv na zajedništvo, na blagoslov i na početak puta. Njegov ton dolazi iz dubine narodne tradicije, iz molitve i obiteljskoga okupljanja. Nasuprot njemu, bećarac donosi slobodu duha, osmijeh, ritam života i vedrinu običnoga čovjeka. U njemu se čuje pjesma sokaka, njive, svadbe i večernjega sijela. Jedan priziva mir i svetost, a drugi pokret, radost i životnu snagu.

Posebnu zanimljivost u okviru mise Bosanski pamtivijek nosi Gospodine, smiluj se koji svoje korijene pronalazi u staroj narodnoj pjesmi: Oj, ti Frano grebenaru, skuj mi grebene. Upravo taj spoj pučkoga i duhovnog predstavlja srž cijeloga projekta: pretvaranje narodnoga glasa u univerzalni molitveni ton. Izvorna pjesma Oj, ti Frano grebenaru pripada starom narodnom melosu Bosne i Hercegovine. U njezinu ritmu osjeća se jednostavan život naroda, zvuk rada, razgovora i svakodnevnice. Ona nosi toplinu starinskoga pjevanja koje nije nastajalo u dvoranama i školama, nego među ljudima, uz ognjište, na sijelima i svadbama. Takve pjesme bile su dio kolektivnoga pamćenja i prenosile su se usmeno generacijama. Kada je iz toga motiva nastalo Gospodine, smiluj se, dogodila se zanimljiva preobrazba: narodna melodijska osnova dobila je duhovnu dimenziju. Zadržana je prepoznatljiva emotivna linija izvornoga napjeva, ali je njezin smisao uzdignut prema molitvi. Tako pjesma više ne govori samo čovjeku nego postaje obraćanje Bogu.

Slava je napravljena od melodije: Igra kolo na vrh Kočarine. Melodija koja je nekada pratila kolo sada uzdiže riječi slavljenja i zahvalnosti. Time je sačuvana prepoznatljiva toplina izvornoga napjeva, ali je njegov smisao proširen prema nečemu svetijem i univerzalnijem. Svet je napravljen od melodije Puta križa. Jaganjče je napravljen ponovno prema svatovcu. U misi je prisutan i pripjevni psalam: Ti si naš Bog, mi smo narod tvoj.

Ova misa nas svakodnevno povezuje s korijenima i podsjeća da narod bez sjećanja postaje poput stabla bez korijena. Bosna je tijekom vjekova bila raskršće naroda, jezika i običaja, ali je uvijek nosila posebnu toplinu duše. U njezinim selima još odzvanjaju stare pjesme, u kamenim stećcima spava povijest, a u molitvama starica tinja svjetlost koja ne gasne. Posebno mjesto u toj misiji zauzima čovjek, obični čovjek Bosne: radnik, domaćin, majka, fratar, učitelj i dijete. U našem slučaju bosanski fratar, naš fra Ivo. Njegov Bosanski pamtivijek sabire te rasute niti prošlosti i želi ih utkati u novo vrijeme. U vrijeme koje dolazi, kada će uskoro ponovno biti izvedena na obroncima Vlašića, na zlatnoj misi fra Ive Markovića. Ta zapisana glazbena priča još živi u narodnom pamćenju i zato ima smisla. Ova misa nosi odgovornost da sačuva ono što je često bilo prešućeno: male živote koji su stvarali veliku povijest.

Misa Bosanski pamtivijek zato nije samo kulturni projekt nego i duhovni hod tijekom vremena, potraga za korijenima koji vode prema budućnosti. Jer narod koji pamti svoje svetinje, svoje pretke, fratre i svoje ime, nikada ne nestaje.

Objava Biser gučogoranskog kraja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovdje ćemo svratiti pogled na Zlatka Pricu (1916–2003), vrsnoga slikara, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, člana HAZU-a, koji je radio za franjevce u Sarajevu i na Plehanu. Likovni kritičar Ive Šimat Banov napisao je za njega da je umjetnik „snažne individualnosti i […] upornosti koja je izrasla u primjere kakvih je s obzirom na prošlost i sadašnjost malo u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti.” (I. Š. Banov, Prica, /monografija/, Zagreb 1996, str. 8).

Život i djelo

Zlatko Prica rođen je u Pečuhu 26. lipnja 1916. U ranom djetinjstvu preselio u Zagreb (1922), a potom u Samobor (1924). Godine 1937. upisao je Umjetničku akademiju u Zagrebu gdje je diplomirao 1940. Prvu je izložbu imao 1941. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Na početku rata 1941. interniran je u logor Danica kraj Koprivnice gdje je potajno napravio zbirku crteža o životu logoraša. Razlog zatvaranja bio je njegov prosvjed protiv odredbe vlasti da se u staju doktora Reisera (budućega Zlatkova tasta i oca slikara Nikole Reisera) u Mirnovcu zatvore uhićeni Židovi! Zauzimanjem „samog vrha zagrebačkog Kaptola” iste je godine pušten na slobodu – uvjetno s ograničenim kretanjem. Godine 1942. vjenčao se sa Zdenkom Reiser, sestrom slikara Nikole Reisera (1918–2010), s kojom je imao kćer Vesnu, umjetničku fotografkinju (1947–1996). Supruga Zdenka mu je preminula 1976, a kći Vesna 1996, te se te godine ženi Jasminom Jugo.

Nakon što je 1943. pristupio partizanskom pokretu, on je zajedno s Nikolom Reiserom i Edom Murtićem (1921–2005) organizirao kulturno-umjetničke djelatnosti u ratnim okolnostima. Godine 1944. u Topuskom je s E. Murtićem ilustrirao čuvenu poemu „Jama” Ivana Gorana Kovačića, koja je, po riječima književnika Božidara Petrača, „prosvjed protiv svih i svakog zločina”. U poratnom vremenu zbog neprihvaćanja diktata partijskih ideologa da slika u duhu socrealizma „za široke narodne mase”, nije mogao steći njihovu naklonost. Kratko je boravio u Parizu (1948), Indiji (1952) i Brazilu (1954), a potom odlazi u Samobor, gdje nastaje njegov „Samoborski ciklus” (1953–57). Tada se potvrđuje „kao nastavljač zagrebačkog luminizma u krugu V. Bukovca i atribuiranoga u Europi kroz Die bunte Schule von Agram” (I. Š. Banov, n. dj., str. 145). Potom su uslijedili ciklusi „Plodovi zemlje” (1957–69), „Anatomija prirode” (1969–71), „Tarski ciklus” (1971–92), i „Opatijski kišobrani” (1992–2003). Godine 2002. u Samoboru je otvorena Galerija Prica u kojoj su djela što ih je umjetnik darovao gradu Samoboru, te umjetničke fotografije njegove kćeri Vesne. Za svoj je umjetnički rad nagrađen najvišim priznanjima, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

U sakralnim prostorima

Prvo sakralno djelo Zlatka Price, koliko mi je poznato, vezano je za baroknu kapelu sv. Roka u Galgovu kod Samobora. Ta je kapela podignuta u 18., a obnovljena u 19. stoljeću. Na glavnom oltaru sačuvani su kipovi sv. Petra i sv. Pavla iz 18. stoljeća, a 1934. Zlatko Prica, tada je imao tek osamnaest godina, izradio je oltarnu zidnu sliku sv. Roka. Kapela je zaštićena kao spomenik kulture visoke kategorije.

Prica je 1989/90. radio za bosanske franjevce u Sarajevu i na Plehanu kod Dervente. U crkvi sv. Marka na Plehanu izradio je mozaik Izgon iz hrama (250 x 200 cm) te vitraj Ananija, nisi slagao ljudima nego Bogu (230 x 120 cm). Nažalost, oba su djela uništena kada su srpske vojne postrojbe minirale crkvu i samostan 1992. godine. U kapeli sv. Pavla, pri Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, radio je Put križa u mozaiku, koji je postavljen 1990. U tom je prostoru već bilo nekoliko umjetničkih djela: veliki brončani Križ kipara Šime Vulasa (1976), te njegov monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Interijer kapele uredio je arhitekt Zlatko Ugljen (1984). Sav je u znaku bijele boje i ostavlja impresivan dojam: „Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije […] ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne spiritualnosti…” (Ivan Lovrenović, Motrišta, Mostar, 63/2012).

U tom i takvom umjetničkom okružju postavljen je Put križa Zlatka Price. Ideja da se Z. Prici ponudi izrada ovoga djela potekla je od Vjeke Bože Jarka. To je naša zajednica na Teologiji i usvojila. S umjetnikom je u Zagrebu taj posao dogovorio potpisnik ovih redaka koji je, k tomu, zajedno s fra Ivanom Marićem, dovezao i materijal iz Venecije (muransko staklo) u njegov atelje u Zagrebu (1989), nakon što je on prethodno odredio količinu različitih boja mozaičkih pločica, među kojim su i one sa zlatnim i srebrnim listićima. Put križa je dogotovljen u prvoj polovici 1990. u ateljeu u Zagrebu. Umjetnik ga je postavio u frizu na dva bočna zida (790 x 80; 780 x 80 cm). Poslije su uokvirene mramornim trakama širine 10 cm. Uzdužni rubni dijelovi friza su tamne boje, dok se srednjim dijelom pružaju zlatna i srebrna traka širine nešto veće od polovice uzdužne plohe. Na takvoj pozadini Prica je u nizu predstavio sva događanja Isusova križnoga puta, a pojedine se scene neposredno navezuju jedna na drugu. Intenzitet i bogatstvo boja, karakteristični za Pricino slikarstvo, nisu izostali ni u ovom djelu golgotske drame. Likovi su koloristički naglašeni i oni se na opisanoj pozadini doimaju poput gotičkih iluminacija koje snažno dočaravaju svu dramatiku zbivanja. Autor je ostao dosljedan svome slikarskom opredjeljenju u kojem je raznolikost i snaga boje nenadomjestiva. Po nacrtu Zlatka Ugljena za svaku je postaju izrađen po jedan bijeli metalni križ (10 x 10 cm). (Usp. M. Karamatić, „Slikari upisani u memoriju Bosne Srebrene. U povodu smrti Ivana Lovrenčića, Slavka Šohaja, Zlatka Price i Ljube Ivančića)”, Bilten FT, 1-2/2003, str. 7-17, ref. 12-15).

Za kapelu su naručena i dva brončana reljefa, Gospa i Sv. Pavao, od Marije Ujević (1933–2023), kiparice iz Zagreba. Reljefi svojim dimenzijama (200 x 40 cm) korespondiraju uspravnim reljefnim gredama Vulasova djela. Oni su odljeveni u Zagrebu 1991. godine, ali su zbog rata u Sarajevo prevezeni povratkom Teologije iz samoborskoga izbjeglištva 1997. godine.

Zgradu Franjevačke teologije, pa tako i kapelu sv. Pavla, srpska vojska je zaposjela 8. lipnja 1992, a nas koji smo se tu našli prisilila na odlazak. Svojim odlaskom 1995. vojska je ostavila zgradu posve devastiranu i opljačkanu: odnesena je cijela knjižnica (oko 50 000 knjiga), nekoliko stotina umjetničkih djela, sav namještaj i sve što je prenosivo! Također je i sama zgrada bila teško oštećena. Nasreću, Vulasov reljef i Put križa Zlatka Price ostali su sačuvani. Odnesen je Vulasov brončani Križ, koji je nakon rata vraćen. Također je vraćena i knjižnica, ali ne i kolekcija najstarijih knjiga.

Objava Slikar Zlatko Prica u Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Migracije su tijekom povijesti oblikovale društva, ali i njihove zvučne pejzaže. Kada ljudi napuštaju svoje domove bilo zbog ekonomskih razloga, ratova ili potrage za boljim životom, sa sobom nose i vlastitu glazbenu tradiciju. U novim sredinama ta se tradicija susreće s drugim stilovima, instrumentima i estetikama, stvarajući nove, hibridne oblike izražavanja. Tako glazba migracija postaje svjedočanstvo kretanja, ali i proces prilagodbe, integracije i očuvanja identiteta.

U europskoj klasičnoj glazbi brojni su skladatelji obilježeni iskustvom migracije. Njihova djela često odražavaju osjećaj nostalgije, gubitka, ali i kreativne obnove. Kompozitori koji su bili prisiljeni napustiti svoje zemlje u turbulentnim povijesnim razdobljima unosili su u svoje skladbe elemente različitih kultura, stvarajući jedinstvene glazbene jezike. U njihovim se djelima može prepoznati napetost između staroga i novog, poznatog i nepoznatog. Glazba migracija nije vezana uz jednu školu ili stil, nego uz iskustvo kretanja, izgnanstva i susreta kultura, pa su je stvarali vrlo različiti skladatelji: od klasičnih autora do suvremenih multimedijskih umjetnika. U kontekstu europske klasične glazbe, posebno su važni skladatelji koji su bili prisiljeni emigrirati tijekom političkih previranja 20. stoljeća. Igor Stravinski napustio je Rusiju nakon revolucije, a njegovo stvaralaštvo razvijalo se pod utjecajem Francuske i SAD-a, gdje je poslije i živio. Arnold Schönberg, kao Židov, emigrirao je u SAD bježeći od nacizma: u njegovim djelima osjeća se napetost između europske tradicije i novog američkog konteksta. Sličnu sudbinu dijelio je i Béla Bartók, koji je napustio Mađarsku i u emigraciji nastavio istraživati i integrirati narodne glazbene elemente različitih kultura. Iskustvo egzila snažno je obilježilo i Kurt Weill, koji je nakon bijega iz nacističke Njemačke u SAD spojio europski kabare s američkom popularnom glazbom. Njegova djela često tematiziraju društvene promjene i osjećaj nepripadanja. U suvremenom kontekstu važan je i Heiner Goebbels, čiji projekti često uključuju dokumentarne elemente i glasove migranata, brišući granice između glazbe, kazališta i politike.

U novijoj i suvremenoj glazbi, tema migracija još je izravnije prisutna. Tan Dun kombinira kinesku tradiciju sa zapadnjačkim orkestralnim jezikom, stvarajući zvuk koji odražava kulturnu tranziciju. Osvaldo Golijov u svojim djelima spaja latinoameričke, židovske i klasične utjecaje, često inspirirane temama dijaspore i identiteta. Unsuk Chin, koja djeluje u Europi, također istražuje susret istočnih i zapadnih glazbenih tradicija. Posebno se ističe Steve Reich, čije djelo Different Trains tematizira putovanja vlakovima i implicitno povezuje vlastito djetinjstvo s tragedijom Holokausta. U tom djelu zvuk postaje nositelj sjećanja na prisilne migracije i deportacije.

Važno je istaknuti i suvremene skladatelje i umjetnike koji svjesno istražuju temu migracija i izvan glazbenoga konteksta. Njihova djela često uključuju elemente različitih glazbenih i umjetničkih tradicija, ali i dokumentarne ili narativne komponente koje prenose osobne priče migranata. Takva glazba nije samo estetski doživljaj nego i društveni komentar: ona potiče slušatelja na razmišljanje o identitetu, granicama i humanosti.

Iz svega vidimo kako glazba migracija nije ograničena samo na „velika imena”. Ona se kontinuirano stvara i danas, kroz rad brojnih umjetnika koji dolaze iz migrantskih zajednica i kroz vlastita iskustva oblikuju nove zvukove. Upravo ta raznolikost čini glazbu migracija jednim od najživljih i najrelevantnijih područja suvremene umjetnosti.

Osim u klasičnoj tradiciji, glazba migracija snažno je prisutna i u popularnoj i tradicijskoj glazbi. Primjeri se mogu pronaći u žanrovima koji su nastali susretom različitih kultura. Od jazza i bluesa do suvremenih svjetskih fuzija. Migranti i njihove zajednice često koriste glazbu kao način očuvanja kulturnoga nasljeđa, ali i kao sredstvo izražavanja iskustava marginalizacije, diskriminacije ili borbe za prihvaćanje.

Glazba migracija, stoga, nije samo umjetnički fenomen nego i važan kulturni i društveni dokument. Ona bilježi kretanja ljudi kroz vrijeme i prostor, ali i njihovu sposobnost da u novim okolnostima stvaraju nešto novo i vrijedno. U svijetu koji se često suočava s podjelama, upravo nas takva glazba podsjeća na ono što nas povezuje: našu zajedničku potrebu za izražavanjem, razumijevanjem i pripadanjem.

Objava Glazba migracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pridonijela je trasiranju puta modernom slikarstvu u BiH zajedno sa slikaricama Adelom Behr Vukić (1888–1966), Lujzom Kuzmić Mijić (1889–1959), Micom Todorović (1900–1981) i kiparicom Ivom Despić-Simonović (1891–1961) s kojima čini ženski likovni peterolist.

Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnoga ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci” i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića 1953. godine.

Slikarski i pedagoški rad u Sarajevu

Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001.) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije.” Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. i na njoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.

Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkoga vijeka (1960–1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.

Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).

U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih pogodila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana poslije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista” (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj” koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun” u Dubravama „Posljednju večeru” (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće” (ulje na platnu) i „Posljednju večeru” (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac” i „Skidanje s križa” (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.

Umjetnost portreta

Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali pozivu na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost, nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju” lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom prilikom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam „doraditi”. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovoga zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta […] čovjek u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.

U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svoga povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.

Zadnju svoju izložbu pastelā priredila je 2001. u Sarajevu, u istoj galeriji kao i 1991, gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.

Dobitnica je niza nagrada, među kojima su Plaketa sarajevskog Univerziteta za doprinos razvoju Univerziteta, Nagrada Republičke zajednice za kulturu BiH, Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Godišnja nagrada ULUBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Nagrada za slikarstvo „Collegium Artisticum”, Nagrada „Oslobođenja”, Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru za doprinos razvoju Sveučilišta i dr.

U ovoj se zemlji mnogo toga prekriva „zaboravom”. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila duboke tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada jedva da ima ikoga koji bi se sjetio nje i njezina djela!

Rekli su o Nadi Pivac

Đuro Seder, ak. slikar:

„Nada […] sliku prvenstveno gradi. Ona zna što je to tektonika slike. I onda kada se koristi mrljom i neredom poteza, uvijek je to u funkciji arhitekture cjeline. Nada Pivac je od onih umjetnika koji sebi ne opraštaju. Zato i ne proizvodi preobilno. Kritična prema sebi, zahtijeva od slike maksimum i zadovoljna je tek onda kad je slika dorečena do kraja. Nada je slikarski temperament koji se ne razbacuje emocijama. Ona je kreator koji svoj doživljaj sapinje uzdama oblika, da bi moć slike buknula većom snagom. Nada je prije svega jedan kultivirani slikar, jedan rafinirani slikar, jedan otmjeni slikar.”

(Nada Pivac, Pasteli 1983–1995, Katalog izložbe, Galerija „Miroslav Kraljević”, Zagreb 1995).

Fra Vendelin Karačić, voditelj Galerije u Širokom Brijegu:

„Njezine su slike lišene negatorskih poriva, zrače otvorenošću prema sve-bitku i ujedno očituju individualnu dostatnost kadrom zahvaćena mikrokozmosa. Nada Pivac tvorbom slike niti koga zbunjuje niti što rastače. Slojem pojavnosti pruža uvjerljivost i utemeljenost svoga likovnog izraza na unutarnjoj zakonitosti svijeta. Ona slikanjem gradi svijet, utvrđuje dobar odnos prema postojećoj i mogućoj zbilji, te proviruje i s onu stranu pojavnosti.” („I s onu stranu pojavnosti”, predgovor za izložbu pastela Nade Pivac, održane tijekom rujna i listopada 1996. u Galeriji Muzeja Široki Brijeg).

Azra Begić, povjesničarka umjetnosti:

„Vidjelo se da dobro poznaje i svoje moći i svoje granice te da maestralno vlada slikarskim umijećem: s jedne strane, mrljom i gipkom, razigranom arabeskom, koja ima svoj samostalni život, a s druge, manje ili više geometrijski strukturiranom površinom, čiji su obrisi i oblici katkad pojednostavljeni, a katkad opet veoma složeni, a čak i s naglašenom trećom dimenzijom. […] Tijekom svoga umjetničkog djelovanja slikala je ona i figuralne kompozicije na biblijske teme, no premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira.” (Azra Begić, „Slikarski opus Nade Pivac. Dva smjera istog puta”, Stećak, 77, svibanj 2000, str. 16-17).

Gradimir Gojer, teatrolog:

„Prosto je nevjerovatno da ova velika slikarka našega Sarajeva, jedna od utemeljitelja slikarske pedagogije na sarajevskoj Likovnoj akademiji i voditelj prve slikarske generacije na širokobriješkoj likovnoj univerzi Mostarskog sveučilišta nema snažniju podršku struke.” (Riječ na otvorenju izložbe Nade Pivac, Galerija Roman Petrović, Sarajevo, Oslobođenje, 9. 10. 2001).

Meliha Husedžinović, povjesničarka umjetnosti:

„Ime Nade Pivac, u našoj umjetnosti, već je niz decenija sinonim za slikarstvo u tehnici pastela. Za nju slikati znači misliti sa pastelnom kredom u ruci. Odmjerenost u intelektualnom i emotivnom poimanju slike i slikarstva uz vlastitu senzibilnost i imaginaciju povećavaju utisak o njenoj izuzetnoj strogosti i prema samoj sebi i prema vlastitom djelu. Pojam improvizacije njoj je nepoznat. Ravnoteža njenih slika ravnoteža je i njene ličnosti.” („Susret dva zanosa: gledanja i stvaranja”, Revija slobodne misli, god. VIII, br. 35, januar – mart 2002, str. 71–72).

Snježana Mutapčić, povjesničarka umjetnosti:

„Nada Pivac je pokretač nastajanja dviju likovnih akademija, u Sarajevu i Širokom Brijegu, gdje su uz njenu ljudsku i profesionalnu pomoć stasale brojne generacije likovnih umjetnika, a među njima i nekolicina najvećih. Bila je veliki crtač i majstor pastela koje je koristila za svoj slikarski izraz, ostvarivši putem njih značajne likovne vrijednosti, koje su postale obilježjem slikarstva druge polovice XX. stoljeća u Bosni i Hercegovini.” (In memoriam, Galerija sv. Ante, Sarajevo–Bistrik, 10. 11. 2008).

Fra Stjepan Pavić, utemeljitelj Galerije Šimun u Dubravama:

„Nada Pivac u početku stvaranja slikala je na tragu nadrealizma. Poslije sedamdesetih i osamdesetih godina, priklonit će se apstrakciji. Valja, međutim, reći da Nadine apstraktne slike uvijek asociraju na realne predmete. Ona je počinjala od predmeta, pejzaža i sl. i suptilnom redukcijom svodila svoju sliku na apstrakciju. U apstraktnim pejzažima kolorit se kreće od suzdržana do smjela, a gornji dio slike često zauzima plavo nebo.” („Put u plavo nebo”, Vijenac, god. XVI, br. 367, Zagreb, 27. 3. 2008, str. 15).

Ljiljana Perduv-Misirlić, likovna kritičarka:

„Nešto kompleksniji su portreti rađeni osamdesetih do sredine devedesetih, tehnikom suhog pastela. Najupečatljiviji su portreti Andrije Zirduma (1982), Slavka Marojevića (1988), Marka Karamatića (1990), Nenada Ugljena (1990), gdje lice čudno deformira, kao da iz dubine bića izvlači skrivene riznice stanja duha i materije, koje idu u korist likovnosti i ekspresije, a na štetu ‘ljepote’ portretiranog. Lica kriju bezbroj vidljivih i skrivenih tragova svjetla i tame, izbalansiranih ploha i linija.” („Umjetnost kontinuiteta”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 5).

Anto Kajinić, ak. slikar:

„Nije riječ o umjetnici koja je to htjela biti. Ona je morala biti slikarica kako bi mogla disati i mentalno funkcionirati. Slijedila je samo svoj životni imperativ i pazila, koliko je mogla, da ne ide ‘malena ispod tirkiznih neobuhvata’. Ta stvarateljska usudnost joj je, u obilju, podarila i smisao trajanja, jer je uspjela djelima materijalizirati osjećenu, dokučenu i darovanu slobodu stvaranja svjetova mikrokozmosa po inicijalnoj i neobujmljivoj svekolikoj snazi svakog Početka. Tako je ova neobična i rijetka umjetnica realizirala i žuđenu sakralnost u svemu što je činila umjetnošću i oko umjetnosti.” („Slikarski runolist”, Katalog, Memento Nada Pivac, Sarajevska zima, 7–28. 2. 2009, str. 9).

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Slikarica Nada Pivac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Petar Knežević rođen je 1701. godine u blizini Knina. U vremenu kada je Crkva bila jedno od najvažnijih uporišta vjere, kulture i identiteta naroda. Franjevci su tada, vjerni svome poslanju, bili blizu ljudi: propovijedali su, poučavali, ispovijedali, ali i pjevali s narodom. U tom ozračju nastajale su Kneževićeve pjesme – ne kao umjetnost radi umjetnosti, nego kao produžetak molitve. Njegovo stvaralaštvo neraskidivo je povezano s Blaženom Djevicom Marijom. Upravo zato s pravom nosi naslov Gospin pjesnik. Marija u njegovim pjesmama nije daleka i uzvišena figura, nego Majka koja sluša, tješi i zagovara. Knežević je znao da narod Mariju ne doživljava samo teološki nego životno – kao onu kojoj se obraća u nevolji, bolesti, strahu i zahvalnosti. Njegovi stihovi zato su jednostavni, razumljivi i topli, ali istodobno duboko prožeti vjerom Crkve.

Posebna vrijednost njegova rada leži u spoju riječi i glazbe. Fra Petar Knežević nije bio samo pjesnik nego i glazbenik, svjestan snage pjevane molitve. U Crkvi, gdje je pjevanje uvijek bilo oblik zajedničke molitve, njegove su se pjesme brzo udomaćile. Melodije su bile prilagođene narodu, lako pamtljive i pjevne, što je omogućilo da se šire i prenose i tamo gdje nije bilo knjiga ni zapisanih notnih zapisa. Zanimljivo je da mnoge Kneževićeve pjesme dugo nisu bile povezivane s njegovim imenom. Postale su dio zajedničkoga crkvenog pamćenja, dio tradicije. To možda najbolje govori o njegovoj poniznosti i pravoj naravi njegova stvaralaštva: on nije pisao da bi bio poznat, nego da bi Bog bio slavljen, a Marija čašćena. No, to ne znači kako ne treba spomenuti dva rukopisna kantuala koja je napisao fra Petar Knežević 1767. godine. U teološkom smislu, njegove pjesme odražavaju duh franjevačke duhovnosti: naglasak na poniznosti, pouzdanju u Božju providnost i bliskosti s Majkom Božjom. One nisu opterećene složenim pojmovima, ali nose jasnu poruku evanđeoske jednostavnosti. Upravo u toj jednostavnosti leži njihova trajna snaga.

Danas, kada se u Crkvi sve više govori o potrebi nove evangelizacije, lik fra Petra Kneževića dobiva novu aktualnost. On pokazuje kako se vjera može prenositi pjesmom, kako liturgija i pučka pobožnost mogu ići ruku pod ruku, te kako umjetnost može biti snažno sredstvo navještaja. Njegove marijanske pjesme i dalje se pjevaju u svetištima, na hodočašćima i u župnim zajednicama, svjedočeći da istinska duhovna baština ne zastarijeva. Fra Petar Knežević ostaje primjer redovnika koji je u skrovitosti služio velikom poslanju. Njegovo djelo nije samo dio povijesti crkvene glazbe nego živa baština vjere. Dok god se njegove pjesme budu pjevale, dotle će i njegov tihi, ali snažni glas nastavljati pozivati vjernike na povjerenje u Boga i ljubav prema Majci Gospodinovoj.

Na početku nove godine Crkva nas ponovno stavlja pod plašt Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše vjere. U njezinoj tišini i povjerenju prepoznajemo put kojim je hodio i fra Petar Knežević: put predanja, jednostavne molitve i pouzdanja u Božju blizinu. Marija ne obećava život bez poteškoća, ali nas uči kako svaku neizvjesnost povjeriti Bogu, noseći je u srcu s nadom.

U svijetu nemira, podjela i brzih riječi, Marijin primjer nas poziva na mir koji se rađa iznutra, iz slušanja, iz strpljivosti i iz vjere da Bog i danas djeluje u tišini. Poput marijanskih pjesama fra Petra Kneževića, i naš svakodnevni život može postati molitva ako ga živimo s pouzdanjem, zahvalnošću i ljubavlju.

Neka ova godina bude vrijeme u kojem ćemo, nadahnuti Marijinim: neka mi bude, učiti prihvaćati Božju volju i u radosti i u kušnji. Neka u našim obiteljima, župama i srcima odzvanja pjesma nade, tiha, ali postojana, koja nas podsjeća da nismo sami i da je mir dar koji se umnaža kada ga dijelimo. Pod zagovorom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, u ovu godinu ulazimo s pouzdanjem. Neka nas njezina majčinska blizina prati na svakom koraku, a Kristov mir ispuni naša srca i učini nas svjedocima nade u svijetu koji je gladan svjetla.

Objava Gospin pjesnik i glazbenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas”  koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.

Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Ivo Marković, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.

I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.

U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.

Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.

Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.

Objava Most duše i svjetlo nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz ovu popijevku Franjo nas uči da priroda nije samo pozadina ljudskoga života već je naš suputnik na putu prema Bogu. Sunce grije, mjesec i zvijezde svijetle, voda daje život, zemlja rađa plodove – a iza svega toga stoji ljubav koju je Bog imao za svijet.

Pjesma stvorenja nije ostala samo na razini teksta, ona tijekom stoljeća nadahnjuje i glazbenike. U njoj su prepoznali unutarnji ritam i melodiju ponavljanja stiha Hvaljen budi, Gospodine koji podsjećaju na refren. Zato se vrlo rano počela pjevati u zajednicama, najprije u jednostavnim gregorijanskim napjevima, a poslije i u složenijim skladbama. Skladatelji koji su pisali umjetničku glazbu, svoj skladateljski dar su razvijali i kroz oratorije Cantico del Sol di San Francesco d’Assisi. Ovaj oratorij napisao je Franz Liszt. U njemu je Franjina ideja prikazana kroz monumentalni orkestralni i zborski zvuk. Na ovom tragu imamo i druge skladatelje koji se bave Franjinom idejom. Carl Orff također obrađuje Franjin hvalospjev u djelu Sonnengesang iz 1930. godine gdje kombinira moderni izraz i drevni tekst.

U suvremenoj duhovnoj glazbi popijevku su preuzele mnoge zajednice i zborovi te se često izvodi u sklopu franjevačkih dana i hodočašća. Ona se također i prevodi na suvremeni glazbeni jezik; postoji u obliku zborskih skladbi, kantata, oratorija i pjesama bliskih suvremenoj liturgijskoj glazbi. Time se potvrđuje da je Franjina popijevka univerzalna i bezvremenska.

Za sv. Franju glazba nije bila umjetnost radi umjetnosti, ona je odraz unutarnje radosti. On je znao da je pravi sklad u tome da cijelo stvorenje – čovjek, priroda i glazba, zajedno postanu živa simfonija Bogu. Franjina pjesma nije samo pobožna uspomena – ona je poziv. Poziv da se vratimo jednostavnosti, da ponovno otkrijemo ljepotu života, da prepoznamo Božji trag u svakom čovjeku, u svakoj ptici, rijeci, cvijetu i dahu vjetra. Zato i mi, u svijetu rastrganom podjelama, glađu za moći i zaboravom na ono bitno, unatoč tami vremena, biramo svjetlo – i pridružujemo se Franjinu poniznom i radosnom refrenu:

„Hvaljen budi, Gospodine, sa svim stvorenjima svojim!”

Objava Melodija zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.