Bog prebiva u skrovitosti. Najradije se u neznatnost udomljuje. On, kruh tijelu i duši, tišinu svetih mjesta natapa iskustvom blaženstva, i onaj tko smo zastane pred njim, prima stostruko. Onaj tko pred njim prostre svoju dušu postaje raspoloživ za neizrecivo. On, jednostavno, čuje Božje disanje. Otkucaje njegova srca. Za njega živjeti znači biti u službi Božje ljubavi.
Bogu je sveto svako mjesto gdje može susresti čovjeka. Gdje mu može prići, ponijeti teret njegovih dana. Ni od kojeg mjesta, ni od kojeg čovjeka ne zazire. Od postanka svijeta na svako je tlo rasipnom rukom sijao sjeme svetosti. I stalo mu je da svako sjeme nikne. Zbog toga ne može pristati na ispraznost – ni u svijetu ni u čovjeku. Gdje nedostaje smisla, gdje nedostaje ljubavi, ljudskosti, on će se prvi pridodati.
Bog prebiva na svim putovima i raskršćima. Nemoj se začuditi susretneš li ga na stranputici. Nema mjesta do kojeg ne bi za tobom išao, nema putova na koje se ne bi odlučio da te sustigne.
On prebiva u čovjekovu zavičaju. U njegovoj nježnosti, u svim njegovim ranama. U sjećanjima. I nadanjima.
Budi siguran: čim se sjetiš Boga, kod kuće si.
