„Bio si sa mnom, ali ja nisam bio s Tobom. Stvorene su me stvari čuvale od Tebe; ali da ih nije bilo u Tebi, ne bi ih uopće bilo.” – Sv. Augustin.
Ove nadahnjujuće riječi su iz Ispovijesti svetog Augustina. Opisuju kako je Augustin, kao mladić, tražio Boga na pogrešnim mjestima. Zapravo nije trebao pronaći Boga nego samoga sebe.
U nešto manje od dvije godine, vidjeli smo kako nemoguće postaje svakodnevica, a ono smiješno postaje uobičajeno. Tisuće su umrle, kako od prirodnih tako i od ljudskih uzroka, a mnogi su otupjeli na svu patnju, podjele, mržnju i nasilje koje trpimo. Došlo je do radikalne eskalacije gledanja na druge kao na inferiorne i jednostavno pogrešne, a vjera je stavljena u drugi plan.
Mnogi su povjerovali da su okruženi neprijateljima jer je Bog stavljen u drugi plan. Ipak, On se i dalje neprestano objavljuje svijetu riječima: Ja sam još uvijek s tobom. Kao da hoda kroz Rajski vrt nakon pada, a potom pita: „Gdje si?” (Post 3,9).
Bogu ne smetaju detalji naših života ili etikete koje stavljamo na sebe. Bog „juri” prema nama jer nas voli.
U svojoj enciklici Deus Caritas Est, Benedikt XVI. ističe ovu duboku stvarnost – Božja ljubav je u korijenu Njegova traganja za nama: „U ljubavnoj priči koju pripovijeda Biblija, On dolazi k nama, nastoji osvojiti naša srca, sve do Posljednje večere, do probijanja Njegova srca na križu, do Njegovih pojava nakon uskrsnuća i do velikih djela, kojima je djelovanjem apostola, vodio Crkvu u nastajanju njezinim putem” (br. 17).
Način na koji Bog nastoji osvojiti naša srca je kroz osobu svoga Sina, Isusa Krista, koji ima najmoćniju, najpotrebniju i najširu poruku za sve ljude koji proživljavaju burna vremena: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Iv 10,10). U trenutnoj situaciji, suočeni smo s pravim iskušenjem – da budemo fizički živi, ali duhovno mrtvi. Možemo hodati, razgovarati i sudjelovati u društvu, ali ne možemo biti istinski živi uz Božju prisutnost s nama. Uvijek se moramo boriti protiv ovoga iskušenja. Kad duša bježi od Boga, tijelo slijedi.
Kada se čovječanstvo povuče u sebe i zaboravi Boga, počinjemo druge gledati kao prijeteće, kao neprijatelje; više ih ne vidimo kao ljude koji su, poput nas, stvoreni na sliku i priliku Božju. Naš svijet je slomljen i treba mu ozdravljenje; naša zemlja je ranjena i potrebna joj je pomoć; naše obitelji su razbijene i treba ih popraviti. Sve ove tužne stvarnosti su prisutne jer su mnogi pobjegli od Boga.
Poput Augustina, svoje ispunjenje tražimo u svemu i svačemu, osim u božanskomu.
Dostojanstvo čovječanstva ukorijenjeno je u samom Bogu, jer smo mi Njegova kreacija. On želi da smo u kontaktu s Njegovim životom i ljubavlju. Živa povezanost sa sakramentalnim životom Crkve trebala bi potaknuti katolike da gledaju na druge u svjetlu istine. Bog doslovno trči prema nama; On pokreće vjeru i nastoji nas dovesti u odnos sa svojim Sinom (Iv 15,16).
„On nas je prvi volio”, kaže Benedikt. „I nastavlja to činiti; i mi, dakle, možemo odgovoriti ljubavlju. Bog od nas ne traži osjećaj koji mi sami nismo u stanju proizvesti. On nas voli, tjera nas da vidimo i doživimo Njegovu ljubav, a budući da je najprije On nas volio, ljubav također može procvjetati kao odgovor u nama” (Deus Caritas Est, br. 17).
Neka nas istinska ljubav potakne da odgovorimo na Božju utrku za naše duše. Nijedan program, izbori, objava na društvenim mrežama, članak ili teorija neće pobijediti – samo odnos s Isusom. Neka Njegova potraga za našim srcima osvijetli put prema boljem sutra za naše obitelji, susjede i zemlju. Tada će utrka završiti Njegovim zagrljajem.
