Suvremeno postmoderno doba obilježeno je različitim poplavama pluralizma, dubokim preobrazbama kulture, znanosti, politike, filozofije, književnosti i umjetnosti, koji često ne zadovoljavaju kršćanske ukuse, jer su se udaljili od dojučerašnje tradicionalne i dominantne matrice kulturnog stanja i naslijeđa našega civilizacijskog konteksta. Društvo i kultura našli su se u previranju i podijeljenosti. Postali su fragmentirani i izgubili egzistencijalni kompas. Riječ je zapravo o povijesnosti kulture i društva u kojem nije moguće zanijekati ideju napretka i razvoja.
Umjesto konstantne kritike i nezadovoljstva s kulturnim čimbenicima suvremenog društva, Crkva se na Drugom vatikanskom koncilu okrenula sebi i upitala samokritički o propustima, nesnalaženjima i nedostacima u jučerašnjim i današnjim kršćanskim doprinosima u oblikovanju suvremene kulture i društva. Koncil je zakoračio u suvremeni svijet i društvo. Crkva je na Koncilu uvidjela da se svijet stubokom promijenio.
Smisao je postao čovjekom
Već je kraj srednjeg vijeka na Zapadu odigrao bitnu ulogu u nastanku novog lica kulture, društva, filozofije i znanosti općenito, što je dovelo do promjene poimanja svijeta i prirode. Razvoj eksperimentalne znanosti, posebice zamah tehnike, promijenio je odnos prema stvarnosti i označio bit modernosti koja je snažnim koracima utirala svoj put u stoljeća koja su nadolazila. Te promjene Koncil je detektirao kao duboke promjene stanja (Gaudium et Spes, br. 5).
U tim dubokim promjenama znanstveno-tehničke civilizacije antropološko pitanje postaje središnje pitanje i to u znatnoj većoj mjeri nego ikada prije. „Ali što je čovjek? On je o sebi iznio i iznosi mnoga mnijenja, različita pa i suprotna, u kojima se često uzvisuje kao apsolutno mjerilo ili se obezvređuje sve do očaja, pa je stoga tjeskoban i smeten (…) Sveto pismo naime naučava da je čovjek stvoren na sliku Božju, da je sposoban spoznati i ljubiti svojega Stvoritelja.” (GS, br. 12)
Upravo nam otajstvo Božića objavljuje autentičnu antropologiju. Istinska antropologija nam je objavljena u Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji nije samo vere Deus et homo, nego on je i homo perfectus, što nam kazuje da „antropologija nije samo pretpostavka nego i posljedica kristologije”. (Walter Kasper) U Božiću slavimo događaj Kristova utjelovljenja i rođenja. Slavimo dan kada je Bog postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Ivanovo evanđelje je taj događaj izrazilo ovim riječima: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,14). Riječ (Logos), Smisao je postao čovjekom. Otajstvo Božića je nenadmašna objava smisla kozmosa i čovjeka.
Isus – autentično čovještvo
Sveti Franjo Asiški revolucionarni je primjer slavljenja Božića. U otajstvu Isusova rođenja prepoznao je smisao ne samo svoga vlastitog života, nego i smisao svega stvorenoga. Franjo nije donio samo preobrazbu slavljenja Isusova rođendana pred jaslicama u Grecciju, nego je na čudesno dirljiv način spoznao da se u utjelovljenju i rođenju Isusa Krista dogodilo autentično čovještvo. Biti čovjek ima mjerilo, uzor i kriterij u Isusu Kristu. Čovjeku je darovano živjeti po mjeri autentičnog čovještva, koje je zasjalo u Betlehemu.
Možemo reći kako je sv. Franjo otkrivao ono bitno u svakom otajstvu Kristova života, ali je u središtu njegova života, molitve i razmišljanja bila teologija utjelovljenja, tj. dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga (usp. Tit 3,4). Na tom izvoru žive vode otkrivao je Siromašak iz Asiza preobilno bogatstvo milosti Božje, nadspoznatljivu ljubav Kristovu (usp. Ef 3,19). O tome nam daje svjedočanstvo i njegov prvi životopisac Toma Čelanski kada nas izvješćuje o onoj čudesnoj božićnoj noći 1224. godine u Grecciu. On piše: „Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi” (1 Čel 86).
Nagovještaj smrti i uskrsnuća
Evanđelje je program Franjina života i djelovanja. U evanđelju susreće živog Krista i hrani se njegovom riječju, ili kako ih on naziva, miomirisnim riječima Gospodina našega Isusa Krista. Kristove riječi su duh i život (usp. Iv 6,63). Franjin život i djela su nerazumljivi bez evanđelja. Njegova vjera je evanđeoska vjera koja se hrani samo Božjom riječju. Za njega je Božja riječ svjetlo (usp. Ps 119,105). On je prije svega čovjek vjere, nade i ljubavi, a to je zato jer je slušatelj Riječi kroz riječi. Ako imamo na umu da je Sveto pismo zapisana riječ o Riječi, tada je uočljivo što znači da je sv. Franjo bio slušatelj Riječi.
Franjo nije donio samo preobrazbu slavljenja Isusova rođendana pred jaslicama u Grecciju, nego je na jedan čudesno dirljiv način spoznao da se u utjelovljenju i rođenju Isusa Krista dogodilo autentično čovještvo. Biti čovjek ima mjerilo, uzor i kriterij u Isusu Kristu.
Božić je, dakle, Božje apsolutno i konačno samopriopćenje u Isusu Kristu. Bog ne objavljuje samo tko je on za nas, nego objavljuje i čovjeka njemu samome. „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi.” (GS, br. 22) Krist, slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1,15), savršeni čovjek, svojim utjelovljenjem i rođenjem Adamovoj djeci vraća sličnost s Bogom. Time je naša narav uzdignuta na dostojanstvo božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4). Božićna je poruka ponajprije poruka o rođenju, o početku jednog života. Isusova života. No, Isusovo rođenje i njegov život promatra se iz otajstva njegove muke, smrti i uskrsnuća i tek u tom vazmenom svjetlu zadobiva svoje istinsko značenje. Rođenje je već početak i nagovještaj smrti i uskrsnuća.
Svjedoči nam to i evanđelje Isusova djetinjstva kako nam ga donosi Luka. Luka će reći kako za novorođenog Isusa nije bilo mjesta u svratištu, kako glasi prijevod na hrvatski jezik (usp. Lk 2,6). Ali zapravo stoji grčka riječ topos (τóπος), koja znači Mjesto. Mjesto je naziv za jeruzalemski Hram. Time nam evanđelist Luka govori kako za Isusa nije bilo mjesta u Hramu. Njegovo rođenje je opisano teološki kako bi se naglasilo da je Isus već od početka svoga ovozemaljskog života novi Hram. U središtu bogoslužja ne stoji više rukotvoreni hram nego nerukotvoreni, sama osoba Isusa Krista (usp. Mk 14,58). Kristovo rođenje i njegov značaj doneseni si u evanđelju iz perspektive njegove smrti i uskrsnuća. Božić, Veliki petak i Uskrs neraskidivo su povezani.
Poziv na budnost
Poziv čovjeku, koji je već započeo u stvaranju, u Kristovu utjelovljenju i rođenju odzvanja na najjasniji način. Krist je svojim utjelovljenjem i rođenjem spasio i otkupio ljudsku narav. U osobi Isusa Krista nalazi se punina humanuma. Kristov život pruža novu spoznaju Boga i čovjeka. U rođenju Betlehemskog Djetešca čovjek ima otvoren pogled prema otajstvu Presvetog Trojstva, koje je ishodište puta vjere i njezin posljednji cilj. U otajstvu utjelovljenja i rođenja Isusa Krista osvjetljava se čovjekovo dostojanstvo i poziv, jer je Isus postavši čovjekom, unio čovještvo u Presveto Trojstvo. Otajstvo božićne noći otajstvo je spasenja i otkupljenja. Maleno i siromašno Dijete iz Betlehema svjedoči svu Božju ljubav i dobrotu prema svijetu i svakom čovjeku do te mjere da nijedan čovjek više ne može biti izgubljen jer ga je Bog našao i zagrlio u Kristu.
Kršćanska ispovijest da je Bog u Kristu postao čovjekom znači da čovjek, svijet i sve stvoreno nisu proizvod slučaja, puki produkt prirode, nego sam Bog u Kristu svojim Duhom vodi svijet i čovjeka. Božićno otajstvo, posebno onako kako ga je shvaćao i slavio sv. Franjo, otvara nam oči i uši srca da možemo prepoznati da usred svih besmislenosti povijesnih događaja stoji apsolutni Smisao koji daje nadu. I ta nada u smisao polazi od Kristova križa i uskrsnuća, čiji je početak Božić. Vjerovati u Božić onako kako je to vjerovao sv. Franjo znači vidjeti smisao svijeta, čovjeka i povijesti zajamčen u Isusu Kristu i polazeći od Isusa Krista, u kojemu, po kojemu i za kojega je sve stvoreno (usp. Kol 1,16-17).
Kršćanska vjera u Božić je vjera koja poziva čitava čovjeka da smije i treba sebe otkriti kao budna čovjeka, kao čovjeka svjetla i dana, a ne noći i tame (usp. 1 Sol 5,5). Temeljna poruka Božića je da je punina života zasjala u tišini, skrovitosti, malenosti i siromaštvu betlehemske štalice, koju je sv. Franjo na Božić 1224. godine učinio ponovno
