Pred kraj sedamnaestog stoljeća u Sarajevu je morala postojati škola jer se spominje “fra Serafin Franjić, učitelj u Sarajevu”.
Škola u Sarajevu
On je, naime, jedan od osam franjevaca koji su zajedno sa sarajevskim župnikom pisali Propagandi 10. 1. 1691. iz Sarajeva što sve moraju podnosit franjevci i puk u Bosni: “Pljačkanja, ratovi, kuga, tiranska progonstva, zatim gubici kuća, crkava, samostana, knjiga i drugih stvari potrebnih za vjerske službe, te šibanja, tamnice, klade, lanci, ropstva, ubijanja franjevaca i katolika – čiji se broj ni ne zna, a učinjeni su ne zbog propusta ili kakvog zločina, nego samo zbog barbarskog bjesnila i mržnje prema vjeri”. Nema u Bosni ni biskupa ni provincijala. Jedni su svećenici pobijeni, drugi pomrli, treći pobjegli od nasilja tako da su ostala samo 26 svećenika i tri brata laika koji drže pet samostana u srednjoj Bosni i pet drugih u pograničnim područjima koja su opljačkana i srušena (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 275.).
Nevolje sa zapada
Fratre nisu stizale nevolje samo s istoka nego i sa zapada. I ove su ih mnogo teže pogađale jer su dovodile gotovo do nestanka katoličkoga pučanstva iz ovih krajeva. Svaki rat pogađao je najviše franjevce i katoličko pučanstvo, jer su ovi smatrani eksponentima kršćanskih(?) vladara, austrijske i venecijanske vojske koja je ratovala s turskim carstvom. Katoličko stanovništvo u Bosni najviše se smanjilo nakon Bečkoga rata. Kad je Eugen Savojski prodro do Sarajeva, spalio je grad te je kršćansko stanovništvo moralo bježati bojeći se turskih represalija. O tomu piše fra Bono Benić (B. Benić, nav. dj. str. 49.):
“Tada su s principom otišli mnogi Latini iz Bosne a osobito Sarajlije i među njima gospoda Brnjakovići. Otišlo je i Vlaha šizmatika dosti, ali nakon sklopljenog mira opet su se mnogi natrag povratili. – I ovi porob sarajevski bi miseca oktobra na 19. godine 1697.”
Filip i Jakov Brnjaković javljaju 15. 12. 1698. u Rim:
“Kad se prošle godine u Bosni pojavilo kršćansko oružje, grad Sarajevo, glavni grad onog kraljevstva, bio je potpuno spaljen, a onim bijednim kršćanskim obiteljima nije bilo dopušteno da išta izbave i tako jadne lišene svega bile su prisiljene ići za carskom vojskom iz Sarajeva…” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 10.). Nakon dvije godine Jakov Brnjaković piše iz Beča u Rim kako su sarajevski katolici u vrlo teškom stanju (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 299.). Od Brnjakovićeve obitelji su Turci tražili 1.000 škuda da im puste zasužnjene rođake. Javlja kako su sve katoličke obitelji iselile iz Sarajeva i nemaju sada ništa u Madžarskoj, kamo su se mnoge sklonile (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 307.). Smanjen je broj sarajevskih katolika između 1737. 1742. na samo 376 članova. Ipak ih 1777. ima 624 u 87 katoličkih kuća. Njihov broj je koncem stoljeća iznosio 508 (M. Batinić, nav. dj. III, 168.).
Misa u privatnoj kući
Prigodom upada austrijske vojske, izgorjelo je mnogo kuća pa i sarajevska katolička crkva i župni stan a “Crkvišće” – zemljište na kojemu je bila pripalo je Hodža Kemaludinovom vakufu. Na zemljištu su se nastanila trojica braće Neškovića (Franjo, Mijat i Manđuka) plaćajući godišnje 60 akči najamnine. Napravili su kuću 1725. godine da se u njoj djeci predaje vjeronauk, da bude neke vrste sirotište i da služi mjesto spaljene crkve. Ovu je kuću naslijedila Anđa, kći Ivana Neškovića i prenijela je 1783. sudski na kršćansku zajednicu (Usp. Sejfudin Kemura, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1909. kao i separat: Turski dokumenti za povijest bosanskih katolika, str. 9. sl.).
Od 1743. katolici se sastaju u župnom stanu u predjelu Donja Kamenica, gdje biskup fra Mato Delivić slavi misu i dijeli sakramente. Fratri koji dolaze na turske sudove ili na druge poslove, odsjedaju u župnoj kući. Ponekad odsjede i u zatvoru kao što su početkom rujna 1737. godine završili u zatvoru sutješki gvardijan fra Bono Benić, fojnički i kreševski gvardijan optuženi da su htjeli “Bosnu kaurom izdati”. Benić o tomu piše:
“Gdi mahom metnuše nas u avst, sve trojicu u jednu celicu, na ćumur iliti na ugalj tvrd, i dadoše nam sve trojici jedan pokrovac. I to bi u kuća kazančevijeh. A paša istom malo prija nas bijaše unišao u Sarajevo. I bismo u tome avstu deset dana – a svaki dan dolaze haberi da će nas na kolje nabit sve trojicu. Mi se među se ispovidamo, jačamo, tišimo, ali uistinu – sve kao izvan sebe, jerbo bijaše nam već krv umrla od straha”. Na sudu su morali platiti “blaga tri kese i po”. Dobili su k tome pratnju do Latinluka. “A kad se mi dobavismo konja, da vidiš kako se po noći biži doma!”, opisuje Benić (Nav. dj. str. 126-127.). Muselim Ali-paša Hećimović opet baca u zatvor fratre i “paroka sarajevskog fra Antuna Neilemovića” (Benić, nav. dj.s tr. 144.).
Izvješće o sarajevskoj župi 1768. godine
Više podataka o sarajevskoj župi nalazimo u izvješću apostolskog vikara fra Marijana Bogdanovića s apostolskog pohoda župama svoje vikarije 1768. godine. On je u sarajevskoj župi boravio 7. prosinca 1768. Putovao je “punih devet sati putovanja carskim putem, s velikim trepetom srca” jer su kršćani bili progonjeni. Za grad Sarajevo (“Saraj”) kaže da je “prvi i najveći u cijeloj Bosni”. U njemu ne boravi “vrhovni upravitelj”, nego “vrhovni sudac, zvani mula (koji odgovara našem primasu, metropoliti ili nadbiskupu)” koji “nadzire crkve, fratre i kršćane”.
Biskup se nije usudio ući u grad, “nego je kriomice pozvao župnika o. Matu Mijića u selo ove župe zvano Breze, dva sata daleko od grada” i slavio misu u polju “pod vedrim nebom”. Sarajevska župa imala je tri pokretna oltara (za Brezu, za jedno brdovito područje i u gradu Sarajevu “gdje je župnikova kuća”). Prema župnim knjigama “koje se čuvaju u kući u Sarajevu” župa je imala 79 domaćinstava (kuća) i u njima 383 odrasla vjernika i 189 djece (M. Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo, str. 290 – 291.). Župa je prema “Matici krštenih župe nekoć sv. Antuna opata sada bez crkve” (Liber Baptizatorum Parochiae olim s. Antoninii Abbatis modo sine Ecclesia), dok fra Bono Benić piše (B. Benić, Ljetopis, str. 87; vidi Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977, str. 115.) da su franjevci u Sarajevu 1756. godine imali “hospicij Rođenja bl. djevice Marije”. Dalo bi se zaključiti da je kućna kapelica bila posvećena Gospi, a župna crkva sv. Anti Pustinjaku.
Fratarske kuće u Sarajevu
Fratri su morali često dolaziti u Sarajevo radi mnogih poslova, pa župna kuća nije mogla primiti sve fratre koji bi morali doći na doček novog vezira da mu plate džulus (porez na vjersku aktivnost) ili radi plaćanja raznih davka sarajevskom muli koji bi nastupao kad i vezir (Vidi o tome B. Benić, nav. dj. str. 250 i 283.). O tomu piše i fra Marijan Bogdanović (Ljetopis Kreševskog Samostana, Sarajevo, str.65, 119, 122.).
Bosanski su fratri morali plaćati posebnu vrstu poreza: porez na vjerske čine – džulus. Svakomu novom turskom guverneru – paši trebalo je dati oko 1500 groša da bi priznao stare fratarske privilegije i slobodu vjere i kulta. Kako se vezir često mijenjao, to se znalo dogoditi da za dvanaest mjeseci fratri plate po tri džulusa (Vidi o tomu J. Jelenić, nav. dj. I/133.). Fratri su morali izići paši u susret kad bi došao u Sarajevo i donijeti mu novac i uobičajene poklone. Ukoliko se džulus ne plati u Sarajevu, trebalo je ići u Travnik, gdje je turski guverner inače redovito stolovao.
Godine 1744. dolazi u Bosnu muselim Ali-paša Hećimović i fratri mu idu na poklon u Sarajevo a on od njih traži džulus (koji se daje paši). Kad mu nisu dali “Vrže u zindan u Sarajevu iste, to jest fra Pavla Lozića, gvardijana fojničkog, o. fra Antuna Neilemovića (koji je bio došao misto gvardijana kreševskog) a tada paroka sarajevskog, i o. fra Miju Aljinića, vikara sutješkoga, išćući džulus a oni se (istinito dvomim) usprotiviše, ne htijući dati ga do paše” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl. Vidi o tomu i kod fra N. Lašvanina nav. dj. str. 185). Ipak su morali platiti tisuću groša.
Sličnih poteškoća fratri su imali 1756. sa Sopa Salan Ćamilom Ahmet pašom kojemu su morali dati drugi džulus, a k tome Benić piše: “Bismo i avšćeni i psovani i trista muka i apsta podnesosmo i napokon – drugi džulus dadosmo!” Platili su 216.120 jaspri i proveli u Sarajevu od konca “svrhe augusta tja do Miholja dana” (29. rujna) (nav. dj. str. 175-176.).
U Sarajevu je u veljači 1781. godine bio zatvoren kreševski gvardijan zato što je morao platiti globu zbog podizanja tobože višeg zida oko samostana i križa pred crkvom. Bogdanović piše.
“Gvardijan, nemajući s jedne strane, zašto, i, s druge, otkuda dati ode s čuhadarom u Sarajevo prid mulu, od koga odmah bi u avst metnut; iz koga, dok se izbavi, dade 400 groša. – Evo muke, evo zuluma teška!” uzdiše biskup (Bogdanović, nav. dj. str. 171.).
U Sarajevu je 24. svibnja 1769. umro kreševski gvardijan fra Ivan Domazet koji je došao ovdje na pregled kod poznatog liječnika iz Napulja Konstantina, koji, kako piše M. Bogdanović, “u Sarajevu boravi već dvadeset godina, gdje se oženio i izrodio djecu”. Gvardijan je pokopan u Sarajevu “u latinskom groblju, pored nekih svećenika”, piše Bogdanović pa nastavlja: “Ovaj je redovnik bio prijatan čovjek, pa kako je sve bio svima, zajednički su za njim žalili svi pa i Turci i Židovi” (Fra M. Bogdanović, Ljetopis, str. 104.).
Sutješki samostan kupuje godine 1744. “kuću u Sarajevu od Miškata za groša 220” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl.). Kuća je davana pod kiriju stanarima, a fratrima je služila za noćivanje kad bi dolazili u Sarajevo. Putovali su na konjima pa su zato imali i staju. Ovu su kuću sutješki fratri 1779. temeljito popravili, iskopali bunar, raširili konjsku štalu i za sve potrošili 29.096 jaspri (B. Benić, nad. dj. str 270.).
I kreševski je samostan u siječnju 1776. godine kupio “kuću u Sarajevu za potrebe puka i mise i košta nas groša 559” (M. Bogdanović, nav. dj. str. 164.). Kad su pak ovu kuću popravljali 1792. godine, fratri su bili optuženi u Travniku da su napravili crkvu u Sarajevu(!) pa Bogdanović piše: “Koju musevedu dok smijerismo oko 120 dukata šćetovasmo” (nav. dj. str. 182.).
Kad je Omer paša preselio sijelo valije iz Travnika u Sarajevo, mnogi su kršćani dolazili svršavati poslove u Sarajevo gdje su noćivali ne samo po hanovima, nego su mnogi svraćali župniku ili u kršćanske kuće. Kad bi se tko razbolio, župnik je morao plaćati lijekove za njega. Koncem pedesetih godina prošloga stoljeća uspostavljena je u Sarajevu Agencija za brigu o bosanskim kršćanima koju je vodio fra Grgo Martić. Apostolski vikar (biskup) fra Marijan Šunjić skupljao je po Bosni milodare da bi pomogao “gostoljubivom sarajevskom župniku i katoličkoj sarajevskoj općini” (J. Jelenić, nav. dj. II, 289.).
Uz ostale nevolje, kršćane i fratre pogodio je i požar. Lašvanin izvješćuje da je 1724. izgorjelo Sarajevo “to jest u varošu mloge kuće i dućani” Nema podataka o stradanju katolika i franjevaca (Fra N. Lašvanin, nav. dj. str. 170.). Katolici su nakon provale Eugena Savojskog sve više slabili i predstavljali neznatnu manjinu u Sarajevu. Među njima je još uvijek bilo stranaca pa i Talijana. Zanimljiv je podatak koji nalazimo kod Bašeskije (Bašeskija, Ljetopis 1746 – 1804, Sarajevo 1968. str. 295.). o “Pavlu, latinu hekimu”. Ne radi se o franjevcu nego o kršćaninu, vjerojatno Talijanu. Jedan drugi Talijan, neki Bartolomeo, bio je, kako piše fra Martin Nedić, namješten kod vezira Daud paše (Kad su turske vlasti, na zahtjev Fazlije Šerifovića, nepravedno osudile Iliju Vešaru iz Fojnice i objesile ga pred crkvena vrata, Bartolomeo je Fazliji sve sapsovao. Tužen je na sud na kojemu se branio da je Fazlija njemu prvi opsovao, ali mu je muftija odvratio da je Fazlija Turčin pa to ima pravo. Nato se Bartolomeo dao osunetiti: “Nek sam Turčin, samo nek mogu Šerifoviću opsovat što hoću”, zaključio je Napolitanac! M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884. str. 99 sl.). U to doba je Sarajevo za fratre ostajalo mjesto stradanja i globe, ali oni su neprestano boravili u njemu jer nisu mogli napustiti svoje vjernike.
Fra Martin Nedić (M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884, str. 96 sl.) piše kako je 1827. godine za vezirstva Abdurahman-paše Salih-aga Telalagića iz Sarejva zakupio harač te je u Fojnici tražio harač i za djecu u povojima. Fratri su nagovorili narod da ga tuži veziru i ovaj ga oglobi s 18 kesa (429,5 dukata). Nato je Telalagić tužio fratre da su nagovarali svijet da ne plaća porez. Vezir je strpao u sarajevski zatvor fojničkog gvardijana fra Ivana Skočibušića i mladog misnika fra Marijana Šunjića (koji je kasnije postao biskup), a pustio ih je tek kad su platili 13 kesa (oko 309 dukata). Ovaj Šunjić je morao intervenirati u Sarajevu kad je 1833. u skopaljskom kraju (Gornji Vakuf) stradao od pijanstva Mujo Hadžihasanov sin a ovaj potvorio kršćane i fratre da su ga oni ubili. Fra Marijan je uspio dokazati nevinost kršćana na sudu u Sarajevu, ali su fratri i njihov puk morali ipak platiti, i to 24 kese (600 dukata).
(Nastavlja se)
