Imao sam milost posjetiti tolika Gospina svetišta diljem svijeta. Listajući fotografije osvježim sjećanja i u mislima se u svako od njih ponovno vratim. Isplivaju tada nezaboravni prizori. Tako mi ovih dana pred očima lebdi jasna slika vjernikâ koji s cvijećem u naručju pobožno pužu na koljenima od crkvenoga ulaza prema Marijinu kipu smještenom iznad glavnoga oltara. Dogodilo se to u Meksiku. Ne u Guadalupeu, jednom od najvećih Gospinih svetišta u svijetu, nego u jednom drugom vjernicima manje poznatom mjestu Gospina ukazanja. Stoga mu i želim posvetiti pažnju koju zaslužuje te ukratko ga opisati. Nalazi se u gradu Tlaxcala, oko 130 kilometara istočno od meksičkoga glavnog grada. Službeni naziv marijanskoga svetišta je Gospa od Ocotlána.
Rijeke milosti započele su teći u ovom mjestu 1541. Te godine Meksikom je harala velika epidemija u kojoj su mnogi izgubili život. Mladi urođenik po imenu Juan Diego Bernardino, obraćenik na katoličku vjeru i poslužitelj kod oltara u franjevačkom samostanu, zaputio se na obalu obližnje rijeke kako bi svojim bolesnim ukućanima donio vode za koju se vjerovalo da posjeduje ljekovita svojstva. Na vrhu brežuljka ukazala mu se predivna Gospođa i upitala ga: „Bog te blagoslovio, moj sine, kamo si krenuo?” Nakon što je odgovorio da je krenuo na vodu, Gospođa mu je rekla: „Pažljivo me slušaj. Dat ću ti drugu vodu koja će izliječiti ne samo tvoju obitelj nego sve koji je budu pili, jer moje srce uvijek je blisko malenima i ne može podnijeti ako im ne udijeli zdravlje.” Nakon tih riječi nepoznata Gospođa povela je Juana nizbrdo do borova gaja gdje se nalazio izvor vode. Rekla mu je da će ozdraviti svi oni koji popiju makar jednu kap s ovoga izvora. Nadalje, nagovijestila mu je da će među borovima koji su okruživali izvor pronaći njezin lik kojega treba prenijeti u franjevačku crkvu sv. Lovre na obližnjem brijegu. Kada je Gospođa nestala, priprosti mladić žurno je zahvatio vodu s izvora kako bi svojima odnio potrebni lijek od kojega će čudesno ozdraviti. Zatim se zaputio braći franjevcima i ispričao im sve što se dogodilo. Budući da su dobro poznavali mladića, povjerovali su u njegove riječi te iste večeri uputili se zajedno s njime do izvora. Nisu ni slutili da će se obistiniti sve što im je ispričao Juan Diego. U trenutku njihova dolaska do izvora okolna borova šuma bila je obasjana zrakama zalazećega sunca. Sva stabla bila su kao u plamenu, ali ipak jedno veliko stablo plamtjelo je najviše od svih. Kada su ga rasjekli sjekirama, u njemu su pronašli kip Djevice Marije izrađen od ocote, vrste bora koji raste u tom kraju. Uzbuđeni i radosni zbog čudesnoga znaka odmah su izradili nosiljku od borovih grana i cvijeća na koju su postavili pronađeni kip te ga, kao što je Marija i zahtijevala, u procesiji prenijeli do crkve sv. Lovre.
Ovo neobično svetište prvi je opisao 1588. Diego Muñoz Camargo, povjesničar iz Tlaxcale. Gospin kip zaogrnut dugom zlatnom tunikom i plavim ogrtačem središnji je dio svetišta. Nekolika puta godišnje organiziraju se svečane procesije u kojima se nosi Gospin lik. Sve do današnjega dana vjernici dolaze na čudesni izvor – danas je to bunar, noseći vodu bolesnima. A brojni natpisi zahvale Djevici Mariji, kao što je to slučaj u svim Gospinim svetištima diljem svijeta, svjedoče o tolikim čudesnim iscjeljenjima koja su se dogodila.
Crkva svetišta u Ocotlánu uzdignuta je 1746. na čast bazilike te je tako postala jedna od crkava s vratima koja papa otvara svakih 25 godina, a papa Benedikt XIV. udijelio je apostolske oproste i privilegije vjernicima koji časte Gospu od Ocotlána. Svake godine u mjesecu veljači, noseći svoju Kraljicu na ramenima u svečanoj procesiji, vjernici nastavljaju neprekidnu tradiciju svojih predaka prisjećajući se Marijina ukazanja. Svetište je smješteno na brežuljku s kojega se vidi cijeli grad Tlaxcala. Zabilježeno je da su petorica papa od 18. do 20. stoljeća štovali Gospu od Ocotlána: papa Klement XII., Benedikt XIV., Pio VI., sv. Pio X. i Pio XII.