Početna stranica » Europa, a ne Balkan

Europa, a ne Balkan

128 pregleda

Ove jeseni konačno će započeti gradnja Pelješkoga mosta koji će prometno i simbolično povezati jug Hrvatske s ostatkom zemlje. Zaobići će bosanskohercegovački teritorij u Neumu koji presijeca Hrvatsku još od razmirica Dubrovačke Republike i Venecije.

Naime, tad su lukavi Dubrovčani taj komadić teritorija poklonili Turcima kako ne bi morali graničiti s Mlečanima. Vesele se tome stanovnici Dubrovačko-neretvanske županije, ali i svi koji ovih ljetnih mjeseci prolaze čak dvije državne granice s Bosnom i Hercegovinom kako bi iz Splita ili Makarske došli do Dubrovnika. Strancima to nikada nije bilo jasno, a lokalno stanovništvo se ionako godinama ne miri s novim graničnim režimom pitajući se – kakva je to sad neprobojna Schengenska granica kad isti narod živi s obje strane!? Ali nije glavna vijest Pelješki most, budući da se o njemu priča punih dvadeset godina, polažu kameni temeljci, otvaraju radovi i na njima dobivaju izbori. Vijest je da čak 85 % vrijednosti mosta, u iznosu od 357 milijuna eura, financira Europska unija i da su novci već na raspolaganju Hrvatskim cestama. Najveći je to projekt u povijesti Hrvatske koji će biti financiran europskim sredstvima, a političari mu već tepaju kako će biti „simbol Hrvatske i ujediniti naciju” te kako je „majka svih infrastrukturnih projekata”.

Činjenica da je Europska komisija povezivanje krajnjega juga s ostatkom Hrvatske ocijenila potrebnim iz strateških razloga te ga odlučila sufinancirati u maksimalnom mogućem iznosu, vratila je povjerenje hrvatskih građana u tu zajednicu država i naroda, čija je Hrvatska članica pune četiri godine. Već smo se naslušali prigovora kako smo ušli u Europsku uniju pomalo prekasno, kad su se mnogi zasitili europskoga zajedništva, a novci potrošili. Zavidjeli smo Španjolskoj i Portugalu koji su ušavši u zajednicu još 1986. iskoristili sve blagodati širenja i sufinanciranja razvoja i prometne infrastrukture. Omalovažavali smo se tvrdeći da ionako ni na što nećemo moći utjecati i nikakvu korist izvući, a vidjeli smo kako se stare članice odnose prema novoj Europi kod izbjegličkoga vala, kad su Mađarska, Austrija i Slovenija počele podizati zidove prema nama ostavljajući probleme Hrvatskoj, kao pridošlici u razredu koji se tek treba dokazati.

Treba biti iskren i priznati da je Europska unija i do sada financirala mnogobrojne projekte diljem Hrvatske, a zahvaljujući prekograničnoj suradnji njihove pogodnosti osjećaju i pojedini krajevi Bosne i Hercegovine. Međutim, sad se Brisel ozbiljno iskazao i poručio da je i njemu važno ono što je važno Hrvatima. I tu se krije tajna jačanja popularnosti Europske unije u Hrvatskoj. Građani počinju uviđati da nas Europa smatra svojima i da naše probleme doživljava važnima. Vjerujemo da će tako biti i na drugim poljima, jer smo bili svjedoci i maćehinskoga odnosa. Međutim, čak ni tada Hrvati nisu gubili nadu i bježali od svoga europskoga identiteta.

Prozapadni eurofili

Danas kad su ispunili svoje snove o „povijesnom povratku Europi”, odnosno članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu, hrvatski građani tek otkrivaju mogućnosti takvih zajednica, ali čvrsto vjeruju da im je tamo mjesto. Svjedoči tome i istraživanje provedeno za potrebe međunarodne konferencije Globsec, vodeće srednjoeuropske konferencije s područja vanjske i sigurnosne politike održane u Bratislavi. Istraživanje je bilo posvećeno stajalištima građana u sedam država Srednje i Istočne Europe o odnosu prema drugim državama, zajedničkim vrijednostima i sigurnosti. Tako smo doznali da nijedna nacija postkomunističke Europe nije uvjerenija u pripadnost Zapadu u političkom i kulturnom smislu kao što su Hrvati. Čak 56 % Hrvata birajući između zapadnoga bloka, sredine (neutralnih) i istočnoga, odlučilo se za pripadnost Zapadu. Usporedbe radi, takvih je ispitanika bilo 39 % u Mađarskoj, a 33 % u Češkoj. Hrvati su također među državama s najmanjim brojem onih koji žele napustiti Europsku uniju. Takvih je samo 22 %, a čak 70 % naših građana misli da je članstvo u EU pozitivna stvar. Hrvati su, uz Poljake i Rumunje, spremni čak vojno pomagati NATO saveznicama u slučaju napada na njih, pa je tako Jutarnji list prenoseći rezultate istraživanja, naslovio članak Hrvati: Prozapadni eurofili spremni ratovati za druge.

Međutim, samo rijetke su mogli iznenaditi ovakvi podaci. S jedne strane, Hrvati još nose traumatična iskustva iz Domovinskoga rata kad su boreći se za vlastitu slobodu, molili i cijenili svaku pomoć svijeta, pa su očito spremni pomoći onima koji dijele njihove vrijednosti i koji su danas spremni pomoći njima. S druge strane, pripadnost Hrvata zapadnokršćanskom civilizacijskom krugu jest činjenica o kojoj svjedoče naši pisani i kulturni spomenici, arhitektura, misao i način života. To je teško negirati. Međutim, možda bismo i zaboravili tko smo i što smo kroz duga stoljeća potlačenosti pa i negiranja državnosti da nije bilo djelovanja Crkve.

Upravo je iz tiska izišla zanimljiva knjiga novinara i publicista Darka Hudelista Rim, a ne Beograd u nakladi zagrebačke Alfe, koja istražuje djelovanje Crkve u Hrvata nakon gašenja Hrvatskoga proljeća 1971. u smislu očuvanja i promocije hrvatskoga katoličkog i narodnoga identiteta. Središnja tema je veliki nacionalni projekt 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je započeo 1976. u Solinu Velikim hrvatskim krsnim zavjetom i tisućitom obljetnicom smrti kraljice Jelene, da bi se nastavio u Ninu 1979. godinom kneza Branimira, a završio u Mariji Bistrici Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. Iako je bila riječ o velikim crkvenim slavljima, sva su bila prožeta istančanim osjećajem za hrvatski identitet, odanost Katoličkoj Crkvi i pripadnost Europi, a ne Balkanu.

Smjer za bolju budućnost

Papa Ivan Pavao II. osobito je cijenio činjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je primio krštenje te stoljetnu hrvatsku odanost Crkvi. Prvu misu na hrvatskom jeziku služio je 30. travnja 1979. u bazilici svetoga Petra u Rimu slaveći baš 1100. obljetnicu izmjene pisama vjernosti između kneza Branimira i pape Ivana VIII. te blagoslova što ga je daleke 879. Papa uputio Branimiru i hrvatskom narodu. „Nema sumnje, smjelo djelo kojim je knez Branimir u doba raskola između Istočne i Zapadne Crkve od Bizantskog Carstva svom dušom i srcem prešao na stranu Rima i Zapada, učinilo je stvarnost Hrvatske katoličkom”, piše Papa u pismu zagrebačkom nadbiskupu Kuhariću i hrvatskim vjernicima 15. svibnja 1978. Uistinu, da se knez Branimir u to vrijeme okrenuo Bizantu, koji je nudio primamljive darove, naša povijest bi izgledala sasvim drukčije. Ovako su uslijedila stoljeća zapadnih utjecaja i naših doprinosa Europi na svim poljima djelovanja…

Mnogi su se bojali da će komunizam uspjeti izbrisati hrvatsku katoličku tradiciju, a donekle izmijeniti i hrvatski identitet. Međutim, zahvaljujući snazi Crkve i drugih narodnih institucija svijest o pripadnosti je ostala živa unatoč svim patnjama. Dapače, oni koji pokušavaju Hrvatsku gurati na Balkan rade Sizifov posao, a oni koji se boje nekakve nove Jugoslavije šire bezrazložan strah. To nam je potvrdilo regionalno istraživanje povjesničara Vjerana Pavlakovića Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe koje pokazuje da su Hrvati među najodanijima svojoj novoj državi na području bivše Jugoslavije. Samo 18 % građana u Hrvatskoj još žali za bivšom Jugoslavijom, dok je takvih u Srbiji čak 71 %, a u Bosni i Hercegovini 68 %. Dok se nekad u Hrvatskoj čak 30 % građana osjećalo Jugoslavenima, danas ih je jedva 3 %. Dakle, Hrvati su definitivno mentalno raskinuli povijesne i kulturne veze s jugoslavenskom zajednicom, ma koliko god joj se neki naši suvremenici u javnom životu još divili, a cjelokupni ulog su stavili na Europu. Dok obilježavamo četvrtu obljetnicu ulaska u EU, vjerujemo da nas neće ostaviti na cjedilu te da će naći jasniji smjer za bolju budućnost.