Na pola puta između Siska i Karlovca podno Petrove gore nalazi se općina Gvozd koja pripada Sisačko-moslavačkoj županiji. Sjedište općine nalazi se u naselju Vrginmost, koje je u razdoblju od 1996. do 2012. također nosilo naziv Gvozd. Prije 1991. godine i velikosrpske agresije na Hrvatsku, tadašnju općinu Vrginmost naseljavalo je većinsko srpsko stanovništvo koje se te godine odlučilo za pobunu protiv Republike Hrvatske. Ovo područje oslobođeno je tek 1995. u VRO Oluja. Općini i župi pripadaju i okolna sela: Donja i Gornja Čemernica, Kozarac, Blatuša, Bović, Crevarska Strana i Slavsko Polje. Hrvati su većinom smješteni u Vrginmostu, odnosno Gvozdu kako ga i danas radije zovu. Većinom žive u kućama i stanovima koje je država otkupila.
Kralj Petar Svačić i Petrova gora
Petrova gora je mjesto koje nosi posebnu simboliku za hrvatsku povijest. Upravo je ondje 1097. godine u bitki kod Gvozda poginuo posljednji hrvatski narodni kralj Petar Svačić, braneći slobodu Hrvatske od ugarskoga kralja Kolomana. Njegova smrt označila je kraj samostalne hrvatske kraljevske loze i početak stoljetne povezanosti Hrvatske i Ugarske. Prema predaji, u spomen na kralja Petra, gora koja je dotada imala ime Gvozd nazvana je Petrov Gvozd odnosno Petrova gora. Na mjestu njegove pogibije stoji spomen-ploča s riječima: „Ovdje počiva posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić.”
Osim povijesne simbolike, gora je bila i duhovno središte ovoga kraja. Tu je u 14. stoljeću osnovan pavlinski samostan sv. Petra koji je djelovao do 16. stoljeća. Ostaci njegovih zidina i danas podsjećaju na bogatu redovničku baštinu.
Za vjernike Gvozda Petrova gora nije samo povijest nego i živa stvarnost. Krajem kolovoza ove godine na ruševinama pavlinskoga samostana slavljena je misa povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. „Kad hodamo Petrovim tragovima, osjećamo da je naša župa dio iste priče – priče vjere, ustrajnosti i nade”, svjedoče vjernici.
Od prognaničke misije do nove župe
U kolovozu 1995. godine u Gvozd su doselile tisuće prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine većinom iz Banje Luke i okolice te Središnje Bosne i dijelom Bosanske Posavine. Njihov progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Među prognanicima nastala je potreba za okupljanjem u vjeri i zajedništvu. Briga o duhovnoj skrbi povjerena je bosanskim fratrima provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u početku osnovali Katoličku misiju za prognanike koju je vodio fra Josip Božić. Većina prognanika vjerovala je da će se brzo vratiti u svoje domove. Kako je vrijeme prolazilo, a prilike se nisu mijenjale i većina ljudi je ostala, misija je 3. prosinca 2002. godine službeno proglašena Župom svetih Petra i Pavla. Prvim župnikom imenovan je fra Juro Stipić.
Među prvim prognanicima su Franjo i Mara Agatić iz sela Kozara, župa Ivanjska. Oni su zajedno s tisućama drugih Hrvata iz Banje Luke i okolice nakon Oluje morali napustiti svoj rodni kraj. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Franjo je s jednom grupom ljudi u devet autobusa prevezen odmah u Gvozd (Vrginmost), mjesto za koje dotad nisu ni čuli da postoji. Dodijelili su im napuštene srpske kuće za privremeni smještaj. Nakon akcije Maestral i dolaska hrvatske vojske do Banje Luke u rujnu 1995. većina prognanika se ponadala da će se vratiti svojim domovima. Nažalost, situacija je bila takva da su morali ostati i u Gvozdu organizirati novi život i dom.
Sličan progon doživio je Matija Petrović, zvani Mato, koji je protjeran iz mjesta Šargovac u Banjoj Luci, župa Petrićevac, nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995. Srpski vojnici upali su u njegovo mjesto 23. 5. 1995., istjerali mještane iz kuća i naredili da hitno uđu u autobuse. Sve se odigralo brzo, nisu mogli ponijeti ni novac, ni dokumente ni garderobu. Tri mjeseca vozali su ih po Bosni, najprije u Bosansku Gradišku pa natrag u Banju Luku u jednu štalu. Nakon Oluje protjerani su s drugim Hrvatima preko Davora u Hrvatsku gdje su nakon nekoliko prihvatnih centara dovezeni u Gvozd.
U prvim godinama vjernici su se okupljali u lokalnom Vatrogasnom domu, ali srce naroda čeznulo je za crkvom koja će biti njihova duhovna kuća. Župu su organizirali franjevci fra Josip Božić, fra Juro Stipić i fra Tomislav Jurić. Svi ti fratri ostavili su duboke tragove u duhovnom životu vjernika a ujedno su ih uveliko materijalno pomagali. Sadašnji mladi župnik fra Marko Hrgota, rodom iz Sarajeva, nastavlja izgrađivati zajednicu vjernika u Gvozdu i duhovno i materijalno umivajući crkvu prekrasnim umjetninama i uređujući okoliš.
Izgradnja crkve – od sna do stvarnosti
Gradnja crkve sv. Petra i Pavla započela je 2006. i trajala do 2008., najvećim dijelom zahvaljujući pomoći kardinala Josipa Bozanića i Zagrebačke nadbiskupije kome je tada pripadala. Na Uskrs 2008. u crkvi se slavila prva misa, a 22. studenoga 2009. kardinal Bozanić svečano ju je posvetio. „Sjećamo se dana kad smo stigli bez ičega, a crkva je bila samo san. Danas je to naš dom, mjesto susreta i nade”, rado kažu vjernici.
Crkva je pravokutnoga tlocrta, s prostranom lađom i povišenim svetištem, a uz nju je sagrađen i župni ured po planu arhitekata Zdravka Živkovića i Vesne Koržinek. Tijekom protekle četiri godine župnik fra Marko Hrgota, koji je ujedno i doktorand gregorijanskoga pjevanja na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, uspio je zajedno s vrhunskim umjetnicima stvoriti prostor u kojemu se liturgija i umjetnost nadopunjuju, prostor gdje se vjera otkriva kroz ljepotu umjetnosti, pretvorivši tako crkvu u „Bibliju u kamenu i staklu”.
Danas župa pripada Sisačkoj biskupiji, a crkva je pravi umjetnički dragulj jer se u njoj čuvaju jedinstvena djela hrvatskih akademika i vrhunskih umjetnika. Vitraji na pet prozora i tri rozete te freska Dobri pastir (7 x 5 m) u apsidi izrađeni su po nacrtu akademika Luke Paljetka. Tihomir Lončar naslikao je Put križa i Posljednju večeru na koru. Josip Slavuj izradio je Gospin kip. Sedije u oltarskom prostoru napravljene su po nacrtu akademika Zlatka Ugljena i primjer su spoja bosanskohercegovačke sakralne arhitekture i suvremene liturgijske umjetnosti. Trenutno se odlijevaju kalupi za velike kipove sv. Petra i Pavla koji će biti izrađeni od gline – simbola ovoga kraja. Autor kipova je Kuzma Kovačić.
Budući da je trenutna vanjska fasada djelomično oštećena, planirana je nova kamena ventilirana fasada koja će crkvi dati snažan, arhaičan izgled. Radovi bi trebali započeti uskoro. Hrvatska Vlada će sufinancirati obnovu ove fasade s 50 000 eura jer ova crkva ima veliku kulturnu vrijednost.
Osim župne crkve prije nekoliko godina izgrađena je grobljanska kapela sv. Leopolda Bogdana Mandića koju je blagoslovio sisački biskup Vlado Košić u studenom 2019. A na glavnom putu i raskrižju sagrađena je kapela sv. Nikole Tavelića.
Župa koja diše zajedništvom
Župa danas broji oko 800 vjernika u 250 obitelji. Prošle je godine bilo 12 krštenja, 13 sprovoda i 10 vjenčanja. Sakrament krizme, koji je svake druge godine, primilo je 16 djece, a prvu pričest ove godine primilo je 7 osnovnoškolske djece. U župi je aktivan OFS koji broji 10 članova, a mladih Framaša je 15.
Iako malena, župa diše punim plućima. Vjernici se rado okupljaju nedjeljom i blagdanima na misu, a posebno na patron župe kada se okupe u većem broju. Nedjeljom se slave dvije mise na koje se okupi oko 120 vjernika. Dobro su posjećene marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, ali i mise u vrijeme korizme i zornica u došašću.
Na dječjoj polnoćki izvodi se koncert gregorijanskih antifona, a nakon mise uprizore se žive jaslice u kojima sudjeluje obitelj s novorođenim djetetom, a dovedu se i životinje. Pa tako jedan vjernik kaže: „Kad moja obitelj sudjeluje u živim jaslicama, osjećamo da smo dio povijesti spasenja – kao da i sami stojimo pred Betlehemom.”
Među brojnim kulturnim događajima u župi župnik fra Marko spominje: večer poezije fra Ivana Kramara i akademika Luke Paljetka; nastupi Steinerove škole iz Belgije; koncert prof. Oresta Shourgota, prve violine Zagrebačke filharmonije, koji je izveo Bachovu Čakona; nastup policijske klape sv. Mihovil; te humanitarni koncerti Miroslava Škore i tamburaškoga sastava Ivice Plivelića.
Župnik je također među organizatorima malonogometnoga turnira i biciklijade Tour de Gvozd čime promovira sport i zajedništvo. A u ovu crkvu voli doći i moliti se fra Markov rođak pjevač Željko Bebek i njegova žena Ružica.
Vjernici Gvozda nisu vezani samo uz svoje mjesto. Hodočaste pješke u susjednu župu Vojnić na blagdan sv. Ante, a prvi put su pješice išli i na Petrovu goru na misu na zidinama staroga pavlinskog samostana povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz BiH.
Svi ovi događaji prigoda su za okupljanje mnogim vjernicima koji žive i rade izvan župe. Većinom su to mlađi ljudi koji su odselili u potrazi za boljim životom. Nažalost, danas se općina Gvozd nalazi u prilično teškoj gospodarskoj situaciji. Stanovništvo se najvećim dijelom bavi poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom. Trenutno nema nekih većih ulaganja u ovaj kraj, nema neke industrije ni proizvodnje osim nekoliko pilana, a mnogo trgovina je zatvoreno.
Župa redovito pomaže svojim vjernicima koji su u potrebi. Već tri godine župa Gvozd sudjeluje u projektu prekogranične suradnje kojim se pomaže župa Dobrinja u Sarajevu. Projekt financira Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU RH.
Novi početak
Župa sv. Petra i Pavla i crkva u Gvozdu nije samo sakralna građevina nego srce zajednice. Kažu vjernici: „Naša crkva nije od kamena i stakla, nego od vjere i ljubavi ljudi koji su je gradili suzama i molitvama.” Ona je svjedok povijesnih rana i križeva, ali i znak da vjera i zajedništvo mogu obnoviti život. Nije samo mlada župa – ona je crkva prognanika, ali i svjetionik budućnosti. U njoj se susreću suze prognanstva i ponos povijesti, umjetnost i liturgija, sport i pjesma, zajedništvo i nada.
Na Petrovoj gori, gdje je pao kralj Petar Svačić, danas se rađa nova snaga. Župa sv. Petra i Pavla svjedoči da narod koji pamti svoje korijene i gradi zajedništvo, nikada ne nestaje. Ovdje se prošlost i sadašnjost susreću, a prognanički križ pretvara u novi početak.
