Sveti Franjo Asiški, jedan od najpoznatijih svetaca Katoličke Crkve, autor je jedinstvene pjesme Pjesma brata Sunca, koja se s pravom smatra prvim velikim poetskim djelom na talijanskom narodnom jeziku, umbrijskom talijanskom, jeziku kojim se Franjo služio u svoje vrijeme. Iako je napisana početkom 1225. godine u samostanu sv. Damjana u Asizu, gdje su živjele sveta Klara i njezine sestre, prije dakle točno 800 godina, duboka duhovna poruka sv. Franje u ovoj pjesmi snažno odjekuje i danas.
Tema i struktura pjesme
Pjesma brata Sunca najpoznatija je Franjina pjesma, i uopće njegovo djelo, a u izvorima se naziva i Pjesma stvorenja, a često se naziva i Pjesma stvorova. Prije svega ova pjesma uzvišena je molitva Stvoritelju napisana u stihovima. U pjesmi je Franjo u cijelosti oslikao samoga sebe jer je plod njegova dugoga duhovnog puta. Nastala je iz Franjina egzistencijalnoga iskustva i stanja duha, čovjeka spašenoga i pomirenoga sa svim stvorenjima. Iako je ispjevana u bolesti i pred smrt, ona izražava duboku i oduševljenu povezanost sa svijetom te ističe vrijednosti stvorenih bića i stvari u svijetu koji smo primili iz ruku Stvoritelja. Upravo to snažno unutarnje uvjerenje o sveopćem Božjem očinstvu, a što je opet plod njegova osobnoga mističnog iskustva, navodi Franju da ne vidi samo ljude kao braću i sestre, nego i svako stvorenje koje dolazi od istoga Oca. Tako se rađa univerzalno bratstvo sa svim stvorenim.
Glavne teme u pjesmi su: zahvalnost Bogu za stvaranje svijeta, jedinstvo čovjeka s prirodom, poniznost i prihvaćanje smrti te poziv na obraćenje. U pjesmi Franjo veliča Boga kroz prirodu i sva njegova stvorenja. Svaki element prirode – Sunce, Mjesec, Voda, Vjetar, Oganj, Zemlja – prikazan je kao brat ili sestra, čime se izražava ideja univerzalnoga bratstva među svim bićima. Ovakav pristup pokazuje Franjinu poniznost i duboko poštovanje prema životu u svim njegovim oblicima.
Pjesma se sastoji od niza strofa koje započinju riječima: „Hvaljen budi, Gospodine moj”, što podsjeća na biblijske psalme i naglašava molitveni karakter djela. Ova repetitivna forma ne samo da daje ritam pjesmi već i podvlači poruku zahvalnosti i slave prema Bogu. Elementi prirode nisu prikazani samo kao korisni ili lijepi već kao nositelji duhovnih osobina: Sunce je slika Božje svjetlosti, Voda simbolizira čistoću, a Vatra pročišćenje, snagu i radost.
Posebno je značajan način na koji Franjo pristupa smrti. Nazivajući je „sestrom tjelesnom Smrću”, on pokazuje da čak i smrt ima mjesto u Božjem planu i ne treba je gledati s užasom, već sa smirenošću i vjerom. Ova ideja u skladu je s kršćanskim učenjem o smrti kao prijelazu u vječni život.
Pjesma brata Sunca oslikava put velike poniznosti i bratskoga zajedništva, put koji neodoljivo podsjeća na utjelovljenje. Krist, Sin Božji, s neba se ponizno spušta na zemlju u krilo Majke koja ga rađa u obličju čovjeka. A taj vertikalan put presijecaju zadnje dvije strofe koje imaju horizontalnu dimenziju. Tako u samoj strukturi pjesme prepoznajemo nešto čime je bio očaran sveti Franjo, a to je križ. Križ je simbol Kristove žrtve. Ta žrtva, prinesena jednom zasvagda, zaslužila je otkupljenje svega stvorenog, pomirenje ljudi sa stvorenjem i Stvoriteljem. Tako kad Franjo pjeva o svijetu, kao da se križa.
Nastanak pjesme
Najstariji tekst Pjesme brata Sunca sačuvan je u jednom rukopisu poznatom po nazivu kodeks 338, koji datira oko 1250. godine, a nalazi se u arhivu samostana sv. Franje u Asizu. Zanimljivo je da se u samom rukopisu između prvoga i drugoga retka nalazi razmak za glazbene note. Nažalost, note nisu sačuvane ni u ovom ni u drugim rukopisima pa stoga izvorna melodija ipak ostaje nepoznata. No, vrlo je vjerojatno da je to bio neki psalmodijski ton koji je ostao nepromijenjen i u drugim stihovima pjesme.
Prema Asiškom zborniku ova pjesma je nastala u zimu 1224. – 1225. u samostanu klarisa u Sv. Damjanu, ali ne čitava pjesma. Stihovi o miru i smrti dodani su poslije. Tako je predzadnja strofa, koja slavi opraštanje i mir, sastavljena u srpnju 1226. kako bi se okončao sukob između asiškoga biskupa i gradonačelnika (usp. AsZb 84). Dok je strofa posvećena sestrici smrti dodana malo prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine.
Nažalost, ne možemo sa sigurnošću znati je li sam proces sastavljanja pjesme bio baš takav jer tako ne spominju drugi izvori. Iako se mora priznati da te dvije strofe donekle presijecaju cjelinu pjesme jer je stil isprekidan, puno je zavisnih rečenica, a teme su usmjerene na čovjeka, na odnose s bližnjima i na čovjekov stav prema bolesti i smrti. Unatoč tim razlikama, Franjo ih je htio pridružiti Pjesmi brata Sunca jer pozivaju na izmirenje čovjeka s čovjekom, a ne samo s prirodom.
Ova pjesma nije plod nekoga sentimentalnoga ushićenja zbog ljepote prirode koju gledamo u lijepo proljetno jutro, nego je, kako svi izvori svjedoče, nastala iz Franjina teškoga stanja bolesti, patnje i unutarnjih nemira. Iako je Franjo nekoliko mjeseci prije toga na La Verni doživio uzvišeno mistično iskustvo i primio svete rane od Krista, ipak kao čovjek nije bio oslobođen unutarnjih nevolja i bolesti. Međutim, upravo to stanje omogućilo mu je da ponovno iskusi milost Božju i hvali Boga po njegovim stvorenjima. Stoga je ova pjesma plod njegova dubokoga iskustva, iskustva trpljenja, strpljivosti, borbe za evanđeoske vrijednosti, te na koncu iskustva nadnaravne radosti. Zato je ova pjesma ujedno i pjesma utjehe za sve ljude jer nas podsjeća da ćemo do smrti iskušavati u životu svakodnevne nevolje ali i dobrotu Božju.
Sadržaj pjesme
Pjesma brata Sunca ima 10 strofa, sadrži 14 rečenica različite duljine podijeljenih u 33 retka. Ono što prvo pada u oči pri iščitavanju jest jednostavnost forme, nema kićenosti, ni stilskoga pretjerivanja niti nekoga dramatiziranja. U pjesmi je prisutna i rima. Osam strofa započinje riječima „Laudato si” (lat. Hvaljen budi) kao svojevrsni refren, dok prva i zadnja strofa uokviruju pjesmu riječima „laude” (lat. hvala) i „laudate” (lat. hvalite), a što jasno pokazuje žanr i glavni motiv ove pjesme: pohvala Bogu i zahvala za njegova stvorenja.
Stvorenja nabrojena kao likovi u pjesmi pojavljuju se točno određenim redoslijedom. Red pojavljivanja ide od neba do zemlje sve dok ne stigne do čovjeka. Nebo je predstavljeno Suncem, Mjesecom i zvijezdama, dok je svijet predstavljen četirima izvornim elementima koji ga, prema drevnoj viziji, sačinjavaju: vjetar, voda, vatra i zemlja. Nakon makrokozmosa javlja se mikrokozmos: čovjek. No, ne pjeva se o njegovoj snazi, ljepoti i vlašću nad prirodom, već o njegovoj sposobnosti da podržava i stvara mir. Za Franju ljudska se veličina i snaga očituju u vlasti nad samim sobom a ne nad drugima. On čak hvali i samu smrt nazivajući je sestrom jer ona otvara vrata vječnoga života. Na taj način Franjo uistinu uspijeva sve uključiti u pjesmu hvale. Ništa ne ostaje isključeno. Grijeh, smrt, bolest i nevolja stavljaju se u istu ravan s lijepim stvarima sadašnjega svijeta ali i onoga budućeg. Sve se povezuje jedno s drugim, sjedinjujući se u krug hvale na slavu onoga koji je prisutan u svemu.
U pjesmi je specifična izmjena boja gdje se svijetle boje pretvaraju u tamne nijanse. U prvom dijelu jasna je jarka svjetlost sunca, radost zbog njezina sjaja, zbog njezinih zraka i zbog njezine veličine. Nadalje, pojavljuje se sjaj mjeseca i svjetlucanje zvijezda. Tu je vjetar, a s njim i oblaci i vedro nebo. Noć je obasjana jakom svjetlošću vatre. Zbog svoje plodnosti i brižne ljubavi zemlju zaziva kao majku i sestru, njezine mnogostrane i raznolike boje razveseljavaju oči, a njezina majčinska velikodušnost postavlja nam bogatu trpezu. U drugom dijelu dominiraju tamni tonovi: nemoć, patnje, nevolje i smrti, koja se može preoblikovati u vječnu smrt. Tako se u hvalospjevu radosti krije snažan poziv na pokoru i obraćenje. Smisao Pjesme brata Sunca nije u zadovoljnom promatranju prirode, nego u slavljenju i u služenju Bogu.
Iza svega toga u Pjesmi brata Sunca krije se prisutnost čovjeka potpuno pomirenoga sa samim sobom, s Bogom i sa svijetom. Taj je aspekt prije više od pedeset godina istaknuo Eloi Leclerc, kada je pokazao da način na koji Franjo povezuje i spaja prirodne elemente pokazuje njegovo nastojanje da dadne život neživim stvarima i udahne im dušu, svoju dušu. Zato uz prirodne pojave Franjo koristi pojmove braća i sestre, a što se prvi put i izričito koristi u kršćanskoj književnosti. Svako stvorenje u Franjinoj pjesmi hvale sada dobiva bratsko lice, sve mu je obiteljski blisko. Pojam brat čak je sada proširen i više od onoga u Novom zavjetu. Upravo po toj bratskoj povezanosti sa svim stvorenim Pjesma brata Sunca jedinstvena je u povijesti književnosti i ima posebnu snagu.
Aktualna propovijed
Govoreći o podrijetlu ove pjesme, Asiški zbornik (AsZb 83) potvrđuje da ju je sam Franjo zamislio da bude kao propovijed. Tražio je od braće da nakon propovijedi pjevaju ovu pjesmu jer se ne smiju zadovoljiti samo slavljenjem Boga, nego trebaju staviti ljude pred odluke koje će utjecati na njihovo društveno ponašanje i njihovo ponizno služenje pred Bogom. Oprost, ustrajnost, nastojanje oko mira, predanje Bogu u smrti, bitni su stavovi našega postojanja i naših društvenih odnosa.
Onima koji iz ljubavi Božje opraštaju i podnose slabosti i nevolje, Franjo naviješta Isusova blaženstva. A onima koji umiru „u grijesima smrtnim” kliče prijeteći „jao”, no samouvjereno završava stih posvećen smrti: blaženi oni koji umiru po volji Božjoj i po njegovim zapovijedima jer „druga im smrt nauditi neće”. Ovo je ujedno i obećanje i upozorenje, ovisno o situaciji u kojoj se slušatelj nalazi. Stoga Pjesma brata Sunca postaje trajni poticaj i propovijed.
Vidljiva je također trostruka svrha pjesme: hvaliti Boga, tješiti sebe i evangelizirati druge. Franji je Pjesma brata Sunca sredstvo evangelizacije koje se može lako prihvatiti jer je napisano jezikom naroda. Pjesma vrednuje pozitivno sve materijalno i tjelesno u vrijeme kada se na sve što se nije uklapalo u duhovni red gledalo sa sumnjom. To je bilo vrijeme heretičkih, dualističkih pokreta koji su materiju smatrali područjem đavla, a u samoj Crkvi vladao je vrijeme radikalnoga pesimizma prema svijetu i tjelesnom. Franjo svojom pjesmom preokreće perspektivu kroz koju gledamo na stvaranje: ovaj svijet nije lažni privid, stvaranje je svjedočanstvo božanske dobrote i ljubavi.
Poruka nama danas
Franjo je skladao pjesmu u kojoj je, opisujući svoje vlastito divljenje i svoje vlastito razmišljanje o stvaranju, ukazao na novi odnos između čovjeka i prirode. On nas vodi do svijesti da sebe možemo razumjeti samo unutar Stvaranja, remek-djela sklada koje utjelovljuje i ostvaruje Božji plan. I tako su Sunce, Vjetar, Voda, Zemlja, Vatra, Zvijezde braća i sestre svim živim bićima, u slozi, u dijalogu s njima u međusobnom poštovanju božanske harmonije, u svijesti da smo svi stvorenja voljena od Boga. Njegova vizija prirode je potpuno pozitivna jer sve stvoreno ima božanski karakter i kao takvo mora se poštovati, dijeliti štedljivo i u duhu bratstva.
U suvremenom svijetu, u kojem je priroda često zanemarena ili uništavana, Pjesma brata Sunca ima novu, možda čak i snažniju vrijednost. Ona poziva čovjeka da bude ponizan i skroman, zahvalan i pun poštovanja prema stvorenom svijetu. Papa Franjo, koji je ime uzeo upravo po ovom svecu, podsjeća na važnost ove pjesme u svojoj enciklici Laudato si’, koja poziva na nužno očuvanje planete Zemlje.
Pjesma brata Sunca nije samo religiozni tekst nego i univerzalna poruka ljubavi, poniznosti i jedinstva sa svijetom. Sveti Franjo nas uči da ne vladamo nad prirodom, nego da budemo njezina braća i sestre. Takva poruka potrebna nam je danas više nego ikada. Ne možemo nedvosmisleno reći da je Franjo prorekao posljedice ljudskoga iskorištavanja prirode, ali možemo potvrditi da je želio podsjetiti na radost življenja u poniznosti i jednostavnosti odnosa unutar i sa svim stvorenim. Nada koju nam hvalospjev prenosi dobro pristaje uz temu Jubileja, koji je u ovoj 2025. godini očito prožet željom i potrebom za onim mirom u ljubavi koji je za Franju bio prava i jedina zvijezda vodilja u životu.
