Na desnoj strani Save u blizini Orašja svoje mjesto pronašla je župa Tolisa. Ovaj dio Bosanske Posavine 1855. godine pripadao je župi Ravne, a potom župi Bijela, sve do 1784. godine, kada je došlo do odvajanja samostalne kapelanije. Tolisa je župom proglašena u lipnju 1802. godine. Samostan i crkva prošli su kroz nekoliko faza izgradnje i obnove. Crkva, čija je odluka o gradnji donesena na provincijskom kapitulu u Kraljevoj Sutjesci 1855. godine, obnavljana je tri puta. O pripremanju materijala za prvotnu izgradnju crkve pobrinuo se fra Martin Nedić, a kamen temeljac postavljen je 1864. godine, da bi 1881. crkva bila u cijelosti izgrađena. Posljednju obnovu crkve i restauraciju glavnoga oltara u crkvi započeo je 2016. godine sadašnji gvardijan. Samostan je mjesto susreta, svoja vrata širom otvara za sve ljude dobre namjere i one u raznim potrebama.
U samostanu je u razdoblju 1992. – 1995. godine bila smještena ratna bolnica, u kojoj je spašeno i na svijet doneseno mnogo života. Bolnica je bila mjesto gdje se pružala kompletna kirurško-anesteziološka pomoć kako vojnicima tako i civilima. Sadašnja županijska bolnica u Orašju zahvalna je samostanu i franjevcima, a kao znak zahvale rado prime i liječe sve bolesne i iznemogle fratre.
Pored župne crkve Uznesenja BDM, župa Tolisa ima tri svoje područne crkve u Matićima, Ugljari i Donjoj Mahali te tri grobljanske kapelice. Prema podacima iz Franjevačkoga samostana Tolisa, u župi trenutno živi 6871 vjernik. Po selima, najviše stanovnika ima Donja Mahala i to 2129, slijedi Tolisa, zatim Matići, Kostrč te Ugljara. Prema riječima gvardijana, oko tri tisuće župljana redovito dolazi na svete mise. Budući da najveći broj stanovnika čine stariji, poljoprivreda kao nekadašnje glavno zanimanje sada polako iščezava, a zemljišta se najčešće zbog županijskoga poticaja daju u zakup. Kako cijela Bosna i Hercegovina već godinama trpi odlaske mladih ljudi, ali i čitavih obitelji, izuzetak nije ni župa Tolisa. Napuštanje rodnoga zavičaja i potraga za boljom budućnošću diljem svijeta i danas su aktualni, ali nešto malo manje nego prije. Župu su, kako kaže gvardijan, znale napustiti čitave generacije mladih, ali žalosti što odlaze obitelji koje imaju sve egzistencijalne uvjete. O tome koliko nedostaje rodno mjesto svjedoče župljani koji, nekoć svakodnevno, Tolisu danas posjete samo o Uskrsu, Božiću i Velikoj Gospi.
Gvardijan kaže kako bude teško kad dođe župljanin pa mu kaže: „Gvardijane ne ide, to nije naša Tolisa, nema tamo života, iz dana u dan nedostaje rodni kraj, naš svijet, naša crkva i život.” Međutim, oni koji su ostali, zajedno s franjevcima iz dana u dan pomažu jedni drugima i bore se za dobar zajednički život.
Kulturno i duhovno središte
Bosanski franjevci stoljećima su bili i ostali čuvari kulturne i duhovne baštine naše domovine. Isti je slučaj i s franjevcima u Tolisi koji su domaćini različitih kulturnih i duhovnih zbivanja ovoga kraja. Koliko je kultura živa pokazuje i priznanje iz 2007. godine kad su crkva, samostan i pokretno nasljeđe proglašeni nacionalnim spomenikom. Samostan je glavno kulturno središte, a nerijetko je mjesto značajnih izložbi poznatih umjetnika, mjesto promocije knjiga, duhovnih koncerata. Najmonumentalnije umjetničko blago i glavna riznica umjetničkih izričaja toliške župe jest crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Trobrodna bazilika izgrađena u neoromaničkom stilu, s tornjevima visokim 56 metara, ponos je i ljepota, ne samo toliškoga kraja nego i cijele Bosanske Posavine. Osim glavnoga oltara, u crkvi su smještena još dva manja oltara: oltar sv. Franje Asiškoga i oltar sv. Ante Padovanskoga s ljiljanima koji u naručju drži Dijete Isusa.
Župu su, kako kaže gvardijan, znale napustiti čitave generacije mladih, ali žalosti što odlaze obitelji koje imaju sve egzistencijalne uvjete. O tome koliko nedostaje rodno mjesto svjedoče župljani, koji nekoć svakodnevno, Tolisu danas posjete samo o Uskrsu, Božiću i Velikoj Gospi
Nemoguće je proći kroz crkvu, a ne primijetiti djelo istaknutoga hrvatskog kipara Ivana Rendića. Naime, riječ je o velikom Kristovu raspelu u prirodnoj veličini, čija snaga se osjeti na samom ulazu u crkvu. Kristovo raspelo izdaleka simbol je Kristove smrti. Raspet. Krvavim ranama na dlanovima, nogama, čelu, koljenima te velikom ranom na desnoj strani prsnoga koša stavljen je naglasak na Kristovu patnju. Ne boj se prići križu, reče gvardijan, jer Isus te gleda. I stvarno je tako, iako izdaleka raspelo simbolizira patnju i smrt, izbliza ono je simbol snage, ljubavi, živoga i prisutnoga Krista među nama, čije su oči uprte u sve ljude.
Crkva je čuvar i orgulja s dva manuala, skraćenim pedalama i 13 zvučnih registara. Ove orgulje iz 1804. godine, prema godini izgradnje, najstarije su orgulje u Bosni i Hercegovini. Na samom ulazu u crkvu ispod kora smještena je blještavo zlatna skulptura Djevice Marije s Djetetom.
Ljepoti crkve doprinosi i lijepo urešen strop Antuna Hubera sa slikama Presvetoga Trojstva, Uznesenja Marijina, Posljednje večere, medaljonima u kojima su prikazani likovi Isusa, Marije i drugih svetaca. Prije ulaza u crkvu nalazi se skulptura Blažene Djevice Marije prije Uzašašća na nebo iz 2009. godine, a prikazuje Gospu kao običnu ženu srednjih godina, brižnoga majčinskog izraza lica, prije nego će biti uznesena na nebo.
Bogata knjižnim blagom
Samostan je i duhovno središte, tjedno se tu okupljaju tri molitvene zajednice: Dva srca, Ignacijevski pokret i Šenštatska Gospa. Dio samostana koji svjedoči kulturno i duhovno blago čine muzej Vrata Bosne, koji službeno još nije otvoren, te samostanska knjižnica. U muzejskoj zbirci nalaze se vrijedni kovinski i tekstilni predmeti, od kojih se izdvajaju: kalež s početka 16. st., pavlinska kazula iz 17. st., jedna kazula iz prve polovice 18. st., podrijetlom iz Hrvatske te nekoliko drugih predmeta misnoga ruha iz 19. stoljeća.
Knjižnica broji oko deset tisuća svezaka, a posebno mjesto zauzima Biblija iz 1651. godine tiskana u Amsterdamu. Arhiv je vrlo bogat dokumentima važnim za crkvenu povijest posebice toga posavskog dijela Bosne. Svake godine održavaju se Kulturni dani Tolise koji traju pet dana i objedinjuju različite manifestacije iz polja kulturnoga života. Kako bi se očuvalo sjećanje na život i djelovanje prvoga ilirca iz Bosne, fra Martina Nedića, svake godine u Tolisi dodjeljuje se Književna nagrada Fra Martin Nedić za najbolje objavljeno književno-umjetničko djelo.
Živa i tradicijska župa
Toliški kraj i dan danas njeguje tradicijski obiteljski i duhovni život. Gvardijan fra Mario ponosan je i zadovoljan svojim župljanima. Kaže kako su vjernici divni i susretljivi ljudi koji su spremni pomoći kad god je potrebno. Na tome im je neizmjerno zahvalan. Ne samo da su spremni pomoći nego su i klupe crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ispunjene vjernicima koji, još uvijek, vjeruju te samostan, crkvu i crkveno osoblje drže svetima. Koliko vjernici ovoga kraja život posvećuju Bogu i vjeri pokazuju mnogobrojne kapelice i kipovi, koje su vjernici u znak zahvale izgradili određenim svecima.
U Tolisi, gvardijan je najčešće osoba koja je rođena u toj župi. Fratri ove župe radili su i rade za narod, za svoje župljane koji su temelj župe. Za razliku od drugih župa, ova broji 25 članova pastoralnoga vijeća. Uz pomoć župljana, u proteklih nekoliko godina konstantno se radi na obnovi crkve. U crkvi su zamijenjena rasvjetna tijela, obnovljeno je crkveno ruho, kupljene nove liturgijske knjige, izrađena je i nova Gospina zastava te u sakristiji napravljen ormar za sveto liturgijsko ruho. Radi se i na obnovi velikoga Gospina oltara te restauraciji kipova.
U sklopu samostanskoga dvorišta nalazi se nekoliko obradivih površina, voćnjak te ribnjak. Čestitost ljudi i fratara ovoga kraja zasigurno je veća nego što je to slučaj u nekim drugim župama. Naravno, fratrima su od velike pomoći župljani dobre volje, domar, čistačice i kuharice. Pored odraslih, ne treba zaboraviti ni djecu koja na poseban način poštuju gvardijana i rado provode vrijeme s njim. U samostanu djeluje škola gitare i klavira koju vode srednjoškolska djeca koja su prvo glazbeno znanje stekla upravo u samostanu. Ministranti i čitači redovito na svetim misama uljepšavaju misno slavlje. Četiri župna zbora, koja imaju ustaljen raspored pjevanja, svojim ljupkim glasovima upotpunjuju svako misno slavlje.
Uskrs i Božić prilika su da najmlađi pokažu svoje umjetničke sposobnosti. Unutar samostana organiziraju se volonterske radionice za mlade, na kojima se izrađuju različiti božićni i uskrsni predmeti. Na taj način, od prodaje, ova mlada osjećajna bića skupljaju novac i obraduju onoga kome je taj novac najpotrebniji. To je dokaz da u ovoj župi ne nedostaje solidarnosti i humanosti. Franjevačka mladež u Tolisi opstaje uz pomoć duhovnoga asistenta i župnoga vikara fra Ivice Tomasa. Frama broji dvadesetak mladih koji su odlučni slijediti Krista i živjeti u vjeri. Patron župe slavi se na Veliku Gospu i tada su ovaj kraj i župa na poseban način ispunjeni radošću, narodom i slavljem Boga. Svake godine na ovaj dan pod tornjevima crkve misu slavi oko deset tisuća vjernika iz posavskoga kraja. Od 2012. godine, kada se slavilo 100 godina posvete crkve, na prvi dan trodnevnice bude hodočašće s Gospinim kipom u zlatu. Molitvena procesija kreće u 17 sati i ide od crkve preko Matića, Kostrča, Ugljare, Donje Mahale, Tolise. Po povratku u crkveno dvorište, nekad oko ponoći, slavi se sveta misa. Ovaj događaj svake godine okuplja sve veći broj vjernika koji dolaze s različitih strana svijeta i svoje godišnje odmore prilagođavaju ovom događaju. Župljani toliškoga kraja njeguju i tradicijsku narodnu nošnju koju, osim na patron župe, ponosno nose kad su mlade nedjelje i blagoslovi polja.
Život u vjeri
Život današnjice postao je užurban, sve manje vremena imamo jedni za druge. Pitam se, ako nemamo vremena za majku i oca, brata i sestru, kako ga onda možemo imati za vjeru? Postajemo konzumenti kojima se nude gotove slike i riječi, stereotipi, načini ponašanja, pravila življenja, obrasci dobroga i lošega, ostavljamo tradicijsko, a trčimo nečemu novom i izazovnijem. U tom svijetu strojeva sam čovjek postaje stroj i prilagođava se takvom načinu života. Stoga raduje, u takvom vremenu, susresti obitelj koja živi u vjeri.
Nakon ugodnoga razgovora s gvardijanom, zaputili smo se u posjet obitelji Ilišević. U dvorištu obiteljske kuće dobrodošlicu nam žele otac Nikola, majka Slavica i njihove tri kćerke: Marija, Jelena i Matea. Kada je fra Mario, prije dolaska, pitao Slavicu ima li vremena i možemo li doći kod njih, bez razmišljanja, rado je pristala. Vrijeme koje smo proveli s ovom obitelji bilo je kratko, ali sasvim dovoljno da vidimo o kakvoj obitelji se zapravo radi. Kako kažu Slavica i Nikola nisu ni po čemu posebni, samo žive život vjerujući u Boga, onako kako su od malih nogu učili. Pa zar u tome ne leži posebnost? Naravno da da. Posebni su jer toplina doma, kakva je njihova, ne osjeća se svugdje i tako često. Za svaku kuću potreban je čvrst temelj kako ju ne bi urušio kakav potres ili malo jača oluja. Tako je i za obitelj potreban dobar temelj, a nema čvršćega temelja od Boga i vjere koju imamo u Njega, riječi su majke Slavice koja je čvrst temelj ovoga doma.
Gospin kip ispred crkve blagoslovljen 2009. godine, a izradio ga je akademski kipar Slaven Miličević. Vjernici su mu dali naziv Gospa od briga jer, kako kažu, u njoj mnogi vide likove osoba iz svojih obitelji budući da je kip izrađen tako kao da Gospa hoda oborene glave i nosi breme muka i briga baš kao što su i posavske majke uvijek zabrinute s pogledom usmjerenim prema zemlji.
Nedjelja je dan koji je u ovom domu na poseban način posvećen Bogu, ali ne samo nedjelja. Ako je sve u redu, nedjelja ne može proći bez odlaska na svetu misu. Dok Slavica i Nikola svetu misu slave iz crkvenih klupa, njihov najveći ponos, kćerke, svetu misu uljepšavaju sviranjem, ministriranjem i čitanjem. Nije dovoljno samo ići na svetu misu i samo tada slaviti Krista, potrebno je neprestano razgovarati s djecom, usmjeravati ih na životnom putu i učiti ih pravim vrednotama života.
Slavica i Nikola, čini se, usmjeravaju svoje kćerke na pravi životni put. Njihov životni put nije obogaćen samo odlascima na misu, nego i brigom za druge, ljubavlju i pomoći majci i ocu, osjećajem da u životu ne mogu nigdje bez Boga i vjere. I to je upravo ono što je potrebno svakoj župi, ne samo ovoj. Bračni par Ilišević na svoje kćeri ponosan je i u području školskoga obrazovanja. Marija je bila učenica generacije. Jelena je odlična i dobila je nagradu Federalnoga ministarstva obrazovanja i nauke koje nagrađuje po tri učenika iz svake županije i osvojila je prvu i treću nagradu na natjecanjima iz klavira. Matea je odlična i osvojila je tri puta prvu nagradu na natjecanjima iz klavira. Ipak, to ih ne uzdiže od njihovih prijatelja i vršnjaka. Imaju ove djevojke i mobitele i druga sredstva masovne komunikacije i novoga umreženog doba, ali samo kao pomoćno sredstvo. Na ljestvici životnih vrednota tehnologija se nalazi negdje pri kraju.
Ova obitelj kaže kako je njima u Tolisi najljepše, ne misle napuštati ovaj kraj, nekad bude teže nekad lakše, ali tako je u životu. Kako kaže gvardijan, a i ova obitelj, u župi Tolisa još je, hvala Bogu, mnogo obitelji sličnih ovoj. Župa Tolisa dala je oko 35 svećenika i 20 časnih sestara, što ponovno svjedoči koliko ljudi ovdje vjeruju. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu trenutno su tri bogoslova iz ove župe, jedan bogoslov je u kapucinima, a mnogo je i trećoredaca. Djeca redovito pohađaju crkveni vjeronauk, a osim za djecu u samostanu se svake prve srijede u mjesecu organiziraju tribine i vjeronauk za odrasle. Prvu svetu pričest svake godine primi oko šezdesetero djece, a pečat dara Duha Svetoga godišnje primi osamdesetak mladih.
Nakon obilaska župe vraćamo se u samostansko dvorište, u kojem starije gospođe vozeći bicikl dolaze na večernju svetu misu. Ne pet minuta prije početka mise, nego četrdeset i pet minuta jer kažu treba se Bogu pomoliti i prije slavlja svete mise. Mi odlazimo, a za nama ostaje divan kraj, župa koja živi i koja će zasigurno živjeti još mnogo godina i koja bez oklijevanja može i treba biti primjer župama na području cijele nam Bosne i Hercegovine.
