Vjerojatno niti jedan lik unutar kršćanstva nije bio od početka tako omrznut i stoljećima ocrnjivan i osuđivan kao Isusov učenik imenom Juda Iškariotski. Mržnja i osuda su dolazile redovito iz emocionalnih dubina, često neobrazložene i neutemeljene: jednostavno – on je izdao našega Gospodina. Niti jedan od glavnih sudionika Isusove osude nije bio toliko preziran koliko Juda Iškariotski, iako su mnogi od njih izravnije sudjelovali u Isusovoj osudi, muci i smrti.
Teško je rekonstruirati povijesni lik ovoga Isusova učenika kad su podaci o njemu oskudni i obojeni negativnim osjećajima, a onda i opredjeljenjima. Ostaje problem je li Juda iz Evanđelja bio stvarni povijesni lik kakav je uistinu bio ili su pisci Evanđelja raspolagali građom koja je bila značajno obojena negativnim stavovima opterećenim neopravdanom strašnom mukom i smrću Isusa Krista.
S druge strane, rijetko da nam je tko drugi bliži od Jude iz kruga Isusovih učenika. Jer ono što je učinio Juda bio je, istina, povijesni čin, ali svi mi živimo unutar povijesti i nebrojeno puta „izdajemo” Isusa bilo izjavama, bilo vlastitim konkretnim ponašanjem, bilo njegovom osudom u liku drugoga. Zato ćemo pokušati razgrnuti prašinu s lika Jude Iškariotskoga.
Judino Evanđelje
Zanimanje za Judu Iškariotskoga pokrenuo je pred nekoliko godina magazin Focus označivši otkriće jednoga papirusa kao pronalazak tisućljeća. Papirus bi, prema pisanju ovoga magazina, sadržavao Judino Evanđelje. Je li bilo u pitanju Evanđelje i što bi bilo u svemu tome istina?
Naime, u osamdesetim godinama prošloga stoljeća otkriven je kod Al-Minja u srednjem Egiptu star papirus. Trgovci su ga pokušali prodati u Kairu, ali nisu uspjeli. Onda su ga prokrijumčarili u Ženevu, a zatim u New York. Konačno se taj čuveni papirus 2002. godine skrasio u Švicarskoj. Budući da je papirus bio napisan na koptskom jeziku, angažiran je poznavatelj koptskoga jezika R. Kasser koji je trebao prevesti tekst s papirusa. Kasser je preveo tekst i održao predavanje u Parizu gdje je izložio sadržaj papirusa.
Riječ je bila o kodeksu iz 4. ili 5. st. poslije Krista koji je imao 31 stranicu. Kodeks je sadržavao zapravo tri djela: Petrovo pismo Filipu, Jakovljeva apokalipsa i Judino Evanđelje. Prva su dva djela bila poznata već iz nalazišta u Nag Hammadiju dok je Judino Evanđelje bilo otkriveno po prvi put.
Ipak valja reći da se već otprije znalo za Judino Evanđelje. Crkveni otac Irenej iz Liona spominje ga u svome djelu Protiv heretika (180. god.) u svezi s herezom kainovaca. Irenej upozorava da ova hereza pozitivno vrednuje Judinu ulogu u povijesti spasenja. Odatle se može zaključiti da je Judino Evanđelje nastalo vjerojatno oko 150. god. i da je bilo napisano na grčkom. U njemu se Juda izrijekom naziva pravi Isusov učenik. Judino Evanđelje samo potvrđuje činjenicu na koju su upozoravali crkveni oci kako su se često razne gnostičke skupine rado poistovjećivale upravo s negativnim likovima iz Biblije.
Zanimanje je za Judino Evanđelje vrlo brzo splasnulo kao što je, uostalom, bio bljesnuo i interes za njega.
Juda Iškariotski u Evanđeljima
Ono što je za nas osobito zanimljivo jest da je Juda različito opisan u četirima Evanđeljima. Svako, zapravo, Evanđelje ima svoju sliku o Judi Iškariotskomu. Evanđelja ga spominju 22 puta. Od toga Mk 3 puta, Mt 5 puta, Lk 4 puta, Iv 8 puta i Dj 2 puta. Općenito se može reći da zanimanje za Judu raste proporcionalno udaljavanju pisca od samoga povijesnoga događaja.
Marko govori o Judi Iškariotskom u četirima kratkim pripovijestima: Juda pozvan u krug Dvanaestorice (3,13-19); pripremanje izdaje (14,10ss); pretkazivanje izdaje (14,18-21) i Isusovo uhićenje (14,43-52). Juda, prema tomu, pripada kugu Isusovih učenika koji su simbolizirali novi Izrael. Pada u oči da Marko osam puta Judino djelovanje označava grčkim glagolom paradidomai koji znači predati (a ne izdati). Marko naglašava da inicijativa za izručivanje Isusa potječe od Jude. Ne navode se razlozi zbog kojih to Juda čini.
Matej se na četiri mjesta (od pet) snažno oslanja na Marka. Peto mjesto govori o načinu na koji je Juda završio svoj život (27,3-10). Matej osobito ističe sliku Jude kao pohlepnog za novcem. Zanimljivo je da Matej zna o tomu više od Marka. Novac je motiv za Judino djelo. Drugo što opažamo u Matejevoj slici Jude jest da je Juda na kraju razočaran čovjek. Juda čini samoubojstvo jer se pokajao (27,3).
I Luka se u svom opisu Jude oslanja na Marka, ali pritom postavlja i izvjesne naglaske. Luka pridaje Judi, za razliku od Marka, atribut „izdajica“. Luka već na početku za vrijeme Isusova pozivanja učenika daje ovu oznaku Judi tako da čitatelji znaju unaprijed tko je bio Juda. Drugo što je karakteristično za Lukina Judu jest da opisuje kako je đavao ušao u Judu (22,3-6). Za Luku je muka borba protiv „sila tame“ (22,53). Đavolji sluga završava život tragično, što se opisuje u Djelima (Dj 1,18).
Uspoređujući sinoptička i Ivanovo Evanđelje, možemo uočiti da je Ivan u svom Evanđelju postavio sasvim druge naglaske. Ivan stavlja Judino djelo izrijekom u područje nevjere (Iv 6,64). S druge strane, Ivan tumači Isusovu muku, smrt i uskrsnuće kao „čas“ patnje i uzvišenja, ljubavi Isusove prema svojim učenicima. Isus, kao Sin Božji, ide svjesno i dragovoljno u smrt. Prema Iv 12,6 Juda je bio lopov. Čini se kao da se želi Judu optužiti za pohlepu i licemjerje.
Kao što se vidi iz navedenih mjesta u Evanđeljima, Juda je bio različito opisivan i njegova su djela bila različito interpretirana i vrednovana. Kakav je bio povijesni Juda, teško je dokučiti. Evanđelja su sačuvala svoje slike o Judi. U tim slikama zacijelo su postali prevladavajući tonovi osude i prezira prema učeniku koji je „izručio“ svoga Učitelja.
Juda i mi
Mogli smo ustanoviti da je slika o Judi to negativnija što se više udaljavamo od Isusove smrti. Pavao uopće ne spominje Judu. Markovo Evanđelje oko 70. god. navodi neke podatke o Judi, dok se kod Ivana i u kasnijoj literaturi nalazi strahotnih detalja o ovome Isusovu učeniku. Ne bi se pri tome smjelo izgubiti iz vida da je Ivan Zlatousti načinio pravila ponašanja prema židovima upravo prema onomu što je učinio židov Juda. Možda su tome pridonijela i jednostrana prevođenja glagola paradidomai kao „izdati”, a ne kao što je bilo uobičajeno i na drugim mjestima kao „izručiti”, „predati”.
Potrebno je ovdje ukratko iznijeti i mišljenje o Judi velikog crkvenog teologa Origena. On je usamljen u svom mišljenju. Origen drži da ne postoji logika i smisao da je Juda od početka bio loš čovjek, lopov, varalica, izdajica. Kako bi takav Juda mogao biti pozvan za Isusova učenika, i to u najuži krug Dvanaestorice? Origen je mišljenja da je Juda također na početku povjerovao Isusu iskreno iz sveg srca kao i drugi učenici.
Čak na Posljednjoj večeri učenici ne znaju tko će biti taj koji će Isusa izdati. To pokazuje da se Juda nije razlikovao od drugih učenika tako da nije bilo moguće da je on bio lopov i loš čovjek, a da to drugi nisu ni primijetili. Origen misli da Isusovo učenje i život nisu mogli ne ostaviti nikakva traga na Judi.
Ono što bismo danas mogli reći jest da Juda nije jedini koji je „izručio” Isusa drugima. U povijesti su postojali toliki. Ali i u nama se samima često pojavi Juda ne samo u odnosu prema Isusu nego i u odnosu prema prijateljima, bližnjima. A što bi bio netko nešto drugo doli Juda ako izda čistu ljubav za bogatstvo i novac, ako izda potpuno povjerenje za bolji položaj, ako izda konkretno pravdu za vlastito obogaćivanje, ako izda dobrotu za vlastiti probitak? Ostaje veliko pitanje treba li se bacati osudom i mržnjom na Judu ili se treba kudikamo više okretati protiv vlastitoga Jude koji čuči u svakome od nas i spreman je svakoga časa izdati vlastito dostojanstvo, pogaziti vlastito poštenje, otpisati vlastite prijatelje, baciti u prašinu sve vrijednosti te ljubav pretvoriti u mržnju?!
