Uvijek sam bio slab s darovima. Bilo da ih darujem ili primam. Obje mi situacije izazivaju blagi osjećaj nelagode jer nikad ne znam jesam li pogodio s darom ili sam se pretvorio u formalista. Dar primiti i/ili dar darovati? Pismo nas ipak uči da je blaženije davati, nego primati. Dar nam uvijek izmami sretne uzdahe, iznenadi nas i razveseli, ali je važno biti raspoloživ kako bi se primilo dar.
Čini se da primanje dara ne iziskuje nikakav napor. No, ima darova i darovatelja koji nas namjerno ili nenamjerno stavljaju pred napor primanja dara. To se događa kada npr. netko želi pokazati da je darujući nam neki skupocjeni dar materijalno ili u drugom smislu superiorniji od nas. Uvijek zaboravljamo da Bog ljubi veseloga, ali i poniznoga darovatelja. Nažalost, u današnjoj kulturi darivanja postoje darovi kojima, sve češće, nekoga darujemo iz puke formalnosti. Takvi nas darovi, pogotovo ako očekujemo barem malo darovateljeva uloženoga truda u izbor dara i barem malo afektivnosti, znaju ostaviti tužnima i razočaranima. Ne zbog sadržaja dara, nego zbog manjka dosjetljivosti darovatelja. Pogotovo je to slučaj s darovima koji se daruju pukim formalizmom. Tako ih u konačnici i primamo. Formalistički. Time se gubi logika dara i poruka darivanja, gubi se radost darivanja i primanja dara. Uvježbana iznenađenja i ushićenja lišavaju nas istinske radosti i pogođenosti darom darovatelja. Mi ljudi često upravo tako darujemo i primamo dar. Usput. Ne mislimo o daru, a onda ni o osobi koju darujemo. Izgleda da darivanje postaje zahtjevno, ali i primanje dara nije bez napora ako mu se želimo istinski razveseliti kako bi, ljubeći vesela darovatelja i vesela primatelja, Bog mogao biti treći u tom darivanju.
Srećom, Božje darivanje je drukčije od našega ljudskog darivanja. Prije svega Bog ne dariva da bi ispunio neku uljudbom predefiniranu formu. Ne dariva od svoga suviška i nikako ne daruje usput. On se daruje čitav, potpuno i svima bez iznimke. Bog daruje sama sebe. Kako puno možemo naučiti od Božjega darivanja ovoga Božića! Prije svega, Bog se daruje skromno i ponizno, u tišini, u gluho doba noći, kad je sve tiho i spava, daleko od lažnoga sjaja i ugode, kad ne očekujemo ništa doli novi dan. Daruje nam se izvan svakoga blještavila, raskoša i hedonizma. Daruje nam se na mjestu na kojemu bismo teško očekivali darivanje. Bog ne bira puno što će darovati. Nema potrebe za tim. On je jednostavan Bog. Dariva sama sebe. Dariva dar koji ne možemo odbaciti. Eh, kad bismo mi jedni drugima više darivali sebe, a manje tehničke uređaje i potrošnu robu, svaki bi nam drugi dar bio istinski drag. Drugi nam darovi i nisu tako dragi upravo zato što u njima nema darovatelja. Postaju samo stvari koje dajemo i primamo iz pristojnosti. Bog ne želi da ga primamo samo iz kurtoazije i prigodice. On nas u svome jednostavnom i skrovitom darivanju pošteđuje automatskih floskula, odglumljenih iznenađenja i uvježbanih osmijeha. Svojim nas darom iznutra protresa. Trese naše temelje. Bog nas daruje darom koji nikako nismo očekivali, darom kojem se nismo mogli ni nadati i kojim nas nitko drugi ne može darovati. Daruje nas samim sobom. Ljubavlju. Jer, on je Ljubav. On ne žuri s darivanjem. On nema vremena. On ima vječnost.
Dar je teško darovati, teško je izabrati adekvatan dar, ali ga je, kako rekosmo, teško i primiti, pogotovo kad nam netko daruje nešto samo kako bi pokazao svoj društveni i materijalni status. Netko nas daruje darom koji traži proporcionalno darivanje zbog čega moramo čekati sljedeću prigodu i vratiti jednakom ili barem približno sličnom mjerom. Takva su darivanja spektakularna, pompozna, ponekad idu uz vatromet kako bi darivanje bilo upečatljivije. Mi u svome darivanju zamotamo dar što sjajnije i u što veću kutiju te ga teatralno, s puno nepotrebnih gesti, predajemo ili primamo.
Božje je darivanje opet posve drukčije od našega. Darujući nam se Bog se ne zamotava, nego se otkriva. Njegovo je darivanje toliko drukčije da se zapitam: pa, od koga to mi kršćani učimo darivati? Koliko li smo samo postali slični svijetu, a sve manje Bogu. Bog se ne dariva iz pukoga običaja. On nije formalist. Bog nas ne dariva sobom tako da nas posrami ili ponizi, da pokaže svoju veličinu i našu malenost. Baš suprotno, u svome daru u kojemu nam daje sama sebe pokazuje svoju malenost i poniznost, a našu veličinu. On se daruje tako da sebe umanji, da bude što manji, kako bismo ga mi, koji mu ne možemo uzvratiti istom mjerom, mogli prihvatiti bez osjećaja srama ili poniženja, bez osjećaja duga, bez logike dam-daš. On nam se daruje tako da nas taj dar ne preplaši. Daruje nam se oplijenivši samoga sebe i ne jadikujući nad svojim oplijenjivanjem. Daruje nam se postajući jednim od nas, kako bismo mogli podnijeti taj dar. On se učinio najmanjim mogućim. Postao je donum abbreviatum kako bi ga mogao primiti i najmanji. Bog nam se ne daruje zato što bi bio dužan to učiniti, zato što je to pristojno, niti zato što smo mi njegovi ‘poslovni partneri’. On nam se daruje bez obzira na to što mu mi ne možemo uzvratiti istom mjerom. Istina je da mu možemo darovati sami sebe, ali taj dar nije proporcionalan daru Bogočovjeka. U darivanju sama sebe Bog je spreman na sve, na svako naše postupanje s tim darom, pa čak i na smrt. O Bože, ponizni, tihi i skromni samodarovatelju, nauči nas darivati se!