Crkveni Zakonik Kanonskoga prava, osvrćući se na posvećeni život, navodi: „Redovnički život, budući da je posvećenje sve osobe, očituje u Crkvi divnu od Boga ustanovljenu vezu, znak budućega vijeka. Tako redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu, kojom sav njegov život postaje neprekidno štovanje Boga u ljubavi.” (Kanon 607). Moliti za spasenje svijeta unutar zidina samostana, važna je i jedna je od mnogih zadaća djelovanja monaške službe.
Riječi „monah” i „manastir” dolaze od grčke riječi koja znači „sam.” Monasi su se izvorno povlačili iz društva kako bi živjeli u samoći, a kasnije su se počeli spajati u zajednice unutar samostana. Danas, njihov jednostavni i jedinstveni život proizlazi iz pojedinačnih, kontemplativnih vježbi što i karakterizira zvanje monaha.
Monah je pozvan odgajati te intenzivno privatizirati svoj unutarnji duhovni život, pa zbog toga članovi monaških zajednica obično ne preuzimaju javnu i župnu službu koja zahtjeva svećeničko služenje, kao što je to uobičajeno kod članova mnogih drugih vjerskih zajednica. Pitanje monaškog ređenja određeno je pravilom pojedinog samostana.
U nekim se samostanima monah vođen pozivom Duha Svetoga, samostalno ohrabruje za svećeništvo, dok u drugim zajednica odabire braću koja će proći svećeničku formaciju. Odabire se u trenutku kada se u zajednici ukaže potreba za ređenjem novih svećenika kako sama zajednica ne bi ostala bez sakramentalnog života (sv. misa, ispovijed, i dr.).
