Povijest Bučića započinje odvajanjem od dolačke župe god. 1856. velikodušnim činom: darovanjem kuće. Fra Marijan Šunjić, dijete Bučića, franjevac, biskup i učen čovjek, svoj je dom ostavio župi da postane prva crkva i prvi župni stan. Godine 1868. – 1876. izgrađena je prva župna crkva. Po završetku crkve podignuta je i prva pučka škola u tom kraju, koju su vodili franjevci.
Staro i novo
Na mjestu stare crkve 1937. godine izgrađena je nova. Tom se prilikom od Bučića odijelila i formirala nova župa – Rankovići. Crkva je sedamdesetih godina iznutra obnavljana, a izvana je obnovljena prije desetak godina.
Danas se ovo smatra starom crkvom jer je poslije posljednjega rata fra Jozo Ančić započeo izgradnju nove župne crkve i kuće koja je danas u funkciji. Stara crkva je na uzvisini. Ponosno čuva i nosi svoju starost i nadgleda Bučiće i novu crkvu smještenu u središtu Bučića kao starješina koji pazi svoje potomke pogledom punim ljubavi, ali i opominjući i podsjećajući Još od mene imate što naučiti.
Ako svoj obilazak župe započnete posjetom staroj crkvi, pred crkvom će vas dočekati bista fra Marijana Šunjića umjetnika Mate Vlaha, u crkvi zavjetni kip Gospe s djetetom nepoznatog autora, a dobrodošlicu, s puno opreza i ozbiljne odgovornosti prema prostoru koji čuva, poželjet će vam Anica. Gospođa Anica je u Bučiće stigla kao izbjeglica i tu je pronašla svoj dom. Zahvalna je bivšim župnicima fra Marinku Didaku i fra Dragi Pranješu koji su joj pomogli i smjestili je u nekadašnju župnu kuću. Zauzvrat, Anica vodi brigu i održava prostor stare crkve i njezina okoliša. I to radi savjesno i s puno ljubavi, a iako nije rodom iz Bučića njezin odnos prema gostima, na prvu suzdržan i oprezan, a potom srdačan i domaćinski, podsjetio me na nešto što sam pročitala istražujući o župi u knjizi fra Velimira Valjana koji je napisao spomenicu povodom 165. obljetnice župe Bučići i 160. obljetnice smrti fra Marijana Šunjića. U svojoj knjizi, između ostaloga, opisuje glavne, prepoznatljive osobine naroda bučićke župe. Kao jednu od tih karakteristika navodi: „Nepovjerljivi prema svemu novome i stranome, staro im je bolje od novoga.” Ovo napisano nisam prepoznala samo kod Anice koja je očigledno usvojila ovu bučićku karakternu crtu, već mi je ta rečenica učinila logičnom i činjenicu da se župljani nisu odrekli i odvikli od stare crkve iako im je izgrađena nova. Župa je danas zanimljiva u odnosu na druge župe upravo po tome što sada ima dvije crkve. U staroj crkvi održavaju se mise subotom, a nova je tu za sve ostalo. Stara, smještena malo po strani, u sebi čuva tišinu prošlih stoljeća. Nova je otvorena i svijetla. Možda je baš ta potreba da obje ostanu žive, slika župljana koji staro vole, a novo primaju s oprezom, kako ih je opisao fra Velimir. I možda je baš zato župa Bučići mjesto dviju crkava: one stare, koja je dokaz da se staro poštuje, i one nove koja pokazuje da se i novo, kad se jednom prihvati, čuva s istom ljubavlju.
Nova crkva, čiji kamen temeljac je 1997. godine blagoslovio Papa Ivan Pavao II., nalazi se na mjestu gdje je nekada bila stara škola, u samom središtu Bučića pa je zbog njezina položaja prirodno da stanovništvo gravitira crkvi, okuplja se u njezinu dvorištu i djeca tu provode dosta vremena.
Nova crkva se na ovaj način „otvorila” i „približila” svojim župljanima jer je pristup staroj crkvi bio puno teži i oko same crkve nije bilo puno prostora.
Oltar, prezbiterij i tabernakul nove crkve rađeni su po projektu Zlatka Ugljena. Slika iza oltara djelo je umjetnika Ante Manuša koji je rodom iz Bučića i koji je u sliku ukombinirao raspetoga Isusa Krista, Mariju kraljicu koja se slavi kao drugi patron župe, staru crkvu i sv. Martina kao patrona župe. Ulazna vrata na crkvi od hrastovine napravio je stolar Anto Marjanović, a nacrt prozora i vitraja uradio je splitski umjetnik Stipe Ivanišević koji je ujedno i autor Puta križa. Vitraj na pročelju crkve koji prikazuje Gospu zaštitnicu puka, djelo je Vladimira Blažanovića.
Ovdje se vjera živi i ne stari
Danas župa ima oko 1000 vjernika i oko 400 obitelji. „Ljudi u Bučićima su ponosni na sebe i svoju župu. Kompaktni su, drže se zajedno”, kaže fra Zoran Jaković, novi župnik koji je u Bučiće došao tek prije nekoliko mjeseci.
Dok priča o župi i njezinu narodu, u njegovu se glasu čuje poštovanje, a iz riječi prepoznaje svijest o izazovu koji nosi to zajedništvo koje je čvrsto, ali ponekad i zatvoreno. Iako pun ideja i planova, težnje fra Zorana kao novoga župnika prvenstveno su da uspostavi kvalitetnu komunikaciju sa župljanima i uspostavi zdrav odnos pun povjerenja jer vjeruje da tek iz takvoga odnosa ljudi mogu dobiti maksimum od Crkve i Crkva od ljudi, a župa prosperirati.
Također važnim smatra oživljavanje župnoga zbora i FRAME i njezinih aktivnosti kao i suradnju s trećorecima koji tu žive i djeluju. Što se tiče same crkve, fra Zoran dodaje: „Iako je crkva nova, još mnogo posla i dotjerivanja je potrebno da bi se dovela u željeno stanje. Nedavno su u crkvu postavljene nove klupe i obnovljeno je ozvučenje, a sljedeće je u planu rad na rasvjeti.”
Bučići su mala, ali duboko pobožna župa koja je izrodila četvoricu svećenika franjevaca i četrnaest časnih sestara. Snažna povezanost i obiteljska bliskost bučićkih vjernika i svećenika očituje se i u njihovu odnosu prema fratrima. Često zvan ujakom u znak blizine sa svojim narodom, fratar je ovdje ljudima još prisniji, fratar je Bučićanima ujko.
No bliskost ne ostaje samo na riječima, župljani su na raspolaganju Crkvi i rado pomažu. Tako je za održavanje župne kuće i pripremu hrane u njoj zadužena gospođa Marica Kurevija, obitelj Željka Matuke na sebe je preuzela obvezu čišćenja crkve, a gospođa Veronika Bavrka ukrašavanje crkve. No nisu samo stariji privrženi Crkvi kako to sve češće biva u suvremenom svijetu. Djeca odrastaju okružena vjerom i u protekloj godini bilo je 28 krizmanika i 12 prvopričesnika što je brojka koja daje nadu da ovdje vjera ne stari.
Prije rata u župi je bilo oko 1800 vjernika, do danas ih se dosta iselilo, ali ostaju vezani za svoj rodni kraj što je pozitivno jer se među iseljenicima javlja želja za povratkom. Nedavno se vratila jedna obitelj u obnovljenu kuću i imaju četvero djece. Trenutno 3 – 4 obitelji planiraju povratak. Sve to znači da ovu sredinu ipak prepoznaju kao lijepu i pozitivnu za podizanje obitelji i odgoj djece. Desetak je novih kuća u izgradnji. Iako su se odselili, Bučiće još uvijek doživljavaju kao dom, često u Bučiće dolaze, a nerijetko se u Bučiće i vraćaju.
Svake godine u kolovozu se organizira malonogometni turnir što je još jedan razlog za okupljanje, a oni koji dolaze iz dijaspore čak godišnje odmore planiraju prema terminu turnira i na taj način održavaju vezu sa župom što najbolje govori koliko je ovaj kraj u ljudima ostao „živ”.
U blizina župne kuće borave i Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije koje su dijelom ove župe neprekidno od 1957. godine. „Ljudi su redovni na misama i radnim danima, ne samo nedjeljom”, kaže fra Zoran. Vjernici ovdje rastu s vjerom i nije im obaveza ili tek obred već ritam života. A dio životnoga ritma su i brojni vjerski običaji koji se u župi godinama poštuju.
Jedan od njih je običaj da župljani jednom mjesečno, svakoga mladog utorka, pohode grob fra Franje Zubića (1822. – 1871.) na groblju Komarda. Tu se moli za djecu, bolesne, za zdravlje i povratak izgubljenih. Narod iz svih krajeva zemlje je dovodio tu bolesnike, a neki čak i bolesne životinje koje bi šetali oko groblja u nadi da će ozdraviti. Na njegovu je grobu 1980. godine postavljen brončano spomen-poprsje koje je izradila kiparica Ana Kovač.
Iako prostorno poprilično malena, bučićka župa ima tri groblja: na Komardi, u Podbučićima i u Zaselju, a svako od njih krasi po jedna kapela. Također, pomalo udaljena i izdvojena od samoga mjesta, na brdu Kuk, iznad Novog Travnika, nalazi se i crkvica posvećena sv. Bernardu. Bučići su možda mala župa, ali je jasno da je velika u onome što najviše vrijedi: u vjeri koja nadahnjuje njezine župljane da s ljubavlju čuvaju svoje tradicije, njeguju zajedništvo i s ponosom svjedoče svoju pripadnost Crkvi i Bogu, prenoseći to bogatstvo duha na nove naraštaje.
Kratak boravak u Bučićima naveo me da o toj župi razmišljam kao o župi dvojnosti. Mjesto je to gdje vas do podne obavija magla, a od podne grije sunce. Divljenje izaziva nova crkva i nudi vam uvid u sve novo što tek može i treba biti, a onda vam dah oduzme stara crkva koja vas uvlači u povijesni kontekst mjesta. Dan našega posjeta bio je radni dan pa je stoga i mjesto potpuno pusto, a najviše živosti osjetite na groblju koje priča toliko glasnu priču da vam živa osoba gotovo nije ni potrebna da govori o onome što se može iščitati iz kamenih spomenika. Svi ovi kontrasti koje možete osjetiti dok ste u Bučićima, ne bore se međusobno, nego žive jedan uz drugi, baš kao i dva početka dana koja možete tu doživjeti. Dana koji se ne može odlučiti između magle i sunca, ali savršeno jasno i precizno odlučuje dati vam mir.
