Krajem 19. i početkom 20. stoljeća vladalo je u znanosti mišljenje kako je na području fizike rečeno gotovo sve te da ne treba više očekivati neka novija spektakularna otkrića. U tom kontekstu shvaćanja materijalno je bilo temelj svega, a slučajnost pokretačka sila života. U tim redukcionističkim okvirima razmišljanja nije bilo mjesta za bilo kakav duhovni pristup svijetu. U tom kontekstu je vladalo među mnogim znanstvenicima mišljenje kako teologija i filozofija nisu više potrebne svijetu jer su prirodne znanosti ionako već sve pojasnile. A onda se dogodilo nešto što je uzdrmalo svijet prirodnih znanosti. Oci kvantne fizike (Max Born, Niels Bohr, Max Planck, Heisenberg…) otkrivaju da ponašanje svijeta mikrokozmosa ne uvažava “dogmu” dojučerašnjih prirodnih zakona (Newtnovu mehaniku) te da se u odnosu na pojavno može govoriti samo s vjerojatnošću jer se određene izmjerene veličine jedne čestice (mjesto i impuls) ne mogu istovremeno odrediti (Heisenbergovo načelo neodređenosti). A tu je i Einsteinova spoznaja o “sablasnoj” međusobnoj povezanosti čestica na velikoj udaljenosti (spukhafte Fernwirkung) koju nije mogao do kraja života prihvatiti. Iako je sve izgledalo kao kockanje, većina fizičara je bila uvjerena da se iza tog čudnog pojavnog krije neka dublja duhovna stvarnost te da se jedino na taj način može shvatiti ponašanje mikrokozmosa.
Naime, sve je upućivalo na to da na subatomarnoj razini ne egzistira materija sa sigurnošću na određenom mjestu. Kvantni fizičar Hans Peter Dürr će otići još dalje ustvrdivši kako materija u klasičnom shvaćanju ustvari ne postoji. U tom kontekstu gubi na važnosti ona poznata znanstvena tvrdnja redukcionista, kako se o svijetu i čovjeku može govoriti samo znanstveno (racionalno) ili religijski (mitologija).
Pojavno leži u duhovnom
S pojavom kvantne fizike približava se znanost religijama, prihvaćajući nemogućnost potpunog shvaćanja svijeta, čime se širom otvara vrata i metafizičkom, gdje se ide tako daleko da se ne isključuje niti postojanje paralelnih svemira (Hawking, Matrix), ali niti duhovni svijet. Svijet fizike je na taj način katapultiran preko noći u sferu metafizičkog, gdje se o onoj pravoj stvarnosti može samo nagađati, a nikako deterministički govoriti. Einstein, koji se do kraja života nije pomirio s rezultatima kvantne fizike, napisat će u polemici s Bornom: “Teorija obećava puno, ali tajni Starog (Bog) jedva da nas približava. U svakom slučaju uvjeren sam da se (On) ne kocka.” U jednom pismu Heisenbergu, odgovara mu indirektno Niels Bohr, s kojim je Einstein također oko kvantne mehanike diskutirao, kako zadatak znanstvenika “ne može biti propisivanje Bogu na koji će način upravljati svijetom”. Veliki fizičar Carl Friedrich von Weizsäcker ide korak dalje kad upozorava da, htjeli mi ili ne htjeli, bît pojavnog leži u duhovnom. Ovo nije daleko od razmišljanja Pierra Teilharda de Chardina kako materija posjeduje u sebi temeljne kamenčiće duhovnog ili onog poznatog benediktinskog mističara, Williga Jägera, kako je Bog najnutarnjije u evoluciji, ili velikog Augustina, kako nam je Bog bliži nego mi sami sebi. U tim novim spoznajama glede svijeta prirode otvara se ponovno prostor i za ona stara, klasična filozofska pitanja: Što je svijet? Što je čovjek u njemu? Samo nakupina molekula? Obična fikcija ljudskog mozga? Ili stvorenje koje posjeduje duhovnu besmrtnu dušu? Fizičari poput Heisenberga, Weizsäckera, pa i Einsteina, kao i mnogi drugi, shvatili su da se pitanjima čovjeka, njegovog poslanja u Svemiru i smisla života trebaju i moraju baviti također filozofija i teologija, kao discipline koje nude orijentaciju u životu. Jer bez orijentacije i smisla čovjek je i pored svih tehničkih dostignuća na putu propasti. Razloge za takva razmišljanja potiču sami fizičari sve učestalijim tvrdnjama kako pojavno (realnost) nastaje tek kroz naše zapažanje, zahvaljujući našoj svijesti. Neki od znanstvenika su uvjereni u to da u tom procesu rade mozak i duh zajedno. Naime, bez materijalnog mozga ne može se duh javno manifestirati, dok bi tjelesno bez duha bilo bez orijentacije.
Znanost i religija
Ovo je neka vrsta renesanse stare teološke misli kako duhovno ipak stoji iznad tjelesnog. Za onog koji bi se kretao kroz Svemir svjetlosnom brzinom, kolabrirali bi prostor i vrijeme u jednu točku. Drugačije rečeno, kako kaže filozof Walter Krejci, “u svjetlu Duha nestaju sve zablude materijalnog svijeta”. Ovakvo razmišljanje i nije daleko od Platonovog stava da su materijalne stvari samo sjena pravog svijeta ideja, to jest duhovnog. Poznati američki kvantni fizičar i filozof David Bohm govori u tom kontekstu o implicitnom redu u svemiru (holografska slika svijeta), gdje je sve međusobno povezano, gdje svaki djelić sadrži informaciju Cijelog, kao što je u svakoj ljudskoj stanici sadržan genom čitavog čovjeka. U tom kontekstu se pojavljuju među znanstvenicima i oni (Hans-Peter Dürr, Sarfatti, James Grant, Markolf H. Niemz) koji otvoreno govore o “besmrtnosti ljudske duše”, “ljudskoj svijesti” koja se svjetlosnom brzinom oprašta od mrtvog tijela. O tome nam govore ponešto i vrlo zanimljiva iskustva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. U tom kontekstu poziva kvantna fizika čovjeka da ozbiljno shvati riječi velikog Einsteina, “kako je znanost bez religije nepokretna, a religija bez znanosti slijepa”.
