Kada započne razgovor o Brazilu, odmah se pomisli na Rio de Janeiro ili Sao Paolo, ali mnogi ne znaju za Curitibu, veoma značajan grad u južnom dijelu Brazila. Portugalac koji je na tom mjestu osnovao naselje 1693. godine nazvao ga je „Vila da Nossa Senhora da Luz dos Pinhais” (Selo Naše Gospe od Svjetla i Borova). Ipak se ime naselja mijenja u Curitiba 1721. godine. Prvotni naziv grada ostaje do danas ime najstarije gradske četvrti. Curitiba je službeno postala grad 1812. godine. Prema nekima, naziv Curitiba dolazi od izraza kuri tyba, što na tupi jeziku domorodaca znači „mnogo sjemenki borova”. Doista, prije osnutka samoga grada ondje je raslo mnogo paranskih borova.
Još od 1853. godine Curitiba je glavni i najveći grad države Paraná na jugu Brazila, s oko dva milijuna stanovnika. Ubrajajući i stanovništvo prigradskih naselja (26 općina), ukupni je broj stanovnika više od 3,5 milijuna. To ga čini sedmim najnaseljenijim gradskim područjem u Brazilu. Grad se prostire na oko 430 km2 na prvoj visoravni (platou) rijeke Paraná. Gradsko područje karakterizira topografija glatkih, zaobljenih brežuljaka, što mu daje relativno pravilan oblik. Nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 930 metara. Najviša je točka na sjeveru (1021 metar n/m), a najniža na jugu (864 metra n/m). Planinski lanci i skupine stjenovitih brežuljaka okružuju dijelove grada. Jedno takvo planinsko područje jest i Serra do Mar, između obale Atlantskoga oceana i prve visoravni u Parani.
Snažan razvitak
Grad Curitiba počeo se znatnije razvijati u 18. stoljeću kad je došlo do razvoja trgovine stokom preko morske luke Paranaguá, dok je južno i zapadno od grada bilo mnogo stočarskih područja. U drugoj polovici 19. stoljeća grad profitira zbog sječe šuma i trgovine drvom te od poljoprivredne ekspanzije u uzgoju matičnjaka i kave. U 20. stoljeću počeo je značajan uzgoj pšenice, kukuruza i soje.
Prvi veći val useljenika u grad stiže polovicom 19. stoljeća, a doveo je do gospodarskoga i kulturnoga razvoja grada. Najviše je bilo Nijemaca, Talijana, Poljaka i Ukrajinaca. Prije toga stanovništvo Curitibe činili su domoroci i mješanci te portugalski i španjolski doseljenici. Danas pak dolazi tek mali broj imigranata, prije svega iz zemalja Bliskoga istoka i zemalja Južne Amerike. U spomen na dolazak skupina doseljenika iz Europe, podignuti su različiti spomenici u samomu gradu. U prosincu 1980. godine, nakon apostolskoga posjeta Ivana Pavla II., u Curitibi je uređen spomen-park (veličine 4,5 hektara), u sjećanje na poljske migrante iz 19. stoljeća. Nazvan je Papina šuma (port. Bosque do Papa). Načinjen je na mjestu bivše tvornice svijeća, a danas broji sedam brvnara kao uspomenu na borbe i vjeru poljskih doseljenika. Ondje se može naći i preslika crne Majke Božje Čenstohovske, zaštitnice svih Poljaka.
Talijanski imigranti također imaju spomenik, kamenu kapiju. Najviše ih je pristiglo iz regija Veneto i Trento. Ukrajinskih imigranata došlo je oko 20 tisuća, uglavnom seljaka iz Galicije koji su emigrirali u Brazil kako bi postali poljoprivrednici. Ukrajinci pak imaju spomen-crkvu u jednomu od gradskih parkova.
Najviše je doseljenika
Najveća ekspanzija Curitibe dogodila se nakon 60-ih godina 20. stoljeća. Tada se inovativnim urbanim planiranjem osigurava porast broja stanovnika s oko 100 tisuća na više od milijun ljudi. Gospodarstvo se počelo temeljiti na industriji i uslugama. Ekonomski rast dogodio se paralelno sa znatnim priljevom Brazilaca iz drugih dijelova zemlje jer otprilike polovina gradskoga stanovništva nije rođena u Curitibi. (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
