Oblik Zemlje oduvijek je zanimao ljude, pogotovo otkad su se u antici počela poduzimati duža putovanja. Iako se intuitivno čini da je Zemlja ravna i da se Sunce, Mjesec i zvijezde okreću oko nje, već se u staro doba javila sumnja u to. Ponajprije, svi stanovnici obala i otoka mogli su primijetiti kako brodovi nestaju ispod horizonta najprije trupom, a potom jarbolima, što se moglo objasniti samo zakrivljenošću morske površine. Zakrivljenost je bila očita i na kopnu: nakon što bi Sunce zašlo, još bi neko vrijeme obasjavalo oblake i gorske vrhunce, dok bi nizine bile u mraku, što se također objašnjavalo time što je Sunce ispod obzora. Nadalje, sjena Zemlje na Mjesecu također je okrugla, kao i sjena Mjeseca na Suncu tijekom pomrčine. Zbog toga su već stari Grci zaključili da je Zemlja vrlo velika kugla, a knjižničar aleksandrijske biblioteke Eratosten čak joj je točno odredio i opseg. Istovremeno su pretpostavili da Zemlja kruži oko Sunca koje se nalazi vrlo daleko. No drevni astronomi nisu znali riješiti zagonetku kretanja planeta. Dok se zvijezde prividno okreću u pravilnim krugovima na noćnom nebu, planeti vrludaju među njima, pa se čak katkad i vraćaju unatrag. Zbog toga su bili nazvani „lutajuće zvijezde”. Ta su opažanja još od doba Babilona snažan dokaz protiv ideje da se planeti vrte oko Zemlje i usmjeravala su znanstvenike na zaključak da se i Zemlja i planeti vrte oko Sunca.
Umnažanje ljudskoga znanja
Biblijska slika Zemlje bila je mnogo jednostavnija. Na temelju nekoliko stihova rasutih po Bibliji može se zaključiti da je biblijski čovjek zamišljao Zemlju kao ravnu, postavljenu na stupove i okruženu morem. Ispod Zemlje je Gehena, Podzemlje, iznad su Nebesa gdje obitava Bog, a Zemlja jednostavno visi u praznini – kako piše u Knjizi o Jobu. Već se iz toga vidi da Bibliji nije stalo do znanosti u modernom smislu: za biblijskoga pisca dovoljno je znati da je svijet u Božjim rukama, a detalji ga ne zanimaju.
Srednji vijek čuvao je i antičku znanost i biblijsku sliku. Predodžba o ravnoj ploči supostojala je s predodžbom o kugli: Toma Akvinski, primjerice, nije sumnjao u to da je Zemlja kugla, ali bojao se da nikada neće biti utvrđeno vrti li se Zemlja oko Sunca ili obratno. Sličnu je bojazan imao i Blaise Pascal prije četiri stoljeća, francuski fizičar, matematičar i kršćanski mislilac. On je zahvaljujući svojim naprednim znanjima shvaćao da je Zemlja sićušna u svemiru te da su zvijezde vrlo daleko, zbog čega je s bolom zapisao da nikada o njima nećemo ništa uspjeti saznati.
Međutim, ljudsko se znanje kroz tisućljeća umnažalo, a novi su naraštaji uspjeli riješiti ono što je zbunjivalo prethodne. Moreplovci iz srednjega vijeka i renesanse dobro su znali da je Zemlja okrugla jer su vidjeli da je na južnoj hemisferi Sunce znatno više na nebu. Također, definitivno je riješena tajna kretanja planeta. Misterij njihova gibanja riješen je kada je Kopernik predstavio heliocentrični sustav: prividne nedosljednosti u kretanju planeta proizlaze iz toga što se i mi i oni istovremeno krećemo oko Sunca, ali različitim brzinama i na različitim udaljenostima. Galilej je bio prvi koji je usmjerio dalekozor prema nebu i otkrio planine na Mjesecu i sferični oblik nebeskih tijela. Kepler je pokazao da se nebeska tijela ne kreću kružnicama nego elipsama. Newton je formulirao zakone gravitacije koji su se bezbroj puta potvrdili promatranjem svemira, a Einstein je produbio naše poznavanje prostora i vremena. Zahvaljujući spektroskopima, teleskopima i bezbrojnim drugim mjernim uređajima naše poznavanje svemira proširilo se do neslućenih granica. Pascal bi bio sretan.
Prijevaran način razmišljanja
Na temelju čega se može danas tvrditi da su svi ti ljudi bili u krivu, da gravitacija ne postoji, da je Zemlja ravna, a da je Sunce maleno i udaljeno tek nekoliko desetaka kilometara?
Kao prvo, riječ je o kolosalnom neznanju. Ne neznanju povijesti, fizike ili načina na koji funkcionira moderna tehnika – pobornici teorije o ravnoj Zemlji barataju mnogim činjenicama, a svakako se vrlo dobro služe Facebookom i YouTubeom. Ne, njihovo neznanje očituje se u tome da ne razumiju kako se razmišlja.
Oni kažu: „Pa očito je da je ravna. Vi nam dokažite da nije.”
Takav prijevaran način razmišljanja bio se čuo i u slučaju bosanskih piramida. Netko se sjetio i rekao: „Pa očito je da su to piramide. Vi nam dokažite da nisu.”
Ali stvar uopće ne funkcionira tako. Da bi u Visokom bile piramide, morali su prije njih biti i neki ljudi koji su ih sagradili. A ti bi ljudi negdje morali stanovati i negdje bi se morali pokapati. Da bi izgradili piramide, morali su imati gradove i sela, civilizaciju i kulturu, radionice i pekare, groblja i hramove, spavaonice i polja, voćnjake i vinograde, putove i oružarnice, umjetnost i tehniku – a svega toga, kao što znamo, nema niti je ikada bilo. Da bi ondje bile piramide, mora se pokazati i objasniti cijelo društvo, sa svojim načinima života, vjerovanjima i zabludama – sa svime onime što je itekako očito, recimo, u Egiptu gdje ima piramida.
Slično tomu, apsurdno je tvrditi da je Zemlja ravna i nakon te tvrdnje samozadovoljno se smješkati. Da bi Zemlja bila ravna, oblaci u sumrak ne bi smjeli biti rumeni, godišnja doba ne bi se smjenjivala, plima i oseka bile bi neobjašnjive, visina Sunca ne bi rasla ispod ekvatora, pomrčine se ne bi mogle predvidjeti i još milijun drugih stvari. Pobornici ravne Zemlje izaberu dvije ili tri takve pojave, ponude alternativno rješenje, i to je to.
Ali alternativno rješenje ništa ne znači ako nije istinito. Alternativno objašnjenje za oblik brda kod Visokoga glasi da su to piramide. Ali to nisu piramide.
Alternativno objašnjenje za zalazak Sunca jest da je to optička varka. Ali to nije optička varka.
Alternativno objašnjenje za nastanak autizma je da ga izaziva cijepljenje. Ali ne izaziva ga.
Širenje praznovjerica
I sad smo došli do drugoga ključnog razloga za javljanje takvih neobičnih praznovjerica, a to je uvjerenje da novi dokazi mogu jednostavno srušiti kuću znanja koju su gradili deseci, pa čak i stotine naraštaja.
Znate li da je neki čovjek izmjerio tok jedne rijeke u dužini od šest milja i nije otkrio nikakvu zakrivljenost?
Znate li da su u piramidama u Visokom otkriveni tajanstveni tuneli?
Znate li da je jedan znanstvenik dokazao da je cijepljenje štetno?
Ljudi koji nasjedaju takvim podvalama vjeruju da je ljudsko znanje nalik divovskom balonu koji jedna jedina igla može probušiti pa da prasne i ispuše se. Ljudsko znanje, međutim, nije tako organizirano. Ljudsko znanje rezultat je dugoga promišljanja i istraživanja, u kojemu se, kroz mnoge naraštaje, činjenice objašnjavaju i uklapaju u koherentnu sliku svijeta. Iz zgrade znanja – bez obzira na to je li to matematika, jezikoslovlje ili biologija – ne može se proizvoljno izvući komadićak, proglasiti ga lažnim, i očekivati da će se zgrada nakon toga srušiti.
Vrijedi podsjetiti na narodnu poslovicu da jedna lasta ne čini proljeće – a u skladu s modernim rušenjem znanstvenih teorija, mogli bismo reći da jedna sova ne čini sumrak. Ako nam vjetar odnese jedan crijep, ne znači da smo ostali bez krova; jedna sitna svađa neće okončati dugogodišnje prijateljstvo; jedno nevažno proturječje ne može oboriti složenu i kompliciranu znanstvenu teoriju; jedna studija ne može – to jest ne bi smjela – prekinuti cijepljenje djece zato što se čini da se jedan od milijun ljudi negdje možda zarazo preko cjepiva.
Treba napomenuti i da nisu sve zablude jednake.
Jesu li u Visokom piramide ili nisu, zapravo je svejedno. Ako netko želi vjerovati u njih, što se mene tiče, slobodno mu bilo.
Je li Zemlja ravna? Pa, ako niste astronom, geograf, pilot jumbo jeta, kapetan duge plovidbe ili projektant kilometarskih mostova, ni to vam znanje nije potrebno.
Ali ako dijete ne cijepite protiv ospica, ono može umrijeti.
Američke ideje
S tim u vezi mora se reći da moderne teorije koje se protive znanosti stoje na klimavim nogama i nepoštenim argumentima. Pobornici ravne Zemlje, primjerice, nude falsificirane dokaze i apsurdna objašnjenja, dok evidentne činjenice ne poznaju ili ih proglašavaju neistinitim. Pozivaju se na nepostojeće eksperimente i nude nemoguće modele za objašnjenje stvarnosti, a istovremeno, recimo, fotografije zemaljske kugle iz svemira proglašavaju fotomontažama, ne nudeći za to nikakav dokaz.
Kada se na taj način pristupi objašnjenju svijeta, posljedice su nesagledive. Istina postaje laž, a laž istina. Zbog toga pseudoznanstvene teorije nikada neće širiti stručnjaci, ljudi koji su diplomirali ili doktorirali, koji su posvetili život stjecanju i obnavljanju znanja, nego oni koji su o toj temi pogledali nekoliko filmića na YouTubeu ili pročitali koji nesuvisli članak na portalima, loše preveden s engleskoga.
Jer postoji i treći sastojak nužan za širenje laži, najvažniji od svih: amaterizam. To je i logično jer samo netko tko ne zna što je znanje i koliko ga je teško steći može pomisliti da je njime ovladao. Samo netko tko ne zna razmišljati može ispucavati nebulozne mistifikacije i vjerovati kako razbija vaše iluzije.
A izvor svih laži leži u riječi „očigledno”.
Naime, mnoge od suvremenih protuznanstvenih teorija – u koje treba ubrojiti i teoriju o kreativnom dizajnu nasuprot evoluciji – stigle su iz Amerike, a to nije slučajno. Američki duh je specifičan po svojem optimizmu i realizmu. Te ga osobine potiču na iznimna postignuća u industriji, ekonomiji, bankarstvu, tehnologiji i umjetnosti. Ta ga načela vode i u vanjskoj politici i nije slučajno da su upravo Sjedinjene Države izišle kao pobjednice oba svjetska rata, a da danas imaju vodeću gospodarsku i vojnu ulogu u svijetu.
Odbacivanje znanosti
Preko američkih filmova i mi smo dobro upoznali njihovu kulturu i svatko će se složiti da su majstori realizma. Nitko kao Amerikanci ne zna prikazati život običnoga čovjeka, a također znaju ostvariti i najneobičnije fantazije: ako Amerikanci snime ratni film ili potonuće Titanica ili borbu svemirskih brodova – e, pa, to izgleda kao stvarno.
Francuski mislilac Jean Baudrillard zbog toga je Amerikance nazvao zadnjim primitivnim narodom: jer je za njih sve stvarno. „Zašto postoji Disneyland?” pitao je Baudrillard i odmah dao odgovor: da prikrije da je sve u Americi lažno. I doista, američki gradovi sa svojim monotonim neboderima i beskrajnim autoputovima ni po čemu se na razlikuju od pustinje, jer su bezoblični i negostoljubivi.
Međutim, američki duh bez problema opstaje u svojim supermarketima i televizijama jer ne vidi njihovu ružnoću; a ne vidi je jer nema mašte, zbog čega može tvrdokorno pristajati uz njihovu stvarnost. I zato, kad Amerikanac čita Bibliju, nastaju sami nesporazumi. Ako piše da je Bog stvorio svijet u šest dana, onda je to u šest dana, i ne može biti ni slučajnu da riječ dan znači nešto drugo ili da je riječ simbolična; ako piše da je Zemlja na stupovima, onda je na stupovima, ne može to biti metafora. U svijetu realizma nema ni simbola ni metafora.
Duh američke vjere zato odbacuje znanost ako je vidi kao suprotnu Bibliji. I zato, zajedno s holivudskim filmovima i društvenim mrežama, dobivamo i sporove oko evolucije, ravne Zemlje ili cijepljenja.
No radi se o mentalitetu, ne o vjeri. Ako američki mentalitet negira stvarnost kako bi potvrdio svoju vjeru, ne znači da ga moramo slijepo slijediti. Dapače, ne bi li dužnost vjernika bila baš upoznati svijet jer će tako svojim divljenjem slaviti i Stvoritelja?