Nedavno sam spoznala da kada god povisim ton na svoga četverogodišnjega sina, njegovo se ponašanje samo još više pogorša. Zapravo je najlakše povisiti ton, a izgleda kako je najteže biti strpljiv i nježan te predan radu s njim. Čini mi se kako me to ponekad izluđuje, navodi Anna O’Neil.
Taj moj povišeni ton je kontraproduktivan. Prijetim mu kako neće izlaziti iz svoje sobe, neće dobiti desert, biti će u kazni i slično. Čak sam mu obećala neke nagrade ako popravi svoje ponašanje, ali to ga je učinilo još gorim, razmaženim i djetetom koje mora uvijek dobiti sve što poželi. I što onda?
Bila sam spremna prihvatiti mišljenje i reći da su djeca „luda” sve dok nisam pročitala novu knjigu dječje psihologinje Mone Delahooke – Beyond Behaviors. Ona uvodi razliku između dva tipa ponašanja – ponašanje „odozgor prema dolje” i „ponašanje odozdo prema gore”. Za ponašanje „odozgor prema dolje” je karakteristično da dijete namjerno odlučuje što će učiniti, a potom to i učini dok ponašanje „odozdo prema gore” nije svjestan djetetov izbor nego je posljedica onoga što se događa u njegovu mozgu i tijelu u trenutku kada se osjeća ugroženim.
Nismo li često skloni mišljenju da naša djeca nešto rade namjerno kako bi privukli pozornost, manipulirali ili postigli određeni cilj? I to je točno (češće to čine starija djeca), ali je vrlo važno da imamo na umu kako je ono što nazivamo neposlušnost, zapravo ponašanje „odozdo prema gore” u kojemu dijete ima manje kontrole nego što se čini. Kada se dijete osjeća nesigurno, pokušat će se obraniti od prijetnje, bijega ili zatvaranja, a, s druge strane, kada osjeća zonu sigurnosti, ono se opušta, više je angažirano i lakše stupa u komunikaciju s drugim ljudima.
Kada primijetimo „loše” ponašanja našega djeteta, to može biti znak da se ono želi očajnički smiriti i učiniti ono što vi od njega tražite, ali ne zna kako jer su njegovi osjećaji nesigurnosti i nezaštićenosti preuzeli vodeću ulogu. Tako je obećanje o nagradama i prijetnja zatvaranja u sobu moga sina još više učinila paničnim jer se želio kontrolirati, ali nije znao na koji način to može učiniti i već je postajao frustriran.
Kako onda možemo pomoći djetetu koje je se ponaša „odozdo prema gore”? Najprije mu trebamo objasniti da je cijelo vrijeme sigurno te mu pomoći da to i osjeti. Djeci treba obrazovanje, a posao je roditelja učiti djecu i riječima i djelovanjem. “Stoga, radite na održavanju mira, normalno dišite i ne povisujte ton na svoje dijete kako bi ono moglo primijetiti da ste opušteni što će doprinijeti da i ono samo doživi tu opuštenost, te na kraju osjećaj sigurnosti”, savjetuje Anna O’Neil.
Uvijek želimo razgovarati s našim djetetom, zar ne? Kažemo: „Smiri se! Nema razloga za brigu!”, a kada to ne riješi problem postajemo frustrirani. Delahooke tvrdi kako možemo i trebamo razgovarati s djetetom, ali da bi to trebao biti tek treći korak, nakon što prvo pokušamo shvatiti dijete i kontrolirati situaciju i nakon što budemo uz svoje dijete tako da ono osjeti kako smo s njime u situaciji koju proživljava.
Na kraju, roditelji trebaju razumjeti i govoriti jezikom svoga djeteta, te odgajati njihove umove, ali i tijela. Nije lijepo da ih se kažnjava za ponašanje koje je izvan njihove kontrole i da se od njih zahtijeva nešto što nisu u stanju učiniti. Shvaćajući što se događa u dječjem mozgu, roditelji će lakše pronaći odgovore na pitanja o njihovu ponašanju te će znati na koji način postići bolje rezultate.
