Dunav se iz Hrvatske može pratiti u dva smjera, a mene je rijeka povela u srce Schwarzwalda, na službeno izvorište Dunava, zdenac Donauqelle, podignut u 19. stoljeću u čast sutoka dviju rijeka, Breg i Brigach, koje odatle dalje teku pod imenom Dunav. Tu, u Donaueschingenu, zastajem i gledam u mali izvor Velikog Dunava, koji s početka sramežljivo i skromno, iz Crne šume, kreće na svoj put koji ga vodi prema silnom vodenom carstvu, sve do čudesnoga uvora u Crno more, kroz veliku deltu s tri rukavaca, u carska vrata crnomorskoga sliva. Ostajem u nevjerici, na izvoru, maloj točci na zemljopisnoj karti. Jer ono što sam ugledala, nije snažni slap, nego mirni bunar, iz kojega će uskoro izrasti jedna od najprometnijih i najvećih europskih rijeka. Tko bi rekao da se tako moćna i gotovo mitska rijeka rađa u tišini iz skromnoga izdanka, a ne iz vodenog huka.
Zdenac Donauqelle – Glava Dunava
Ta kruna-kamen, Glava Dunava, ne sluti još svoje poslanstvo, da će voda, u želji roditi se ponovno, još putovati podzemnim stazama oko dvanaest kilometara, prije nego li iznova izbije iz zemlje i svijetom se razlije u moćnu rijeku i završi u veličanstvenu deltu. Neki će reći, Dunav je rijeka bez izvora, pa njegov izvor za Nijemce, uz zemljopisnu posebnost, još je više kulturna i mitska simbolika.
Dunav – duša Europe
Za Europu, Dunav, nije ni priča ni rijeka, nego duša. Na njegovim obalama susreću se uljudbe i jezici, nastaju gradovi i države, kroje se granice. On pamti moćne careve, vojnike, trgovce, pljačkaše, umjetnike, hodočasnike. Na valovima Dunava zrcale se sva stoljeća, ogleda se i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva – živo sjećanje na kneza Primorske i Panonske Hrvatske, Tomislava, prvoga hrvatskoga kralja. Dunav je neiscrpna priča, povijesni svjedok i izvor nadahnuća. Vječan u pokretu, nudi nova lica, voda uvijek svježa, nikada se ne vraća, putuje, ne odustaje, probija litice, rastvara se u rukavce da bi ponovno svoju vodu vratio i darovao životu, onamo odakle je i potekao.
Zahvalni gradovi
Nakon Crne šume u Njemačkoj do Crnog mora u Rumunjskoj, Dunav vodenim putem, od 2.850 kilometara, protječe još kroz osam država. Brojni su mu gradovi zahvalni, posebno prijestolnice nastale zahvaljujući njemu. Na putu, od skromnoga izvora do bogata ušća, u Dunav se ulijeva oko trista rijeka. Većina pritoka silazeći s alpskih dubina pritječu mu s desna, ulijevaju se, čine ga moćnom rijekom. Kroza Savu, u njega se utječe i Una, jedna jedina, k’o narodni duh bistra i neukrotiva, iz hercegovačkih šuma, spušta se u svjetska prostranstva.
Car – među rijekama
Planinski lanci Alpa i Karpata dijele mu sliv na Alpski, Panonski i Pontski. Dok su se Karpati izdizali, Dunav je, urezujući svoje korito, isklesao visoku liticu, Đerdapsku. I ne čudi da je za njega Napoleon rekao: Dunav je car među rijekama.Zbog svoje višenarodnosti Dunav je rijeka s mnogo imena. Stari Tračani su ga nazvali Istros, Skiti Mataos, Rimljani Danibus i Danister, Grci Dunavius, Austrijanci i Nijemci Tonach i Donaw sve dok 1763. nije službeno nazvan Donau, Mađari Duna, Francuzi Le Danube, Talijani Danibo, Turci Tuna, Rumunji Dunarea, Česi, Slovaci, Rusi, Ukrajinci Dunaj, a Hrvati, Bugari i njihovi susjedi Dunav. Dunav je jedina, velika, europska rijeka, koja teče od zapada prema istoku i usprkos povijesnoj struju, nosi sobom tragove svih razdoblja koja su ga prolazeći okrznula. Duž njegove staze, uz Švapske Jure, nižu se duhovne baštine, dvorci i gradovi, Sigmaringen, Ulm, Regensburg, Passau, tisućama godina ukoričeni u njegove obale.
Kralj – Bečke opere i baroka
Dunav, nakon što kroz Bavarsku napusti Njemačku, ulazi u Austriju, vidjeti Linz i predahnuti u Bečkoj ptičjoj prašumi, divljoj šumskoj močvari, nacionalnom parku Donao-Auen, gdje živ ugrožena barska kornjača. Za Bečane svaka je kornjača jednako važna kao i dvorac Schônbrunn, nekadanja lovačka kuća u kojoj se rodio Franjo I. Jer u prirodnoj znamenitosti čuva se narodna osobnost. Dok otmjeni izgled Beča skriva razaranja iz II. sv. rata, car opere i baroka, šapće o svojim minulim stoljećima. Prije urona u šareni svijet leptira u obližnjem vrtu još se mogu otkrivati prirodna čuda u bečkom Prirodoslovnom muzeju.
Čuvar – vodenih cvjetova
Dok se proljeće ogleda u njegovim vodama, u Dunavu počiva snaga stvaranja. Ispod vodenih prizora u alpskim dolinama, sve oživi. Otopljeni snijeg budi alpsku vjevericu koja budna ostaje bez doma. U Dunavu se rađaju vodencvjetokrilaši čije ličinke provode tri godine na dnu rijeke dok ne izrastu u prelijepe kukce i polete. Neki žive uistinu kratko, ulove ih ptice… Zbog plesa nad rijekom, kad se temperatura podigne, izlijeću mužjaci, potom ženke. Nakon trogodišnjeg čekanja, u trosatnom plesu života i smrti, rađaju se novi naraštaji. Život im je kratak, ali ispunjen, u istom danu su poletjeli, živjeli i nestali.
Dom – najvećeg slatkovodnog lososa
U slatkoj vodi Dunava leži još jedna tajna, mrijesti se i počinje život dunavskoga lososa.
Dunav je vječan u mijenama, ali ostaje isti, nov. Zadovoljava svaki istraživalački i duhovni trud. Katkada uspavan, ali uvijek spreman očarati. Kao i njegove pritoke, nudi i skriva mnoge milosti ali i zamke. Oni koji uz Dunav žive, poznaju njegovu moć i kušnju, on im je i kruh i život.
Gostoljubiv – vraća u prošlost
Prošavši Austriju, Dunav stiže u Slovačku i tiho ulazi u Bratislavu, na raskrižje višestoljetne povijesti, kulturnih tokova i trgovinskih putova. Tu se jedan rukavac odlijeva i teče kao Mali Dunav, dok Veliki putuje dalje, noseći mirise prijeđenih krajobraza. Grad, još čuva sjene srednjovjekovnog Požuna, a svoje današnje ime duguje Bratislavu, knezu Panonske Hrvatske, koji je u 9. st., oko 880., vlado iz Siska. Dunav ne spaja samo države i gradove, uljudbe i narode, nego i zaboravljene stranice zajedničke povijesti. Tu je i prvostolnica Sv. Martina, znamenita po krunidbi kraljeva. Dunav i tu, vraća u prošlost, on ništa ne zaboravlja.
Dva srca – spojena u jedno
Na polovici svoga putovanja, rijeka stisnuta Hainburškim brežuljcima i Malim Karpatima ide u susret Komarnu, stiže u Mađarsku i svečano prilazi njezinu ponosu, Dunavskom biseru, Budimpešti. Od Rimljana do današnjih dana, veličanstvena. Njezini su dragulji bazilika Sv. Stjepana, Ribarski bastion, Budimski dvorac i vesela Peštu. Lančani most preko Dunava, kao snažna ruka iz 19. st., spaja dva srca, Budim i Peštu. Zahvaljujući Dunavu, Budimpešta je cvjetala i rasla. Dunav nije samo njezina ljepota, on je i najstarija prijevoznica. Brodovi i teglenice, tihi radnici, prevoze sve što čovjek treba, a Dunav nosi. Ali to nije sve, pod Budimom živi tajna, mitska i duboka, u prastarom jezeru koje veže Dunav s ledenim dobom, čuva se mrzli šapat vremena o gradu što pluta između mitskoga i stvarnoga života.
Dunav Hrvatsku – pečati molitvom
Dunav napušta Mađarsku i stiže u Hrvatsku, kao prirodna granica, s još jednom državom. Dunav hrvatskom tromeđom mirno prolazi i sobom nosi strašnu priču krvave prošlosti, tihe i tužne glasove, gleda nebo i hrvatske granice, udara vodene žigove, pečati molitvu: Batine, Aljmaša, Dalja, Erduta, Vukovara i Iloka. Dok mu se oko Čvorkova brda Drava utječe, nad Kopačevom, orlovi i čaplje čuvaju hrvatsko orintološko bogatstvo. S Batića Brda pruža se pogled preko široke granice, koju Dunav briše.
Na utoku Vuke u Dunav, Spomen-križ, tiho, ali snažno sjećanje na Domovinski rat, na grad junak, Vukovar. Tu gdje Dunav Vuki donosi radost, srpske granate su nekoć raznosile mir i život. Godina 1991., urezala je Dunavu još jednu ranu, ali ne perom, nego ratom.
U tišini Erduta i Iloka, u starim vinskim podrumima, zastajem, s istraživanjem vječnoga Dunava, dok u mirisu vina ćutim stoljeća iznjedrena na obalama Dunava. Tu rijeka stvara povijest Podunavlja, a Dunav pamti i ono što Hrvat zaboravlja.
Piše – nova poglavlja
Neki narodi i jezici su nestali, ali Dunav neumoran stvara nova poglavlja. Nekad granica Rimskoga Carstva, tvrđava protiv nepoznata, put začina, soli i zlata. I sada vjerno povijest piše, možda tišu, ali jednako važnu, Vučedolsku golubicu, nadahnutu dušom. Ona je simbol mira, čovjeka Vučedolca, koji je tu prije četiri tisuće godina povjerovao u smisao života.
Stogodišnja jesetra – zaštitnica Dunava
Dok gledam kako nastaju i nestaju ade na Dunavu, na njegovu putu prema Vojvodini i jugoistoku; utok Tise, Save i Morave, čine ga zloglasnim, u Željeznoj klisuri. Dunav dubokim gazom probija klisuru, ulazi (uz Bugarsku) u Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu, dolazi do svog posljednjeg putovanja, završnoga preobražaja: epske delte. Oslobađa se okova i širi se u najveće netaknuto europsko riječno područje, dostupno barkom. Rukavci kroz topole i vrbike postaju močvare okrunjene trskom, nepregledna jezera prekrita lopočem i dom životinjskom svijetu. I bjelobrade čigre i žute čaplje iz Afrike, dolaze uživati nekoliko mjeseci u obilju hrane i leći se u sigurnosti delte. U 20. stoljeću, gradnja Đerdapske brane, Dunav je zauvijek promijenila, zadržala mu je moć, ali zapriječila put ribama do mriještilišta, posebno divovskoj jesetri, zaštitnici Dunava. Njezina ikra, luksuzni kavijar. Izlovljena, prastara, stogodišnja, nestala. U Dunavu još žive četiri vrste jesetri i rijeka je zdrava. Ta riznica pitke vode za ribe, ptice i milijune ljudi, od 29. lipnja 1994., slavi svoj Međunarodni dan..
Besmrtni valcer – Dunavski val
Svaka rijeka mijenja krajobraz i ljude, ali Dunav to čini skladno i dostojanstveno. Uvijek tih, miran, moćan, otmjen, dubok, veličanstven, širok, razliven i jedinstven, nadahnjuje umjetnike. A jednoga posebno, Johanna Straussa mlađega, koji je putujući Dunavom, slušao ritam vode i pretočio ga u bečki vječni valcer, Na lijepom plavom Dunavu. U Dunav su utkane predaje o postanku Rumunja, ispisane su stoljetne stranice. Već od Ovidija, s obala Crnoga mora, u književnost ulazi, kao tajanstvena rijeka te Dunavski peljar… U 16. stoljeću, rađa se Dunavska škola. O njemu pišu i snimaju dokumentarce. Nadahnuo je i slastičare za kolač, Dunavski val.
Čar – uvijek spreman – savršen i mlad
U čemu je čar Dunava, kralja vodenoga valcera? U plavoj, bistroj vodi koja stoljećima privlači tisuće istraživača da ga osvoje ili da mu se dive. Oni ga jure istraživati i boriti se s tom moćnom rijekom u silnoj želji stići je, prije nego što im pobjegne iz Crne šume, u Željeznu klisuru, i uplovi u Crno more. U Iloku, u zalasku Sunca, Dunav napušta Hrvatsku, tako svjež i čist, savršen i mlad, čini se, kao da je tek jutros, potekao s izvora u Schwarzwaldu, spreman ispisati još jednu stranicu čudesnog života.
