Jedan brat, veoma duhovan i drag blaženome Franji, mnogo je dana trpio veoma žestoke kušnje đavla, tako da ga je to dovodilo do duboka očaja. A toliko ga je svaki dan mučilo da se stidio svaki put se ispovjediti, pa se tim više trapio postom, bdijenjem, plačem i bičevanjem. Dogodi se po Božjem pripuštenju da je blaženi Franjo došao u ono obitavalište. Pa kad je jednoga dana onaj brat išao s blaženim Franjom, dozna blaženi Franjo po Duhu Svetomu za njegovu muku i kušnju. I udalji se malo od drugoga brata, koji je također išao s njim, približi se onom u nevolji i reče mu: „Predragi brate, želim da od sada ne moraš ispovijedati one kušnje đavla, i nemoj se bojati jer nisu naštetile tvojoj duši. Nego, uz moje dopuštenje, moli sedam Očenaša kad god te one budu mučile.” (usp. Ps 106,6)
I razveseli se veoma onaj brat zbog riječi koju mu reče, to jest da to ne mora ispovijedati, jer to ga je najviše mučilo. Pa ipak se veoma začudio vidjevši tako da blaženi Franjo znade ono što su znali samo svećenici kojima se bio ispovjedio. I odmah bi od one nevolje tako oslobođen da je otad po milosti Božjoj i zaslugama svetoga Franje bio veoma miran i spokojan. A jer se svetac tomu nadao, zato ga je mirno oslobodio ispovijedanja.
