Marina Perić Kaselj rođena je 1973. u Sinju. Diplomirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1998., a od 1999. zaposlena je u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Postdiplomski studij komparativne politike završila je 2004. na Fakultetu političkih znanosti, a odmah potom upisala je doktorski studij etnologije i kulturne antropologije na Sveučilištu u Zagrebu. Doktorirala je 2010., a od 2012. znanstvena je suradnica Instituta za migracije i narodnosti na području sociologije, između ostalog kao voditeljica dvaju istraživačkih projekata.
Sudjelovala je u realizaciji nekoliko znanstvenih projekata na temu migracija i narodnosti u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je oko 50 znanstvenih i stručnih radova, a sudjeluje i u različitim radijskim i televizijskim emisijama na temu iseljeništva.
Gospođo Perić Kaselj, danas se na temu migracija vode brojne polemike. Koji su glavni faktori koji uvjetuju migracije?
Sociologija pojavu migracije određuje kao kretanje pojedinaca ili skupina iz jednog zemljopisnog i društvenog prostora u drugi. Ona je stara koliko i ljudski rod, a uzrok je čovjekove rasprostranjenosti po cijeloj Zemlji. Često se prešutno i pogrešno podrazumijeva da su ljudska bića po naravi sjedilačka i da im je potreban neki razlog da bi se pokrenula. Na društva se gleda kao na zatvorene sustave u kojima unutarnja i vanjska populacijska kretanja predstavljaju izvore nestabilnosti i neravnoteže. Ipak, prostorna, profesionalna i društvena pokretljivost zapravo su funkcionalni preduvjeti razvijenog društva.
Migracijski proces u svojoj je biti vrlo kompleksan i sastavljen je od mnogih faktora. Obično se navode push faktori koji tjeraju na migriranje, poput ratova, ekonomske nestabilnosti, nezaposlenosti i siromaštva ili pull faktori koji privlače migrante kao npr. politička sloboda, ekonomska stabilnost, mogućnost zapošljavanja, useljenička politika i sl. Migracije nisu samo fizički proces prijelaza iz jednog prostora u drugi, nego i društveni proces, jer migrant sa sobom donosi vlastite vrednote, norme i običaje te se susreće s nekim drugim okruženjem i kulturom.
Postoji li razlog zašto se mlade osobe i obitelji koje se odvaže na privremeni rad u inozemstvu s vremenom gotovo redovito predomisle te o željenom povratku razmišljaju tek potkraj životnog vijeka?
Iako se većina hrvatskih migranata s kraja 19. i početka 20. stoljeća odlučila na iseljavanje iz ekonomskih razloga a potom i na povratak u domovinu, taj privremeni proces migriranja postao je trajni ostanak. U početku je glavni razlog bio nedovoljna zarada za povratak, a kasnije i zasnivanje obitelji u zemlji primitka. Iseljenička politika zemlje iseljenja obično je bila nedjelotvorna i nije poticala povratak, a useljeničke politike zemalja primitka bile su naklonjene migrantima i omogućavale im brzu integraciju.
I ekonomska je migracija s područja bivše Jugoslavije u zemlje Zapadne Europe trebala biti privremena tijekom prošlih desetljeća. Duže vrijeme dominantan je bio model razdvojenih obitelji, ali kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, poglavito nakon raspada Jugoslavije i rata, došlo je do ponovnog spajanja obitelji, ali i novih iseljavanja i pridruživanja već ranije iseljenoj rodbini. Iako u načelu osobe na privremenom radu u inozemstvu zauzimaju najniže i najslabije plaćene položaje na tržištu rada, one najčešće ostaju i rijetko se vraćaju u zemlju podrijetla. Povrh svega, možemo otkriti sociološku pravilnost: što je vrijeme provedeno u emigraciji duže, povratak je manje vjerojatan.
Neke države insistiraju na asimilaciji doseljenika, za što su etničke skupine Balkana itekako sposobne, pa već druge generacije naših iseljenika zaboravljaju jezik svojih djedova. Kako spriječiti zaboravljanje vlastite povijesti?
Mnoge zemlje vode sustavnu politiku asimilacije useljenika. Oni se prije svega moraju prilagoditi zahtjevima tržišta rada i nove okoline. Moraju naučiti jezik nove sredine i usvojiti potrebne radne vještine. Iako su u depriviranom položaju u društvu prijema, njihova je ekonomska situacija najčešće povoljnija nego u starom kraju.
Iseljenici prve generacije uvijek se intenzivno sjećaju zavičaja, koji je za njih referentna točka djelovanja i ponašanja. Za njih vrijedi pravilo: što mi vrijedi uspjeh u inozemstvu ako za nj ne zna nitko u domovini? Otuda tolike kuće, mrtvi kapitali po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su zapravo trebali svjedočiti o uspjehu migranata u inozemstvu.
Druga generacija migranata uvijek je u osjetljivu položaju, jer je u procjepu između zahtjeva obitelji i šireg društvenog okruženja. Tu je okolina uvijek jača od obitelji, pa predstavnici druge generacije žele zaboraviti i jezik i povijest domovine svojih predaka. Kako biste ostvarili ekonomski uspjeh, morate biti bolji Nijemac od rođenog Nijemca ili bolji Englez od stvarnog Engleza. Upravo se zato stvaraju moderne dijasporske zajednice potomaka iseljenika u Americi, Australiji i drugdje.
S obzirom na potisni faktor rata, je li među mladima u dijaspori još uvijek aktualna tema mržnje na nacionalnoj osnovi?
Prema istraživanjima u Hrvatskoj i Srbiji, ekstremni nacionalizam i mržnja prema drugim etničkim skupinama najizraženiji su među mlađom populacijom. No, u dijaspori mržnja zbog različite društvene situacije, ako i postoji, ne može biti djelotvorna. S druge strane, postoje i brojni primjeri suradnje i suživota među pripadnicima naših dijaspora u inozemstvu.
Kad govorimo o mladima kao specifičnoj kategoriji, pretpostavljamo da su njihovi stavovi o tom pitanju formirani i oblikovani primarnom socijalizacijom. Mladi s područja koja su izravno pogođena ratom najvjerojatnije će imati negativan stav prema etničkoj skupini koju smatra krivcem za vlastiti progon. Unatoč tomu, mnogi od njih, bez obzira radilo se o Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, u dijaspori razvijaju drugi oblik zajedništva, na osnovu pripadnosti sličnoj kulturi, području, jeziku, povijesti. Tako postoji niz zajedničkih zabava i manifestacija gdje se oni okupljaju, a nisu rijetki ni brakovi među njima.
U posljednje vrijeme svjedoci smo tragičnih događaja iz nekih zapadnih država, u kojima pojedini ekstremisti gotovo svakodnevno napadaju nedužne civile. Je li na vidiku rješenje ovako zamršenog stanja?
Svjedoci smo erozije nekad stabilnih granica nacionalnih država i nekontroliranim migracijskih kretanja jug – sjever i istok – zapad. Nacionalne države donedavno su uspješno štitile svoja tržišta od nekontroliranog priljeva migranata, koji bi mogli rušiti cijene proizvodnje i plaće. No, čini se da nacionalne države sve teže kontroliraju ta kretanja.
Mnogi pažljivi promatrači iznose tezu da je započela nova seoba naroda koja bi mogla uništiti dosadašnji način života i vrednote Zapadnih društava. Integracija velikog broja migranata nemoguća je u kratkom roku u uvjetima kad su njihove vrednote i način života nekompatibilni s europskim vrednotama. Bojim se da će daljnji priljev migranata voditi jačanju ekstremne nacionalističke desnice i zazivanju čvrste ruke.
Koliko je migrantska skupina bosanskih Hrvata, koja je većim dijelom došla iz područja Bosanske Posavine doista integrirana u društvu Zagreba i Hrvatske?
Hrvati Bosanske Posavine uglavnom su dobro integrirani u Hrvatskoj, poglavito na području glavnoga grada gdje ih je i najveći broj. Radi se uglavnom o etnički dobro organiziranoj skupini koja još uvijek njeguje obiteljske veze i tradicionalne vrednote. Na osnovu svojih istraživanja bosanskih Hrvata iz Dervente naseljenih u Zagrebu i etničkom poduzetništvu bosanskih Hrvata u Slavoniji, mogu konstatirati da se radi o etničkoj skupini koja je postigla znatan ekonomski ugled, pa su prepoznatljivi u razvoju poduzetništva u Hrvatskoj.
Jedna od vidljivih oblika institucionalne etničke solidarnosti je i Udruga bosanskih Hrvata Prsten. Kako bi prakticirali etičnost, bosanski su Hrvati osnovali ovu udrugu, čiji su utemeljitelji uglavnom Posavljaci, poglavito iz općine Derventa. Radi se o pojedincima koji su već bili dobro društveno i ekonomski etablirani u Hrvatskoj. To je velika i moćna udruga koja danas postiže značajan kulturni i ekonomski rejting kao migrantska organizacija, a aktivan je akter ne samo unutar društva prijema u Hrvatskoj i društva podrijetla u Bosni i Hercegovini, nego i šire, pronalazeći partnere među dijasporom.
| Mnogo je bosanskih Hrvata koji su tijekom rata pronašli utočište u nekoj drugoj zemlji. Znači li zadobivanje stalnog prebivališta zapravo odabir konačnog prebivališta? Većina bosanskih Hrvata tijekom i nakon rata odselila je u Hrvatsku i zemlje zapadne Europe ili u prekomorske zemlje, gdje su već postojali nukleusi njihovih etničkih zajednica. Kroz povijest su zbog različitih razloga bili usmjereni na migriranje, a njihove su karakteristike pokretljivost, egzistencijalna snalažljivost i skupna solidarnost. Oni se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati, ali s obveznim predznakom bosanski koji određuje njihovu nacionalnost i pripadnost Hrvatskoj i BiH. Starija populacija koja stekne uvjete za mirovinu nerijetko i po nekoliko mjeseci boravi u BiH, ali su obiteljskim vezama te zdravstvenim i životnim uvjetima vezani uz zemlje primitka. Mlađe generacije obrazovane i odgajane u drugim državama s boljim životnim standardom boravit će u BiH nešto kraće – vikendima, blagdanima ili godišnjem odmoru. Ipak, oni BiH i rodno mjesto promoviraju u različitim zemljama u kojima žive, ističući svoj nacionalni identitet. Fizička razdvojenost dakle ne znači nužno da nisu povezani s domovinom. Domovina živi i u dijaspori i za sada nije vidljiv gubitak nacionalnog identiteta. Novi način komunikacije putem Interneta i društvenih mreža približio ih je s domovinom i njihovim zemljacima širom svijeta. Na društvenim mrežama možemo pronaći niz različitih zajednica bosanskih Hrvata koji svoju domovinu svakodnevno virtualno žive, posjećujući rodni kraj, ljude, pretražujući uspomene, raspravljajući o aktualnoj situaciji u domovini, tražeći rješenja, poticanjem za okupljanjem i u fizičkom prostoru i slično. |
Hrvati se u dijaspori redovito okupljaju u raznim udrugama i kulturno-umjetničkim društvima, u kojima redovito oživljavaju običaje zavičaja. Ondje se budi tradicija strana zemljama u kojima borave hrvatski migranti i stvaraju se paralelna društva u društvu. Koliko je za nacionalni identitet potrebno sudjelovanje u takvim udruženjima?
Etnička društva i udruge nastaju kao posljedica okupljanja radi prevladavanja socijalne izolacije i učvršćivanja identiteta. Ona predstavljaju specifičan društveni prostor koji stvaraju sami pripadnici zajednice, u ovisnosti o samoj strukturi i rukovodstvu društva koji modeliraju i uspostavljaju određene zakonitosti, stupnju otvorenosti ili zatvorenosti društva te o intenzitetu, brojnosti i vrsti aktivnosti. To vrijedi za hrvatska etnička društva, ali i za druge etničke zajednice. Postoje različita etnička društva, a njihova uspješnost ovisi o mnogim parametrima. U svakom slučaju važan su element u očuvanju nacionalnog identiteta.
Većina hrvatskih etničkih društava ističe učenje hrvatskog jezika kao bitnog markera etničkog identiteta. Svijest o procesima asimilacije među ciljevima osnivanja društava naglašava potrebu za prenošenjem etničke kulture na potomke te privlačenje što većeg broja mladih, jer bez njih nema opstanka etničke zajednice.
Među Hrvatima u inozemstvu jasno je izražena simbioza etničkog i religioznog identiteta. Koja je uloga Crkve u povezanosti Hrvata u dijaspori?
Hrvatske katoličke misije okupljališta su i mjesta povezivanja Hrvata, a time i centri održavanja nacionalnog identiteta, jezika, vjere i kulture. Nastale su zbog potrebe duhovne brige Crkve za svoje iseljenike koji su zbog ekonomskih ili političkih razloga bili primorani napustiti domovinu. Stoga su one bile i jesu ono što im predstavlja domovinu – mise na materinjem jeziku, hodočašća, proslava svetkovina i pripremanje nacionalnih jela, riječ utjehe te razgovor sa zemljacima. Crkva i katoličke misije tako imaju nezamjenjivu ulogu u povezivanju i očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata kroz dugu iseljeničku povijest, a njihova je uloga i danas jako važna.
Ponekad se patriotizam opisuje kao jedina ljubav koja ostaje neuzvraćena. Je li za život migranta danas dovoljno voljeti domovinu na daljinu?
Ljubav prema domovini jedna je od bitnih odrednica identiteta migranata i važna karika u njihovoj identifikaciji. Svjedoci smo da kroz povijest domovina nije imala razvijenu iseljeničku politiku ni zaštitu svojih iseljenika, što se očitovalo u nedjelotvornoj politici, poželjnoj asimilaciji i ostanku u zemljama primitka, kao i nepostojanju poticajnih mjera za njihov povratak. S druge strane u svim kriznim trenucima dijaspora je bila spremna pomoći domovini. Najbolji primjer je njezina moralna i materijalna pomoć u Domovinskom ratu, kao i veliki broj dragovoljaca iz dijaspore koji su se uključili u rat za obranu domovine.
Nažalost, na dijasporu se obično gleda isključivo kao ekonomsku kategoriju. Iz tih razloga ona nikada nije u funkciji aktivnog kreatora domovinske društvene stvarnosti. Emocionalni kapital dijaspore izrazito je snažan, ali je potpuno neprepoznatljiv s pozicije domovinske vlasti, iako upravo u tom kapitalu leži veliki potencijal za ekonomski, kulturni i međunarodni prosperitet domovine. Odnos domovine i dijaspore za sada je uglavnom jednostran te nedostaje komunikacija između te dvije stvarnosti. Taj problem uzrokuje nedefiniran i problematičan odnos između matične zemlje i dijaspore, koji je danas izražen među Hrvatima.
