Ono što danas baca novo svjetlo na slavne osobe koje dijele svoju vjeru su društveni mediji. Nitko od slavnih iz Zlatnog doba nije imao Instagram za objavljivanje fotografija na kojima idu na misu ili susret s papom, ali su ipak bili vjernici. Među njima su:

Grace Kelly 

Rođena i odgojena kao katolkinja te pohađala katoličke škole, glumica iz serije The Rear Window slavno je odustala od glume na vrhuncu svoje karijere u dobi od 26 godina kako bi se udala za princa Rainera od Monaka 1956. Par je imao jake veze s Vatikanom i papom Pijem XII., budući da su obje zemlje katoličke države. Iako je Kelly umrla u tragičnoj automobilskoj nesreći dok su njezina djeca bila još mala, njezina predanost vjeri možda je pomogla potaknuti obraćenje supruge njezina sina, princeze Charlene, na katoličanstvo prije njezine kraljevske udaje 2011. Princeza Charlene sada pronalazi “veliku duhovnu usklađenost” u Crkvi.

Alec Guinness 

Prije nego što je postao poznat kao Obi-Wan Kenobi u Ratovima zvijezda, rođeni Englez Guinness, koji je umro 2000., imao je dugu filmsku karijeru počevši od 1934., uključujući Oscara za ulogu pukovnika Nicholsona u Mostu na rijeci Kwai 1957. Rodio se u siromašnoj i neskladnoj obitelji, krizman je u anglikanskoj crkvi sa 16 godina, ali nije se istinski zanimao za religiju. U dobi od 42 godine obratio se na katoličanstvo nakon “čuda”: kada se Guinnessov sin razbolio, a potom oporavio nakon mnogo molitvi, dvije godine kasnije Guinness i cijela njegova obitelj prihvatili su vjeru.

John Wayne

Žestoki glumac se na kraju života obratio na vjeru, no prema riječima Wayneova unuka, katoličkog svećenika Fr. Matthew Muñoza, Waynea je krstio 1978. (godinu dana prije njegove smrti) panamski nadbiskup McGrath, pred Munozovom majkom i ujakom. Wayne je odgojen s mnogim kršćanskim vrijednostima i osjećajem za dobro i loše, rekao je Munoza za Catholic News Agency, a te su se vrijednosti odražavale i u njegovim filmovima.

Gregory Peck 

Mnogi su rekli da je glumac bio primjer čovjeka časti i vrijednosti koje je glumio u liku Atticusa Fincha, što mu je donijelo Oscara za film Ubiti pticu rugalicu. U stvarnom životu bio je poznat po svojim humanitarnim naporima (za što je zaradio Predsjedničku medalju slobode) u svrhu zdravlja, umjetnosti, vjere i obrazovanja. Kao katolik rođen i odrastao, pohađao je katoličke škole i nekoć je razmišljao o svećeničkom pozivu. Unatoč nekoliko brakova i razvoda, Peck je uvijek ostao vjeran svojoj vjeri, iako se borio da je živi u potpunosti. “Vjera je sila, moćna sila. Za mene je to bilo kao sidro na vjetrometini   — nešto što me je provelo kroz teška vremena i neke osobne tragedije, kao i kroz uspjeh i dobra i sretna vremena” rekao je Peck.

Objava Katolici zlatnog doba Hollywooda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Javnost” je danas vrlo zagonetna stvarnost. U politički korektnim medijima „javnost” se svodi na grupe ljudi koje po pravilu ugrožavaju svi oni koji nisu otvoreni ili su skeptični za „moderne” trendove bezbožnih ideologija. Kako su društvene mreže već odavno digitalizirale umove većine svojih korisnika i tako postale vlasnice njihove misli, one su kao takve najidealnije virtualno bojno polje na kojem se pali prva iskra glasa „javnosti”. Kada se pojave drukčiji glasovi koji dovode u pitanje bit i intenciju nekoga virtualnog linča, promptno se ismijavaju, brišu i odstranjuju. U tom kontekstu, danas su društvene mreže i mainstream mediji sveli pluralizam mišljenja na minimalizam jednoumnog totalitarizma. Ista se stvar događa kad je u pitanju virus Covid-19. Jednostavno se briše i otkazuje svako mišljenje koje nije u skladu s utvrđenim narativom. Ne samo da se briše nego se takve osobe i institucije difamiraju i ponižavaju na svaki mogući način.

„Što je istina?” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. O teoriji istine u filozofiji nema jedinstvenoga stajališta pa ova različitost teorija podrazumijeva pluralizam istina. Ako današnji pojam istine provučemo samo kroz neke od ovih teorija kao što su podudaranje misli i stvari (adekvacija) ili slaganje iskaza i činjenica (korespondencija), vidjet ćemo koliko je današnji pojam istine fluidan, nestabilan i često apsurdan. Sve može biti istinito samo ako je dovoljno glasno pa tako i laž. Naravno, ako se dovoljno puta ponovi.

I kako razlučiti istinu od laži? Nikako, ako se ne upozna i povjeruje u samu Istinu koja je jedini Put koji vodi u Život: Isusa Krista. To je jedini spasonosni lijek koji svijet može izliječiti od njegovih najmutiranijih virusa mržnje i laži. Svi bismo kao kršćani, a osobito pojedinci u vrhu Katoličke Crkve, najprije trebali inzistirati na lijeku Božje ljubavi, a ne samo na „spasonosnoj ljubavi” nekih bočica prozirne tekućine neprozirnih posljedica.

(2022)

Objava Kultura poništavanja: Mržnja ubija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bez obzira na upitnost povijesne podloge, ove riječi nameću jedno bitno pitanje: Zar je moguće da tako banalna i dostupna stvar kao što je konj moćnome i snažnom kralju razgraničuje ne samo radost od tuge, pobjedu od poraza nego i život od smrti?

Živimo u svijetu u kojemu je privid poželjniji od stvarnosti, laž od istine i neprirodno od prirodnoga. Granica između dobra i zla poprilično je zamućena i relativizirana. Beživotni online pikseli, a posebno oni skriveni u broj pregleda, lajkova i pratitelja, daju suvremenom čovjeku lažni osjećaj samodostatnosti, važnosti i moći. Kako smo svakodnevno opsjednuti sadržajima malih i velikih ekrana, prestali smo opažati, gledati, suosjećati, tražiti, tumačiti, propitivati i susretati jedni druge s nepodijeljenom pažnjom. Kao takvi smo pogodno tlo za sijanje straha i nepovjerenja koji svakodnevno kontroliraju, usmjeravaju i sužavaju naše živote u svim njegovim aspektima. I zato je u najmanju ruku nerazumljivo što se čudimo činjenici kako je depresija već i službena dijagnoza našega modernog i tehnološki razvijenoga doba. A tako smo bili uvjereni (jer su nas stalno uvjeravali, uvjeravaju i uvjeravat će) da moć, slava, popularnost, prekomjerno i neprirodno ugađanje duhu i tijelu, samodostatnost i sloboda bez odgovornosti mogu učiniti onu tako važnu razliku između pobjede i poraza, otupljenosti i radosti, života i životarenja i u konačnici između smisla i besmisla. Suviše kasno shvatimo kako ne samo da ne mogu nego nas još dublje uvuku u sprženi prostor duha iz kojega povratak samome sebi postaje sve kompromitiraniji i teži.

Nije čovjek tek slučajnost i evolucijska posljedica jednoga ili više Big bengova. Mi smo na ovoj zemlji jer smo bili voljeni i prije nego što smo postojali. Stvoreni smo iz čiste ljubavi, Božje ljubavi, kojom nam je Bog udahnuo život. Kao takvi jedino u svjetlu Božje blizine možemo iskusiti mir, sreću i smisao, ali isto tako i vrlo lako prepoznavati i voljeti jedni druge kao vrlo dragocjene i jedinstvene bez obzira na suvišne atribute kojima se opterećujemo samo da se pošto-poto razlikujemo. Na potpuno isti način možemo doživjeti i sve stvoreno, jer je nezasluženi dar Božje ljubavi, brige i pažnje. A možemo otići i korak dalje i u svemu stvorenom prepoznavati braću i sestre kako je to s lakoćom činio u svim vremenima aktualni i inspirativni svetac Franjo Asiški. Tako ćemo duboko u sebi osjetiti da sva stvorenja pričaju svoju priču, da smo povezani i navezani jedni na druge i, što je najvažnije, da smo svi vrijedni u Božjim očima. Tek tada, i samo tada, možemo biti sve –samo ne nesretni, prestrašeni i poraženi.

Zar sama ova misao ne izaziva osmijeh na licu bez obzira na turbulencije, teškoće i izazove života? Koliko je samo osmijeh važan a tako dostupan i besplatan! Ma, gotovo banalan. On vraća i licu i biću onu iskonsku ljepotu koju je Bog od samih početaka namijenio čovjeku. Kad god nas život uvede u one ključne trenutke u kojim nas lomi između pukoga postojanja i istinskoga bivovanja, a u kojemu bismo dali svu moć, slavu, bogatstvo, preglede, lajkove i pratitelje za samo jedan jedini iskren osmijeh, znat ćemo da smo savršeno izabrali kad smo povjerovali u Božje riječi kojim nam je zajamčio da nam ni vlas s glave neće pasti bez Njegova znanja. Da, neke su stvari jednostavno neprocjenjive zato što samo mogu biti besplatne i darovane.

To su samo neki od razloga zašto sam se odlučio za ovaj naslov knjige u kojoj sam sabrao tekstove koje pišem u reviji „Svjetlo riječi” u rubrici „Metafore i putokazi”. Tekstovi su pisani onako kako su mi dolazili i zato uopće nemaju tendenciju docirati, nagovarati ili (re)definirati stvarnosti života. Jedina moja želja je, dragi čitatelji, da se ne ustručavamo postavljati pitanja i da s pouzdanjem tražimo odgovore, a to znači da život živimo punim plućima, a ne da ga tek, kao kaznu ili teret, odrađujemo i nosamo. Ovaj svijet nije mjesto kazne, straha i neizvjesnosti, nego je ovo isti onaj svijet koji je „Bog tako ljubio te je dao svoga Sina Jedinorođenca” i to ne da ga sudi nego da svijet po sebi spasi.

Ova bezuvjetna Božja ljubav prema čovjeku širom otvara potpuno nova i svrhovita obzorja života u koja se uranja s osmijehom na licu. Da, baš takvim osmijehom što ga sad imaš. I ako je kojim slučajem i izostao, žurno okreni stranicu (života) i ugrij misao.

Osmijeh, osmijeh! Dajem kraljevstvo za osmijeh!

(Iz Uvodne riječi autora)

Svoj primjerak knjige „Kraljevstvo za osmijeh” autora fra Janka Ćure, možete naručiti
pozivom na broj telefona 033 726 200;
e-mailom na adresu marketing@svjetlorijeci.ba; ili na web knjižari Svjetla riječi.

Objava Fra Janko Ćuro: Kraljevstvo za osmijeh pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj blagdan obilježava se u vrtićima, školama, učeničkim domovima i institucijama koje rade s djecom. Za vrijeme obilježavanja Dana kruha u prostorijama škola postavljaju se izložbe plodova zemlje užega zavičaja, kruha i drugih krušnih, pekarskih proizvoda, različitih plodova zemlje kao i raznovrsnoga sjemenja te alata koji su se koristili u preradi žitarica.

Osim toga, na ovaj datum djeca se upoznaju s biljnim vrstama određenoga kraja, upoznaju se s prehranom stanovništva i prehrambenim navikama tijekom povijesti.

Od čega se proizvodi kruh?

• Kruh se proizvodi od brašna.
• Brašno nastaje mljevenjem žita.
• Najčešće žitarice od kojih proizvodimo kruh su pšenica, raž i kukuruz.
• Kruh nastaje tako da se u brašno ulije malo mlake vode, doda soli, kvasca i mijesi se.
• Kada zbog kvasca tijesto uzraste, stavlja se u pećnicu i peče.
• Osim običnoga kruha pekari peku i peciva, kolače i slično.

Molitva i druženje

Ako si đak ili ideš u vrtić, vjerujem da ćeš u svojoj školi ili vrtiću proslaviti blagdan Dana kruha. Zato i ti pokušaj s mamom, bakom, tatom ili nekom drugom odraslom osobom iz svoje obitelji pripraviti kruh ili drugo pecivo. Dok pripravljate kruh, lijepo se družite, razgovarajte i zajedno uživajte u spremanju.

Prije svakoga objeda ne zaboravi se pomoliti i zahvaliti Bogu za darove koje nam je dao u hrani. Molitvu Oče naš najčešće molimo, tu molitvu nas je naučio sam Isus.

Molitva Oče naš u sebi sadrži riječi kruh naš svagdanji daj nam danas. Ne zaboravimo da je kruh simbol hrane. Kruh je namirnica koju jedemo svaki dan. Kruh poštujemo i ostatke kruha ne bacamo u smeće. Osušene ostatke kruha meljemo i dobivamo krušne mrvice, a možemo nahraniti ptice i druge životinje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ove godine hrvatska književnost obilježava nekoliko značajnih književnih obljetnica: stotinu i šezdeset godina od smrti Luke Botića (Split, 1830. – Đakovo, 1863.), stotinu i pedeset godina od rođenja Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.), stotinu i pedeset godina od rođenja Marije Jurić Zagorke (Vrbovec, 1898. – Zagreb, 1957.) i stotinu dvadeset i pet godina od rođenja Antuna Branka Šimića (Drinovci, 1873. – Zagreb, 1925.) te su u drugom dijelu programa o njihovu životu i stvaralaštvu govorili dr. sc. Mirko Ćurić, dopredsjednik DHK Zagreb; Tomislav Žigmanov, književnik i ministar u Vladi RS i Ivan Baković, predsjednik DHK HB.

Odabrane književne tekstove Antuna Gustava Matoša, Antuna Branka Šimića i Luke Botića interpretirali su Ivana Ćurić i Leon Rajič. Skup je pozdravila Gordana Nakić, ministrica prosvjete, kulture i športa Herceg-bosanske županije, a program je vodila Ana Papić, izvještava Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Na kraju programa prikazan je dokumentarni film „Ja sam dakle Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom i Zagrepčanin odgojem“ koji je prema Matoševim autobiografskim tekstovima snimio Mihael Kelbas.

Zainteresirana javnost film može pogledati ovdje.

Objava U Livnu održana tribina „Ima jedna mala Gospa Marija ili Sjaj nam sunce domovini slatkoj“ pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Film „Praznine” prati svjedočanstva najužih članova obitelji čija su djeca poginula u ratu i na taj način progovara o besmislu rata te bolu i pustoši koju ta razarajuća sila za sobom ostavlja.

Nakon projekcije, održan je i kratki razgovor s redateljicom filma. Ovom prilikom Križanac je pričala o tome zašto je važno danas govoriti o nečemu što se dogodilo prije toliko godina u Bosni i Hercegovini: „To treba stajati kao opomena novim generacijama da se ovakve stvari više nikada nikome ne dogode. Ljudi su mi dosta govorili ‘Zašto kopaš po tome? Pusti to.’ Međutim, mislim da trebamo dostojanstveno pričati o toj temi i da treba ostati kao opomena da nam više nikad ne padne na pamet da jedni drugima ubijamo djecu, da ubijamo jedni druge. Mislim da su ljudi koji su bili u ratu koliko-toliko svjesni što je rat, ali generacije koje sada odrastaju i koje mi rađamo nisu. I oni trebaju pogledati ovaj film, koliko god im to bilo teško, da vide što rat i mržnja donose i to moraju pamtiti ako jednog dana budu stajali na nekom mjestu, na nekoj poziciji kada će možda odlučivati hoće li ili ne započeti sukob.”

„Najnevinije među svim nevinim žrtvama rata su djeca. Ovaj film je priča o njima i o prazninama koje su ostale iza njih.” – ovim riječima je film najavljen u festivalskom programu. Međutim, film je puno slojevitiji od ovog jednostavnog opisa. Praznine su njegova površina, praznina je ono što će ostati u svakom gledatelju filma, ali je poruka koju on nosi mnogo snažnija od svake praznine i nadilazi 7 priča koje su u njemu prepričane. Film kroz riječi aktera prenosi poruku da ni jedna ideologija nije vrijedna ljudskoga života i da nas ništa ne smije navesti da izgubimo svoju ljudskost: poruku koja će biti jasna svakom čovjeku koji pogleda ovaj film, ako je zaista čovjek.

Film „Praznine” nastao je u produkciji Kazališta mladih „Korifej”. Scenarij i režiju potpisuje Anela Križanac, autorsku glazbu Nikola Matošević, dok je za snimanje i montažu bio zadužen Jakov Sušac uz snimatelje tona Ivana Križanca i Alojza Čakarića.

Objava Na 29. Sarajevo Film Festivalu prikazan film „Praznine” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pažljivom dubinskom analizom svoga naziva Svjetlo riječi ukazujete sve što je vrijedno i neophodno za čovjekov uspravni časni put tijekom cijeloga života dostojan nauku evanđelja. „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Riječ je u jedinstvu sa Svjetlom, čovjeku, ljudima, suštinska providnost na putu ovozemaljskoga spasenja! U nazivu Svjetlo riječi razumnom je Božjem stvorenju sve rečeno: i misija i vizija, s formom riječi Ive Andrića da riječima bude tijesno, a mislima široko!

Suština Božjih i čovjekovih riječi, uz potrebitu formu svjetlosti, jest pravac i smjer, orijentir za život, križni put čovjeka do njegova Uskrsa. Isus nam je to svojim primjerom Učiteljski pokazao, dajući nam svjetlo svojih riječi i djela.

U povijesti tekuće civilizacije na planetu Zemlji, nikada nije bilo teže živjeti. Nebrojeno mnogo informacija, najrazličitijih sadržaja i formi, kontinuirano bombardiraju čovjekov mentalni sustav, raspamećuju ga, dezorijentiraju, uništavaju ga. Rezultanta je toga, jako poremećeni prirodni odnos materijalnih i duhovnih vrijednosti koji je, kod najvećega broja ljudi, toliko materijalno dominantan, svjesno ili nesvjesno, da se gubi neophodna duhovnost potrebna za ljudskiji trend u budućnosti, ne uzimajući izravno u obzir Božji put kao conditio sine qua non.

Ta neravnoteža u mislima i djelima najvećega broja utjecajnih ljudi između materijalnoga i duhovnoga, pohlepa i materijalna nezasitnost, ubrzavaju svršetak tekuće civilizacije na planetu Zemlji. Kako taj trend prvo usporiti pa pokušati eliminirati, temeljno je aktualno pitanje civilizacije. Forsiranje formiranja što širega istorodnog prisilnog kolektivnog načina razmišljanja s isključivim samo materijalnim vrijednostima uzima cijenu u milijunima ubijenih, mučenih, raseljenih, ispaćenih itd. ljudi uz brojne oblike totalnoga rata (klasičnoga vojnog, ekonomskog, financijskog, monetarnog, trgovinskog, psihološkog, biološkog, medijskog…).

Brojni elektronički i pisani mediji, napisi i djela milijuna autora oslikavaju zbilju, usmjerenja, moralne i amoralne putokaze koji su često izvori kreiranja osobnih razmišljanja i prosudbi. Svjetlo riječi već 40 godina daje pravo svjetlo riječima koje trebaju biti naš izvor pravih spoznaja i arbitar za naše prosudbe, opredjeljenja i konkretna djelovanja… Bez nauka Svjetla riječi bilo bi daleko teže, svima nama čitateljima i promotorima njegovih sadržaja, ispunjavati svoju ljudsku misiju, poglavito misiju katoličanstva. Uz ovaj mjesečnik lakše sam razumio suštinu Biblije, Kur’ana, sadržaje Orwella 1984, Doktrine šoka (Naomi Klein), pisanja Yuvala Noaha Hararija itd. Svjetlo riječi je izravno utjecalo na moj odgoj i obrazovanje, moj život, ponašanje, odnose prema drugim ljudima, flori i fauni, životnom okolišu…

Moji poznanici i prijatelji, raznih nacionalnosti i vjeroispovijedi koji su, u principu, povremeni čitatelji ove revije, svi, bez izuzetka pohvalno govore o sadržajima koji su prezentirani. Poštujući iz znanosti Zakon velikih brojeva i stvoreno javno mišljenje glede sadržaja Svjetla riječi, nedvojbeno se može zaključiti o visokoj kvaliteti ostvarivanja njegove misije na široki i raznovrsni populus.

Svugdje u svijetu, a posebno u Bosni i Hercegovini, iz brojnih objektivnih i subjektivnih razloga, teško je pisati i uređivati vjerski medij koji će maksimalno težiti svom izvornom vjerskom poslanju, uvažavati realnost konkretnost života u određenom vremenskom razdoblju i geografskom prostoru, biti medijski korektan prema svim čitateljima, ma koje vjere i nacije bili, biti aktualan, prihvatljiv i dopadljiv, razumljiv i višestruko koristan. Po mom sudu, sve navedeno posjeduje Svjetlo riječi. Uz Božju milost, izdavač, uredništvo i djelatnici Svjetla riječi nastojali su prethodnih 40 godina ostvarivati, na radost čitatelja i najširega puka, primjereno svom karakteru, materijalizaciju riječi sv. Ivana da se Božja riječ i učenje stalno nastane među nama. I zato, posebne čestitke i veliko hvala.

Lijepi pozdrav. Mir i dobro!

Objava Riječ u jedinstvu sa Svjetlom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U promociju je misom zadušnicom uveo fra Ivo Marković istaknuvši kako pjesništvo fra Ive Kramara uvelike korespondira s aktualnom pan-enteističkom epohalnom duhovnošću nove globalne paradigme. Književnik akademik Luko Paljetak bio je bliski prijatelj, pjesnički učitelj i suradnik fra Ive Kramara, zajedno su objavili knjigu pjesama 2-glasje za samoću, a uz Luku fra Ivina poezija je odjeknula Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom te obilato zakoračila izvan tih granica. Luko Paljetak je istaknuo da je fra Ivo „osjećao snažnu čežnju za poezijom, potrebu da stihom iskaže svoju poniznost i gordost, svoje poslanje i svoju duhovničku ljubav bez straha… Nije se bojao ni kao pjesnik ni kao propovjednik… osjećao je vatru znajući da se ona nije slučajno rasplamsala… Zbirkom Sijedo nebo fra Ivo Kramar ostvario je djelo dubinske vjere i svetofranjinske oduševljenosti i ljubavi prema svim stvorenjima našega svijeta u kojem ‘ponekad duša istisne jauk, /vrati se u smiraj, / nosi tajne skrivene / u slučajnim dubinama.’“

Fra Ivo Kramar rođen je u Maljinama kod Guče Gore 1967. Nakon završetak studija teologije  služio je po župama u Bosni, Srbiji, Australiji, Njemačkoj, te je 2016. postao predstojnik Franjevačkog samostan Sv. Vlaha u Pridvorju, a već 2017. preuzeo je dužnost policijskog kapelana u Policijskoj upravi Dubrovačke-neretvanske županije. Poginuo je 2022. u prometnom udesu nakon srčane klijenuti u Platu kod Dubrovnika. Fra Ivo je poeziju počeo pisati za vrijeme studija teologije i otada uz svoj pastoralni rad neprestance se kreće u poeziji i njezinu društvenom životu. Objavio je osam knjiga poezije uključujući i ovu posmrtnu Sijedo nebo, a također posmrtno objavljivanje čeka i zbirka Nar u kutu sobe, te svakako pjesnička ostavština koju bi također uskoro trebala izići na svjetlost dana. Na 31. pjesničkoj smotri na Braču 2021, ovjenčan je maslinovim vijencem i postao je član Društva hrvatskih književnika i član Slavenske akademije. Fra Ivo je svojom pjesničkom i propovjedničkom duhovnošću učinio Franjevački samostan u Pridvorju središtem duhovnog i kulturnog života što je imalo odjeka diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine (IM).

Fra Ivica Pavlović, predstojnik samostana

Objava Promocija knjige “Sijedo nebo” fra Ive Kramara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Krajem listopada 1992. Peter je otišao u Palermo i vratio se već krajem studenoga u Sarajevo, „bio je iscijeđen kao limun. Nije htio ili nije mogao ni govoriti”. Peter je napisao tekst što ga je Rajko počeo prevoditi. Tekst govori o bunilu. Valjda Peter misli da će svoje bunilo bolje razumjeti ako opiše bunilo španjolskoga pisca Miguela de Unamuna. U tom je tekstu Unamuno Mongol koji „ubija starce bez ruke, bili oni bibliotekari ili generali”. Peter zapravo želi naći krivca za svoje svinjarije (padove) koje je počinio u Sarajevu i nakon boravka u Sarajevu. Na Palama je Peter potpuno izgubio kontrolu nad sobom kad je u svom mahnitanju pucao na Sarajevo: „Tokom tog mahnitanja shvatio je da je […] slobodan samo onaj ko ne poznaje strah, ni stid, ni čast, ni obzir, niti bilo koju drugu od predrasuda koje nam nameće društvo, dakle onaj ko nikom i ničemu ne dozvoljava da ga ometa u provođenju svoje volje. […] Iz toga je nastala ideja da puca na Sarajevo […].”

Iz navedenoga proizlazi da Peter svoju slobodu smatra apsolutnom, odnosno da ima pravo provoditi svoju samovolju te da ga nitko i ništa ne može u tome spriječiti. Za njega ne vrijede moralne zapovijedi ni zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Za svoju izdaju morala i humanuma Peter želi pronaći krivca u nekome drugom, u svom prijatelju i prevoditelju Rajku. Peter je pozvan u Njemačku na međunarodni simpozij pod naslovom „Sloboda umjetnosti i umjetnost slobode” da svojim izlaganjem zaključi taj skup. Organizatori žele da Peterovo izlaganje bude „summa savremenog mišljenja o slobodi i našem iskustvu slobode”. Krajem srpnja završio je referat i poslao ga na prevođenje. Prije Peterova izlaganja upriličeno je otvaranje izložbe na kojoj je jedan eksponat bio posebno zapažen: „Radi se o instalaciji ‘Svinjska porodica’ koja se sastoji iz četiri staklena zida i četiri svinje.” Lijepa žena za govornicom rekla je da je umjetnik tom instalacijom pretvorio živu prirodu u umjetničko djelo, a nakon toga umjetničko djelo u živu prirodu. Peter je na pozornici pozdravljen dugim aplauzom. Pročitao je nekoliko dijelova referata, a onda počeo cijepati list po list, rekavši: „Sve sam učinio, a ipak ništa nisam shvatio.” Peter se potpuno raspao i sam ne bi mogao preživjeti ni pet dana. Sam je predvidio svoj raspad kad se u referatu pitao kojega se sebe odrekao.

Prije toga sloma Peter je bio velik i moralan učenjak koji je današnjim ljudima zamijenio Roberta Gravesa, velikoga poznavatelja grčke i europske kulture. „Današnji čovjek stiče samo upotrebljivo znanje, on pristaje saznati samo ono što mu može donijeti korist, pomoći mu da se popne stepenicu više u nekoj hijerarhiji, omogućiti mu da nekog na nešto nagovori. Peter je takve ljude nazivao robovima […], jer samo rob stalno misli na korist i služi samo svojoj koristi. Slobodan čovjek stiče znanje da bi osvojio sebe a ne svijet, saznaje da bi stekao sebe a ne korist.” Iz ovoga pasusa zaključujemo sljedeće. Kad jedna civilizacija izgubi stid, onda izgubi moral i smisao svoga postojanja. Pisac Karahasan navodi da je Ahilej, junak Homerove Ilijade, postao pravi heroj onda kad je osjetio pravi stid. Kad se iživljavao nad mrtvim trojanskim junakom Hektorom, naišao je Hektorov otac Prijam i tada je Ahilej pogledao sebe iz Prijamove perspektive te se postidio. Postao je pravi heroj jer je spoznao da je pripadnik svoje zajednice i istodobno pojedinac koji je svjestan vlastite odgovornosti. Današnji ljudi i današnje čovječanstvo robuju svojoj koristi i tako gube osjećaj za moralne vrijednosti i za humanistički pristup drugima. To autor naziva lebdenjem: zapravo život bez morala i humanuma, tj. bez onoga što čovjeka čini slobodnim i odgovornim bićem. Svijet koji je sve oblike racionalnosti sveo na samo jednu, tj. na racionalnost znanstveno-tehničke civilizacije, nesposoban je za moralno djelovanje i gubi smisao postojanja te je prepušten lebdenju. Tako i ljudi u tom svijetu idu u drugu krajnost, u stvarnost ugodnoga doživljaja, u krajnji doživljajni subjektivizam i tako postaju nesposobni za moralno djelovanje i za smisleno življenje.

Objava Lebdenje: život bez morala i smisla pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Seder se rodio 29. studenoga 1927. u Zagrebu. Završio je klasičnu gimnaziju (1946) a na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao slikarstvo (1951). Nakon završetka studija, tehnički je uređivao i grafički dizajnirao nekoliko časopisa. Bavio se grafikom i ilustracijom knjiga za djecu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona (1959–66). Pisao je poeziju i objavio jednu zbirku pjesama (1978). Predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1981–98), bio je dekan (1983–87), profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2012. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je u lipnju 2000, a 2002. dodijeljena mu je nagrada „Vladimir Nazor” za životno djelo. God. 1997. likovni kritičari Zdenko Rus i Vlastimir Kusik objavili su reprezentativnu monografiju „Đuro Seder”, a 2006. fra Mirko Jozić monografiju „Đuro Seder – Borba s anđelom”, u kojoj slikara prikazuje kao čovjeka koji promišlja, proživljava i doživljava Krista i ljubav kao odgovor na pitanja razuma. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Prvi put je izlagao na skupnoj izložbi u Sarajevu (1947), a samostalno u Opatiji (1958). Nekoliko njegovih izložbi u novije vrijeme koncipirao je fra Mirko Jozić, poprativši ih katalozima i svojim predgovorima.

Veliko otvaranje

U drugoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća Đuro Seder, zahvaljujući fra Vjeki Jarku, imao je prve susrete s bosanskim franjevcima. Odsjedao je u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Odatle smo s njim pravili pohode po Bosni ali i Hercegovini. Tada su se rađale i konkretizirale ideje o njegovu radu u franjevačkim sakralnim prostorima. Bio je među prvima unutar velikoga umjetničkog vala u Bosni Srebrenoj kakav se ranije nikada nije dogodio. Naime, uz nekoliko bh. umjetnika, tijekom 80-ih godina više desetaka hrvatskih slikara i kipara, na poziv franjevaca, prešli su rijeku Savu da rade u crkvama Bosne Srebrene.

Seder je u Bosni Srebrenoj, kao i niz drugih umjetnika, uglavnom radio od 80-ih godina pa do početka raspada bivše države 90-ih, ali i u poraću. Tada umjetnički radovi u crkvenim prostorima – premda redom od velikih umjetnika – medijski nisu bili vidljivi široj javnosti zbog ideologizirane društvene atmosfere. Ideološka krutost s vremenom je ipak omekšala. Godine 1988/89. priređena je reprezentativna izložba „Blago franjevačkih samostana BiH”, najprije u Sarajevu, a potom i u Zagrebu. Baš u to vrijeme, u kasnu jesen 1989, priređena je i retrospektivna izložba Đure Sedera sa zapaženim ciklusom djela biblijske tematike kao odjek onoga što je radio u Bosni Srebrenoj. To je bio povod okrugloga stola o temi „Suvremena umjetnost i sakralni prostori” u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu koncem 1989. Sudjelovali su Vladimir Maleković, Vjeko Jarak, Radovan Ivančević, Branko Sbutega, Edo Murtić, Vinko Zlamalik i Đuro Seder. Rasprave sudionika objavljene su u zagrebačkom listu za kulturu „Oko” (br. 9, 3. 5. 1990, str. 16-19). U atmosferi nadolazećih društvenih promjena bilo je, naime, moguće opuštenije organizirati ovakve rasprave bez ideoloških opterećenja.

Seder je u raspravi iznio svoje viđenje velikoga otvaranja bosanskih franjevaca prema suvremenoj umjetnosti. Netko je, naime, trebao započeti, smatra on. Od ključne je važnosti „da se nađe dobar umjetnik”, ali i „da se nađe netko tko će naći dobrog umjetnika”. Jedan od takvih je, veli Seder, fra Vjeko Jarak „koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu, nepoznat, samozatajno, kao pasionirani kolekcionar i ljubitelj umjetnosti”. Presudno je da je „taj čovjek umio napraviti izbor”. Sad imamo „čudo u Bosni koje se zove Plehan”, seoski kraj divne prirode… „koji je odjednom okupio imena – od Šime Vulasa, Marije Ujević, Kršinića, Kesera, Mujadžića… do mene na kraju krajeva”. Osobno smatra poželjnim da se nađe više „ljudi kao što je fra Vjeko Jarak”, dakako „u ime umjetnosti, ne u ime ideologije ili bilo čega drugog, stvari bi krenule drugim putem”. To je istaknuo i slikar Edo Murtić, sudionik okrugloga stola, da su takvi ljudi kao dr. Jarak „odgajali […] sredinu koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije”.

Seder u Bosni Srebrenoj

Tako je počelo u Bosni Srebrenoj. Postupno se širio krug franjevaca spremnih prihvatiti ostvarenja suvremene umjetnosti u crkvama, što je s vremenom rezultiralo uspješnim likovnim realizacijama. U tom franjevačkom otvaranju prema novom u umjetničkom oblikovanju sakralnih prostora, u krugu biranih umjetnika među prvima je bio Đuro Seder.

Radio je u najmanje 26 crkvenih prostora Bosne Srebrene: Brestovsko, Plehan, Koraće, Svilaj, Blaževci i Omanjska (Sivša), Petrićevac (Banja Luka), Drijenča, Gračac, Potočani, Vitez, Uskoplje, Đakovica, Vijaka, Vranduk (Foča kod Doboja), Sarajevo (Bistrik, Kovačići, Nedžarići), Sesvetska Sopnica (Zagreb), Mali Guber (Livno), Uskoplje, Orašac (Rama-Šćit), Svilaj, Gornja Dubica, Janjac (Zenica). Dio njegovih djela uništen je u miniranim crkvama tijekom rata 90-ih godina: Plehan, Koraće, Svilaj, Žeravac, Petrićevac.

Sederove su teme kristološke, marijanske, svetačke i franjevačke. Preteže kristološka tematika: Put križa, Uskrsnuće, Raspeće, Kalvarija, Posljednja večera, Getsemanski vrt, Proslava Krista i čovjeka. Zatim slijede teme iz Marijina života: Gospino rodbinstvo: Ana, Joakim i Marija; Josip, Marija i Isus. Među pojedinačnim likovima su franjevački sveci: Sv. Franjo, Sv. Anto, Sv. Nikola Tavelić, ali i drugi: Sv. Marko evanđelist, Sv. Vid te motiv iz povijesti Bosne Srebrene Fra Anđeo Zvizdović prima Ahdnamu. Radio je u više likovnih tehnika: mozaik, ulje na platnu, fresco-secco, vitraj. U šest crkava naslikao je Put križa (po 14 postaja) u Koraću, Petrićevcu, M. Guberu, Kreševu, Potočanima i Gračacu: dva su rađena uljem na platnu, dva u mozaiku i dva fresco-secco. Vitraji su izvedeni u najmanje dvanaest crkvenih prostora kao i u kapeli Školskih sestara franjevki na Bjelavama u Sarajevu. Nakon zadnjega rata izvedeni su u crkvi Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici u Zagrebu, u svetištu Nikole Tavelića u Sarajevu i u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj. Zadnji njegovi vitraji, njih 22, izvedeni su u uskopaljskoj crkvi Uznesenja Marijina (2019–21), kada je imao više od 90 godina.

Nažalost, rat je mnogo toga uništio. Stradali su vitraji u Svilaju (16), u Đakovici (14), na Plehanu (3), na Petrićevcu (2), u Žeravcu (2). Uništene su i velike kompozicije rađene ufresco-secco tehnici: Posljednja večera na Plehanu (47 m²), Proslava Krista i čovjeka u Koraću (oko 45 m²). Posljednja večera na apsidalnom zidu u crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu (15 m²) srećom je ostala neoštećena u ratu. Franjevačka teologija, kojoj je u ratnoj pljački 90-ih godina otuđeno nekoliko stotina umjetničkih djela, stekla je nakon rata više umjetničkih akvizicija, (1999) među kojima su i Sederova djela rađena uljem na platnu: Posljednja večera, Krist, Sv. Franjo, Pieta, Anđeo Zvizdović prima Ahdnamu.

Godine 1998. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priređena je Sederova izložba, koja je iznova svratila pozornost na njegov sakralni opus, a otvorio ju je fra Mirko Jozić. Ovaj put imala je zapaženoga odjeka u medijima. „Središnji dio svoga sakralnog opusa Seder je stvarao za franjevački samostan i crkvu Plehan i crkvu u Koraću, matične institute sjeverne Bosne”, istaknuo je Vlastimir Kusik, suautor gore spomenute monografije. Sasvim je očekivano da postoje neke formalne razlike između njegova štafelajnog slikarstva i djela rađenih u sakralnom prostoru (mozaici, vitraji…). Određena su specifičnim prostorom i samom namjenom: „Zato su te slike oblikovane naoko jednostavnijom oblikovnom strukturom, s naglašenom narativnom konturom… Sederova slika poštuje prostor prije svega kao sakralni ambijent ne želeći se nametati kao isključivo slikarski fenomen…”, piše Vlastimir Kusik.

Slikanje iz vjerničke perspektive

Sederova opredijeljenost za sakralno slikarstvo, biblijsku tematiku, ne proizlazi tek iz činjenice da su ga bosanski franjevci pozivali da radi u crkvama. Sadržaje u sakralnim prostorima nije stvarao samo kao kreativni slikar, nego je to činio iz vjerničke perspektive: biblijske teme su njegov životni program. U jednom intervjuu za Krista kaže da je „najčovječniji čovjek” i da je „ideal čovjeka”. O tome ne govori „prema europskom liberalnom materijalističkom svjetonazoru” od kojega se distancira nego „iz biblijskog kuta”. „Za mene je Krist ono što su nam evanđelja rekla. […] Ja to prihvaćam i slikam. Za mene, ne dakako samo za mene, Krist znači Mesija, Krist znači Pomazanik, Krist znači Božji čovjek, Božji sin” (Večernji list, 1. 3. 1998). Vrijednosti za Sedera nisu nešto što je nametljivo, bučno, gromoglasno… To su „fine vrijednosti kao dobrota, kao pravednost, kao ljubav, one su vrlo tihe. A najviša vrijednost, koja drži cijeli svemir, Bog, ona je nečujna, ona je najtiša. On se i ne želi čuti. Nešto od toga želim preko slika reći, nešto što je preko Krista posredovao na nas kao najviše vrijednosti… odnosno svojim slikama želim donijeti kruh života, a ne samo kost” (Vjesnik, 22. rujna 2002).

Biblijske teme prepoznao je kao eminentno svoje. Ističe pritom problematičan razvoj današnjega svijeta koji je daleko od njegovih životnih pogleda i svjetonazora: „A danas, kad u svijetu posvuda vidim jednoga jedinog idola, a to je profit, novac, Kristova poruka iz Novoga zavjeta odjekuje mi kao najdublja istina. Iz takva doživljaja biblijskih tekstova mislim da bi se moglo beskrajno mnogo reći, to je za mene sjajna zaliha tema za bitni slikarski ton. Svijet danas djeluje zastrašujuće, bešćutan je, pun zla. Ne zna se kamo sve to ide. U tom zlu Kristove riječi djeluju kao spas. Uz te se riječi prisloniti svojim radom beskrajno je utješno. Ako se na te riječi, koje zvuče najvećom istinitošću i čistoćom, naslonim, vjerujem da ću još moći slikati” (Vijenac, br. 238, 17. 4. 2003).

U povodu 80. obljetnice života priređena mu je izložba u Klovićevim dvorima „Lica beskonačnoga” (2007) s više od 200 slika biblijske tematike. Autor koncepcije izložbe bio je fra Mirko Jozić. „Izložba je posvećena Svevišnjem te nas poziva da stanemo pred lice Gospodnje”, rekla je tom prilikom ravnateljica Klovićevih dvora, Vesna Kusin. Kroz prizore iz Kristova života „umjetnik prikazuje brojna lica Beskonačnog koji je uvijek u dijalogu s čovjekom”. Tim povodom u Jutarnjem listu objavljen je razgovor sa Sederom pod naslovom: „Slikam Krista. U njemu je odgovor na sudbinu”. Novinar je, među ostalim, postavio i pitanje prihvaćenosti njegovih sakralnih djela: „Za nekakve crkvene konvencije, Vi ste i dalje previše apstraktni. Jedini koji su Vašu umjetnost prepoznali kao prikladnu za crkvu jesu bosanski franjevci.” Na to je Seder odgovorio: „Vjeko Jarak, prosvijećeni fratar koji je obilazio zagrebačke ateljee, rekao mi je: ‘Mogli biste Vi nešto i za nas naslikati’. ‘Mogao bih, ako hoćete ovako kako ja slikam’, odgovorio sam mu. Fratri su to prihvatili, i na ovoj izložbi mnogo je mojih slika iz Bosne.” (Jutarnji list, 24. 2. 2007). U pohodima Bosni kaže da se uglavnom družio „s bosanskim franjevcima koji su bili jako fini ljudi”, a za samu Bosnu veli da mu je bila „čarobna – i pejsaži i ljudi” (Jutarnji list, 3. 11. 2019).

Otišao je veliki umjetnik i izniman čovjek, čovjek duboke vjere, profinjena duha i kulture, tih i nenametljiv, nasmiješen u susretu, čovjek koji zrači blagošću i smirenošću… Otišao je vrsni slikar koji je nama u Bosni, i mnogim drugima, u baštinu ostavio moćan umjetnički izraz duhovnosti kao znak onoga boljeg i plemenitijeg u čovjeku – znak božanskoga! Time se on konačno upisao u neizbrisivu memoriju Bosne Srebrene!

Objava U spomen velikom umjetniku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.